• Welcome to ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara....

Šta sam lepo gledo, a da horor nije

Started by Ghoul, 23-01-2005, 04:21:02

Previous topic - Next topic

0 Members and 1 Guest are viewing this topic.

Truman

Ja da valjam ne bih bio ovde.

tomat

Dobar je Bullet, malo atipičan hood film, odlična muzika.
Arguing on the internet is like running in the Special Olympics: even if you win, you're still retarded.

Petronije

Odavno sam ga gledao i sećam se samo pojedinih scena, ali 2pac i Mickey u istom filmu su dovoljna preporuka da mu se makar da šansa.
Arm the Homeless


Lendlord

TRILLER: A CRUEL PICTURE (1973)

Reprizirao sam jednu od najkvalitetnijih filmskih TRAUMA ikada snimljenih, a svaka trauma ostavlja dukoke ožiljke i oštećenja, ali može da bude i visoki faktor osvešćivanja. Ovo je jedno od najintenzivnijih filmskih iskustava, ali ne mogu nikome da ga preporučim, osim upozorenja da gledate na SOPSTVENU ODGOVORNOST.  Jednostavan, hladan, brutalan, megakonfrontativan i eksplicitan – ovaj film predstavlja etalon za šok kinematografiju, a od prestup-meraklija kao istinskih poklonika grajndhaus bioskopa i kasnijeg VHS videodroma – poneo je nimbus šljašteće ikoničnosti.

Reč je o švedskom ostvarenju ,,Triller: A Cruel Picture" iliti ,,Zvali su je Jednooka" (izmentolisali su se sa još nekoliko naziva da bi bio bolje prodat, ali to neću ni da pominjem) autora Bo Arne Vibenijusa – Bergmanovog omiljenog đaka koji je prešao na mračnu stranu.  Dakle, vunderkind i velika nada svetskog filma, kao dvadesetogodišnjak već asistent slavnom Bergmanu na remek-delima ,,Persona" i ,,Vučiji Sat", Bo Arne Vibenijus odlučuje da u sopstvenoj produkciji, nošen impulsima optimizma i blistavog entuzijazma, snimi jedan umetnički, pozitivan bejbi-gejz autorski film ,,Hur Marie Trafade Fredrik"  i tako ozbiljnije započne svoju filmsku karijeru. Kritika ga je dobro ocenila, ali publici je na početku 70ih, gde je sve prštalo od žestokih i kontraverznih filmova, bilo smrtno dosadno da gledaju benevolentnu avanturicu nekakve dece, te su ga doživeli smrtno dosadnim, šireći nepovoljne vesti za film, odbijajući potencijalnu publiku od gledanja - što je doprinelo ogromnom fijasku i bankrotu!

Nakon toga, očajni mladi Vibenijus - da bi prehranio svoju porodicu, prinuđen da se prostituiše snimajući nekakve grozne reklame za mizerne pare - u paroksizmu svog besa odlučuje da sa svojom minornom ušteđevinom snimi jeftini B film koji će mu doneti veliki komercijalni uspeh. Gotovo na malim odmorima od posla, gerilski, nekom raspadnutom 16mm kamerom, okuplja ekipu i praktično na brzinu, bez dublova (maltene iz prve) snima eksploatacijski, rejp end revendž film raskošno krvavih sazvežđa, gde probleskuju demonske zrake iskvarenog sveta na nevinost i čistotu jednog mladog bića (što autora što njegove junakinje)

Kontaverzan i osuđen zbog eksplicitnih scena zlos*avljanja, te korišćenja svežeg le*a  za čuvenu OKO scenu, brutalnih kadrova grafičkog na*ilja, ovaj film je privukao veliku pažnju, upravo time jer je nadbolesnio sve do tada viđeno - ali, mora se dopisati - i zbog ikončnosti glavne junakinje koja od malog, prenežnog žrtvenog zeke postaje moćni, jednooki crni panter! Upravo ovakav vid transformativne putanje razvoja glavne heroine upotpunjuje fascinantan podatak kako u sjajnom i maestralnom tumačenju ove legendarne fiktivne ikone odlično izabrana Kristina Lindberg  gotovo sa dve mikro-facijalne ekspresije iznosi celu priču!

 Uticaj ovog kultnog ostvarenja je ogroman. Tarantino, kao mladi VHS ljubitelj transgresivne kinematografije je svoj prelomni trenutak od histerično-likujućeg prestup- meraklije do gotovo feminističkog empate upravo doživeo potrešen ovim intenzivnim iskustvom, praveći suštinski omaž u KIL BIL-u, a nošen istim vetrovima i u sjajnom DEATH PROOF.  Takođe, čuveni ,,Matriks" svoju estetiku direktno pozajmljuje od ,,Jednooke", dodatno je spektakularizujući dugim crnim mantilima, tamnim đozlonima (baš da ne bude totalni rip of gusarske pokrivalice) i naročito akcionim scenama u namerno preterano dugim usporenim snimcima.

Međutim, Bo Arne Vibenijus, iako je u svome besu napravio jedan od najšokantnijih ekspoatacijskih filmova, time uspevši u svojoj misiji i zaradeći višestruko od uloženog, napravio je i izuzetan umetnički subverzivan film. Dakle, ,,Triller a cruel picture" funkcioniše na dva nivoa. Na površnom nivou posmatramo žanrovsku eksploataciju brutalnog na*ilja i zlosta*ljanja, krvave osvete i napete priče, a na drugom potpražnom nivou koji se otkriva sjajnim umetničkim manevrima dobijamo KAZNU ZA PUBLIKU koja gleda (niste hteli moj dobroćudni lep film i evo vam onda ovaj izveštaj direktno iz pakla).

 Zapravo, svako ko gleda ovaj uradak (naročito se to odnosi na scene silo*anja) je zlosta*ljen kroz vizuru glavne junakinje, i to dolazi do pojačanog izraza upotrebom nesvakidašnje, psihodelične muzike koja jezivo drhti kao puding na vetru i dugog insistiranja na esplicitnom, pornogra*skom prikazu kao strašno neprijatna tortura za recipijenta ovog sadržaja; recipijenta koji (sem ako nije totalno otupeo ili je psihopata) se kroz empatiju oseća i sam poput žrtve.

 Takođe, kod scena osvete i ubijanja mučitelja, autor preko mere STILIZUJE stvari da ne dobijamo likovanje i adrenalin u prompluzivnim egzekucijama koje bi ushitile gledaoca željnog krvi, već artificijelizaciju ekstremno slou baletskih kadrova (inače, potpuno briljantna rešenja i maestralni kadrovi gde prozaičnu dinamiku akcije smenjuje čist kornjačizam) čija estetika nam rasključava dveri zapitanosti i samopreispitivanja nad ovakvim sadržajem. Dakle, ovo kao da je i persiflaža, kao meta-eksploatacija u samopreispitivanju ili možda pre - suptilnoj parodiji, ali sa prevashodnim ciljem kažnjavanja publike. Naročito nam to otkriva scena jurnjave kolima i komičnih, preteranih eksplozija.

Međutim, iskrenost autora je obojena besom, koju sve vreme drži pod severnjačkom hladnoćom, i pojačanim plastifikovanim metaforama gde je gotovo on glavni ženski lik prinuđen na prostituciju, na svojevrsnu prisilu egzistensporna kapitalističkih pravila filmske industrije i trgovine, koju on doživljava kao kidnapovanje od strane sudbine, te okrutnog zatočeništva na dijaboličnoj teritorije gde su svi pokvareni (svaka mušterija-zlostavljač predstavlja jedan segment prenesenog značenja nabrojanog, uz na kraju mastermajnda pimpa Tonija na vrhu piramide pokvarenjaštva); svet gde će se atak na čistotu i nevinost pretvoriti ili u konačnu devastaciju žrtve ili u buntovnički  čistu reakciju (gde svi pokvarenjaci zaslužuju najbrutalnije neoprost i najgadniju smrt) nakon koje više nema povratka za uvređenog osvetnika (zapravo gde čovek i sam kontaminiran i povređen do kraja postaje sav reakcija, u ovom slučaju gde je reakcija personifikovana kroz Jednooku)

Pored toga, valja napomenuti da autorova umetnička veština upravo i počiva na tome da su brave između kapija ova dva nivoa veoma labavo zasunjene, pa se oni kroz ove harmonične promaje mešaju u kompaktan amalgam, gde preterana stilizacija ni u jednom momentu ne narušava strogo realističan habitus samog filma.

Uprkos svemu viđenom, ostaje utisak da  autor - iako se propisno potrudio da bude što suroviji ostrvivši na svoje likove i publiku pod uticajem besa (koji je stilski izdigao da ne bude usiljeno-forsiran) - nije zlikovac, kojih je 70ih i 80ih bilo mnogo u eksploatacijskoj kinematografiji (naročito italo B film, gde često imamo slučaj da su svi likovi zli, a autori ne mogu ili ne žele da humanizuju žrtve već ih isporučuju kao topovsko meso za svoje fiktivne manijake ili sopstvena sadistička iživljavanja, kao i svoje publike, no, to i nije za snebivanje i osudu, jer upravo predstavlja glavnu karakteristiku ventilacione vrste kinematografije), te se Vibenijus samim tim najviše razotkriva i u velikoj meri se oseća da nije izgubio dušu, a kroz empatiju i tugu prema glavnoj junakinji (možda u svesnoj hladnoći i surovosti to nije bila namera, ali se ispostavlja kao imanentno njegovom biću) kao impulsi koji se jasno emaniraju kroz salve serviranih grubosti i špalira patnji kroz čije koridore užasa je sve vreme sprovodio...

,,Triller: A Cruel Picture" je izuzetan film, jedan od NAJPOTRESNIJIH koje sam gledao, čak i da nema eksplicitnih scena koje neminovno traumatično ostaju urezane u memoriji poput traume ili komšarnog sna; pa, eto, čak i pored sve te šok pirotehnike - fantastična muzika i slou snimci, pohabana sirotinjska b filmska fotografije, ikonični karakter i stil junakinje postaju kao iskustvo na jakom psihodeliku koji potvrđuje moć fikcije da izmesti čoveka van njegovog uobičajenog stanja.


Truman

Odgledao sam Die my Live. Može se pogledati, Jennifer sjajna kao i uvek. Postaje mi jedna od omiljenih glumica. Produkciju radi Lionsgate. Oni i A24 thumb up, Netflix thumb down.
U filmu imamo žensko ludilo podstaknuto porođajem pa ko voli nek izvoli.
Ja da valjam ne bih bio ovde.


Truman

Passing
https://www.imdb.com/title/tt8893974/?ref_=tttrv_ov_bk
Odgledao sam Passing iz 2021. Prvi motiv je bila dražesna Tessa Thompson, a onda sam uvideo da je režiju potpisala jedna od najboljih glumica o kojima se ne priča mnogo - Rebecca Hall. Hallova se vizuelno vešto poigrava sa crno-belim motivom, što je i razumljivo obzirom da je film o rasizmu. Fokus ovde nije toliko na direktnom rasizmu belaca prema crncima (s izuzetkom jednog lika) koliko na netrpeljivosti između samih crnaca, uključujući i one koji mogu da "prođu". Kvalitetna sporija drama, drago mi je što takve i dalje snimaju.
Planiram se uskoro pogledati i Heddu sa Tessicom, kripld je ovaj film stavio na listu najboljih iz 2025.
Ja da valjam ne bih bio ovde.