Upravo čitam...

[David]

Za ljubitelje noira.

Takodjer nesto za njih:

George Pelecanos, 'Shoedog'; inace, prijatelj i, u tom kontekstu, 'konkurent' Dennis Lehane-u.

http://www.twbookmark.com/features/georgepelecanos/


***

[Nyarlathotep]

Lucius Shepard "Trujillo"
Ramsey Campbell "The Overnight"

...trenutno.

[dmitras]

procitala farenhajt 451.
da li mi se cini, ili je ova knjiga bila inspiracija za film ekvilibrijum? ako je tako, zao mi je, jer mi se prvi put dogodilo da mi se film vise svidi od knjige (bar ne u tolikoj meri!). film mi je drzao paznju neprekidno, nabijen je potisnutim i ispoljenim emocijama, kao i onima koje se tek daju naslutiti, radnje ne dopusta ni da se trepne, preokreti (zaista) jesu neocekivani, prava je drama, kasting nepogresivo odradjen, itd(da ne nabrajam dalje, potrajalo bi!)
a knjiga? zbunjena sam... tesko mi je kada iznosim negativan sud, ali cini mi se da je u vreme kada je pisao (da, imam to u vidu) bredberi pokusavao da bude veci pisac nego sto jeste (tada bio). tu su neke stilske figure koje ponekada vise opterecuju citaoca, nego sto obogacuju tekst, digresije bez kojih bi mozda bilo interesantnije,ili bar lakse za citanje. ponekada mi deluje kao da je silom izvlacio recenice iz sebe, samo da bi postigao odredjeni efekat koji je zamislio, ali izgleda da to sto je on zeleo na mene nije tako delovalo... ne, nisam sklona lakoj literaturi i dajdzest  izdanjima, ali, ovo mi je delovalo nekako... zagusujuce.
naravno, svaka cast za temu.
naravno, svidjanje i ne dopadanje su intimna stvar, i strogo individualna...
samo bih zelela da cujem jos nekoga?

[Berserker]

Pa, ekvilibrijum jeste nastao kao kombinacija ideje farenhajta i efekata matrixa, ali po meni je film potpuno nedorastao knjizi.Knjiga je prava antiutopija, potpuno crna i mracna, sa ponekim zrackom nade ali globalno izuzetno crna i jaka vizija totalitarizma. BTW, vec je snimljen film prema knjizi (Velika Britanija, 1966) i sasvim dobro je odslikavao knjigu, osim sto je imao i hepiend, koji knjiga nema.
Ekvilibrijum, sa druge strane, je tipicni holivudski film: maznuli su fantasticnu ideju sa strane, onda je provlace po filmu da bi mu dali verodostojnost, a ustvari sve vreme traze razlog za sto veci broj spec. efekata kojima bi pokopali matrix (mislim, reklama za film je "zaboravite matrix"???). Zalosno je sto je sve to ostalo nedovrseno, nedoradjeno...osim ako gledas efekte i akciju koji su u holivudskom stilu odradjeni prilicno dobro (mada, jedina scena dostojna matrixa je konacni obracun izmedju one dvojice, kada sam stvarno uzivao). Sve u svemu, farenhajt je odlicna knjiga, netipicno americka zbog stila i crne price (meni vise lici na ruske klasike po tome), dok je ekvilibrijum ipak filmic.

[dmitras]

pa da, moglo bi se to sagledati i tako.javascript:emoticon(':D')
Very Happy
film nisam poredila sa matriksom, jer u matriksu vidim samo isprazno ispucavanje spec. efekata, neka mi oproste oni koji misle drugacije, dok smatram da u ekvilibrijumu oni imaju svoje opravdano mesto... kazem, ekvilibrijum sam primila kao dramu, na mene je tako delovao, a i na jos neke ljude koje znam.
da, knjiga jete atipicna, i to je dobro. i svaka mu cast na stvorenoj atmosferi, da. ma, meni je smetao stil... jednostavno, nije mi se dopao nacin izrazavanja misli, sta mogu.
ali, po meni, kraj u knjizi je vise nego obecavajuci!?javascript:emoticon(':idea:')
Ide
ima nade... makar se podigla iz smrti i stradanja. hocu reci, vise bih volela da sam (nesrecna) prezivela u tom svetu, nego (`srecna`) izmedju njegova tri elektronska zida

[Tripp]

Rijec-dvije-tri o (s moje strane) dugo-ocekivanoj krimi/saspens antologiji Eda MekBejna, Transgressions. U isto doba, zapitao sam se je li sta slicno - sa engleskog govornog podrucja - ikada prevedeno kod nas (na Balkanu)? Sumnjam.

U smislu, kompletna novija ili starija tematska ili neka ne-tematska antologija, osim superiornih kompilacija kao sto su to bili svi Monoliti i Gospodari Tame (+ jos par njih vrijednih pomena), a da tek ne nabrajam dosadne Prosvetine Knjige Krimi- (i Horor-) Price, kao i zamornu nabudzenu Stylosovu antologiju Za ubistvo je potrebno dvoje (gdje je Serlok Holms postao "Houmz"), dakle izvjesne antologije u kojima i dalje znacajnu rijec vode stari majstori, zajedno sa onim autorima kojima svakako nije mjesto na tome mjestu; osim ako dobar dio dana ne razmisljate i ne zivite postmodernisticki; u tom je slucaju sve moguce: cak i tirkizni vanzemaljci mogu postati detektivi usred Njujorka a da ih niko ni ne primijeti zato jer, na primjer, citava populacija pati od daltonizma.

Uzgred budi receno, da li je neko nekada preveo i objavio sada makar best of (ili, kripto-skracene verzije) necega kao sto su interesantne zanrovske antologije Dangerous Visions, Dark Forces, Flights, Legends, Revelations... Book of the Dead, 999, Splatterpunks, Murder For Revenge..., itd? Pretpostavljam da nije. Naravno, pitanje je da li bi to ko kupovao, no valjda je jasno da bi i takvo jedno izdanje bilo korisno vidjeti s vremena na vrijeme. Mozda bi njegova pojava na ovim prostorima bila donekle cak i revolucionarna (iako mogu da zamislim koliko bi trebalo novaca da se otkupe sve price).

U svakom slucaju, ne-tematska antologija Trangressions je sastavljena od desetak manje-vise novela. Fazon je samo bio pridrzavati se duzine od 10,000 do 40,000 rijeci, pa je glupo reci da li ona varira u kvalitetu ili ne, no vrijedi pozdraviti vaskrsavanje ovog idilicnog literarnog (a pomalo i problematicnog) formata, ni romana a ni price, pretezno zato jer se slicne on-demand stvari ne publikuju tako cesto, cak ni na engleskom govornom podrucju (posljednja opasna antologija novela bila je Night Visions #11, a tu cu ubrojati i F-Forsajtovu zbirku The Veteran, sacinjenu od pet radova slicne duzine).

Kako god bilo, skoro da ce samo ljubitelji krimica cijeniti ove stvari, jer u vecini slucajeva mnoge krimi-price, osim dobrog pisanja i upecatljivih zamisli, posjeduju vrlo malo ekstraordinarnih zapleta, liti bilo sta upecatljivo glede saspensa (a dobar broj citalaca ocekuje upravo to).

Stoga se mnogima moze uciniti kako vecina storija u takvim antologijama, u stvari, nikako ne stimaju. Daleko iza nas je ostalo doba Roberta Bloha, a narocito SF minijatura Frederika Brauna (na kojim se moglo uciti kako se pise energicna kratka stvar), gdje je sve ovisilo o pompeznom, inteligentnom - nadasve witty - zavrsetku. Ili stagod.  

Evo hajlajtsa i kritike. Mozda ce nekome biti interesantno da procita. Trudicu se da ubacim i zanimljivost-dvije o pojedinim piscima.  

                              ______________


"WALKING AROUND MONEY", Donald E. Westlake.

Vestlejk je poznat po scenarijima za izvrsne filmove The Grifters (nominacija za Oskara) i The Stepfather; do nedavno je doktorisao po skriptu Vilijema Blejka Herona - i dobio ime na spici - za treci film o Tomu Ripliju, Ripley Under Ground, za Rodzera Spotisvuda. Taj tip je istovremeno tvorac dva popularna junaka: cinicnog zlocinca Parkera (znacajni filmovi: Point Blank, The Outfit, Payback) i komicnih romana o seprtljivom kejpermajsteru Dzonu Dortmunderu (mandatory movies: The Hot Rock, Jimmy the Kid).

Za one koji ne znaju ili ih ne interesuje, najnovija i veoma dobra verzija Ocean's Eleven najbliza je kopija skoro vecine Vestlejkovih romana o Dortmunderu. U njima, glavni junaci upadaju u slapstick situacije dok kradu savrseno bezvrijedne stvari ili potkradaju jedan drugoga ili jednu vrijednu stvar kradu po pet-set puta, a na mahove prelaze cak i u fantaziju, jer radnje tih romana postaju skoro nezamislive za neistreniranu imaginaciju, ali nikada ne iznevjeravaju citaoca svojim humorom, a kamoli uvjerljivim zapletom. (+ Jedna Trivia: Na pres-konferenciji u Kanu za film Kiss Kiss Bang Bang, Sejn Blek se upravo pozvao na Vestlejka - vjerovatno jednog od svojih uzora - kada je govorio o efektnoj noir-atmosferi koju moze da izvede jedan autor.)

U "Walking Around Money", Dortmunder i njegov prijan Kalp dobijaju posao da upadnu u jednu praznu stampariju gdje im se pruza izuzetna super-foolproof mogucnost da na legalnom papiru odstampaju stotinu milijardi u validnim novcanicama za izvjesnu srednjeamericku drzavu (koja je tek nedavno ukrotila svoju inflaciju) u apoenima od po 20 miliona - i da ih pritom niko ne otkrije. U istoj drzavi ce, naravno, prodati tu valutu i dobiti pedeset centi po dolaru sto je fantastican dil. Medjutim, Dortmunder ne bi bio Dortmunder da i u najlaksem poslu ne snimi stotinu tegoba koje mogu poci po zlu (neko kaze da je Marfijev zakon pravljen za Dortmundera). Ova novela je u svakom slucaju tek solidna, ne istice se nekim fabuloznim zapletom, a ni uobicajenom gomilom humora, ali ce svaki fan u ovom "quiet" kejperu sigurno naci nesto zanimljivo. Everybody loves Dortmunder.

           ____________________________________________


"HOSTAGES", Anne Perry.

Popularna skotska spisateljica istorijskih krimica (viktorijanska Engleska, WWI...), sada ocigledno cini korak naprijed jer joj se radnja zbiva u danasnjici. Radi se o protestantskom hardlajneru u Sjevernoj Irskoj. Sa svojom porodicom isti odlazi na zasluzeni odmor i ljudi iz njegove partije nekoliko dana tvrdoglavo ga drze kao taoca ne bi li on svoju titulu napismeno predao nekom tipu sa uveliko blazim politickim stavovima - sto on ubjedljivo odbija zato posto se to kosi sa svim njegovim moralnim anti-katolickim nacelima.

Ovoj noveli lako je prishiti maksimu Semjuela Dzonsona: Novela je i dobra i originalna, ali onaj dio koji je dobar nije originalan, dok je onaj sto je originalan nije dobar. Iako navodno tenzicna, Peri veoma slabo odradjuje taj uslov - linija ne moze biti ravnija tokom citave radnje. No, mozda je spisateljica igrala na kartu hipertrofisanja ljudske traume i kroz ovaj jednostavan konflikt pokusala zivopisno i mejnstrimski uzdici pred nas izvjesna porodicna pitanja: nanovo opjevati vezu izmedju zagrizenog hardlajnera-propovjednika i njegove zapostavljene supruge, zajedno sa svjeze udatom cerkom koja odlucuje da polako opere ruke od oceve eksplicitne politike i priblizi se Irskom nacinu razmisljanja; stagod bilo, to nikako ne funkcionise.

S druge strane, par ubistava hardlajnerovih tjelohranitelja, koja su se odigrala pri pocetku tzv. zapleta, vise se ni kao pomisao ne javljaju u daljem dijelu teksta i cini se da ne ostavljaju nikakvog traga na nasim junacima, narocito na emotivnoj zeni koja najposlije i ubija jednog otmicara....

Dakle, na kraju cak dobijemo i taj obligatorni okrsaj sa otmicarima, nesto veoma urnebesno, naivno i neuvjerljivo, gdje svaki negativac radi ono sto se obicno nabraja u prirucnicima za scenarije u poglavlju "Sta Negativci Ne Smiju Da Rade". Svojom beznadeznoscu ova stvar pomalo podsjeca na roman '48 Dzejmsa Herberta, gdje se na svakoj stranici neko sa nekim bez ikakvog smisla puskara i juri i trci i... Izvanredno dosadno.  

             _________________________________________


"THE CORN MAIDEN: A LOVE STORY", Joyce Carol Oates.

O ovoj nadljudski-plodnoj, postarijoj spisateljici glavnog toka necemo razglabati. Ali ono sto je mozda korisno znati jeste da, sto se tice americke krimi-scene, bukvalno ne postoji iole bitnija antologija u kojoj se ne moze zateci njena prica.  

Sto se tice "The Corn Maiden", mozda i najduze novele u hrpi, ona odgovara autorovom ponekad veoma uobicajenom postmodernistickom tretmanu zanrovske sustine. Kao sto je neko jednom savrseno precizirao na Forumu, Outsova ovu stvar odradjuje na nacin "Da Vidite Sta Sve Ja Mogu". Stilski se cita kao njen kratki roman Zombi, od koga sam prvobitno mnogo ocekivao, ako se racuna da je manje-vise svakom obozavatelju romantizovanih true crime prica uvijek drago loviti price o mentolu kakav je bio Dzefri Domer; no vec na pocetku Zombija nisam ni znao sta citam - horor, fentazi, magicni realizam, krimi, mejnstrim, neciji skolski rad?...

U "The Corn Maiden" je situacija mozda i gora, posto se usred takvog tretmana stiva mogu naci i standardnim jezikom isposlovane glave koje u ovom mejnstrimskom trileru bukvalno izgledaju isto kao Elrojeve u noiru; samo sto kod Outsove odsjecne, thrillerful recenice skoro da nimalo nemaju unutrasnjeg znacenja. Svakako, u Elrojevim romanima znamo sta da ocekujemo od jezika i gramatike, zavisno od komplikovane policijske situacije, a ovdje se ipak radi samo o otmici 14-godisnje cure i njene majke sto brine o zivotu djeteta. Prica i stilovi prskaju na sve strane, a ako vec unaprijed znate da se u noveli radi o otmici onda cete u prvih 50 strana samo i citati o tome - sto dovoljno govori o razvucenosti.

Za kraj, cini mi se da je Outsova pokusala da napravi obrt na racun divnog knjizevnog trilera The Church of Dead Girls Stivena Dobinsa, samo sto je ona htjela u svojih 90-ak strana uplesti samo jedan takav zlocin i tek nekoliko likova (Dobins se pak izivljava nad citavim jednim gradom). Kao da je autor poceo sa zrncem price i od toga umalo nabasao do forme romana, ne bjezeci ni od jedne ideje. Nesto sto je, recimo, Sherin MekKramb, prvobitno trebala da uradi.

Ain't my cuppa tea.    

         _________________________________________________


"ARCHIBALD LAWLESS: ANARCHIST AT LARGE: WALKING THE LINE", Walter Mosley.

Ako Crnca, Voltera Mozlija, ne znate po njegovim fantasticnim detektivskim romanima i pricama o Iziju Rolinsu (White Butterfly), onda ga sigurno znate po nista manje fantasticnom noir-filmu nikada-zamornog Karla Frenklina, Devil in a Blue Dress, radjen po Mouzlijevom literarnom debiju. Zajedno sa Kinkijem Fridmenom i Robertom Krejom (svako je gledao prazni Hostage), ovome autoru je narocito porastao rejting kada je Klinton - za vrijeme svojih mandata - par puta snimljen kako iz knjizare izlazi sa najnovijim Mozlijevim hardkoverom. Kao i Stiven King, Volter Mozli dobitnik je postovane americke mejnstrim O.Henri nagrade za najbolju pricu.

Mladjani student zurnalistike sa Univerziteta Kolumbija, Feliks Orlean, javlja se na oglas za pisara kod bizarnog sizofrenicara, Arcibalda Lolesa, koji za sebe tvrdi da je anarhista i, uz Bakunjinove citate, pojasnjava da ponekad ne moze priustiti da bude poput spomenutog ruskog revolucionara koji ocigledno nikada u zivotu nije pravio kompromise, niti je zbog toga stizao da kompaktno zabiljezi svoje filosofsko putesestvije. Uglavnom, za posao pisara i navodno benigno biljezenje svih Lolesovih govorancija o zivotu, Feliks Orlean ce iznenada da se, ni kriv ni duzan, nadje usred policijske istrage o kradji nekoliko miliona vrijednih dijamanata i ubistva za koje odmah u startu postaje jedini osumnjiceni.  

U isto doba, ako pamtite onu cuvenu Straubovu creepy melvilovsku novelu "Mr. Clubb and Mr. Cuff", iz krimi-antologije Murder For Revenge Otoa Penzlera - iste godine objavljena je u nekoliko antologija, medju njima u Best New Horroru i The Year's Best Fantasy and Horror - onda znajte da njen B-side imamo i na ovom mjestu, sa nista manje creepy i uvrnuto-zabavnom logikom i, sto je najbitnije, sa doista nezaboravnim slovom. Ipak, laganija radnja stavlja nam na znanje da ova novela nije blizu knjizevnosti glavnog toka kao sto je to bila Straubova, vec da se valjda radi o prvom u nizu serijala buducih prica (ili romana) o "pozitivnom" anarhisti Archibaldu Lolesu i njegovom mladjanom asistentu, Feliksu Orleanu. To se da zakljuciti po slicnom tempu i razdraganom prijateljskom vodvilju koji cesto umije da se odvija izmedju glavnih junaka u romanima kao sto su A Study in Scarlet A. K. Dojla i Fer-De-Lance Reksa Stouta, prvom romanu o Nerou Vulfu. Iskustvo je citati Mozlija.        

        ________________________________________________


"THE RESURRECTION MAN", Sharyn McCrumb.

Na kraju ove novele imamo bibliografiju odakle je autor studirao istorijsku pozadinu za svoj period-piece koji se zbiva u sredini pretproslog vijeka, znaci prije pocetka americkog Gradjanskog rata. No, ponajprije ispada da je pomenuta bibliografija tu ne bi li nas uvjerila da su se neke interesantne stvari doista i zbile onako kako je propovijedano u ovoj prici, ali sudeci po nazivima navedenih knjiga, ispada da je sve ono sto smo procitali - puka istina. Kako god bilo, onoga sto se ocekuje od neke novele u antologiji ovakve vrste, ovdje sigurno necemo naci.

U pitanju je cistokrvni mejnstrim o Crnom robu iz Carlstauna, Grendisonu Harisu, koga dobrocudan doktor izvjesnog Medicinskog Fakulteta iz grada Oguste otkupljuje za svoju skolu ne bi li mu ovaj sa gradskog groblja donosio tek pokopane leseve kako bi u mnogome lakse mogao da predaje hirurgiju na casovima anatomije.

Ako se zeli doci do bilo kakve poente, na pricu Serin MekKramb se prevashodno mora gledati kao na glavni knjizevni tok, jer je odmah jasno da ono "nesto" (saspensa) prema nama napreduje pretjerano sporo - premda su upravo tih prvih dvadesetak strana najbolje u noveli.

Svejedno, njena pisanija nije bez nedostataka. Na mahove se cini da uhvati dobar ritam starom tvorbom recenice sto se onda ubrzo i izgubi. Tu su potom i dvije nejasne odrednice uzete iz dnevnika doktora koji je otkupio Grendisona Harisa, eto koliko da se radnja skrene iz primarnog monotonog pripovijedanja i nakratko prebaci u prvo lice. Zatim dolazi i cetvorogodisnji Gradjanski rat koga se autor - moze se reci - previse lakomisleno rjesava nakon samo par strana.

I najposlije, kada razjasnimo sa sobom neke stvari, izgleda kao da smo citali skracenu verziju neke daleko duze literarne cjeline, sastavljene iz lose editovanih minijaturnih anegdota, no koja primjetno pocne da se kruni pri kraju jer nas tada MekKrambova nagradjuje sa sve manjim poglavljima (u nedostatku interesantnijih zamisli, pretpostavljam).

Obzirom da ova novela ima 60-ak strana, a mogla je biti i dvostruko tolika (jer ih ima i takvih), autor nije morao da se plasi da ce unistiti zadatu formu; Sherin je mogla pisati o zivotu Grendisona Harisa jos dugo dugo vremena. Mada sumnjam da bi time ista zanimljivije i postigla.      

U svakom slucaju, ako je ovdje postojala i poenta, mene je sasvim zaobisla. Dakle, kao saspens je ovo potpuno nebitno, dok je kao mejnstrim tek solidno.      

           ______________________________________________


"MERELY HATE", Ed McBain.

Iako je rodjen 1926, MekBejn svake godine izbaci po roman; za sada mu se pripisuje oko desetak pseudonima, a u ovoj noveli MekBejn otvoreno parodira samoga sebe posto on nije rodjen kao Evan Hanter, kao sto inace glasi ustaljeno misljenje. Inace, pod svojim navodno pravim imenom, Evan Hanter, isti ovaj autor napisao je scenario za Hickokove dosadne, incestoidne Ptice i svoj cuveni krimic The Blackboard Jungle koji ga je lansirao u orbitu (posebno nakon istoimenog filma Ricarda Bruksa).

A pod famoznim pseudonimom MekBejn prije ravno pedeset godina zapoceo je uspjesan serijal o 87. Policijskoj Stanici koji traje i danas (56 and counting). Postoji sumnja - makar sa moje strane - da je eksplicitno nepovezani scenario za Die Hard With a Vengeance onaj najkoherentniji dio svoga zapleta uzeo upravo iz MekBejnovog romana o 87. Stanici, The Heckler. Isto tako, MekBejn iza sebe ima napisanih i nekoliko romana za mladje. (+ Jedna Trivia: Lari Koen obozava MekBejna.)  

"Merely Hate" je, naravski, novela o 87. Stanici, preteci popularnih TV serija kao sto su NYPD Blue, Hill Street Blues, Homicide, CSI. U ovoj noveli neko upucava taksiste muslimanske denominacije i preko vjetrobrana sprejem potom crta Davidovu Zvijezdu. Tzv. "hate crime" sto za sobom povlaci gomilu nasilja sirom MekBejnovog imaginarnog grada. Istraga pocinje vec na prvoj strani, kao uostalom u svakom romanu o 87. Stanici. A ono sto slijedi je tipicni MekBejn. Cita se kao scenario. Profesionalno odradjeno. Politicki nekorektno. Vrhunski dijalozi. Old school.  

(Zagrebacki 'Bookglobe' od 2001. u okviru simpaticno dizajnirane Alibi Krimi Biblioteke, publikuje serijal o 87. Stanici.)

        ________________________________________________


"THE THINGS THEY LEFT BEHIND", Stephen King.

Ako pamtimo kakav je shit napisao King za antologiju 999 , onda za "The Things They left Behind" vrijedi reci da sadrzi istu gustinu - ne budalastina ovoga puta, koliko nepripadanja. Drugim rijecima, Kingova noveleta naprosto nije za antologiju slicne vrste, a autorov u posljednje doba ustaljeni podzanr "njujorker-fentazija" dakako da ne odgovara nikakvoj vrsti zemaljskog saspensa, osim ako metafiziku ne mozete svrstati u isto. Naime, jedino nesto sto se u ovoj noveli moze podvesti u svezu sa antologijom u pitanju jeste vezano za naziv antologije - Transgressions - samo ono sto vrsi bilo kakvu transgresiju nad bilo cime, bukvalno gledano, nije nista ljudsko - vec komadi plastike i porculana, tu i tamo.

No, ipak... ovo emotivno stivo je prvoklasni King, sa mnogo referenci i poznatih nam neusiljenih digresija, ovdje najvise vezanih za Tragediju 9/11, premda bi - u ovom slucaju, dok smo okruzeni Diverom, MekBejnom, Farisom, Blokom.... - bilo naveliko ljepse citati isti taj Kingov elokventni touch ali u mizanscenu beznadeznosti, recimo, jednog noira u Dejvida Gudisa.  

Radnja: Godinu dana nakon 9/11, glavni junak u svome stanu, na vidnim mjestima, otkriva neke drangulije koje su ga vezale za poznanike izginule u Tragediji. Fazon je u tome sto su to stvari koje nikada i nisu pripadale njemu, a sada kada ih se naprasno zeli otresti - to mu nikako ne polazi za rukom.

Tugaljivo, iskreno i bez nekog ekstravagantnog razvlacenja... Kladimo se u Nestle cokoladu od 400gr. da ce naredne godine ovo da osvane u The Year's Best Fantasy and Horror? Ako ne zbog cega drugo, onda makar da boostira prodaju.  

      _________________________________________________


"THE RANSOME WOMEN", John Farris.

Moje prvo upoznavanje sa Farisom. Novela govori o simpaticnoj ljubavnoj vezi izmedju 22-godisnje djevice i mladog irskog policajca u koju iznenada zalazi poznati, stari, hiroviti cudak.

Izvrsno napisano; perfektno odvagani miks na mahove sanjivog noir-izraza i hard-boiled proze cini da ovaj bogati roman bude i te kako napet i lako varljiv, bez nekih vecih prepreka. Kao da citate Kornela Vurlicha dok je pisao svoje nezaboravne tzv. "Dark" romane, krajem 40-ih. U takvu procjenu naravno da ulazi i Farisov dozlaboga jeftin i predvidljiv svrsetak (ljudi koji su citali Phantom Lady by Woorlich znace o cemu pricam), no za ljubitelje skladne pisanije krcate fascinantnim, catchy, paralelama i analogijama - prava mala nagrada. Veliki pisac. Zajedno sa novelom Voltera Mozlija, ovo je stilski mozda najbolje odradjena novela u antologiji.  

    __________________________________________________


"FOREVER", Jeffery Deaver.

Dzefri Diver je poznat po Linkolnu Rajmu, vrlo zanimljivom forenzicaru-kvadriplegicaru koga znamo iz simpaticnog Nojsovog trilera The Bone Collector. Diver je vrsnjak novije generacije uspjesnih krimi-autora s pocetka 90-ih kao sto su Dzordz Pelekanos i Denis Lihejn. Iako nije neki prevejani literata, Diver pise veoma napete romane (za sada njih dvadesetak), najvecma trilere, koji nisu svi vezani Rajmovim serijalom. Jos dva naslova vrijednih paznje: The Stone Monkey (o Linkolnu Rajmu) i A Maiden's Grave (raniji njegov roman o pregovaracu FBI). Uredio je u medjuvremenu i jednu ukusnu, debelu kompilaciju naj-pricica, A Century of Great Suspense Stories. Za kraj prologa, on je jedan od najmladjih pojedinaca u ovoj knjizi; i jasno je da ga MekBejn nije uzalud kontaktirao (reci to kao: Not exactly a lightweight).  

U "Forever"-u nam Diver predstavlja svoga novoga junaka, samo sto je ovaj totally low-key... i zarazno pozitivan.

Talbot Sims je zavrsio matematiku na Kornelu i odlucio da ne zeli biti jos jedan akademik medju akademicima, niti zeli da se bavi analiziranjem i racunovodstvom na Vol Stritu. I zato sada, za upola manje novaca, radi kao statisticar na mastiljarskom poslu finansijskih prekrsaja u policiji milionskog njujorskog predgradja Vestbruka, gdje njegovo znanje o brojevima dogodine moze cak spasiti i odredjeni procenat zivota (tako makar on misli).

Naime, iza ljudi Talbotovog karaktera kriju se sve one brojke sto redovno citamo u novinama... o postotku ranjavanja, ubistava i samoubistava godisnje, tromjesecno, itd. Svakako je dakle jasno svima da njegov zivot nije mnogo interesantan, iako cova moze da nosi pistolu, a ima i nesto treninga; s druge strane, seprtljivi Talbot ne zna skoro nista o policijskoj proceduri, ali se dobro sluzi matematicarskom logikom poduprtom gomilom samo-njemu-korisnih statistickih podataka. Uglavnom, ono sto je najjasnije u njegovoj biografiji jeste da je taj geek u zivotu mogao biti sta je god mogao, ali je postao nesto sasvim drugo.  

Svejedno, nakon sumnjivog samoubistva izvjesnog starijeg i imucnog bracnog para, Talbot - zbog nedostatka veceg interesovanja policijskih snaga - sam odlazi na mjesto zlocina ne bi li popunio svoj dosadni statisticki upitnik vezan za svako moguce stanje i kategoriju spomenutog samoubistva, kako njegova buduca statistika o godisnjim suicidima ne bi izgubila i na obligatornim pseudo-psiholoskim podacima. Onda dodje i drugo samoubistvo sa istim MO-om i Talbot odluci da na mjesto zlocina pozove tim forenzicara zbog cega dobije prekor od svih svojih sefova koji svojom tvrdokornom logikom - i bez druzenja sa brojevima - lagano dokazu Talbotu da uopste nije imao potrebu za tim stuntom. Ono, u smislu, "Don't you have any numbers to crunch, Tal?"  

"Forever" je vjerovatno najopustenija storija u gomili, sa najzanimljivijim junakom uz Mozlijevog Arcibalda Lolesa. Kako ono kazu? "Samo zbog te price vrijedi da nabavite ovu antologiju." Ova je zasigurno jedna od tih.      

    __________________________________________________
 

"KELLER'S ADJUSTMENT", Lawrence Block.

Lorens Blok je u krimi zanru isto sto i Silverberg u SF-u; koliko po obimu opusa (narocito prica), toliko po kvalitetu i inovativnosti (umije da odradi roman za tri dana, recimo; a imao je i tu cast da bude izabran kao najpodesniji autor da zavrsi nedovrseni roman Kornela Vurlicha, Into the Night, 1987).

Blok je tvorac privatnog detektiva Metjua Skadera (8 Million Ways to Die, ali tada ne mislim na onaj film). U isto vrijeme, Blok kao da je svojevrstan pandan Donaldu Vestlejku. Vestlejk ima Dortmundera; Blok ima Bernija Rodenbara (Berni, istina, nema svoju ekipu prevaranata vec pljacka kada mu ponestane novca da placa rentu za svoju knjizaru u kojoj prodaje krimice a gdje, na svu srecu, niko nikada ne svraca pa su tako Berniju stalno potrebne pare); Vestlejk potom ima Parkera; Blok ima Kelera.

A Keler je placeni ubica i, cini se, apsolutno normalan pojedinac ljudske vrste. Isto tako, Keler, kao junak, nije dio nekog dugogodisnjeg serijala, nego se samo moze naci u Blokovim pricama. Za sada je Blok objavio 2-3 knjige prica o Keleru, a kako sam samo procitao petinu njih iz prve knjige (za koju se veli da je i najbolja), mogu posvjedociti da se radi o stvarima krcatim ubjedljivom kolicinom zavidnog mejnstrima, zdravog cinizma i hranljivog crnog humora da zadovolje i samog Oskara Vajlda. Ovo je svakako najduza Kelerova stvar do danas.    

I u njoj Keler, pod utiskom Tragedije 9/11, pocinje da kontemplira o sebi na jedan sasvim novi nacin, a obzirom da je on manje-vise usamljen covjek, kod sebe pocinje da hvata one prve znake krize srednjih godina: neocekivanu anksioznost i govoranciju sa samim sobom, izmedju ostalog. Svakako, za sada nema tu govora o promjeni posla koliko o skoroj penziji, no odjednom imamo toga sociopatu (sto inace uopste za sebe ne misli da je sociopata) - kako svom silinom pomaze ljudima u raskrcivanju njujorskog asfalta. To je, pak, kratkog vijeka. Jer vec u narednom poglavlju, nakon odredjene pauze, od svojega poslodavca zahtijeva novi posao; sto prije to bolje. U isto vrijeme, novi posao na Zapadu ga ne odvrace od prvobitne zudnje da sa bilo kime podijeli sve sto mu je trenutno na umu, o ljudima, o sebi... narocito o sebi i svome poslu. 9/11 je, naime, u pocetku mnogo toga promijenio kod svih Njujorcana, medjutim, ako iskljucite poostreniju kontrolu na aerodromima - zakljucuje Keler - sve je ostalo po starom. Osim, dakako, bioloskog sata u nama koji se nikada ne zaustavlja.

Keler (zajedno sa Luom Arcerom) ispada jedini junak u krimi-zanru koji s godinama svake svoje publikacije doista i stari. Veoma interesantna studija o relativnosti svega oko nas. I jos jedna odlicno iskoristena forma novele.  

(Rijecki izdavac 'Ex Libris' publikuje romane o Metjuu Skaderu u zavidnim hardkoverima.)

                                      ___________


Za kraj, ova antologija je i te kako vrijedna pomena, prevashodno zbog radnog vijeka vecine autora u pisanju: sve sami veterani u nezanemarljivoj formi. I kada vec spominjem veterane, samo je falio jos Frederik Forsajt; on sigurno najvise od svih gore navedenih ima the knack za ovu literarnu formu; taj lajmi je ionako rodjen '38 i taman bi dobro dosao medju skoro sve same vrsnjake. Jer kada se spomenu krimi-novele, cini mi se da nijedna zamisao za neku antologiju ne moze biti kompaktna bez njegovog prisustva.

[Berserker]

Gledam ovu rec-dve-tri, pa se pitam sta bi bilo da su bile i cetvrta i peta rec...ne bi stalo na stranu...
Inace, trenutno citam "Sagu o Nilsu Holgersonu", Selme Lagerlef. E, to je fantasy u svom cistom obliku:)

[dmitras]

moja ćerka je pročitala 'mač od šanare' i 'vilovnjačko kamenje šanare'. oduševljena je, pa pita je li kod nas prevedeno i izdato još nešto od terija bruksa?
ako jeste, ne pišite, moraću i to da kupim!      

[angel011]

"trcanje sa demonom"

nema veze sa ciklusom o sanari

[Milosh]

PRICA O DUHOVIMA (GHOST STORY), i mnogo je dobro, a tek sam na 50. stranici...

[Ghoul]

PRICA O DUHOVIMA (GHOST STORY), i mnogo je dobro, a tek sam na 50. stranici...

Reci to isto kad budeš na 350-oj...

[Jake Chambers]

HP6, naprosto nisam mogao da odolim...

[Lurd]

Ja dovršavam Mystery posle nedavnog Kokoa. Svidja mi se opšta Straubomanija, mislim da čovek to potpuno zaslužuje.

[dejann]

Ja sam u neka 4 dana završio Ilium i krenuo na Olympos ali sam, kao za inat, uleteo u neku gužvu i evo posle 10 dana sam tek na 80-tak pročitanih stranica.

[Pennywise]

Ja sam u neka 4 dana završio Ilium i krenuo na Olympos ali sam, kao za inat, uleteo u neku gužvu i evo posle 10 dana sam tek na 80-tak pročitanih stranica.

Ej, kakav je Olympus?

[Tex Murphy]

Ja čitam vako:
Majstor i Margarita
Emitor (jedan od onih brojeva gdje Fazi priča o igrama)
Znak Sagite 9
Sirius (sa Burning Chrome od Gibsona)
Politikin zabavnik (ne baš najfriškiji broj)
Svet kompjutera od februara ove godine
Valjda nisam ništa zaboravio

[dejann]

Ej, kakav je Olympus?

Deluje dobro. Problem je što će verovatno morati da čeka da se vratim sa mora. Suviše je glomazan za plažu, a ionako sam jedva suzio izbor za ono što ću poneti za ispod suncobrana (Straub - "Lost boy, lost girl", Card - "Lost boys" i John M. Ford - "Dragon waiting" - pokušavam da ovo svedem na dve ali ne mogu da se odlučim   )

[Ygg]

Upravo čitam jednu izuzetnu knjigu: "Teorija mjere, funkcionalna analiza, teorija operatora". Podsjeća me na neke Lynchove filmove: čitam je već treći put i opet slabo šta kontam...         A ispit mi je u petak...  

Uporedo čitam i "Novi Jerusalim" by Pekić.

[Mica Milovanovic]

Ah, konačno je neko stavio Prokopijeve - Buildings na Net.
Dosta štiva koje zanima samo gradjevince, ali i drugima bi moglo biti zanimljivo...

http://penelope.uchicago.edu/Thayer/E/Roman/Texts/Procopius/Buildings/home.html

Thus did the Emperor Justinian fortify the whole interior of Illyricum. I shall also explain in what manner he fortified the bank of the Ister River, which they also call the Danube, by means of strongholds and garrisons of troops. The Roman Emperors of former times, by way of preventing the crossing of the Danube by the barbarians who live on the other side, occupied the entire bank of this river with strongholds, and not the right bank of the stream alone, for in some parts of it they built towns and fortresses on its other bank. However, they did not so build these strongholds that they were impossible to attack, if anyone should come against them, but they only provided that the bank of the river was not left destitute of men, since the barbarians there had no knowledge of storming walls. In fact the majority of these strongholds consisted only of a single tower, and they were called appropriately "lone towers," and very few men were stationed in them. At that time this alone was quite sufficient to frighten off the barbarian clans, so that they would not undertake to attack the Romans. But at a later time Attila invaded with a great army, and with no difficulty razed the fortresses; then, with no one standing against him, he plundered the greater part of the Roman Empire. But the Emperor Justinian rebuilt the defences which had been torn down, not simply as they had been before, but so as to give the fortifications the greatest possible strength; and he added many more which he built himself. In this way he completely restored the safety of the Roman Empire, which by then had been lost. And I shall explain how all this was accomplished.

The River Ister flows down from the mountains in the country of the Celts, who are now called Gauls; and it passes through a great extent of country which for the most part is altogether barren, though in some places it is inhabited by barbarians who live a kind of brutish life and have no dealings with other men. When it gets close to Dacia, for the first time it clearly forms the boundary between the barbarians, who hold its left bank, and the territory of the Romans, which is on the right. Consequently the Romans apply the term Ripesia to this part of Dacia, for ripa signifies bank in the Latin tongue. Accordingly they had made a beginning by building on the bank there in ancient times a city, by name Singidunum. This the barbarians captured in time, and they immediately razed it, leaving the place quite destitute of inhabitants. They did precisely the same thing to most of the other strongholds. But the Emperor Justinian restored the entire city and surrounded it with a very strong fortification, and thus made it once more a famous and important city. And he set up another new fortress of exceptional strength about eight miles distant from Singidunum, which they call by the appropriate name of Octavus. Beyond it was the ancient city of Viminacium, which the Emperor rebuilt entire and made new, for it had long before been ruined down to its uttermost foundations.

As one goes on from Viminacium there chance to be three strongholds on the bank of the Ister, Pinci and Cupi and Novae. These were formerly both single in construction and when named were single towers. But now the Emperor Justinian has greatly increased the number of the houses and enlarged the defences at these places, and thereby has properly given them the rank of cities. And opposite Novae in the mainland on the other side of the river, had stood from ancient times a neglected tower, by name Literata; the men of former times used to call this Lederata. This the present Emperor transformed into a great fortress of exceptional strength. After Novae are the forts of Cantabaza, Smornês, Campsês, Tanata, Zernês, and Ducepratum. And on the opposite side he built a number of other forts from their lowest foundations. Farther on is the so‑called Caput Bovis, the work of the Roman Emperor Trajan, and beyond this is an ancient town named Zanes. And he placed very strong defences around all these and so made them impregnable bulwarks of the State. And not far from this Zanes there is a fort, Pontes by name. The river throws out a sort of branch there, and after thus passing around a certain small portion of the bank, it turns again to its own stream and is reunited with itself. It does this, not of its own accord, but compelled by human devices. The reason why the place was called Pontes, and why they made this forced diversion of the Ister at this point, I shall now make clear.

The Roman Emperor Trajan, being of an impetuous and active temperament, seemed to be filled with resentment that his realm was not unlimited, but was bounded by the Ister River. So he was eager to span it with a bridge that he might be able to cross it and that there might be no obstacle to his going against the barbarians beyond it. How he built this bridge I shall not be at pains to relate, but shall let Apollodorus of Damascus, who was the master-builder of the whole work, describe the operation. However, the Romans derived no profit from it subsequently, because later on the bridge was completely destroyed by the floods of the Ister and by the passage of time. At the same time Trajan built two forts, one on either side of the river; the one on the opposite bank they named Theodora, while the one in Dacia was called Pontes from the work — for the Romans call a bridge pontem in the Latin tongue. But when boats reached that point, the river was no longer navigable, since the ruins and the foundations of the bridge lay in the way; and it is for this reason that they compel the river to change its course and to go about in a detour, so that they may keep it navigable even beyond that point. Both these forts had suffered so much from the passage of time, and more still from the assaults of the barbarians, that they had come to be utterly destroyed. And the Emperor Justinian restored Pontes, which is on the right of the river, providing it with new and thorough impregnable defences, and thus re-established the safety of Illyricum. However, the fort on the other side of the river, the one which they call Theodora, he considered in no way worthy of his attention, exposed as it was to the barbarians there. But the strongholds which now stand beyond Pontes he himself built new; these are named Mareburgou and Susiana, Harmata and Timena, and Theodoropolis, Stiliburgou and Halicaniburgou.

Itd. itd...

[sivka]

Crne cipele - Oto Oltvanji

[The_Dancing_Clown]

McCammon je odličan pisac. Imao sam prilike da pročitam ''Mystery Walk'' i prilično sam uživao u njegovom pripovedanju. Iako je priča iz današnje perspektive suviše obična i ne donosi ništa novo - dečak koji ima izvesne moći, uči da ih živi sa njima i koristi ih u borbi protiv zla... -  čovek ume da na veoma jednostavan i vizuelan način ispriča priču koja te uvlači u likove i radnju.
Ono što sam primetio u ''Mystery Walk'' i nekom uvodnom delu ''Mine'' (čitao sam samo nekih 40-ak stranica i žao mi je što nisam završio roman), jeste da su mu romani nešto jednostavniji u strukturi, ali da ima jako dobar osećaj za scene kojih ima dosta, i koje su kao male celine totalno genijalne!

Mene dosta podseća, po stilu, na Kinga, s tim što manje zamara sa detaljima i istorijom i opisima.

Procitao "The Collected Stories" (1988/89. uglavnom) - Eat Me genijalna, vecina ostalih odlicne  

[otaku]

Pokusavala sam da citam "Paraziti poput nas" (jos jedno B92 izdanje) i odustala na polovini knjige. Kako se prva polovine knjige cela vrti oko neke ubijene svinje u studentskom kampusu, kao neka mnogo dosadna kopija Kurta Vonegata, odustala sam. Sada citam "Darma lutalice", Dzeka Keruaka i bolje mi je.  

[Jake Chambers]

Pokusao "Crne cipele"... nece jos, pokusao Strauba, nece jos... onda evo kao citam Bjuika, i onako kilavo... od jebenog posla zaboravis kako se cita knjiga...  

[Nyarlathotep]

zavrsio BREATHE, Christophera Fowlera. ONako, nije lose. Lepo tece, malo sjebao pred kraj, suvise stereotipnih karaktera i preokreta.... ali zombijanje je odlicno napisano.

[dmitras]

u pravu si, jake.
prvo, ne sećam se kada sam poslednji put pročitala nešto što je ostavilo baš jak utisak (dobro de, ostavila ga je ona priča o vojnicima pred raspad bivše yu, iz nove srpske alternativne, ono sa sečivima..., skoro sam čitala)
drugo, ne stižem da čitam skoro ništa ništa osim stručne literature
treće, kao da su mi se od te (stručne) poremetili kriterijumi za sve ostalo: ništa me više ne zadovoljava, ništa mi nije po volji... pa se pitam da li je do pisaca, ili do mene?

[Jake Chambers]

Do nas je...ja sam dugo citao Dark Tower 4, jer sam morao zbog posla na petom delu. I sad radim peti i pokusao sam da citam nesto pored toga, ne ide. Pa pokusam jos neso, pa ne ide. Pa pokusam da citam peticu, i ide super, ali mi trulo da citam mnogo unapred dok radim... i na kraju Bjuik legne...bemliga. Mada to ima veze i sa poslom...kad radis 2 + 1...nemas vremena ni da spavas, a kamoli da citas...    

[Deathangel]

Murkok - Vitez Sudbine

[zakk]

Smoren sam romanima skroz. Otov mi je prijao jer je kratak. Od feburara pa naovamo sam počinjao i ostavio desetine dobrih knjiga. Nalazim snage samo za stripove, i lepo mi ležu.

[divča]

Ian McDonald - Sacrifice Of Fools
roman je za razliku od ostalog sto znam od Mekdonalda(imaginacija koja duguje koliko Bredberiju i Vansu, toliko i Hispanoamerikancima), prilicno linearan, skoro policijska prica, naravno sa vanzemljacima - Shiani koji su sleteli i nastanili se u Irskoj ,  dakle seting iz price Legitimne Mete. Kao i tamo kroz odnos prema tudjinima ekstrapolira odnos Engleske, Evrope, i ostatka sveta prema Ircima...
Mekdonald je vest pisac i superioran je kako u pogledu uverljivog prikaza tudjina tako i po finom hvatanju 'svetovnih' tekstura i relacija...
nije lose, oko tri i po zvezde

+nije bas 'upravo citam', ali je za cisto pet;

Maureen McHugh - China Mountain Zhang
(Amerika je zemlja sa dominantnom kineskom populacijom, zivi se u nekom obliku kineskog komunizma...podsetio me na M.Etvud, po tom, kako da rechem, nacinu na koji tretira pitanje identiteta u jednoj tako ekstremnoj situaciji, a sve prelomljeno kroz vizuru jednog visestruko otudjenog karaktera...srocih ga ja nekako : )

ps
prvi put sam se sreo sa oba pisca u nekom starom broju zs-a, i oba su tad bila  otkrovenje; 'znaci tako se sada pise....au!'

[jfk]

upravo završio ognjenu kapiju i plime rata od stiven presfilda
ognjen kapija opisuje bitku kod termopila, odličan roman kad kreneš da čitaš nema zaustavljanja, opis bitke stvarno neverovatan na trenutke se stopiš sa spartancima, da ne bi knjig bila jedno veliko krvoproliće daje nam i dobra uvid kako se je živelo u sparti
plime rata govore o peloponeskim ratovima, posle termopiljske bitke, grci na grke, malo više političkog spletkarenja a manje časti nego u ognjenoj kapiji ali još uvek mnogo dobrih bitaka kako kopnenih, kako morskih
za one koji vole istoriju, samo napred
a i svi koji čitaju sf pa su pročitali ovo štivo bili su oduševljeni

[Vanya]

Čitala sam "Ognjenu kapiju" pre godinu -dve, "Plime rata" nisam još, mada imam uplanu. Sjajna knjiga, ja yaista volim istorijske romane, mada zadržavam dozu opreza kad su u pitanju lične priče i dijalozi, ali dobro, to je manje bitno.
Ja završih "Vukodav", Marije Semjonove, kojim sam se počastila na Sajmu. Jako lepa knjiga, sa iynenadjujućim krajem (nisam sigurna da mi se to baš dopalo, nekako nije ista priča sa celokupnim romanom, ali neću da spojlujem, ko je čitao, zna).
Dopalo mi se što je sa malo detalja i objašnjenja uspela da dočara atmosferu i kroz prikaz običaja pojedinih plemena dala tako jaku atmosferu, opipljivu. Ne liči ni na jednu knjigu EF, što je priličan uspeh.

[Loengrin]

Stvorenja svetlosti i tame. Roger Zelazny
Slikovito, kao i sve što on piše.
Hajde da krenem od prevoda ...  ma da ne krenem.
Moram još o knjizi da razmislim, kad budem imala vremena da pokušam da je zamislim u nekom drugačijem prevodu, tj. kad je pročitam u originalu, onda ću da odlučim šta mislim o knjizi.

Početak mi se baš dopao, a kraj je tipično Zelazny - "Jadan nemam strpljenja da pošteno odradim detalje, jer mi je u glavi već strava početak za neku drugu knjigu". Bio bi pravi kralj kada bi napokon uspeo da se uozbilji i ispoštuje knjigu do poslednje stranice.
Ili možda da mu damo da knjige piše od kraja ka početku, da bi na završetku knjige uvek bila najkvalitetnija priča.

[Orion]

Stvorenja svetlosti i tame. Roger Zelazny

I ja ovo nedavno procitao.
I nemam pojma sta sam procitao.  

[Loengrin]

Stvorenja svetlosti i tame. Roger Zelazny

I ja ovo nedavno procitao.
I nemam pojma sta sam procitao.  

 he he
Tu su se stekla tri uslova:
- dovoljno slobodnog vremena
- bujna mašta sa osloncem na prababi bujne mašte
- moglo mu se, te je napisao

Još uvek moram da razmislim ... ako nađem vremena.

[dmitras]

laza komarčić: jedan razoren um.

[Orfi]

Procitao Ilion od Dan Simmonsa. I zavrsio opet Autostopera.

Ilion odlican. Nasao sam i nastavak u e formi i citam. Ne mogu da sacekam prolece da ga Laguna izda pa krenuo preko screena.

Autoostoper . Onako. Izrazio sam misljenje na topiku posvecenom ovoj knjizi.

Sada citam Olimp (nastavak Iliona) i citam tog  famoznog Praceta prvu knjigu Boja magije  da vidim zasto ga svi toliko hvale.

[Nyarlathotep]

Theodore Roszak - The Making of Counter Culture

[KulFejs]

Ja trenutno čitam Gozbu za vrane, i mislim da je martin postao gej. Samo, previše sam uroljan za neko normalno mišljenje, tako da ću da kažem kolko ga je ukenjao kad ga pročitam.

Zašto mi ova tastaura beži dok slušam Paradise Lost?

[Ghoul]

ja se trenutno u busu gnjavim KOŽOM od malapartea, ali nisam bas impresioniran knjizevnim dometima: kao -pristrasni- dokument to jeste zanimljivo, ali kao roman - suvise je propovednicki, jednosznacno, transparentno, i sto rekoh - pristrasno. dosadan mi je vise sa onim 'jadni napuljski narod, siroti napuljski narod, napaceni, posramljeni, porazeni napuljski narod' itd. toliko pateticnog samosazaljenja odavno (if ever!) nisam video u necemu sto pretenduje da bude lepa knjizevnost.

[Alex]

ja se trenutno u busu gnjavim KOŽOM od malapartea, ali nisam bas impresioniran knjizevnim dometima: kao -pristrasni- dokument to jeste zanimljivo, ali kao roman - suvise je propovednicki, jednosznacno, transparentno, i sto rekoh - pristrasno. dosadan mi je vise sa onim 'jadni napuljski narod, siroti napuljski narod, napaceni, posramljeni, porazeni napuljski narod' itd. toliko pateticnog samosazaljenja odavno (if ever!) nisam video u necemu sto pretenduje da bude lepa knjizevnost.

Po njemu beše snimljen onaj odvratni film  Lilijane Kavani. Od tada sam strogo vodio računa šta gledam u bioskopu i uopšte.

[Goran Skrobonja]

Haruki Murakami: Kafka on the Shore.
Izvanredno!

[Kastor]

Haruki Murakami: Kafka on the Shore.
Izvanredno!

Sta je to? Interesantan naslov!

Daj neki spoiler!


Rekoh odma'!    

[Goran Skrobonja]

[Sta je to? Interesantan naslov!

Daj neki spoiler!


Rekoh odma'!    

Japanski bestseler pisac. Kombinacija savremene priče o petnaestogodišnjaku koji beži od kuće, izveštaja o incidentu koji se desio 1944. na nekom brdu u japanskoj unutrašnjosti nalik na Piknik na Henging Roku i mnogo nadrealizma... Naravno. čitam engleski prevod. Googluj ako te zanima više informacija.

[nemui]

Ko voli Murakamija, ne bi smeo da propusti "Hard-Boiled Wonderland and the End of the World". Knjiga je genijalna koliko i naslov...

Radnja se bavi, pogađate, tvrdo kuvanom zemljom čuda i krajem sveta.  

[dmitras]

TEHANU

i mislim da nije feminističko s###e, kao što neko reče.  mada, čini me da jeste daleko od prethodna tri dela ZEMLJOMORJA. i atmosfera je više mučna nego čarobna.
ali zato mnogo  bliža surovoj realnosti u kojoj živimo.

mogu da zamislim motive koji su je nagnali da napiše takvo nešto.

[Nyarlathotep]

Zan Servije "Istorija utopije"
Cliovo neverovatno izdanje. Ova studija je uzasno citljiva, informativno zadovoljavajuca, pronicljiva istorija utopije kao sociolosko-filozofsko-knjizevno-umetnicke pojave kroz skoro celu ljudsku istoriju. Bavi se detaljnijim promatranjem ideje savrsenog drustva u ljudskoj svesti prakticno od Platonove "Drzave" do Hakslijevog "Vrlog novo sveta". Nisam je jos zavrsio, ali knjiga je opasan pregled ove tematike i pre svega neverovatno zanimljivo napisana.
Napisacu recenziju za "Start".
Preporucujem.  

[Bab Jaga]

HOUELLEBECQ, MICHEL "Mogućnost otoka", pseudo SF roman, nije žanr koji bi mi inače privukao, ali Houellebecq mi je bio pokosio svojom knjigom o Lovecraftu, "H. P. Lovecraft: Against the World, Against Life", ni sama ne bi napisala bolje, pa ću vidjeti kakav je kao pisac belletristike.

[dmitras]

Iznenadila sam se kada sam na sajmu knjiga ugledala 'Pilot' br. 2, sa jednom od onih meni neshvatljivih, fantastično eklektičnih ilustracija na naslovnoj strani: likovi koji bi ( da nije tesnih pantalona od streča ili nečeg sličnog) mogli da dodju iz varvarskog doba, a u pozadini- svemirske letilice!

Prvo ime- Artur Klark, potom Šekli...

Otvorim i shvatim po prikazima Pavla Zelića i Pedje S. Vukovića da su uprevo odgledali  'Družinu prstena'...  (Inače, godina izlaska iz štampe se  nigde ne vidi!)

Zasmetale su mi ilistracije, zato što su pojedine izrazito dobre, a ostale liče na isečke iz stripova (a to po analogiji upućuje potencijalnog čitaoca na odredjene - da ne kažem 'šund'- sadržaje koji ga verovatno očekuju iza takvih sličica) , a sve to  doprinosi stilskoj neujednačenosti. Šta mogu, volim da uz kvalitetnu priču ide i kvalitetena ilustracija...

Od priča bih izdvojila samo dve (u pozitivnom smislu):

            na prvo mesto stavljam Tihomira Jovanovića sa pričom 'Stvoritelj'. Ne zbog ideje (deja vu: izmaštani lik  postaje stvaran i teroriše ljude, ne birajući žrtvu, ubijajući na jeziv način), već zbog majstorkog pripovedanja koje 'uvlači' čitaoca u priču, likova koji su predstavljeni dovoljno plastično sa malo reči i konteksta koji postaje jasan i prepoznatljiv već u prvom pasusu.
Jednostavno ali efektno, koloritno, promišljeno i odmereno pripovedanje, koje ne ostavlja čitaoca u nedoumici.

(da li je potrebno da dodam:
-bez  scena  u kojima ima 'krvi i creva do kolena', zato što je efekat horora postignut  jednostavnim opisom posledica krvavog čina, čiji svedoci uopšte ne moramo da budemo, jer smo ih se već prezasitili, zar ne, pogotovo onih nevešto ispričanih, sa jakom željom autora da ostavi 'jeziv utisak', ali je nesposoban da za taj cilj iznadje prefinjeniji postupak?
- bez  sočnih psovki i gramatičkih grešaka svojstvenih što autoru, što likovima - mada, priznajem, prva rečenica jeste: 'Bem ti vreme. Ali to je jedno bezazleno 'Bem ti, za koje postoji jako opravdanje, i koje bi stvarni lik  u takvoj situaciji i izgovorio, ako ne i nešto mnogo gore.
- bez seksa koji bi, valjda, trebalo da privuče dečurliju i emotivno nezrelu publiku)

Eto, srpski horor bez uobičajenih gadosti, nepismenosti i prostota (da ne pominjem šta se sve kod nas objavljuje kao horor ili fantastika), a dobar.


             2. Kir Buličev, ' Zona' .  Najvažnija zamerka: nedovoljno jasni dijalozi, verovatno posledica nastojanja prevodioca da uradi prevod najbliskiji bukvalnom.
    Simparična priča o  hrabrim i manje hrabrim ljudima koji, svako iz svojih motiva (nama poznatim) kreću u potragu za devojčicom koja je (iz zasada nepoznatih razloga) pobegla u 'Zonu': jezivo mesto, prepuno opasnosti iz koga se mnogi nisu vratili, nedefinisane veličine i lokacije (koje saznajemo na kraju, kao i poreklo Zone i njen razvitak),ali koje je 'tu, blizu', nekoliko koraka preko ulice.
O tome čega sve tamo ima u početku ne saznajemo mnogo, ali znamo da je jako, jako opasno! Sa čudnim predelima, smrtonosnim zamkama i bizarnim stanovnicima Zone upoznajemo se putujući kroz nju sa junacima priče, od kojih neki usput i stradaju jezivom  smrću.
Maštovito, inovativno. Hiperbolično. Iako  tu i tamo deluje nedovoljno istesano (a da okrivim opet prevodioca? ).  Da li  bi  ova priča mogla da preraste u roman? Možda bi tako dobila dovoljno prostora, a čini mi se da joj je potreban da bi likovi bili manje tipični, a njihova potraga napetija i još interesantnija, jer piscu imaginacija očigledno ne nedostaje, a upravo su njihove dogodovštine ono što čitaoca 'vuče' da čita dalje.


E, ja se baš zaleteh.

A možda je ovo trebalo da ide u 'Periodiku'? Bobane?


Ah, da: zna li neko nešto o 'Pilotu'? Koliko dugo je izlazio, možda?

[Ghoul]

HOUELLEBECQ, MICHEL "Mogućnost otoka", pseudo SF roman, nije žanr koji bi mi inače privukao, ali Houellebecq mi je bio pokosio svojom knjigom o Lovecraftu, "H. P. Lovecraft: Against the World, Against Life", ni sama ne bi napisala bolje, pa ću vidjeti kakav je kao pisac belletristike.

Jeste, to je odličan esej o HPL-u, a i Uelbek je zanimljiv pisac – više zbog svojih nazora nego zbog stila (jedva-postojećeg) ili naracije (svedene na zapletom slabo povezane propovedi) – u svakom slučaju, veoma me zanima taj njegov novi roman: mogla bi reći nešto više...

[Mica Milovanovic]

Izašla su samo dva broja Pilota