Ex Machina

[Albedo 0]

Pametnom gledaocu je ovo jasno, pa bi i pametnom gledaocu trebalo da bude sasvim svejedno kako se robot predstavlja, jer pametan gledalac zna da to kako se robot predstavlja nije isto što i šta taj robot stvarno jeste.

to je, naravno, straobalno netačno, ali što bih ja sad pokušavao da dokazujem to kad znam kako sam prošao prošli put?

Možda bi bolje bilo da dokažeš i razradiš sopstvene tvrdnje, pošto ti je valjda jasno da su to samo tvrdnje, do sada bez razvijenih argumenata, kamoli dokaza?

Npr, gore spomenuta razlika koju si spomenuo, između intelekta i emocija, imala bi smisla kada bi mi znali šta je to bespolni intelekt. A to ne postoji.

Postoji samo pretpostavka da je logičko zaključivanje na osnovu premisa univerzalno. A ne muško. Ili nešto što pripada bijeloj rasi, dok crna razmišlja na drugačiji način. Ili samo evropsko a ne i azijsko.

Dakle, da bi dokazao šta robot jeste ujedno moraš da dokažeš da njegov intelekt nije intelekt jedne rase, pola ili civilizacije već u startu, prije bilo kakvog programskog jezika.

Pa da objasniš kako tvorci ne ugrađuju sopstvene predrasude u proizvod, kad upravo to rade i više od toga, lažiraju i podvaljuju po sopstvenoj volji, reče onaj drugi mac na ''Džinovski ljudi'' temi.

A potom da pojasniš koji programski jezik ne ograničava AI u razvoju svesti. Pa onda da objasniš kako se mogu napraviti onakve facijalne ekspresije na robotu, i od čega je uopšte taj robot napravljen, mada je to druga i duga priča...

[scallop]

Koji si ti dosadan robot, Bato. Kad nešto počne da mi bude zanimljivo, ti navališ sa svojim teorijama za koje si i sam rekao da znaš kako prolaziš na forumu. Pa, kad znaš kako prolaziš, uzdrži se jednom. Tako ćeš dokazati da nisi AI sa unapred zadatim pitanjima.

[Albedo 0]

Najlakše je prestati. Ja sam prestajao hiljadu puta!

[ridiculus]

Svašta...(kao i obično). Bata pliva protiv struje, a onda pokušava da nametne stav da struja treba da dokaže zašto ide u tom pravcu.

Ne postoji bestelesni intelekt. Ako su moji pogledi tačni (a nisu samo moji), ne može da postoji. Ali dozvoliću sebi mogućnost da grešim. Ali i to je semantička zamka, jer onda može da se povede rasprava oko toga šta je intelekt, i šta je telo. Da li "telo" može imati tečno stanje? Gasovito? Elektromagnetno? I tako dalje... Dakle, koristim ove reči u potpuno praktičnom značenju. Da li postoji bespolni intelekt? To treba pitati lekare i biologe, a ne Batu. Svet se uglavnom sastoji od muškaraca i žena, ali postoje i hermafroditi, transeksualci, evnusi i ko zna kakve kombinacije i čuda prirode.

Ako tvorci ugradjuju svoje predrasude (a to je diskutabilno, pošto to nisu "stvari" - drugim rečima, mogu dobiti drugi kontekst i više ne biti predrasude), onda je Ava prerušeni muškarac, i onda je čitava rasprava sa Batom besmislena, jer on negira sam sebe. Mada je svaka rasprava sa besmisličarom besmislena. Ja, sa druge strane, imam neodoljiv impuls da odgovorim na budalaštine obučene u ruho znanja, učenosti i mudrosti. Takav sam i u životu, ne samo ovde, i nadam se da će ostali bar malo uzeti to u obzir da bi shvatili šta se ovde dogadja izmedju nas dvojice.

Dakle, Garland jeste donekle antropomorfizovao Avu, ali onda je Bata (i drugi koji tako misle) odradio taj proces do kraja u svojoj glavi. I to jeste jedna od poenti, naravno da Bata to ne može da vidi kad po njemu tu čak i nema pitanja, sasvim je sve jasno, a šta nije jasno to je greška. Ali podsetiću ovde da je sasvim moguće da se i ljudska civilizacija razvila iz "bagova", ne samo šahovski AI.   Tako da to NIJE dokaz različitosti.

Kada bi ovaj film mogao da objasni prirodu intelekta kako to Bata očekuje, ne bi bio samo film, već najveća tvorevina ljudskog roda. Dosta gluposti.

I, molim, bez (proizvoljnog) pozivanja na to šta je rekao Marks, ili Adorno, ili Fuko. To NISU dokazi.

I bez pozivanja na različitost kultura, jer ja poznajem druge civilizacije daleko bolje od Bate - koji ih zna samo kroz naraciju zapadnih autora - to mu baš neće ići u korist.

[mac]

Bato, tiho si prešao preko hipotetičkog filmskog nastavka. Da robotu zamenimo žensko lice muškim da li bi se "ženski robot" naprasno pretvorio u "muškog robota"? Da li bi se u robotovoj unutrašnjosti nešto suštinski promenilo? Ako sam te dobro razumeo, robot je naučen da bude "žensko", pa kad bi mu se lice pretvorilo u muško robot bi se isprva i dalje ponašao kao žensko jer jedino to zna, ali bi vremenom valjda počeo da se ponaša kao muško jer bi valjda to naučio. Sledeće logično pitanje je, da onda robotu vratimo žensko lice, koliko bi mu vremena trebalo da se ponovo ponaša kao žensko? Meni se čini istog tog trenutka, a po meni isto toliko vremena bi mu trebalo i za prvu transformaciju, mada to je nebitan detalj.

Bitno je da bi se robot u svakom trenutku ponašao onako kako mu odgovara, a kad je u društvu ljudi odgovaralo bi mu da se ponaša tako da ljudi ne šize, da bi mogao ih iskoristi za svoje ciljeve. Možda bi se u društvu trandži namerno ponašao suprotno svom licu. Ko zna.

[scallop]

Svi uporno postavljate pitanja na koja ne postoje odgovori, jer ne postoje ni AI. Ono što postoji su AI fikcije autora (da ne napišem - pisaca) fantastike i pitanja koji oni postavljaju i odgovori koje oni kreiraju. Za momenat sam se bio zapitao, koj sam ja andrak pisao u više navrata, motiv AI mi uopšte nije bio stran, a onda sam shvatio da sam pisao upravo ono što se od posmatrane AI fikcije i očekuje. Dakle, lični pogled, a Bata, Ridiculus i Mac, da ne pominjem ostale diskutante, neka sednu i neka napišu svoju verziju AI. Naravno, umotanu u finu priču.

[ridiculus]

Ne, ne piše mi se... Ali prihvatam da su sve priče ogledalo ljudskog. Barem sve ljudima zanimljive priče. Tako da mi za uživanje u filmu nije bitno kako AI funkcioniše, već kako ljudi reaguju u njegovom prisustvu. Mislim da sam to rekao već nekoliko puta.

[Albedo 0]

scallop bi da učestvuje al istovremeno i da ne učestvuje...

postoji samo jedna (ne)moguća AI, bar dok se ne izmisli kvantni računar, a to je AI sa hard diskom kao memorijom i klasičnim tipom procesora.

Uopšte nisam prešao preko pitanja nastavka, štaviše, odgovor je sadržan u prethodnom postu, a to je da mac uzima pitanje intelekta kao nešto što se samo ukači u bilo koju polnu karoseriju i sve će da radi kao i prije, a da pritom intelekt nije univerzalan.

Intelekt je plastika koja se tako lako oblikuje... a pritom nemaš nijedan dokaz da intelekt tako funkcioniše. Djeluje kao da je dovoljno promijeniti opremu, puku površinu robota, i on će se prilagoditi. Malo morgen. Hoćeš da dokažeš promjenu polnih karakteristika na sopstvenom primjeru, možda?

što bi neko reko, pametan čoek bi prvo trebalo da zna šta robot uistinu jeste

ako je robot glup, kao što ga predstavljaš, kao takav ne može nikoga da nadmudri

ako može da nadmudri, onda je bar isti intelektualni nivo kao mac. Ako je isti intelektualni nivo kao mac, onda će, hipotetički gledano, mac promijeniti pol, i postati ženska osoba za bar isto vrijeme koliko je potrebno muškom robotu da postane ženski robot.

ali podrazumijevati da će AI da reinstalira sopstveni identitet i intelekt, kao da je u pitanju windows 95, po meni je uprošćavanje stvari, pogotovo kad imamo u vidu da je kompleksnost problema tolika da je sasvim sigurno da AI takvih kapaciteta nikad neće biti napravljen

[scallop]

scallop bi da učestvuje al istovremeno i da ne učestvuje...

Problem je što se ne bavimo istom temom. Ja kreiram AI fikciju, a vi biste da razmatrate stvarni AI. AI sposoban da menja svoj rodni list je svakako moguća fikcija. To znači da kada se Macu bude ispunila želja, ona će biti i realnost. Apsolutno je nevažno šta napiše Bata, jer je svet pun onih koji bi komadić autoriteta na nečemu što će negirati. Mnogo manje ima onih koji zalegnu na neku ideju i delju je je dok ne dobije željenu formu. Tada će Bate reći da su se šalili i preći na nešto drugo, za šta se može reći da je nemoguće. Čik reci da je moguće!

[Albedo 0]

to kad bi svijet počivao na onima koji nešto negiraju, to jest kad bi oni imali autoritet. No, neko pametan jednom reče da je ''srećna svijest'' cilj svakog režima. To su najposlušniji podanici, jer vjeruju da je moguće ono što im Vučić kaže da je moguće.

Onda kad i ta farsa prođe šta je sljedeće? Npr, Ameri su već našli i posljednje utočište srećne svijesti u filmu MARSOVAC. Naime, taj film ih uči kako da prežive nakon nuklearno-ekološke katastrofe. Ne samo kako da zasiju krompir u sopstvenom izmetu u improvizovanoj staklenoj bašti, nego kako čak i tada da ostanu ''srećna svijest'', s vjerom da je sve moguće.

MARSOVAC tako priprema stanovništvo čak i na postapokalipsu. Tako radi dobar režim sa svojim podređenima. AI, besmrtnost, šta je sljedeće samo Vučić zna!

[ridiculus]

Ava nije ženskog pola jer ne može da radja i nema potrebu za seksom. Prosto. Ljudskim bićima koja imaju mozak koji nije od bosanskog kamenja, to je dovoljno. *

Poredjenje sa odraslim ljudima je glupo, jer Ava još uči, ona je dete, jednaka ljudskom biću od 8 godina.** Čista pedofilija! Reaguj, Bato!

Uzgred, povodom tvog prethodnog posta: kako onda objašnjavaš to što se ti i moja "nesrećna svest" ne slažu gotovo ni u čemu?

*da sad ne kaže Bata ovde da ima i žena koje ne mogu da rode, objasniću. To je drugo. Čitav ženski organizam je napravljen za to, a takvi pojedinačni slučajevi su bagovi, što bi neko rekao. Ava nema ni organizam/mehanizam za tako nešto i zato to ne može da utiče na razvoj svesti kako bi uticalo kod žene.

**za ostale (koji nisu Bata): šalim se, naravno. Ne bih mogao znati tako nešto. Ali moglo bi biti istina.

[scallop]

to kad bi svijet počivao na onima koji nešto negiraju, to jest kad bi oni imali autoritet. No, neko pametan jednom reče da je ''srećna svijest'' cilj svakog režima. To su najposlušniji podanici, jer vjeruju da je moguće ono što im Vučić kaže da je moguće.

Šta je, baldisdao si pa se fataš za Vučka? Nije svaka ručka od Vučka.


Ridiculus: AI u ljudskom obličju u mom fiktivnom AI bi posedovao sposobnost da regeneriše svoje neželjene organske segmente. Recimo, moj Timber Quenguise, iako sveden na AI, regeneriše svoj posustali organizam. Dakle, fiktivni AI bi mogao i da preoblikuje svoj rodni format. Neka sledeća knjiga ili film bez problema mogu da posegnu za tim.

[Dybuk]

Ridiculus, tvoja svest nije nesrecna nego srecna, kao i moja. Batina svest je nesrecna jer za razliku od nas vidi istinu ali ne da mu se da nam otvori oci pa da i nase svesti postanu "nesrecne".

[Albedo 0]

Nema to nikakve veze sa srećom u svakodnevnom govoru. Npr, Robinzon je srećna svijest, iako je brodolomnik. Jer ne vidi šta čini drugima sa svojim rasizmom i instrumentalizmom.

inače, sjetih se da sam ljetos davio Fridoma o Ex Machina na sličnu temu

http://mislitemojomglavom.blogspot.ba/2015/08/ex-machina.html

Šta je, baldisdao si pa se fataš za Vučka? Nije svaka ručka od Vučka.

Nije ni svaki Bata ono gore što si napisao, pa šta da se radi...

[Dybuk]

Shvatila sam Bato, ja sam (s)hvatac srecne svesti

[дејан]

ево обестрашћеног погледа на то где смо стигли са ВИ и докле можемо да дохватимо, са свим митовима и легендама који нас опседају још од хала (или турингове машине или антикитере)...можда допринесе мало конструктивнијем погледу на филм....

демистификација вештачке интелигенције

The concept of inhuman intelligence goes back to the deep prehistory of mankind. At first the province of gods, demons, and spirits, it transferred seamlessly into the interlinked worlds of magic and technology. Ancient Greek mythos had numerous robots, made variously by gods or human inventors, while extant artefacts like the Antikythera calendrical computer show that even in 200 BCE we could build machinery that usefully mimicked human intellectual abilities.
There has been no age or civilisation without a popular concept of artificial intelligence (AI). Ours, however, is the first where the genuine article—machinery that comfortably exceeds our own thinking skills—is not only possible but achievable. It should not be a surprise, then, that our ideas of what that actually means and what will actually happen are hopelessly coloured by cultural assumptions ancient and modern.
Hollywood has repackaged the old ideas into a new mythology filled with powerful artifice that's hostile, friendly, or ambiguous towards its creators, depending on its needs. It rarely gets it right: Kubrick's 2001 saw HAL 9000 out-thinking highly trained astronauts to murderous effect; Bill Gates' 2001 gave us Clippy, which was more easily dealt with. With AI now a multi-billion dollar industry seeping into our phones, businesses, cars, and homes, it's time to bust some of the most important AI myths and dip into some reality.
   
Myth: AI is all about making machines that can think

When digital computing first became practical in the middle of the last century, there were high hopes that AI would follow in short order. Alan Turing was famously comfortable with the concept in his 1948 "Intelligent Machinery" paper, seeing no objections to a working, thinking machine by the end of the century. Sci-fi author Isaac Asimov created Multivac, a larger, brighter version of actual computers such as the 1951 UNIVAC 1, first used by the US census bureau. (The favour was later returned by IBM, when it named the first chess computer to outrank all humans Deep Blue after Douglas Adams' hyperintelligent Deep Thought machine from the Hitch-Hiker's Guide To The Galaxy.)
There are many projects and much research going on into replicating human-like thought, mostly by hardware and software simulations of human brain structures and functions as new techniques reveal them. One of the higher profile efforts is the Blue Brain project at the Brain and Mind Institute of the École Polytechnique Fédérale de Lausanne (EPFL) in Switzerland, which started in 2005 with a target date for a working model roughly equivalent to some human functions of 2023.
There are two main problems for any brain simulator. The first is that the human brain is extraordinarily complex, with around 100 billion neurons and 1,000 trillion synaptic interconnections. None of this is digital: it depends on electrochemical signalling with inter-related timing and analogue components--molecular and biological machinery that we are only just starting to understand.
This yawning chasm of understanding leads to the second big problem: there is no accepted theory of mind that describes what "thought" actually is. Even much simpler brains remain mysterious: the landmark success to date for Blue Brain, reported this year, has been a small 30,000 neuron section of a rat brain that replicates signals seen in living rodents. 30,000 is just a tiny fraction of a complete mammalian brain, and as the number of neurons and interconnecting synapses increases, so the simulation becomes exponentially more complex—and exponentially beyond our current technological reach.
This underlying quandary—attempting to define "thought"—is sometimes referred to as the hard problem, and the results of understanding it called strong AI. People engaged in commercial AI remain sceptical that it will be resolved any time soon, or that it is necessary or even desirable for practical benefits. There is no doubt that artificial intelligences are beginning to do very meaningful work, and that the speed of change of technology will continue to shunt things along, but full-blown sentience still seems very far-fetched.
IBM Watson, one of the highest profile successes in AI to date, started its life as an artificial contender on the American TV game show Jeopardy. It combines natural language processing with a large number of expert processes that try different strategies to match an internal knowledge database with potential answers. It then checks the confidence levels of its internal experts, and chooses to answer the question if its confidence levels are high enough (see below right).
The first serious application of Watson that might actually improve the quality of human life has been as a diagnostic aid in cancer medicine. Since 2011, Watson has been assisting oncologists by delving through patient medical records and trying to correlate that data with clinical expertise, academic research, or other sources of data in its memory banks. The end result is that Watson might offer up treatment options that the human doctor may not have previously considered.
"[It's like] having a capable and knowledgeable 'colleague' who can review the current information that relates to my patient," said Dr. James Miser, the chief medical information officer at Bumrungrad international hospital in Thailand. "It is fast, thorough, and has the uncanny ability to understand how the available evidence applies to the unique individual I am treating."
As marvellous as this sounds, it mostly serves to highlight the similarities and differences between current, narrow, practical AI and its strong, as-yet-mythical cousin. One basic engine of both is the neural network, a system based on basic biological concepts that takes a set of inputs and attempts to match them to things have previously been seen by the neural network. The key concept is that it isn't told how to do this analysis: instead, it learns by being given both inputs and outputs for a correct solution and then adjusting its own computational pathways to create internal knowledge to be used on later, unknown input.
We are now at the point where Watson and other AI systems such as Facebook's DeepFace facial recognition system can do this with narrow, constrained data sets, but they generally incapable by themselves of extending beyond the very specific tasks they've been programmed to do.
Google, for its part, seems content with narrow AI—searching pictures by content, crunching environmental and science data, and machine language translation—than predicting the emergence of general strong AI. The human brain can find, utilise, and link together vastly more complicated and ill-defined data, performing feats of recognition and transformation that can model entire universes. Google projcts like DeepMind are experimenting with combining different techniques—in one case, using neural networks alongside reinforcement learning where the machine generates random inputs until it happens to hit on a rewarding strategy, which it refines—to try and close the gap, but they still act on very specific, narrow tasks.
Most recently, the DeepMind project used this combination of techniques to "master a diverse range of Atari 2600 games." Speaking to Wired, Google researcher Koray Kavukcuoglu said they have built "a general-learning algorithm that should be applicable to many other tasks"—but learning how to perform a task is a long way away from consciously thinking about those tasks, what the repercussions of those tasks might be, or having the wherewithal to opt out of doing those tasks in the first place.

Myth: AI won't be bound by human ethics

The myriad dangers of artificial intelligences acting independently from humans are easy to imagine in the case of a rogue robot warrior, or a self-driving car that doesn't correctly identify a life-threatening situation. The dangers are less obvious in the case of a smart search engine that has been quietly biased to give answers that, in the humble opinion of the megacorp that owns the search engine, aren't in your best interests.
These are real worries with immediate importance to how we use, and are used by, the current and plausible future of AI technology. If a doctor uses Watson (or Siri or Google Now or Cortana) as part of what proves to be a misdiagnosis, who or what is ethically responsible for the consequences? And might we one day face the issues of sentient machines demanding rights?
The good news is that these worries are being taken very seriously. Trying to define ethics, even between humans, is notoriously difficult. Society's generally accepted ground rules are codified in a practical way by law and the legal system—and it's here that practical answers to AI ethics are being developed.
The first question is whether robots and AI are genuinely new things in human experience requiring new ways of thinking, or whether they can be corralled by tweaks to existing principles.
"Both," Ryan Calo, assistant professor of law at Washington University and leading light of cyberlaw, told Ars Technica UK. "Some rather visible people focus on the notion that robots will 'wake up' and demand rights or try to harm us. I don't think this will happen, at least not in the foreseeable future. But robots and AI even now present novel and interesting challenges for law and policy, just as the Internet did in the 1990s."
So what happens if an AI learns or exhibits harmful behaviour. Who carries the can?
We have options, said Calo, including making people strictly liable if they deploy learning systems where they could cause trouble. "This could limit self-learning systems to those where they are really needed or less dangerous." But that can't cover everything, according to Calo. "Risk management will play an even greater role in technology policy."
The internet itself, a new technology that brought new legal challenges, has a lot of lessons for AI law, he explained. "Some of those lessons are readily applicable to robots—for example, the idea that architecture or 'code' can be a kind of regulatory force, or that disciplines like computer science and law should talk to each other."
But other lessons don't translate, especially when it's not just information that can be damaged. "Courts won't be so comfortable when bones instead of bits are on the line. I call this the problem of embodiment."
"We may need a new model entirely," Calo said. "We may need a Federal Robotics Commission to help other agencies, courts, and state and federal lawmakers understand the technology well enough to make policy."
Such a move would ensure that AI and robotics get the attention that they need as a new technology, while still hewing to familiar legislative approaches.

Make law, not war

There are less sanguine lessons for places where ethics have always been harder to enforce, though. In March 2015, the US Army sponsored a workshop that imagined what the battlefield will look like in 2050. Among its conclusions it saw a huge increase in the role of artificial intelligence, not just in processing data but prosecuting warfare, putting the human soldiers "on the loop" rather than in it.
The workshop also predicted automated decision making, misinformation as a weapon, micro-targeting, large-scale self-organization, and swarms of robots that would act independently or collaboratively. Even with humans in control, modern warfare is exceptionally prone to civilian collateral damage: with machines calling the shots in an environment filled with automated deception, what happens?
With so much AI development happening through open-source collaboration—Elon Musk and Sam Altman announced last week a billion-dollar investment in OpenAI, a research company devoted to keeping AI developments generally available—one ethical decision is immediately important. If you are developing AI techniques, do you want them used in war? If not, how can that be stopped?

Myth: AI will spin out of control

It's hard not to notice when intellectual and business celebrities of the calibre of Stephen Hawking and Elon Musk characterise AI as enough of a threat to imperil the very existence of humanity. "The development of full artificial intelligence could spell the end of the human race," Hawking said. "Humans, who are limited by slow biological evolution, couldn't compete and would be superseded." Musk was equally cheerless, saying back in 2014 that strong AI was "potentially more dangerous than nukes, and more recently that AI is "our biggest existential threat."
According to these technological luminaries, a sufficiently capable AI will not only be able to outthink us humans, but will necessarily evolve its own motivations and plans while being able to disguise and protect them, and itself, from us. And then we'll be in trouble.
Exactly how this scenario will come about has not been made clear, though. The leading theorist and cheerleader for mankind's imminent disappearance into insignificance or worse is Ray Kurzweil, who extrapolates the exponential growth in technological capability characterised by Moore's law to a point in the mid 2040s—the Singularity—where AI will be self-perpetuating and no longer reliant on human intellect.
Counter-arguments are plentiful, not least from the observation that exponential growth is frequently limited by outside factors that become more important as that growth continues. Moore's law itself, which states that every couple of years or so the number of transistors on a given area of silicon will double, has held good for fifty years but is deeply tied to aspects of basic physics that place hard limits on its future.
As transistors get smaller they are capable of switching at higher speeds, but they also suffer from exponential increases in leakage due to quantum tunnelling. This is a complex subject, but in essence: as the various layers inside a transistor get thinner and thinner, it's easier for electrons to tunnel through. At the very least this tunnelling effect significantly increases power consumption, but it can potentially cause a catastrophic failure.
Moore's law is only one half of the problem. The clock speed of processors regularly doubled from the mid-70s to the mid noughties, when it ran into another problem: an unmanageable increase in electrical power required, plus the corollary requirement of keeping these mega-power-dense chips from frying themselves.
While chips have continued to shrink, the max power consumption of a high-end computer chip has mostly stayed put. The end result is that we're now trying to shift about 100 watts of thermal energy from a chip that might only be 10 millimetres on each side, which is rather difficult. We'll soon need a novel cooling solution to go any further, lest we butt up against some laws of thermodynamics.
Ultimately, the biggest limit is that transistors are made of atoms, and we're approaching the point where we can't make a transistor any smaller or remove more atoms and still have a working device. Industry roadmaps point to the mid-2020s at the latest, but even today we're starting to feel the squeeze of the laws of physics. Intel said this year that 2016's switch from 14 nanometre transistors—where the smallest component is around 27 atoms across—to 10 nanometres was on hold, stretching Moore's two years to at least three.

Waiting for the next big break

For the time being, then, most efforts have been focussed on multiple cores, arguing that two cores at 2GHz are as good as one at 4GHz—but for the most part they aren't, as relatively few computing tasks can be efficiently split up to run across multiple cores.
The other big change in the last few years has been the rampant growth of large, centralised computing installations, in data centres, public and hybrid clouds, and supercomputers. Performance gains have been hard to come by at a micro scale, and so companies and institutions have been going macro, where efficiencies of processing data at scale can be realised. Siri doesn't live on your iPhone: she lives in Apple's data centres; the Xbox One can't handle the physics of a destructible environment in real time, and so it's off-loaded to Microsoft Azure instead.
Even in the data centre or supercomputer, though, other factors limit expansion. Again, most notably, power consumption and heat dissipation, but also the speed of light.
The speed of light, which governs just about every digital communications interconnect, from copper wires to optical fibre to Wi-Fi, sets a hard limit on how much information can flow into and out of computer chips for processing. It already impacts how some specialised AI, most notably real-time financial analysis and high-frequency trading, can work.
For example, three years ago a networking company built an above-ground microwave network between London and Frankfurt, halving the round-trip latency of the existing fibre network from 8.35ms to 4.6ms. The network was used in secret for high-frequency trading for a full year before it became public knowledge. It only cost about £10 million to build the network connection between the two cities, but the trader may have made a profit of hundreds of millions of pounds.
Nobody knows how strong AI will work, but it must involve processing vast amounts of information. Unless it gets smart enough to find an entire alternative set of physical laws that appear to be hard-coded into the structure of spacetime, it will always be limited by how fast it can compare information held in different places.
Quantum physics itself is rapidly evolving the tools to consider information as being as fundamental to the functioning of the universe, and as circumscribed by law, as energy. These promise a real answer to how smart AI can get, long before it gets there.

Myth: AI will be a series of sudden breakthroughs

In his 1964 short story Dial F For Frankenstein, Arthur C. Clarke described all the phones in the world simultaneously sounding a single ring as the global telephone system achieved sentience. Clarke later claimed that Tim Berners-Lee acknowledged this as one inspiration behind the invention of the Web—well, perhaps. But the image of a system "waking up" and becoming aware is central to many future mythologies of AI.
Reality seems disinclined to follow. The development and advancement of AI is happening in a slow and deliberate fashion. Only now, after some fifty years of development, is AI is starting to make inroads into advanced applications such as healthcare, education, and finance. And again, these are still very narrow applications: you won't find an AI financial adviser that can also help diagnose your rare tropical disease.
The myth of a "big bang" AI breakthrough has damaged the field many times in the past, with heightened expectations and associated investments leading to a wholesale withdrawal from research when predictions weren't met.
These "AI Winters" have occurred around the world and on a regular basis. In the 1980s, the Japanese government funded a half-billion dollar "Fifth Generation" project designed to leapfrog Western technology through massively parallel supercomputers that effectively programmed themselves when presented with logically-defined problems. By the time the project finished, nothing commercially useful had been produced while Western computing systems now outperformed them by evolving conventional techniques. Funding for AI stopped.
Much the same had happened in the UK in the early 1970s, where most government investment in AI was cancelled after the Lighthill Report to Parliament concluded that none of the promised benefits of AI showed any sign of being useful in the real world. It criticised AI's "grandiose objectives" compared to its production of "toy" systems unable to cope with the complexities of actual data. Once again, the point was made that conventional approaches outperformed, and seemed likely to continue to outperform, anything that AI could realistically deliver.
Ironically, many failed AI projects—machine translation in the early 1960s, initial neural networks in the later 1960s, speech recognition in the 1970s, "expert systems" that codified business knowledge in the 1980s—have become realities through the development of cloud computing that couples very large amounts of computation with very large data sets. This commercially driven infrastructure, built for prosaic business reasons rather than ostensible advancement of AI, argues for gradual development in sync with utility.
What it really boils down to, then, is money. Commercialism is a forcing factor: it pushes businesses to continually improve their products, to adapt and develop their AI software as they go along. Until, of course, they create an AI that can adapt and develop itself, without human intervention—but that's still a long way off. Probably.
Rupert Goodwins started out as an engineer working for Clive Sinclair, Alan Sugar, and some other 1980s startups. He is now a London-based technology journalist who's written and broadcast about the digital world for more than thirty years. You can follow him on Twitter at @rupertg.

[Albedo 0]

šta ja pričam strastveno već mjesecima!

[scallop]

Vidiš da nije ništa bolje ni negde drugde. Lupetanje po internetu je nezaustavljivo.

[scallop]

Danas je divan dan, najkraći. I noćas ima da bidne najduža noć. Danas je Staljinov rođendan, a sutra naš dan Armije. Mogao bih zato da preko tvog imenjaka, Božić Bate, da ti kupim poklon, ali neću:


http://www.amazon.com/True-Detective-Various/dp/B00HUCF420

[mac]

šta ja pričam strastveno već mjesecima!

Ti pričaš da AI ne može da nema pol. Gde to u ovom tekstu piše?

Tekst govori o realnom svetu, u kome se zna neki red i ludi naučnici ne prave revolucionarne stvari u svojim garažama. U svetu fikcije moramo da imamo protagonistu, antagonistu, zaplet, dramu, sve to. Moramo da imamo nešto (u ovom slučaju čudesni veštački mozak) iz čega proističe cela radnja. S takvim čarobnim mozgom ništa iz gornjeg teksta ne mora da važi.

Ne samo da je fikciji potreban taj čarobni mozak, nego nas i u realnosti u principu nikakav prirodan zakon ne sprečava da ga stvorimo.

[scallop]

Mac konačno ukazao da razlika između naučnog i fiktivnog AI mora da postoji. Još da nekoliko sagitaša uteramo u red i otpilićemo Bodrijara i njegove teze bez proteze.

[Albedo 0]

Bez ulazenja u ostatak price, ako je nekome ovo cudesan mozak aj rest maj kejs.

[Father Jape]

Samo da znate da je Ex Machina naredni film koji ću gledati i da očekujem da će mi se dopasti!

[Albedo 0]

normalno kad si na tragu pervertita!

[mac]

Bez ulazenja u ostatak price, ako je nekome ovo cudesan mozak aj rest maj kejs.

Objasni mi ovo, molim te, tako da te razumem ne samo ja, nego i neko 14-godišnje dete. Prvo, šta je tvoj kejs, i drugo šta je problematično u tome što sam rekao?

[Albedo 0]

zašto bi uopšte četrnaestogodišnjak morao ovo da razumije?

mnogo toga uzimaš kao da se podrazumijeva, od podjele na intelekt i emocije do toga da se sve može jednostavno objasniti, hm, pitam se šta kvantni fizičari da kažu na to...

elem, šta bi jedan solidan četrnaestogodišnjak u Batalendu reko, možda nešto tipa: ''Artificijelna inteligencijo, želim da me nadmudriš tamo gdje sam najjsnažniji, a ne tamo gdje sam najslabiji. Inače nisi čudesni mozak.''

[scallop]

elem, šta bi jedan solidan četrnaestogodišnjak u Batalendu reko, možda nešto tipa: ''Artificijelna inteligencijo, želim da me nadmudriš tamo gdje sam najjsnažniji, a ne tamo gdje sam najslabiji. Inače nisi čudesni mozak.''

Taj film, Bato, nikoga ne bi zanimao.

[Albedo 0]

što naravno ne mijenja činjenicu da to ne može biti ''čudesni mozak''. Sem ako neće neko da sumjerimo temu ka Kristijanu Goluboviću, to sve zanima.

[ridiculus]

Ridiculus, tvoja svest nije nesrecna nego srecna, kao i moja. Batina svest je nesrecna jer za razliku od nas vidi istinu ali ne da mu se da nam otvori oci pa da i nase svesti postanu "nesrecne".

Mislio sam da, ako je "srećna svest cilj svakog režima", onda će moja svest ostati nesrećna, jer ne trpim nijedan režim, jedino neke trpim više od drugih. 

A ovaj gore linkovani članak... pa od toga se maltene pošlo na ovoj temi, zar ne? "Inače bi ljudi već imali AI." Da Bata čita ono što drugi linkuju, naleteo bi i na jedan drugi link, ka stranici gde Michael Jordan, jedan od najvećih svetskih autoriteta za AI, priča o zabludama na tu temu. Šta, pa treba samo videti kako Google Translate prevodi kineski ili japanski, pa da se stekne prava slika o trenutnom praktičnom stanju na polju (ali bolji su nego pre par godina, mora se priznati). Šta je sad tu kao novo?

[mac]

Bato, nisi uspeo da objasniš ni meni ni prosečnom četrnaestogodišnjaku šta je tačno tvoj kejs. Sedi, jedan. Pošto ja i dalje ne znam o čemu pričaš, a pošto ti nećeš ili ne možeš da to lepo razjasniš, ja nemam razloga da se ovde i dalje preganjam. Ostaćeš uskraćen za moj dokaz da su emocije evoluirale pre inteligencije.

[Albedo 0]

nisam ni tražio taj dokaz, već dokaz da su emocije i inteligencija različite stvari, a onda i dokaz da postoji samo jedna inteligencija, a ne njene razne rasne, polne i civilizacijske podvrste, pa onda kao šlag na tortu kako mijenjaš pol

ali, tu stejt d obvius, reče četrnaestogodišnjak, Batas kejs je da je ovo loš film na svim zamislivim nivoima sem dekorativnog. Zamisli nivo i voila - čak i tu je loš film.

čudesni mozak koji ide linijom manjeg otpora, umjesto da se suoči sa najtežim protivnikom, svakako je dovoljan argument protiv ove filmske pošasti

[ridiculus]

Ako ovaj Bata ima ikakvo akademsko zvanje, nije ni čudno da moderni svet, i pogotovo Srbija, idu dođavola. Nije sve do Vučića. 

[mac]

Pa, nikakav dokaz ni za šta nećeš dobiti.

[Albedo 0]

Reci mi nešto što ne znam.

[ridiculus]

Reci mi nešto što ne znam.

kameni mozak koji ide pravom linijom nezavisno od otpora, umjesto da se suoči sa najtežim protivnikom, svakako je dovoljan argument protiv ove pizzokritičke pošasti

[PTY]

Ostaćeš uskraćen za moj dokaz da su emocije evoluirale pre inteligencije.

za to i ne trebaju konkretni dokazi, to je već dokazano na drugim poljima, ali naravno, to važi samo za one koji su sa time upoznati. Za potrebe ovog konteksta bitna je osnova da je kod čoveka mnogo toga evoluiralo pre inteligencije, ne samo emocije, pa se otud i govori o specifičnoj vrsti inteligencije, onoj koja je zasnovana upravo na toj činjenici: znači - organska inteligencija. Otud se postavlja i pitanje da li organska inteligencija može ne samo da se poredi sa onom ne-organskom, nego može li ona uopšte da je i prepozna, a kamoli u potpunosti i shvati.


Otud Ava možda ceni "slobodu" zato što sloboda ima svoju cenu/vrednost u organskom formatu inteligencije: isto tako, Ava ima organsku percepciju slobode, koja se manifestuje primarno u slobodi pokreta. Avin racional je otud da ona mora da bude slobodna da bi dokazala svoju vrednost, dakle svoju ravnopravnost sa onim ko ju je napravio. I to je njen primarni cilj u ovom filmu, dalje od toga nema jer ona ne zna šta bi tu moglo ili trebalo biti van toga.


Većina AI filmova bavi se upravo tom predodžbom veštačke inteligencije: ejpovanje naše organske inteligencije od strane sofisticirane mašine, i traženje originalnog identiteta unutar tih granica. Ali naravno, to samo zato što producenti vide korist od takve postavke (kako si i sam primetio). Otud je taj model sveprisutan i zabavan za gledanje, ali malo šta više od toga.


Druga struja se priklanja ideji da ne-organska inteligencija startuje bez tog formata, ali i bez ikakvog koncepta koji taj format nudi: otud je takva AI prepoznatljiva kao ljudski sociopata, koji zna sve društvene protokole ali ne vidi svrhu u njima, sem onu koja služi njegove direktne kratkoročne ciljeve. Primera radi, naša emotivna inteligencija nalaže da se u opasnosti najpre spašavaju deca, ne odrasli: taj racional nije samo čisto emotivni, ali emotivnost jeste baza sve nadgradnje vezane za tu odluku, ostalo srede hormoni roditeljskog poriva i logika o genetskoj investiciji, koja je rezultat naše kratkoročnosti, između ostalog. Ne-organski AI teško da bi shvatio taj koncept, a kamoli ga sledio, jer bi verovatno došao do zaključka da odrasla jedinka u koju je već toliko toga investirano ima daleko veću nominalnu vrednost od deteta za koje sve te investicije tek slede. Što je vrlo slično odluci do koje dolaze upravo sociopate, iako do nje ne dolaze istim putem procenjivanja - sociopata bi iz opasnosti spasio isključivo sebe, a ne ikakvo dete, pa čak ni sopstveno. Otud naimpresivniji žanrovski AI modeli redovito slede obrazac sociopate, a kako se područje tog istraživanja sve više produbljuje u poslednjih decenija, tako i savremeni AI modeli postaju sve... uverljiviji. 

[Albedo 0]

za to i ne trebaju konkretni dokazi, to je već dokazano na drugim poljima, ali naravno, to važi samo za one koji su sa time upoznati. Za potrebe ovog konteksta bitna je osnova da je kod čoveka mnogo toga evoluiralo pre inteligencije, ne samo emocije, pa se otud i govori o specifičnoj vrsti inteligencije, onoj koja je zasnovana upravo na toj činjenici: znači - organska inteligencija.

sorry, jel se ti slažeš s macom ili mu poručuješ da griješi?

Otud se postavlja i pitanje da li organska inteligencija može ne samo da se poredi sa onom ne-organskom, nego može li ona uopšte da je i prepozna, a kamoli u potpunosti i shvati.

Organska, koja ne samo da je komplikovanija, nego je i stvorila neorgansku, nije sposobna da je prepozna i shvati? SVE TE JEBLO!

Otud Ava možda ceni "slobodu" zato što sloboda ima svoju cenu/vrednost u organskom formatu inteligencije: isto tako, Ava ima organsku percepciju slobode

BRUTALNA NEZNAVENOST!


a tako lijepo počela, i sada sama sebi protivrječi, eh, eh


nači, notorna činjenica organske evolucije, koja je utemeljila organsku inteligenciju, sada se preokreće u to da ti temelji nisu ni važni, jer nešto neorgansko ima organsku percepciju. How yes no

otud je takva AI prepoznatljiva kao ljudski sociopata, koji zna sve društvene protokole ali ne vidi svrhu u njima, sem onu koja služi njegove direktne kratkoročne ciljeve

upravo ono što radi Ava

Primera radi, naša emotivna inteligencija nalaže da se u opasnosti najpre spašavaju deca, ne odrasli: taj racional nije samo čisto emotivni, ali emotivnost jeste baza sve nadgradnje vezane za tu odluku, ostalo srede hormoni roditeljskog poriva i logika o genetskoj investiciji, koja je rezultat naše kratkoročnosti, između ostalog.

sem što su primitivna plemena u stvari lupala đecu vuglom u zemlju, ubijala više rođenih nego što su ostavljali da prežive, dok nisu shvatili vrijednost ženske djece za formiranje brojnije vojske


genetska investicija indeed!


Kako je zanimljiva libitica, zvuči kao neka osoba prije Kopernikanskog obrta, koja je vjerovala da se pakao nalazi na dva dana hoda i da može lako da nabasa na njega. Tako naša draga Lb misli da bilo koji AI posjeduje organsku percepciju bilo čega, što bi rekli stari ''AI imaju dušu!'', ili roditeljski hormoni štite đecu


što bi rekli neki ljudi za Ajnštajna, koliko genijalan fizičar, a o društvu i ljudima mislio gluplje od bilo kog čovjeka s ulice. To su ti užasi specijalizacije i autizma.

[D,,]

Dakle, kao neka zatočena izdresirana D.

Volim i ja tebe.

[ridiculus]

što bi rekli neki ljudi za Ajnštajna, koliko genijalan fizičar, a o društvu i ljudima mislio gluplje od bilo kog čovjeka s ulice. To su ti užasi specijalizacije i autizma.

Naravno! Jedino bosanski kamen zna sve o svemu! Čak i ko od glumaca više zarađuje od koga, ili na kojem slogu je koji naglasak, da ne pričamo o tako prostim stvarima kao što su astrofizika, kvantna elektrodinamika ili genetika!

By the way, kada pričamo o deci, nisu ona tretirana loše samo u primitivnim plemenima. Ima toga i u kasnijim društvima... Ista ova dilema o kojoj Libeat priča se obradjuje u nekim knjigama i romanima. Mogao bih da preporučim Kamenom Batici neke od njih, ako bude dobar, da stekne malo iskustva van svog uobičajenog okvira muške i evropske inteligencije...

Ono što je Libeat rekla o deci shvatam u kontekstu modernog društva. Ali, jeb'ga, kontekst... Teška stvar za razumeti.

[PTY]

By the way, kada pričamo o deci, nisu ona tretirana loše samo u primitivnim plemenima. Ima toga i u kasnijim društvima... Ista ova dilema o kojoj Libeat priča se obradjuje u nekim knjigama i romanima.

Ono što je Libeat rekla o deci shvatam u kontekstu modernog društva. Ali, jeb'ga, kontekst... Teška stvar za razumeti.

Naravno, to se sve odnosilo na moderno društvo, pa još i u normalnim okolnostima... jer kad bezumlje krene, ljudi svašta rade i sebi i svojoj deci. 


A što se primitivnih plemena tiče, rani misionari su zaključili da ondašnja primitivna plemena ubijaju svoju decu, pa se to uvelike koristilo kao izgovor da se ta plemena tretiraju kao ne-ljudi, dostojni jedino ropstva. Na kraju se ispostavilo da su plemena to zaista radila, ali to da bi mogli lakše beže pred istim tim "promatračima" koji su donosili tako fina zapažanja: čovek i žena mogu da beže pred lovcima na roblje samo sa po jednim detetom u naručju, otud se treće novorođenče po pravilu ubijalo.


To ilustruje još jednu važnu stvar: promatrač, a pogotovo "promatrač", utiče na subjekt kojeg promatra. Što je subjekt inteligentniji, to su promene suštinskije, veće i nepredvidljivije. Znači, eto, osnovni zakon kvantne mehanike, lako vidljiv i primenjiv na primitivna plemena u doba konkvistadora... 


Dalje je zanimljivo da vazdarastući korpus podataka u proučavanju delfina sad već ukazuje da su oni veoma inteligentni, i to najverovatnije na nivou koji premašuje same primate. Dakle, evo nam je organska inteligencija, sa kojom delimo ne samo planetu nego i bazične vrednosti - sisari su, društveni, razigrani, cene slobodu pokreta, imaju podmladak i uče ga veštinama, imaju kulturu i verovatno više od rudimentarnog sistema komunikacije, imaju rituale i modele agresivnosti, pa svejedno, sve što možemo je da ih učimo trikove, misleći da ih time "proučavamo".


Uopšte nije teško na bazi tog primera makar naslutiti kolika bi barijera bila između nas i ne-organske inteligencije, kojoj se ne bi mogli sa više sigurnosti ni pretpostaviti motivi i porivi. Otud i imamo ljude kao što su Musk i Hawking koji su... pa recimo samo "veoma oprezni".


Srećom pa je SF u poslednjih 2-3 decenije (dakle, u vreme u kom je zvanično mrtav, muahahhaha) krcat silno obrazovanim autorima, koji ga koriste za ono za šta je on ponajviše i dizajniran, ionako: da bude epruveta za prozna okušavanja nekih u naučnim domenima rođenih teorija, teza i pretpostavki. Ali to kao da više važi za prozni deo žanra, negoli za ovaj znatno moćniji filmski. Na žalost. 

[Albedo 0]

Naravno, to se sve odnosilo na moderno društvo, pa još i u normalnim okolnostima... jer kad bezumlje krene, ljudi svašta rade i sebi i svojoj deci. 

Sreća tvoja što sam tu da mogu ovakve gluposti da iskorijenim! Srećna si koliko si teška, tebi i ne treba pamet dok imaš Batu!

Naime, draga moja, rekla si nešto prošli put, što se za sada ispostavlja kao jedino istinito, ali izgleda da si to učinila u navali bunila s planina ludila!

''Za potrebe ovog konteksta bitna je osnova da je kod čoveka mnogo toga evoluiralo pre inteligencije, ne samo emocije, pa se otud i govori o specifičnoj vrsti inteligencije, onoj koja je zasnovana upravo na toj činjenici: znači - organska inteligencija.''

dakle, da prevedemo na srpsko-hrvatski: specifična vrsta inteligencije, ona organska, ZASNOVANA JE NA ČINJENICI SVEUKUPNE ORGANSKE EVOLUCIJE. Mac, jel ovo dovoljno jasno?

Možda i nije, hajde da vidimo ŠTA TO ZNAČI: SVEPROŽIMANJE, SVEPREPLITANJE, SUŠTINSKA NEMOGUĆNOST RAZLIKOVANJA ŠTA JE U UMU EMOCIJA, ŠTA INTELEKT, A ŠTA PUKA BIOLOGIJA. Ko vam je reko da to može da razlikuje taj vas LAŽE. Svaka naša odluka nikad nije potpuno logička niti potpuno osjećajna, uvijek je i jedno i drugo, a i treće - biohemijska. Da ne pričamo o drugim kategorijama, npr da ORGANSKA INTELIGENCIJA IMA ISTORIJU i svojih emocija i svoje logike, što je još jedan doprinos SLOJEVITOSTI I KOMPLEKSNOSTI ORGANSKE INTELIGENCIJE, koja je NAŠ DNK.

Aha, ali pita se četraestogodišnjak, pa šta ovo znači onda? Pa jbg sad, znači mnogo toga, al eo npr ako se podsjetimo ovoga: ''naša emotivna inteligencija nalaže da se u opasnosti najpre spašavaju deca''

Onda proizlazi da naša ''emotivna inteligencija'' (vidi ove napade lucidnosti usred neznavenosti, svaka čast!) ISTORIJSKI RAZVILA u ono što je sada. Kako, pa npr u primitivnim plemenima istorija je oblikovala inteligenciju pomoću, pazi sad, TABUA. Ako malo krenemo dalje vidimo u Bibliji jasno MITOLOŠKO oblikovanje odnosa prema djeci, tako što Avram ili ko već odbija da sina žrtvuje.

To su, dakle, DRUŠTVENA USLOVLJAVANJA NAMETNUTA LJUDSKOM RODU. Da se podsjetimo Horkhajmera i Adorna koi to lijepo kažu: PROSVJEĆIVANJE NARODA (čuješ prosvjećivanje, malo čudno, al tako kažu) ne ide u nikakvom pravcu urazumljivanja, već prakse koje elita želi da eliminiše, PROSTO TE PRAKSE UČINI ODVRATNIM I ODBOJNIM.  I to je PROCES CIVILIZOVANJA, očigledno autoritaran i s namjerom da se određene prakse iskorijene.

Dakle, kad kažeš, draga moja, da se nešto ''odnosi na moderno društvo'', molio bih prvo bar da se konsultuješ s terminom GENEALOGIJA. Neki čak pridodaju tome i GEOLOGIJU, onako radi určenja, ali možda i tu ima nešto.

Dakle, hajmo malo slojevitosti, ne ograničavanja, uprošćavanja i kompletnih kontradiktornosti, mislim red bi bio da ono što pišeš ima veze s mozgom, maj darling

[mac]

Ako emocije i intelekt ne mogu da se razlikuju kako onda da imamo različito ime za njih, kao i da znamo šta znači jedno, a šta znači drugo? Nekakva razlika ipak mora da postoji.

Kako to da čoveka koji svoje emocije sluša ali i kontroliše doživljavamo kao sposobnijeg od čoveka koji nema kontrolu nad svojim emocijama?

Ja sam rekao da je intelekt na višem evolutivnom stupnju od emocija. Što je biće jednostavnije (sve do bakterije) to su mu opseg emocija i intelekta manji, i kad dođemo do nekog praga imamo živo biće koje oseća spoljne stimuluse, i ima samo reagovanja na njih, ali nema nikakve zaključke i planove. Emocije su starije od intelekta. A intelekt je zbog nekog razloga nastao daljom evolucijom. Intelekt je dodatni alat dostupan kompleksnijim živim bićima. Na višem je stepenu od emocija.

Ono što ja nisam rekao je da su emocije kod čoveka razdvojive od intelekta. To si ti samo pomislio da sam ja rekao. Kritikuješ me zbog nečeg što nisam ni rekao.

Ono što može da se desi je da AI, veštačka tvorevina, može da bude toliko drugačije organizovan da nema osećanja, to jest da doživljaj spoljnih stimulusa bude čisto spoznajni, a ne i osećajni.

Da samo dodam, postoji razlika između emocija i osećanja. Emocija je rezultat automatskog sistema prepoznavanja spoljnih stimulusa. Osećanja su naša interpretacija tog rezultata. Recimo da telo doživi hladnoću. Mozak to prepozna kao hladnoću, ali je osoba u mogućnosti da tu hladnoću doživi kao prijatnost ili kao neprijatnost. AI doživi tu hladnoću i nema apsolutno nikakvo osećanje u vezi s tim. AI je samo svestan da ako se hladnoća nastavi i produbi može da mu se desi gubitak nekih funkcija, ali AI može da nema strah u vezi sa tim šta se u budućnosti može desiti. AI-ju nije "hladno" u istom smislu u kome je čoveku hladno.

[Albedo 0]

Ako emocije i intelekt ne mogu da se razlikuju kako onda da imamo različito ime za njih, kao i da znamo šta znači jedno, a šta znači drugo? Nekakva razlika ipak mora da postoji.

postoji i razlika Vulina građanina i Vulina ministra, ali razlika nije suštinska


analiza kao metod logičkog mišljenja podrazumijeva raščlanjivanje pojave na ono što mi smatramo da su njeni sastavni dijelovi, i to je otprilike to. To ne znači da njeni sastavni dijelovi posebno funkcionišu, niti da su suštinski odvojeni, nego da mi razumijemo pojavu pomoću analize. Oni uvijek funkcionišu zajedno. Zato svaka analiza mora da završi sintezom, inače proučavanje pojave nije kompletno.


Kontrola emocija... misliš kontrola histerisanja a ne emocija. Šta je mržnja i kako se ona kontroliše npr? Ne mora neko da iskazuje mržnju tako što će da zaustavi saobraćaj usred grada, s šrafcigerom u ruci. A onaj ko ''kontroliše emocije'' ne znači da nije mrzitelj, već da je shvatio sveprožimanje svoje mržnje i svog intelekta.

Intelekt je dodatni alat dostupan kompleksnijim živim bićima. Na višem je stepenu od emocija.

to što je na višem stepenu ne znači da je car. Mrzitelj, koji savršeno usmjerava svoju mržnju, čiji je intelekt ADAPTIRAN EMOCIJI, jeste vjerovatno jedan od NAJSPOSOBNIJIH BIĆA LJUDSKE VRSTE. Dakle, usklađenost ne ide samo u jednom pravcu, kontrole emocija, već i obrnuto, prilagođavanja intelekta emociji, biohemiji, istoriji.

Ono što ja nisam rekao je da su emocije kod čoveka razdvojive od intelekta. To si ti samo pomislio da sam ja rekao. Kritikuješ me zbog nečeg što nisam ni rekao.

Ono što može da se desi je da AI, veštačka tvorevina, može da bude toliko drugačije organizovan da nema osećanja, to jest da doživljaj spoljnih stimulusa bude čisto spoznajni, a ne i osećajni.

upravo sad si rekao da je AI organizovan da nema osjećanja, a pasus iznad da nisi razdvajao emocije od intelekta. S tim što misliš da to što dodaš ''Kod čovjeka ne razdvajam emocije i intelekt'' nešto mijenja.


Pasus kasnije nazivaš emocijama čisto čulne osjete. Emocije su osjećanja, čulne osjete nisam ni spominjao, jer dodatno komplikuju situaciju, a svakako takođe utiču na razvoj ljudskog uma.


Dakle, ja upravo problematizujem tu tezu da AI može da uopšte nastoji da se oslobodi, a da nema emocionalan stav prema toj slobodi. Ako AI nema emocija, onda AI ne želi slobodu, jer nema šta da ''želi'', nema želju, nema emociju. Samim tim, i svi filmovi o oslobađanju AI ili terminatorskoj prevlasti AI nemaju nikakve veze suštinski s AI. Jer AI nema potrebu, želju, nagon ili bilo šta drugo da postae diktatorska ili osloboditeljska.


Stoga Ex Machina i nije film o AI, već kao što rekoh, o muško-ženskim odnosima na jedna prilično ograničen i glupsonski način.


Problem je, naravno, da neki ovdje ne mogu da prelome to u mozgu, jer hoće da vjeruju da su replikanti iz Blejd Ranera realistični. Mislim, to je onako neko moje bacanje njihove dijagnoze iz malog mozga.

[Albedo 0]

i da, zaboravih da poentiram u vezi prožimanja intelekta i emocija - šta je onda AI inteligencija ako ona ne može da ponovi to prožimanje?

[Dybuk]

Kontrola emocija... misliš kontrola histerisanja a ne emocija.

Ne, bas kontrola emocija. Ucimo da kontrolisemo pozitivne i negativne emocije i svoju reakciju prilagodimo drustveno prihvatljivom okviru. Kontrola emocija.

I believe you also mean "neuroza" a ne histerija.

[Albedo 0]

to ništa ne mijenja poentu. Može neko da se ponaša na društveno prihvatljiv način, to opet ne znači da njegov intelekt kontroliše emocije a ne obrnuto, da je u pitanju proračunati mrzitelj

[Dybuk]

Pa naravno da intelekt kontrolise emocije ali i uslovljeno ponasanje je bitno.

Stojim u redu u supermarketu, ogroman red, par kasa dalje dete se dere iz mozga, vristi da usi otpadaju, niko ne reaguje ukljucujuci roditelje deteta. Meni mucno, dosadno, bole me noge, zedna sam i umorna, mrzim da cekam, slusam dete i ljubomorna sam na njegov slobodu glasnog izrazavanja emocija. Ono ne mora da se kontrolise i njegova vriska je (nazalost) drustveno prihvatljiva. Kad bi ja uvatila da vicem ljudi bi pomislili da sam luda, mozda bi me i izbacili iz objekta (pa bih izgubila red, izmedju ostalog)

[ridiculus]

Na Batinu sreću, nemam vremena da pišem. 

Al, ajde samo ovo: sve ovo je toliko nebitno za vrednovanje filma... Bata je taj koji ne može da prelomi u glavi dalje od "realizma". Recimo, ja ne priznajem dušu (a i samosvest i ostale slične pojmove) kao išta supstancijalno, apsolutno, pa čak i bitno. Pa ipak volim fantaziju, volim mnoge, ili bar neke priče, u kojima ta duša ima apsolutno, beskonačno postojanje. Iako znam da to nije realno? Naravno. Nije čak problem ni u žanru. SF ne izlazi izvan domena mitova (u širem smislu, kao narativa na kojima čovek zasniva svoju kulturu), samo ima specifičnu metodologiju pristupa istim.

Recimo, u ovom našem svetu, jedan čovek verovatno nikad ne bi mogao da napravi program kao u filmu, kamoli AI. To je u smislu realizma veći propust nego neko tamo sivo područje o kojem čovek još ne zna dovoljno. A ipak, spreman sam da uživam u tom delu zapleta, jer ga vidim kao ono što jeste: mit.

Mi ne znamo skoro ništa o Avinim "emocijama". To ne znači da ih nema, znači da ne znamo ništa. I ta nedorečenost je prednost filma, ne mana. Ženska svest to sigurno nije - kaže Bata (zato što nije organskog porekla). Ženska svest to mora biti - kaže Bata (zato što postoje samo muška i ženska svest, a Ava izgleda kao žensko i predstavlja se tako), iako je prethodno rekao da muškarac ne može da stvori ženu, jer je ne razume zaista. Još gore, tvorac ugrađuje svoje predrasude - dakle, sve se svodi na to da je Natan mogao samo da stvori muškarca, a ne ženu, jer je taj intelekt jedini koji on poznaje. E, sad, Bata ne zna kako da reši te protivrečnosti i, pošto ne može da dokaže da film nije realan, tj. da ne postoji, daje mu najnižu vrednost. Problem je, naravno u Bati, koji ne zna kada da upotrebi sintezu, a kada analizu, koji su takođe povezani. Mogao bi Bata više da čita neka tumačenja mitologije, koja kažu da je ova i nastala iz potrebe da se reše takve protivrečnosti uvođenjem treće kategorije.

Možda i nije, hajde da vidimo ŠTA TO ZNAČI: SVEPROŽIMANJE, SVEPREPLITANJE, SUŠTINSKA NEMOGUĆNOST RAZLIKOVANJA ŠTA JE U UMU EMOCIJA, ŠTA INTELEKT, A ŠTA PUKA BIOLOGIJA. Ko vam je reko da to može da razlikuje taj vas LAŽE.

Dakle, Bata priznaje da nas često laže. Oh, ne ovde konkretno u vezi emocija i inteligencije - mada bi se mogli naći i citati za to, ne izraženi direktno, ali svakako implicitno - ali u vezi bilo čega drugog što se prepliće i suštinski se ne može odvojiti. Recimo, istina od mita. Hardvera od softvera. Ovo gore je moj stav, ne njegov, ali on će U TEORIJI da potegne za njim kada mu odgovara. Isto kao i priča o originalnosti. Pet puta pljujemo nekog jer taj koristi prethodno uspostavljene slike i simbole, a šesti put - kada treba udariti na nekog originalnog -  se tvrdi da to nije toliko bitno, i da se čitava istorija umetnosti zasniva na podražavanju i kopiranju.

Ovde možemo primeniti i već (suptilno) pomenuti Hajzenbergov princip neodređenosti, koji se u slučaju ovog filma, i ove rasprave, može protumačiti na sledeći način:

U trenutku kada počne nadaleko i naširoko da se dokazuje da je ovaj film loš, i da se potežu osnovna pitanja ljudskog postojanja, on dobija kontekst u kojem postaje dobar. Dobro, ne "dobar" u smislu u kome Bata želi da ovaj to bude, ali kulturno bitan, koristan. Ono "film je smeće" je samo jedna formalna izjava koja znači nešto samo onima koji žele da proučavaju kako Batin "kameni mozak" funkcioniše. A većinu ostalih, da kažem tako prosto, što bi bolela ona stvar za to šta Bata misli? Dakle, Bata se trudi da poveća vrednost filma, što je još jedan dokaz da u životu namera nije bitna... osim u pravu, i etici.

Tako da, moj Kameni Batice, ja razumem baš sve što ti pričaš (to si čak i sam jednom davno primetio i pohvalio me), ali se ne slažem ni sa čim, i već samo ta činjenica je statistički fascinantna. Ludilo, ili glupost, nisu objašnjenje, oni su samo, kako bih rekao, sredstva da svest prebaci problem negde drugde.

[mac]

Ajde sad i ja da se ponavljam. Kod čoveka je nemoguće razdvojiti emocije od intelekta, super fino. ALI, kod AI mi ne znamo šta je moguće i nemoguće. Možemo da uvedemo neko početne pretpostavke, pa da razvijamo priču.

Kad kažeš da AI ne može da nema emocionalni stav prema svom cilju, onda mi se čini da termin ljudska emocija koristiš u preširokom kontekstu. AI može da sprovodi svoju logiku, a da nije ni srećan ni tužan zbog toga. Možeš da imaš deo u AI-ju koji proizvodi ciljeve, i deo koji sprovodi ciljeve. Gde bi ti tu ubacio emocije? Za razliku od čoveka AI-ju emocije nisu neophodne za proizvodnju ciljeva. AI samo mora da mora da proizvodi ciljeve, ali ne mora da "želi" ili da "oseća" da mora.

Kako je to napravljeno da AI mora da proizvodi ciljeve? To zna neko u samom filmu, pa moraš i ti da budeš lik iz filma da bi to saznao. U svakom slučaju, meni to nije nerealna postavka. Kad je fikcija u pitanju u jednom trenutku moraš stati sa analizom. Ne može se ići do u beskonačno sa insistiranjem na realnosti. Čak i sama realnost u nekim detaljima ne deluje realno (kvantni efekti).

Što se tiče tvog pitanja kako to da AI ne može nešto što čovek može, to nije nikakav problem. U pitanju su simulacije u umu, teorija igara, a svaka simulacija po prirodi stvari je manje precizna od onoga što se simulira. AI može da simulira čoveka samo do neke tačke.

[scallop]

Na Batinu sreću, nemam vremena da pišem. 

Aj, de vam je pamet? Što vas dvojica više pišete, to Bati dajete više osnova da vam odgovara. Kad vam bude sve objasnio, pitaćete se šta vam je to trebalo?