ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

Ovo bi valjalo da dobije svoj topic.




http://evro-giunti.com/marsovac-endi-vir.html

Broj strana 386
Format 13 x 20
Povez Broš
Pismo Latinica
ISBN   978-86-505-2600-2
Cena: 792,00 din, direktno od izdavača 633,60
Prevod: Jana Tufegdžić





Izdavačka kuća Evro-Giunti predstavila je roman ,,Marsovac" Endija Vira, koji je na srpski prevela Jana Tufegdžić.


Debitantski roman autora Endija Vira (Andy Weir), bestseler Njujork tajmsa, govori o sudbini astronauta koga posada svemirskog broda greškom zaboravlja na planeti Mars. Mark Vatni, astronaut iz misije Ares, sticajem nesrećnih okolnosti ostao je na Marsu, a posada njegovog broda ubeđena je da je Mark skončao na Crvenoj planeti. Ali Vatni je odlučio da se ne preda...


,,Pretpostavljam da će na kraju neko ipak naći ove beleške. Možda za sto godina... Samo da se zna: nisam umro šestog sola. Ostatak posade je svakako mislio da sam skončao i ne mogu da ih krivim. Možda će zbog moje smrti proglasiti Dan nacionalne žalosti, možda će na mojoj stranici Vikipedije pisati: Mark Vatni je jedini čovek koji je umro na Marsu. I verovatno će biti u pravu. Zato što ću sigurno umreti ovde. Onda, da vidimo... Odakle da počnem?"


Komično i napeto, ovo delo je privuklo veliku pažnju čitalaca i kritike širom sveta, dobivši nominacije za naučnofantastični roman godine, a za 25. novembar naredne godine zakazana je filmska premijera Marsovca, u režiji Ridlija Skota, sa Metom Dejmonom u glavnoj ulozi, saopštila je Izdavačka kuća Evro-Giunti.

au, ko bi reko da ce ovo biti objavljeno 0.o Libe bese ga ti obozavas?

Jeste, evo, oko mi malko zamravinjalo od sreće. 

A inače je Endi dočekan sa puno žanrovske ljubavi, Simons i Brin su odmah knjigu prigrlili čim je objavljena, a kad ti takva stara garda nešto preporuči, ti se smesta mašaš knjige, nema tu boga. I odlična je, eto, meni najbolji debi roman u 2014.

A Evro-Giunti je inače objavio čak 3 knjige sa moje 2014 naj-liste, i ja stvarno ne znam kako da taj silni sinhronicitet objasnim...  doduše, malko mi je nejasno zašto su The Orphan Master's Son preveli kao Gospodarevo siroče, mislim da 'sin upravnika sirotišta' tu ipak ima malko drugačije podznačenje, ali nije važno, obe fraze su krcate značenjima, tako da mi to stvarno nije problem, samo ako je prevod ok. A verujem da jeste, jer rođaka mi je to čitala i kaže mi da je zadovoljna, mada nije striktno upoređivala sa originalom.

I za ovaj roman se silno nadam da je pao u ruke dobrog prevodioca, jer njegov humor je prvenstveno gikovski, pa još ponajviše smešten u suptilne retoričke alatkice, ironiju pogotovo, i ako tu nedajbože omane prevodilačko prepoznavanje...
enivejz, ko prvi dograbi knjigu nek javi kako ga se dojmila a ja ću dotle držim palčeve.   

Svaka čast za topik.

I ja ga, na preporuku, pročitah prije par dana. Leglo mi je samo tako. Jedna od onih knjiga gdje kao blurb treba da piše "ovo će se dobro prodati" jer je autentični bestseler, i to kada je dobar.

Za ljubitelje SF-a tu je malo hard boiled nauke koja ne opterećuje, a zaista objašnjava kako stvari funkcionišu na Marsu. Da se slučajni prolaznici ne bi udavili u tehnikalijama, protagonista romana je zdravo duhovit, zbog čega je "Marsovac" jedna od rijetkih SF knjiga koja bez problema može da se dopadne nekome ko ne prati žanr. Kako to u stvari izgleda, može da se zaključi iz ovih par citata:

Quote"I spent the rest of the day vandalizing the interior of the rover. The pressure compartment is made of carbon composite. Just inside that is insulation, which is covered by hard plastic. I used a sophisticated method to remove sections of plastic (hammer), then carefully removed the solid foam insulation (hammer again)."

Ili ovo:

Quote"EARTH
"Teddy swiveled his chair and looked out the window to the sky beyond. Night was edging in. "What must it be like?" he pondered. "He's stuck out there. He thinks he's totally alone and that we all gave up on him. What kind of effect does that have on a man's psychology?"
He turned back to Venkat. "I wonder what he's thinking right now."
MARS, LOG ENTRY: SOL 61
How come Aquaman can control whales? They're mammals! Makes no sense."

Sve u svemu, ovo je roman koji bi napisao Kim Stenli Robinsom da je dvaput manje geeky, a stopedeset puta više duhovit. Lako se čita, lako se prelazi, drži pažnju. Jedan od romana koji može nekoga, ko će ga pročitati u školi, doživotno vezati za SF (ili nauku), na način na koji su to nekada radili (pristupačni) radovi Klarka ili Asimova.

Sitnica koju sam primjetio je da Amerika i Kina rulaz (jedan lik je Indijac), dok su brodovi sovjetskog raketnog programa "death traps". Eto i za one koji vole teoriju zavjere, učitavanja i slično još jedan razlog da se roman pročita mada, kao što rekoh, stvarno nije o tome. Što se mene tiče, baš mi je drago što je preveden, jer već imam kome da ga poklonim  .

Pozdrav.

Eto, sve to što kolega Bladerunner navodi, to ume toliko da razgali pri čitanju, da stvarno ne mogu da zamislim lepše napisan roman na temu (kikiki za onu opasku o KSRu... ) ali ono što je mene ponajviše raspilavilo je ta neverovatna količina dobrostivosti i optimizma, kod svih aktera i u celom romanu. To kako je posada reagovala kad su čuli da je on preživeo havariju odela, i kako su reagovali na smeli plan o spasavanju, i kako su Kinezi upali da pomognu, sve to je toliko drugačije od distopija koje inače čitam da me je apsolutno oduševilo, taj tako nepokolebljivo optimistični način na koji taj romančić kao akupunkturom aktivira sve čovekove zone dobrostivosti. topla preporuka svima za Marsovca. 

Quote from: PTY on 09-01-2015, 13:12:13
Eto, sve to što kolega Bladerunner navodi, to ume toliko da razgali pri čitanju, da stvarno ne mogu da zamislim lepše napisan roman na temu (kikiki za onu opasku o KSRu... ) ali ono što je mene ponajviše raspilavilo je ta neverovatna količina dobrostivosti i optimizma, kod svih aktera i u celom romanu. To kako je posada reagovala kad su čuli da je on preživeo havariju odela, i kako su reagovali na smeli plan o spasavanju, i kako su Kinezi upali da pomognu, sve to je toliko drugačije od distopija koje inače čitam da me je apsolutno oduševilo, taj tako nepokolebljivo optimistični način na koji taj romančić kao akupunkturom aktivira sve čovekove zone dobrostivosti. topla preporuka svima za Marsovca. 

Bravo! I meni je to upalo u oči dok sam čitao, ljudi se u ovom romanu stvarno TRUDE da pomognu jedni drugima. "Marsovac" je zdrav roman, što je rijetko ne samo u SF-u, već u savremenoj književnosti uopšte. Danas je optimizam obično zašećeren i čitaoca tretira kao romantici sklonog morona, dok je glavni tok najčešće dubok, ciničan i lišen iluzija. "Marsovac" kao da je pao s Marsa u to društvo, jer je prije svega jedna provala vedrine i dobrih namjera.

Nego kad se vidi kakvi su mu dnevnički zapisi, ne čudi me toliki trud oko Vitnija. Pa nema ko nakon onih opaski o disko muzici ne bi otišao na Mars da ga spasi (ili zadavi ).

+1!

a kako je ova knjiga postala fenomen i pre nego što je objavljena?

Quote from: Alexdelarge on 09-01-2015, 15:02:07
a kako je ova knjiga postala fenomen i pre nego što je objavljena?

U današnje vreme ako knjige ne postanu fenomeni i pre nego što su objavljene ne postanu ni nakon objavljivanja.

Tako što je, kada ga je par izdavačkih kuća odbilo, Vir džabe postavljao poglavlja iz nje na svom sajtu ne bi li privukao pažnju (ko je pratio redovno, mogao je da skine kompletan roman). Nakon što je imao dovoljno komentara ljudi koji su izrazili spremnost da kupe Kindle verziju, počeo je da je prodaje na Amazonu po minimalnoj cijeni (99 cents and bitch ain't one). Tu se prodala neočekivano dobro za nezavisno izdanje (aka - samizdat) i ujedno generisala audio verziju (prvi distributer), koja neočekivano dolazi do prvog mjesta na audible sajtu, SF kategorija. Tek tada privlači pažnju "ozbiljnih" izdavača koji je objavljivaju u papirnoj formi, nakon čega postaje bestseler Njujork Tajmsa, a čeka se i film (ako je vjerovati netu, Ridli Skot/Met Dejmon).

Meni ovo sve nije značilo ništa, jer sam čekao da preporuči neko pouzdan ko je čitao, a da ne radi u marketingu. Kada se desilo, ne razočarah se.

E sad, rečenica je neprecizna jer nisu dodali "u papirnoj formi", ali pretpostavljam da su mislili na ovo, samo su zlo i naopako sročili.

Pozdrav.

https://www.goodreads.com/book/show/18007564-the-martian?ac=1

Friend Reviews (13) 4.50 average pa vi vidite

Quote from: BladeRunner on 09-01-2015, 15:28:09
Tako što je, kada ga je par izdavačkih kuća odbilo, Vir džabe postavljao poglavlja iz nje na svom sajtu ne bi li privukao pažnju (ko je pratio redovno, mogao je da skine kompletan roman). Nakon što je imao dovoljno komentara ljudi koji su izrazili spremnost da kupe Kindle verziju, počeo je da je prodaje na Amazonu po minimalnoj cijeni (99 cents and bitch ain't one). Tu se prodala neočekivano dobro za nezavisno izdanje (aka - samizdat) i ujedno generisala audio verziju (prvi distributer), koja neočekivano dolazi do prvog mjesta na audible sajtu, SF kategorija. Tek tada privlači pažnju "ozbiljnih" izdavača koji je objavljivaju u papirnoj formi, nakon čega postaje bestseler Njujork Tajmsa, a čeka se i film (ako je vjerovati netu, Ridli Skot/Met Dejmon).

Meni ovo sve nije značilo ništa, jer sam čekao da preporuči neko pouzdan ko je čitao, a da ne radi u marketingu. Kada se desilo, ne razočarah se.

E sad, rečenica je neprecizna jer nisu dodali "u papirnoj formi", ali pretpostavljam da su mislili na ovo, samo su zlo i naopako sročili.

Pozdrav.

Tja. Tako je i Majkl Dž. Salivan bio samizdat i čak mislim da je prvi samizdat koji je prodao milion primeraka preko kindla (lako moguće da grešim, ali nešto mi je tako ostalo u pameti), a nema nijedan roman koji je na GR ocenjen ispod 4.2 - i opet ne mogu da završim ni prvo poglavlje.

Vrlo moguće. Ako ništa, ovo se lako i brzo čita, a već u prvih dvadesetak strana se lako procijeni da li odgovara ili ne.

Inače, sjećam se da si negdje romanu "Spin" dao prilično nisku ocjenu (2/5 ako me pamćenje dobro služi, mrzi me da tražim), dok se meni baš dopao. Tu otkrih da nam se ukusi ne poklapaju. Možebit da je zato što čitam manje od tebe, pa me lakše oduševiti

Pozdrav.

Ne nužno - niti da čitaš manje od mene, niti da te je lakše oduševiti, niti da nam se ukusi razlikuju. Jedan naslov nikako nije dovoljan da bi se izvelo poređenje.

OK. Onda ostaje da se javiš kada pročitaš, pa da provjerimo.

Pozdrav.

20 marki
preskupo

Pročitao prvih par strana u nekom supermarketu -- mislim da je bio Vero, tamo košta manje od 600 dinara. Hajp je veliki, hajp je jak, probao bih i ostatak -- mada, mnogo mi je taj marsovac razdragan i razgovorljiv, kao da ga, šta znam, snimaju kamere za neki  rijaliti šou o nasukavanju na Mars, a ne da sedi sam samcat na nekoj kamenčugi u svemiru i da mu je jasno da će verovatno tako i da ostane.   
Kad sam se već javio, da zavapim i pravda za KSR-a! Nije on 'geeky' kao što je, na primer, Nil Stivenson geeky -- KSR je samo ...ozbiljan i temeljan, e, sad, znam mnoge kojima je to dosadno. A zna da bude i duhovit, eno priče iz zbirke Escape from Kathmandu.

Nema pravde za KSR otkad je onoliko smorio sa RBG Marsom 


Salu na stranu, bas sam polagao velike nade u njega kad sam uzeo tu trilogiju, i prva knjiga je bas kakva je trebala da bude po duzini (ukljucujuci i sve ostale pozitivne utiske). U drugoj je vec smorio do krajnjih granica i kad sam otvorio trecu i video da se agonija produzava (na jos vise strana), zatvorio sam je i batalio zauvek. A nazalost, covek lepo pise, zna da pise i bas mi je tu negde u glavi kao duhovni naslednik Artura Klarka po pitanju hard SFa, al dzaba kad se razvlaci po stranama ko Stiven King.   

eto, slicno je bilo I kod mene, trojku sam ostavila za neka bolja vremena, tamo negde na trecini. 

svejedno, to zasicenje nije imalo nikakve veze sa KSRovom ozbiljnoscu, naprotiv: sa Prvom stotinom mi je bilo lako, to su bili vrlo zivotni I vrlo impresivni likovi, a I celokupna postavka njihovih medjuodnosa I ideoloskih suprostavljanja mi je uvelike nadmasivala politicke zavrzlame, tako da sam knjigu prosto gutala.
ali u drugom delu se nikako nisam mogla zagrejati za decu, ne znam zasto, ali ceo taj paket sa Hiroko I njenim planom mi je od samog pocetka bio tezak za prihvatanje. mislim eto, najpre to da je uspela da na brodu prokrijumcari ljubavnika, pa to mi je iscrplo svu suspenziju neverice, tako da je vrlo malo ostalo za kasnije...  previse mistike I previse proizvoljnosti za moj ukus. 

kakobilo, mnoge scene su mi ostale kao ugravirane u mozak: reka od santi leda, na primenr, tamo kad je poginuo Frenk. (a inace sam se za Frenka strasno vezala, uprkos svim kontroverzama.) ili recimo scena kad oni ludaci iz drugog talasa kolonizacije radi zabave teraju svinje da istrce u vacuum, to me strasno potreslo, secam se da sam prekinula citanje na par dana, dok se ne smirim. 
enivejz, genijalan je KSR, niko to ne moze da ospori, ali danas mi mnogo bolje legnu njegovi stand alone romani.

libe, posto mislim da nam se ukusi prilicno poklapaju, da te pitam ovo: ima li sta od kracih romana KSR koje bi preporucila za citanje? Ja sam ga batalio posle Marsa, ali se nekako nadam da ima on i bolje i krace od toga. BTW idem danas u grad da pazarim Marsovca, i taman da pogledam ima li sta od witchera po knjizarama

Pa, meni se dopao Shaman, iako nije klasicni SF. vrlo lepo uradjen roman, u svakom pogledu, iako pomalo trom sto se radnje tice, bar u prvoj polovini, kasnije se prilicno zahukta ali I dalje zadrzava neki pomalo dremljiv kvalitet.
a ako preferises malko vise akcije I urnebesa, onda svakako uzmi Galileo's Dream.
one starije nisam citala, Antarctica mi ceka na red verc dugo, mozda mi se posreci ove godine

Od mene najtoplije preporuke za novelu Short Sharp Shock. Nešto drugačije od bilo čega što si čitao. Ima je u Monolitu 8.


U Hrvatskoj je objavljen njegov prvi roman Ledeni hram... koji je sastavljen od tri novele posebno publikovane... Nisam čitao...


Takođe, nisam čitao, ali imaju lepe preporuke za alternativno istorijski roman The Years of Rice and Salt. Libe ti može više reći o novijim...


Dobar je to pisac, mada mi se čini da ga skupo košta to što danas izgleda svi plaćaju po broju stranica...

Quote from: BladeRunner on 10-01-2015, 16:38:35
OK. Onda ostaje da se javiš kada pročitaš, pa da provjerimo.

Pozdrav.

Šta da pročitam? Misliš na "Marsovca"?

Mica Milovanovic

QuoteU Hrvatskoj je objavljen njegov prvi roman Ledeni hram... koji je sastavljen od tri novele posebno publikovane... Nisam čitao...

Čitao sam ja, dopao mi se. U stvari, nakon "Marsa" sam bio iznenađen koliko je "Ledeni hram" pristupačan, pravi avanturistički SF. O "Mars" trilogiji samo riječi hvale, ali je više cijenim, nego što mi je legla. Previše mi je tu bilo tehnikalija, digresija, gubljenja fokusa i zastranjivanja. Znam da mi onaj dio sa sektama nije bio uvjerljiv, mada davno sam to čitao, moguće je da bi mi se sada dopalo više.

Nighflier

QuoteŠta da pročitam? Misliš na "Marsovca"?

Da. Radnja fabule ide ovako: ja pišem kako je "Marsovac" dobar, ti napišeš da hajpu ne treba vjerovati, ja napišem manje više isto i dodam da mi djeluje da nam ukusi nisu baš slični, ti kažeš da jedan naslov nije dovoljan da se takav zaključak izvede, ja kažem da je onda ostalo da pročitaš roman pa da vidimo da li se poklapamo ili ne. Tako da je ostalo da sačekamo, pročitamo tvoj komentar kada pročitaš ovaj roman i idemo dalje

Pozdrav.

Building suspense for incoming review of  '' The Martian'' 

Quote from: Berserker on 25-01-2015, 22:32:31
Building suspense for incoming review of  '' The Martian'' 

Ovo gore je bio misclick pri pisanju posta, a sad sledi famozni review.
Nabavio sam ovaj roman prilično brzo posle otvaranja ove teme. Ovo su činjenice:
1. roman sam pročitao za rekordno vreme, prvu polovinu sam progutao isto veče kad sam ga doneo.
2. super sam se zabavio, prosto se ne sećam kada sam ovoliko uživao.
3. imam par ozbiljnih zamerki koje bi mi, da je u pitanju neki drugi roman, potpuno urušile mišljenje o njemu ili me naterale da ga batalim.


Sad ni meni nije jasno kako ova 3 fakta funkcionišu zajedno, pošto su meni kao čitaocu potpuno oprečni. Ajmo prvo o pozitivnim utiscima.
Roman je dinamičan i bez praznog hoda. Ima strana taman koliko treba, što je danas kvalitet koji sebi mogu da dozvole samo debitantski romani, valjda. Jezik je prost, sažet, svakodnevni, i lako je saživeti se sa njim. Valjda to doprinosi da se čovek lako uživi i saživi sa glavnim likom. Roman je krcat tvrdom naukom, ovaj čovek bolje barata mehanikom nebeskih tela nego Klark. A ta tvrda nauka je taman dovoljno sažeto i interesantno predstavljena da nezainteresovan čitalac može da je pregura bez gubljenja strpljenja, a onaj zainteresovan može da se prepusti i uživa u naučnim detaljima. Nekako mi je sve to fino upakovano, i funkcioniše odlično. U svakom slučaju, funkcioniše dovoljno dobro da sam roman pročitao u jednom dahu, sa uživanjem. A nekako, morao sam da zažmurim na par detalja da bih mogao da se prepustim romanu.
Prva stvar koja mi smeta je verovatno subjektivan osećaj pre nego objektivna zamerka. Glavni lik mi je previše optimističan za nekog ko ima samo teorijske šanse za preživljavanje. Od prvog trenutka on funkcioniše perfektno, kao da je u stress-free okruženju a ne u smrtonosnoj zamci. Njegovo raspoloženje je uvek pozitivno, uvek optimistično, on je uvek oran za svaki posao ma kako naporan ili dosadan bio. Nedostaje mu strah od smrti, čak i u situacijama kada bi svako drugi izgubio glavu, on hladnokrvno razmišlja, nikad ne gubi glavu i nikad ne paniči. Takvo ponašanje prosto nije normalno. Pretpostavljam da pisac nije jači u psihologiji pa nije pokušavao da eksperimentiše sa angstom, tuljenjem i patetikom. Neko iskusniji bi roman produžio dva puta, puneći ga scenama nalik na one iz Metisonove ''Ja sam legenda'' knjige gde je junak prosto prepunjen samosažaljenjem i patetikom. Naravno, da je tako, ovaj roman ne bi bio to što jeste a meni bi verovatno skliznuo za par ocena dole. Ali sve vreme sam priželjkivao da se glavni junak slomi bar jednom, bar jednom zakuka onako ljudski, i sklupča se u fetusni položaj, razmišljajući kako će sad sigurno da umre, jer nema mu spasa. Tu bi mogla da se izvuče bar jedna jača scena koja bi dodala još malo ljudskosti Vatniju i dodala malo ''književne vrednosti'' romanu. Da skratim, smeta mi što je Vatni isuviše savršen lik, i prilično nepogrešiv kako u proračunima, tako i u izvedbi svih radnji. Ali sa druge strane, bolje da je predstavljen kao super heroj, nego da je pisac pokušao da petlja sa emocijama i napravio limunadicu od knjige. Ostali likovi su uglavnom bez mane, vrlo ispravnih moralnih načela, svi odreda spremni da priteknu u pomoć. Dal me je paranoja svakodnevnog života uverila u suprotno, ali mi je ovakvo razmišljanje prosto neodgovarajuće za sadašnjicu. Ovde pisac koristi jedan mali trik, čini mi se. Roman se odvija u vremenskom okviru koji se meri godinama. Vatni treba da preživi godinama na Marsu. Čak i sa najbržim rešenjem i vraćanjem broda po njega, u pitanju su meseci i meseci preživljavanja i samoće. Teško da se tu ne bi razvila neka neuroza. Čak i članovi posade koji dolaze po njega olako prihvataju da će se na Zemlju vratiti godinu ipo dana kasnije u odnosu na prvobitan plan. Biti odsutan nekoliko godina, odsečen ne samo od porodice i prijatelja, nego i od cele planete, stvara okvir za neka ozbiljna vaganja i neodlučnosti. Svega toga u romanu nema, ljudi se olako u sekundi odlučuju da tek tako žrtvuju sve to. Da bi Vir umanjio osećaj neverovatnosti ovakvih odluka, on pametno koristi dane kao jedinu jedinicu vremena u knjizi. Sve vreme su prisutni dani, nigde se ne spominju meseci, ni godine. Na taj način je i čitaocima lakše približeno razmišljanje svih likova u romanu, ma kako meni ono neverovatno izgledalo. Na kraju krajeva, rečenica ''ostajemo još 400 dana u svemiru, nema problema'' se lakše prima nego rečenica ,'ostajemo još više od godinu dana u svemiru, nema problema''.
Druga stvar koja mi smeta u knjizi je, opet paradoksalno, odsustvo više opisa Marsa, makar i u praznom hodu. Sad će neko reći: ajd sad, ovamo ne voli prazan hod, ovamo mu fali prazan hod, ajd odluči se više leba ti. Već sam rekao da je roman akcija koja ne posustaje maltene ni jednog trena. Kao što sam očekivao da se Vatni slomi bar u jednom trenutku, tako sam očekivao da u nekom trenutku pisac pokuša da se pozabavi Marsom, opiše detaljnije okolinu, ma makar ubacio neku boju u pozadinu. Vir to i radi, ali sve vreme iz pozicije neutralnog naratora, saopštavajući hladnim lasom naučne činjenice o Marsu, svermiru, svemirskom broud itd. Ne ubacuje emocije ni za trenutak. Prosto mi sad u sećanju ceo roman izgleda kao crno bela slika. Kad malo bolje razmislim, čini mi se da pisac stvarno nije upotrebio nijednu boju u celom romanu. Pisac koji mi leži za ovakve stvari je Zelazni. Kod njega ide: akcija akcija akcija duuugi opis akcija akcija akcija. Čak i u njegovim tresherskim stvarima kao što je Aleja prokletstva ovaj ritam odlično deluje. Tako mi i u Marsovcu nedostaje bar jedan prekid u romanu gde se pisac ne bi bavio Vatnijem, NASA, ili fleshbeckom dogadjaja od pre milion godina koji su doveli do sadašnjih dogadjaja. Nedostaje mi taj jedan (pesnički) opis gde bi pisac probao da doda još neku dimenziju Marsu, dodao mu BOJU. Ovako mi Mars kao okruženje ostaje nekako sterilan, beživotan (igra reči), kao kulisa koja ne izgleda dovoljno uverljivo. Neiskorišćen potencijal, čini mi se.
Sad kad pogledam kolko sam se raspisao o ovim dvema zamerkama, ispada kao da mi se roman nije dopao, a daleko od toga. Kao što sam već rekao, bio mi je nevidjeno zabavan. Retki su mi danas naslovi koje mogu da pročitam u jednom dahu. A opet, sve vreme sam osećao da se sa par intervencija ovaj roman može podići za bar dva nivoa. Ljudska dimenzija u romanu, u vidu emocija, samoispitivanja, angsta, kako god, mi je nedostajala sve vreme. Druga stvar koja mi je nedostajala je neka opipljivija, ličnija i emotivnija reakcija na Mars, brodsko okruženje, upravo jedan potpuno pristrasan opis svega toga (pristrasan od strane glavnog junaka naravno). Opisi u knjizi se zadržavaju na nivou dnevničkih unosa, kratkih, šturih i efikasnih. Pisac je definitivno ostao u duhu dnevnika kroz celu knjigu, odstupajući od tog modela samo kada je to bilo definitvno neophodno. Valjda je to i razlog što sam sa jedne strane vrlo zadovoljan knjigom, a sa druge se osećam uskraćen, jer smatram da je ovo vrlo lako moglo postati remek delo. Osećao sam se kao na rollercoasteru koji je nevidjeno zabavan ali ništa više od toga, a ja prosto navijam iz sve snage da preraste u nešto više.
Kao zaključak, ''Marsovca'' definitivno vredi pročitati. Pisac je postavio okvire u kojima ovaj roman odlično funkcioniše. Izabrao je specifičan setting, odgovarajući stil za knjigu, i to super funkcioniše, ali samo u ovoj kombinaciji i samo u ovoj srazmeri. Dosta toga nedostaje u knjizi, a mislim da je Vir pametno odlučio da se ne petlja sa nečim što mu nije jača strana, nego se držao onoga u čemu je odličan, a to je tvrda nauka, sažet i uprošćen stil, i usredsredjenost na radnju. Zato je knjiga i dobra, iako joj fale stvari koji bi lako upropastile većinu romana.

Hmmm... zanimljiva zapažanja.

E sad, pošto su odlično elaborirana, mogu lepo da ih uporedim sa vlastitima, pa evo kako sam ja doživela ono tvoje prvo zapažanje, o Vitnijevom optimizmu:

Ima nešto u onome što Blejd kaže, da smo pomalo navikli na određenu vrst optimizma, pa nam otud druge varijante deluju pomalo neubedljivo, u najmanju ruku: naime, sama ideja o lansiranju sa zemljine površine mora da podrazumeva jednu dozu 'pripremeljenosti na najgore'. I ne mislim da je to tako samo u post-čalendžer svetonazoru, nego je i pre bilo: Nikson je imao spreman govor za slučaj da Apolo11 krahira u bilo kojoj fazi, i kasnije je postalo očigledno da se to tretiralo maltene kao datost. U tom svetlu gledano, verujem da je ne samo psiho-trening, nego i sam odabir ljudi koji se šalju u svemir uvelike podređen tom faktu. E sad, mene je uvek intrigiralo kakav bi to profil ličnosti bio, a to je nešto što izgleda da ne možemo da saznamo čak ni iz dokumentarnih svedočanstvana upravo tih ljudi koji su to iskusili iz prve ruke: meni su sve te njihove priče uvek izgledale ponajpre autocenzurisane, a potom i nekako... formatovane od strane, jelte, nadležnih im organa. Otud ja mogu da prihvatam Vitnija kao nešto najbliže originalu kakvog sam sama sebi stvorila u glavi, a Vitni se nekako podosta poklopio sa tom mojom 'maketom astronauta', pogotovo zbog te gikovske dimenzije koja ga ne samo u tim situacijama predstavlja kao zaista... eh, recimo nestandardnu ličnost.  To važi i za ostalu ekipu, naravno, bar u onoj meri u kojoj mi možemo da gvirnemo u njihove profile: recimo, ono biranje ko će i kako će da preživi u slučaju havarije broda je meni... pa, eto, priča za sebe. I da nije tog i takvog optimizma, mene bi ceo taj njihov plan istinski prestravio, kao što me prestravila sudbina urugvajskih ragbista u Andama 72-ge.

Isto tako, sad kad gledam unazad, shvatam da zapravo i nije bilo mnogo situacija u kojima je Vitni imao razloga za takav slom. Naravno, jeste ih bilo, ali one najgore su po pravilu bile toliko iznenadne da on nije ni imao vremena za tako nešto, a odmah nakon što bi minule, on je bio u stanju da proceni kako stvari i nisu toliko lose da zaslužuju nervni slom. Primera radi, ideja sa krompirom je mogla da funkcioniše, a jednom kad je dokazano profunkcionisala, zaista nije bilo razloga za takvu vrst duhovnog sloma. I tako korak po korak, dan po dan, situacija po situacija, svaka kao je imala više procenata za optimizam nego li za krah, sve dok ne stignemo do samog kraja knjige.

Naravno, po logici stvari sledi da bi to bio vrlo, vrlo kratak roman da je Vitni ijednom sebi dopustio ikakvo očajanje.

Odlična zapažanja Berserker!

Ovo za opis Marsa je i meni upalo u oči, mada sam zaboravio da napišem. Bilo bi bolje da toga ima više, čak u jednom trenutku se tako nešto i nagovjesti (opis kako po prvi put shvati kolika je to pustoš kada se odmakne iz baze), ali stvarno - nikada se ne razradi kako treba. Opet, meni je višak toga smetao kod Mars sage KSR-a, pa mi je očigledno nemoguće ugoditi kada je opis planete u pitanju.

Ovo za lik Vitnija mislim da je čak i neophodno za roman. To što ogromna većina ljudi (me included) nije kao Vitni, ne znači da ljudi kao Vitni ne postoje. I ako treba nekoga da pošalješ u svemir na par godina, biraćeš upravo takve likove. Vedre, koji nikada ne gube cilj iz vida, inteligentne i koji se ne predaju. Da li je realno da takav neko ne doživi nijednu krizu u par godina? Meni bi bilo nemoguće, ali njegov talenat upravo jeste da ne krizira. Tako je odabran. A i stvarno - šta fali optimizmu? Meni je "Marsovac" otkrovenje upravo zato što ti pokazuje da je u savremenom SF-u maltene revolucija kada neko nije ciničan, već vedar. Vitni je nešto kao duhovita verzija Fridtjofa Nansena. Malo li je na ovu inflaciju?

I još nešto, Vitni je jezivo površan, što mi je takođe odlično. Možda zato i nema takvih opisa, a roman se lako čita. Super bi meni legao jedan lirski pasaž o samoći Marsa, takođe mi je to nedostajalo i to baš, ali da li je stvarno onakav lik spreman da ga napiše u svom dnevniku? Da li je sposoban? Nema šanse. On je sav od humora, vedrine, površnosti i inteligencije. E koliko je to uvjerljivo, i da li nije uvjerljivo što smo mi previše cinični, što smo navikli da očekujemo loše, što je SF diskurs već duže vremena više samosvjestan od Skajneta, ili što je taj dio prosto loše razrađen - koga je briga, kada je ostatak dovoljno dobar da je i pored toga roman OK

Sve naj i još jednom, baš dobra analiza.

http://www.znaksagite.com/diskusije/index.php/topic,14342.0.html

Трибина о "Марсовцу" у понедељак 2 фебруара.

https://www.facebook.com/events/1394284014210094/

@Libe & Blade
Mislim da sam skapirao zasto je Vatni takav i slazem se sa vama. Mozda bih ja zeleo da je Vitni vise nalik Volovicu iz Big bang theory kada ode u svemir, ali to prosto naprosto nije realno

eee, a ako ikada poželiš da to razmotriš iz jedne radikalno drugačije perspektive, ali podjednako validne i argumentovane, onda obavezno overi Blindsight, da ti čika Watts lepo objasni zašto bi u svemir trebalo slati samo i jedino - asocijalne psihopate. 

...a može i Osden iz priče "Prostranija od carstva i sporija" Ursule LeGvin. Jedno je sigurno: taj nije slušao disko

bogami libe, tebi Watts ocigledno ide u sam vrh pisaca Vec sam citao Starfish na tvoja nagovor, ali sam tu stao. Mozda da obnovim gradivo i procitam celu trilogiju ili da krenem sa Blindsightom  . A zar ne bese ti nastavak Blidnsighta nesto lose ocenila?


@Blade
gde nadje Osdena, taj mi ne bi ni u snu pao na pamet Kad kazem atipicni astronaut, ja prvo pomislim na onog drkadziju Najdzela iz Benfordovog serijala koji pocinje sa "U okeanu noci". Prosto mi nije jasno kako covek izbaci ceo serijal sa onako antipaticnim i iritantnim likom, pa ko se bre sa onakvim identifikuje ?!?

pa... ako si vec stao na starfishu, onda slobodno batali trilogiju i dohvati Blindsight. definitivno.
a nastavak mu nije los, nego onako... osrednji je, skroz.
a to je daleko veci crnjak, bar meni. 

Kakav pozitivni naboj izvire iz ovog sf romana, zapanjujuce
Svratih na sagitu pre koji dan da vidim sta citate, i iznenadih se da prepoduka dolazi od Evro guintija. Otisla na sajt, narucila Marsovca  i Gospodarevo siroce (L. nisam mogla da skontam koji je treci roman iz tvoje preporuke  ) i stigle knjige dva dana kasnije. Sada je treci dan, knjiga gotova, odusevljenje neizmerno, gnjavim sve ukucane kako je dobar odusevljena sto ce biti filma

Evo i malo AMA odgovora s reddita od samog Endija

http://www.reddit.com/r/books/comments/2tyz6p/i_am_andy_weir_author_of_the_martian_soon_to_be_a/

Није ми јасно одушевљење "Господаревим сирочетом", књига изазива трансфер блама, тим више што је награђивана, хваљена, итд. Може се читати као памфлет и можда у по том кључу и функционише, али дефинитивно призива дисклејмер типа "свака сличност са стварним личностима и локацијама је случајна". А с обзиром на чињеницу да то из објективних разлога баш и није могуће, додатно ужасава потпуно одсуство fack-checkinga ван жуте штампе и неколико вињета које ваљда у покушају да изазову емоцију због неутемељености у здравом расуђивању бивају усиљене и просто речено - бесмислене. Што се мене тиче, роман за избегавање.

     @Mo: da, Marsovac je ona vrst knjige zbog koje čoveku dođe da istrči na ulicu i za rukav cima slučajne prolaznike uz opaske tipa 'ovo moraš da pročitaš, ali zaista moraš!!'... i ne dešava mi se to često, nažalost, mada svake godine otkrijem masu dobrih knjiga koje mi zaista ulepšaju dane. A sad i sama znaš kakav je to bio osećaj. 
Što se treće Evro-Đuntijeve knjige tiče, nije u pitanju roman nego Snowden Files: e sad, nije da ćeš tu saznati mnogo toga što već ne znaš, ali zanimljiv je to dokumentarac, u smislu da daje hronološki jasniju sliku svih tih zbivanja, plus i malko oštriji fokus na pozadinsku sumanutost sveta u kom živimo. Ali nije to nekakva bog zna kako jaka preporuka za vas žanroljupce, zaista, nego eto, prosto stavka u mom godišnjem izboru.

Meni je tu sad najvažnije da si sad i ti inficirana Marsovcem, prelep je to osećaj, kad se ljudi gomilaju oko lepe knjige. 







Džone, to što za disklejmer pominješ, pa vidi, meni se čini da je knjiga upravo pisana sa utkanim disklejmerom, jer to kako je stilski uobličena, to svakako nije slučajno: naracija koja graniči sa dimenzijom faktičkog apsurda svakako ima za cilj da te ne zavede da pomisliš kako čitaš dokumentarističku prozu na nivou Gulaga. Van tog gradivnog disklejmera, ne vidim kakav bi to drugi trebao, pošto tu nema ništa što bi makar i zaličilo na auto ili bilo kakvu biografsku dimenziju.

A što se fakt-čekinga tiče, eto, baš danas nemam knjigu kod sebe pa ne mogu da navedem imena, ali sećam se da je negde u predgovoru navedeno barem jedno severnokorejsko ime koje se konsultovalo po tom pitanju, i to prilično respektabilno ime, bar što se zvanja i zanimanja tiče. Čini mi se da njegovi biografski podaci upućuju na prebega, dakle na nekoga ko je tamo zapravo živeo.

Elem, izvinjavam se na oftopiku, ali moram da se nadovežem na svoj prethodni malko neprecizni post o Gospodarevom siročetu:



Što se disklejmera tiče, ima ga, i to tamo gde i mora biti, znači na samom početku knjige:

QuoteThis is a work of fiction. All incidents and dialogue, and all characters with the exception of some well-known real-life figures, are products of the author's imagination and are not to be construed as real. Where real-life figures appear, the situations, incidents, and dialogues concerning those persons are entirely fictional and are not intended to depict actual events or to change the entirely fictional nature of the work. In all other respects, any resemblance to persons living or dead is entirely coincidental.

Copyright © 2012 by Adam Johnson

Što se fakt-čekinga tiče, i tu je jasno navedeno ko, kako i zašto:

Quote

Support for this book was provided by the National Endowment for the Arts, the Whiting Foundation, and the Stanford Creative Writing Program. Portions of this book first appeared in the following publications: Barcelona Review, Electric Literature, Faultline, Fourteen Hills Review, Granta,Hayden's Ferry Review, Playboy, Southern Indiana Review, Yalobusha Review, and ZYZZYVA. The author is also indebted to the UCSF Kalmanovitz Medical Library, where much of this book was written.

Thanks to my traveling companions in North Korea: Dr. Patrick Xiaoping Wang, Willard Chi, and the esteemed Dr. Joseph Man-Kyung Ha. Kyungmi Chun, Stanford's Korean Studies Librarian, proved especially helpful, as was Cheryl McGrath of Harvard's Widener Library. The support of the Stanford writing faculty has been invaluable to me, particularly Eavan Boland, Elizabeth Tallent, and Tobias Wolff. I'm grateful for Scott Hutchins, Ed Schwarzschild, Todd Pierce, Skip Horack, and Neil Connelly, all of whom read versions of this book and responded with sage advice.

E sad, naravno, ovo je angažovan roman, pa će sigurno teže doseći ljude koji su u ideološkom suglasju sa današnjim severnokorejskom političkim i društvenim angažmanom, ali to ne bi trebalo da dovede u pitanje činjenicu da je u pitanju vrlo impresivna proza...

Inficirana nego sta

I ljubitelji zanra citaju kojesta drugo, mada za Snowden Files mi je jos rano. Nekako volim otklon od 10-15 godina na tako vruce teme 

Pitanjce, jel u originalu duck tape za lepljivu traku?  i da nije, ja sam upravo to tako "cula" u mojoj glavi, nekako, u mojoj familiji se dize tron za duck tape, zato pitam 

Duct tape. Najkorisniji izum od točka naovamo. 

Da, reč je duct tape, mada je verzija sa duck zapravo starija. Vidi ovde:

http://languagehat.com/why-a-duck/


Naravno, obe verzije zvuče identično jer se /t/ i /d/ redovno gube kad su okruženi dvama konsonantima ako se slažu po zvučnosti s prvim u nizu; to jest u grupi /kt t/ ovo srednje /t/ bi bilo potpuno izostavljeno pri normalnom izgovoru.

jedvačekamjedvačekamjedvačekam!!   



! No longer available


! No longer available

I ja bih ga jedva čekao, samo da ne režira Ridli Skot. Moj omiljeni režiser 80-tih je pao nisko sa Prometejem, a sa Robinom Hudom se maksimalno izblamirao.

To ne znači da mislim da nema nikakve nade za film, već samo da sam (jako) oprezan.

Pa, mene teši što u ovom materijalu nema mesta za jeftinu mistiku koju je Ridli u poznijem životnom dobu izgleda zamenio za produhovljenost... 
(Okej, možda je pomalo trulo da tako simplificiram, ali stvarno verujem da je baš to bio problem sa Prometejem.)

http://astronomy.com/sections/bonus/martian

Self-proclaimed science geek Andy Weir never thought The Martian would be published. Now, the New York Times best-seller is about to put NASA's Red Planet plans in the limelight.

By Eric Betz


A small white sprinter van kicks up red dust as it slides across the "martian" sand toward a yurt-like astronaut habitat. Its path winds past the scorched remains of a Mars Ascent Vehicle built to launch crew to orbit. Above this fictional Mars-scape, a ceiling vaults some six stories tall, placing the cavernous soundstage among the largest in the world. Small blimps bolster legions of lights. Green screen sheets line the stadium-sized walls. Eventually, images of blue Mars sunsets and butterscotch evening skies captured by NASA's rovers will become a backdrop, along with shots of Wadi Rum, Jordan — a red desert stand-in for Mars.

But for now, it's more like a surreal sandbox here at the last day of filming on set at The Martian. And a group of young Hungarian men are stepping out of the van to start the long disassembly process. Their present task, removing laboratory equipment from the astronaut habitat, or Hab, is easy in comparison to the one to come — someone has to remove all 1,200 tons of this carefully color-matched Mars dirt.

For 12 weeks, this movie set, through suburbs and past Hungarian countryside homes on the outskirts of Budapest, has seen many of Hollywood's biggest stars and most celebrated filmmakers.


The scene is what every crazed Moon landing conspiracy theorist imagines Stanley Kubrick doing half a century earlier. Some of NASA's most senior scientists believe that when The Martian hits big screens October 2, the movie's obsessive adherence to science fact will be enough to make their nonfictional "Journey to Mars" real for millions of Americans. Because in contrast to the silver screen space agency of the same name, NASA's actual program is nowhere near ready for prime time.

If humanity is to put astronauts on Mars, NASA is going to need a surge in support to levels unseen in generations. That's an unlikely achievement for a Hollywood film, but The Martian is just one part of NASA's growing publicity machine.


A love letter to science

In the film, Matt Damon plays Mark Watney, one of the first astronauts to walk on Mars. He's what Jim Irwin was to the actual Apollo program — an "also went." That is, until a mishap leaves Watney alone on the Red Planet with only his considerable wit and scientific ingenuity to survive while NASA mounts a heroic rescue attempt.

Author Andy Weir's book The Martian is a stroke of sci-fi genius. The novel does for space adventure fans what the soft core romance novel does for jilted lovers. It's a true love letter to science — space escapism at its best. But can filmmakers turn science-based fiction into a Hollywood hit? In February, I trekked halfway across the planet — at the invitation of Twentieth Century Fox — to find out.

To a large extent, The Martian's success or failure sits on the shoulders of one man. For decades, legendary director Ridley Scott has simultaneously been hailed as a cinematic genius and languished with some of Hollywood's biggest flops. But he gave film lovers Thelma and Louise, winner of six Academy Awards, as well as Blade Runner, Gladiator, Black Hawk Down, and the entire Alien universe.

Scott is known for epics with great attention to detail, and this movie lives up to that legacy. The rockets, modules, and space suits were built — and 3-D printed — with heavy guidance from NASA. The filmmakers even hired Rudi Schmidt, former project manager of the European Space Agency's Mars Express spacecraft, to test all the experiments done in the movie, including turning water into rocket fuel — which I'm told works, by the way.

"We want to make the film as much science fact as science fiction," says executive producer Mark Huffam (World War Z, Saving Private Ryan).


Mars czar meets Dark Side of the Moon

As I shuffle into a nearby soundstage, a crowd gathers behind a horde of cameras pointed at a section of the Hermes spacecraft — an ion-powered ship that ferries astronauts back and forth to Mars. One crew member calls out a countdown, and I realize most everyone but me has orange earplugs buried deep in their ear canals.

Arthur Max, veteran set designer and frequent Scott collaborator, supplies a pair shortly before an explosive blast rings out and the spacecraft's airlock erupts in flames.

Of all the characters on Scott's regular filmmaking crew, Max is the most captivating. He's a towering man with penetrating eyes and a face weather-lined from years of filming in desert climes and empty parking lots. He's a native New Yorker, but his accent betrays a career spent with Brits. Max's first big break came working stage lights at Woodstock in the summer of 1969. That landed him a gig designing Pink Floyd's Dark Side of the Moon shows. Then, 30 years ago, Scott asked him to help make a Coca-Cola commercial. They've since created some of Hollywood's greatest epics together.

Once the excitement clears from the airlock explosion, Max guides our small group of science writers around the rest of Hermes — or what hasn't been loaded into crates.

"The challenge of this film, really, for myself and those people who work with me in the art department, has been to generate what NASA does with billions of dollars of funding over several decades, with millions of dollars over several months," Max says.

For Max, that process began with trips to the Jet Propulsion Laboratory in Pasadena and the Johnson Space Center in Houston, where he tore apart prototype space suits and astronaut habitats with Jim Green, head of NASA's planetary science program. Green, the space agency's one-time "Mars czar" and current overseer of robotic solar system exploration, also served as a consultant on The Martian. NASA checked off on every aspect of the set and script. And that came as a relief to Max.

He used real NASA blueprints of an ion-engined Mars crew carrier to make Hermes. Filmmakers turned a six-wheeled industrial crop sprayer into a massive Mars rover that looks like a beefed-up version of the one NASA's Desert RATS use to play space explorer on test missions in the Arizona desert. The filmmakers drove their rover in the studio and then flew it to Jordan, where they shot Damon romping across the desert.

"I love restrictions because you play off the constraints," Max says. "If you have no constraints, it's just a big white canvas. Where do you start? But if they give you rules and limits, it's easier, and so within that you find your aesthetic."


Buzz Lightyear gets sexy

Perusing The Martian's costume room feels like being let loose in the bowels of the Smithsonian. Space suits crusted and baked with red sand hang on coat racks next to astronaut exercise attire and hulking white extravehicular activity suits. The spaces in between are cluttered with more common clothes, giving the wardrobe a Space Age thrift store sort of feel. In the film's final days, helmets, gloves, and hats are pulled from shelves and neatly packed up into boxes in case they're ever needed again.

I'm told this is a common Hollywood practice. Nothing is discarded, lest someone makes a sequel, or six.

NASA still doesn't know exactly what a mission to Mars will look like. And that's given filmmakers plenty of room for interpretation. Janty Yates is a longtime member of director Ridley Scott's crew and an Academy Award winner for Gladiator. When she first started designing costumes for The Martian, she says she saw herself as a facilitator and not an inventor.

With help from the Smithsonian National Air and Space Museum's space suit curator, Valerie Neal, she pulled together "Bibles" of all the potential Mars suits and settled on Z-2 — NASA's current prototype. Yates calls it the Buzz Lightyear, and it looks a lot like someone plopped a space helmet onto the Pillsbury doughboy. It's dorky. Scott rejected it outright. Instead, they took the minimum size possible for life support and ran with it.

"We basically invented this space suit, which is far more linear, far more elegant, and I think quite sexy," Yates says.

They added creases. They tightened it. And they made the suit more comfortable for actors to live in eight or 10 hours a day through background breaks and meals thanks to breathable fabrics and cooling suits. The suits had to be kept clean during human-made martian sandstorms with a decidedly more low-tech solution.

"We built these huge great catacomb clown trousers and clown tops that covered them because we were only budgetary allowed nine," she says. "Everybody was on pins and needles because of that disgusting set, which is stunning when we first saw it — 'Oh my God, we're on Mars.' But then it's 'Oh my God, it's in the atmosphere.' Now it's everywhere."

The helmets took customization to another level entirely. Glare and lack of lighting means that NASA shots of astronauts in space rarely show faces. That's not acceptable with actors, or as Yates calls it, "the money." But they still wanted them to look real.

The Hollywood helmets were assembled from hundreds of parts, both handmade and 3-D printed, from all over the world. The glass was polished to perfection to prevent glare. Then, those parts all had to slide together flawlessly.

"You get it, and you have to throw it against a wall 20 times a day and still expect it to work," says Michael Mooney, associate space suit costume designer.

Making Mars real

I get the sense that despite NASA's armada of real spacecraft across the solar system, Green enjoys working on this fake Mars mission too. The no-nonsense bureaucrat started at the space agency fresh out of grad school in 1980 and made his way up through the ranks, writing hundreds of scientific and technical articles along the way.

Green says he realized the Red Planet wasn't real for people after astronaut Stanley Love asked him to watch an online talk about traveling to Mars. At the end of the video, Love points to a Hubble image of that planet and says, "Let's go to Mars."

"It's like saying you're going to take a vacation on Earth," Green says. "It has mountains. It has valleys. It has an enormous diversity in its climate and its activity and seasons. It has polar caps. And then I realized: It's not real to him. That's what the book does, it makes it real by going there and saying, 'Here is what Mars is like.'"


Not long after that realization, Green met with NASA Johnson Space Center director and former astronaut Ellen Ochoa. The scientist told Ochoa she had to read The Martian. She did. And the book is now "required reading" at Johnson, home of NASA's human space exploration program. Ochoa even liked it so much that she invited the author out for lunch and a tour.

Eventually, she made her astronauts available to the cast and crew. Actress Jessica Chastain, who plays NASA Commander Melissa Lewis, spent days at Johnson shadowing real-life astronaut and chemist Tracy Caldwell Dyson.


From geek to supergeek

In an ironic twist for a man who concocts NASA heroics, Weir, a self-proclaimed science geek, is scared of flying. So he reluctantly refused when Scott invited him to Budapest. Instead, I interviewed Weir via Skype in his rather ordinary-looking home where his cat, Jojo, jumped onto his desk as we chatted.


Generous tax incentives and world-class facilities drew filmmakers to Budapest, Hungary, home of Buda Castle (shown here). While much of the movie was shot in soundstages, some of the city's incredible buildings also have cameos. For example, the national concert hall serves as a stand-in for NASA's Jet Propulsion Laboratory.


Weir says he only broke his no flying rule for the trip to Houston. And sitting at a cafeteria lunch with Ochoa, he heard the kind of stories that would make even a suddenly famous writer blush. NASA astronauts told him they love his book and called it "98 percent correct." He got the VIP treatment.

Instead of sitting in a cubicle working all day, Weir says he now gets to hang out with astronauts and celebrities. The son of a particle physicist, Weir worked for 25 years as a computer programmer, helping code everything from word processors to games like Warcraft II. He took three years off from programming in the late '90s to chase writing full time but failed to land a contract or even an agent. However, the evolution of the Web allowed him a creative outlet to post his comics and serials.

But Weir's life didn't start to change until late September 2012. That's when he posted The Martian on Amazon.com for the site's minimum price — 99 cents. For years, he'd been writing the book and posting it to his website, galactanet.com, one chapter at a time. He also sent the novel out to 3,000 email subscribers who gave the computer programmer eager feedback.

"It was cool because they egged me on, and then also they're all science-minded geeks like me, so it was awesome because they'd point out anything that was wrong," Weir says. "I called them beta readers."

But Weir says he never expected his book to be publishable. Then, when the story was done, that core fan group asked for a reader-friendly version, and he self-published it to Amazon without a second thought.

That's when things got crazy. The book quickly climbed through the top-seller ranks. An agent lured him in. The movie exclusivity rights sold to Twentieth Century Fox. And The Martian became a New York Times best-seller, where it's remained for 42 weeks and counting.

"It's like people are contacting me through the Internet telling me my dreams are starting to come true," Weir says. "I thought it might be a scam until they started sending checks."

It wasn't long before Weir was talking with writer and director Drew Goddard (World War Z, The Cabin in the Woods) as he crafted the screenplay. Damon agreed to star in the movie. Then, when Goddard dropped out to make the new Spider-Man spinoff, Scott signed on to direct.


The secret language of Ridley Scott

Back in Budapest, Damon enters a decidedly dingy VIP room wearing sweatpants and a T-shirt. His hair is ragged, grown out with extensions. "I think we're on [sol] 547," he says of his unkempt beard — a sol, or Mars day, is 39 minutes longer than an earthly one. "I'm living on Mars time."

The movie is part Apollo 13 and part Castaway — it's also hard not to conjure up Damon in Saving Private Ryan — but unlike those films, Damon's character has a well-developed sense of humor about the experience. And beyond the difficulties of a one-person dialogue, the actor says his biggest challenge was capturing the hilarious aspects of the book without making his character look glib or like he didn't care if he survived or not.

"Ridley and I talked from the beginning about how we wanted to preserve all that humor, but also not lose all the stakes," he says. "Especially when we got here and we saw the set that Arthur [Max] had built."


Last December, NASA launched The Martian's screenplay cover into space on board Orion, which could someday carry actual astronauts to Mars. The title page features Ridley Scott's hand-drawn sketch and an often quoted line from the movie.
Courtesy Twentieth Century Fox

The pair put considerable effort into keeping the true terror for the character. "Or else it's just a popcorn kind of whiz-bang he's-never-really-in-danger type of experience," Damon says.

This devotion is what defines a Ridley Scott epic — even the unsuccessful ones. But Scott needs his sci-fi return to be a hit. His latest attempt, Prometheus — an Alien prequel — got a chilly response from fans. However, on this stage outside Budapest, it's clear his fellow filmmakers don't see any need for Red Planet redemption.

It's late on the final day of filming, and a stunt double for Damon is mounted in a space suit as cameras shoot and reshoot the film's final action sequence, titled "The Final Rescue." It's easy to lose track of someone amid the chaos of a movie set. Not Scott. He barks out commands to the crew, forcing them to repeat scenes ad nauseam until he sees what he's looking for. No one gets upset by the lashings.

"It's a Ridley Scott movie whether it's ancient world, present day, or future," Max says. "He always wants there to be a logic driving the story and great attention to detail. Once you learn the secret language of Ridley Scott, you can do any period with him."

Martian manifest destiny

Green, the former Mars czar, says NASA employees love The Martian not only for its devotion to realism, but also for the heroics Mark Watney embodies. For many Americans, NASA post-Apollo is an $18 billion bureaucracy stuck in low Earth orbit. That's not how its employees see themselves.

"NASA does miracles all the time," Green says. "It's unbelievable what we do. I'm always in awe, and I've lived it for 35 years of my career. I keep getting surprised by how resourceful our people are."

"It's one of those things that make this agency special and important for the nation," he adds. "We've got to be thinking about colonizing the solar system. A single-planet species is not going to survive — the dinosaurs didn't. They didn't have a space program."

And increasingly, NASA is using pop culture to make a play for American heart — and purse — strings. Bert Ulrich is NASA's guy in Hollywood. If a filmmaker wants to use a NASA logo, they go through him. Ulrich says a flood of recent mainstream movies and documentaries have planted the space agency in a new golden age.

"I haven't seen this upswing in interest in sort of a cultural way before, and I've been with NASA for a very long time," he says.

That rockstardom for NASA science was on full display this summer as Green walked San Diego's Comic-Con International — the largest convention of its kind in the world. More than 2,000 people filled a hall for discussions with space agency scientists and The Martian filmmakers. Newly named astronaut Victor Glover speculated about the first humans to walk on Mars. And Space Launch System manager Todd May talked about what it will take to get there.

Green tells me all this effort is to reach what he calls "the Mars generation" — millennials who've never seen humans leave low Earth orbit. Instead, they were raised on a robust robotic exploration of the Red Planet.

And Green's work on The Martian has had very real implications for the nonfictional NASA Mars program. He asked Ochoa, his human spaceflight counterpart, to detail him a Johnson Space Center employee for one year. She assigned Rick Davis, a NASA veteran who formerly served as the primary communicator between Mission Control and the International Space Station. Davis was tasked with spearheading a list of places to put humans on Mars. That way, NASA can tell the public "here's what the real sites look like, and here's why we're looking at them," Green says.

In October, NASA will host the First Landing Site/Exploration Zone Workshop for human missions to Mars at the Lunar and Planetary Institute in Texas. Green says it's very likely the places they choose will be where future Mark Watneys land and begin the next step in the evolution of humankind.

There will be no little green men. No robots with a taste for blood. But there will be the same NASA audacity that once took 12 Americans to the surface of the Moon and returned every last one of them safely.

"The solar system is ours. Let's take it," Green told me recently without a hint of hollowness. "And there's no question, the first place we should be going is Mars."

For now, we'll have to settle for watching the Red Planet through rose-colored 3-D glasses.

Zasto je Hail meri prevedeno kao ocajnicki pokusaj

Zato što se ovde (falabogu) još neguje ateističko nasleđe komunizma. Mi delimo poklone na novu godinu, a ne na božić. A pritom, ako neko i hoće da se pomoli bogu onda će da se moli direktno, a ne preko device Marije. Bog se ne priziva za ozbiljne stvari, nego za zajebanciju. Uostalom, da molitve ičemu vrede svi bi se molili za više para.

Niste vi normalni iskreno

Da, kao da smo... pali s Marsa...