trash može da se ‘desi’, ali može i svesno da se pravi (troma, napr.) i ja pre svega govorim o takvom, samosvesnom.
yuzna svesno pravi trash, ali kvalitetan, i često s duhom.
sad, ne znam nijednu oficijelnu definiciju trasha, ali ga ja doživljavam vrlo bliskim pojmu kempa, a kemp je definisan ovako:
1. An affectation or appreciation of manners and tastes commonly thought to be artificial, vulgar, or banal.
2. Banality, vulgarity, or artificiality when deliberately affected or when appreciated for its humor.
srpski rečeno – svesno uživanje (smejanje) nečemu što je zapravo prizemno, banalno, vulgarno, neukusno…
prosto, uzme se neka manje-više konvencionalna tema, i tretira se tako da se insistira na excesu, površnim senzacijama, šoku, uz obilje tipskih (banalnih) likova i (vulgarnih) situacija.
meni u dentistu nije toliko smetao trash kao takav, koliko to što je to LOŠ trash, dosadan, banalan, bez duha: sva ‘inovativnost’ utrošena je na PREMISU – onda kada se krenulo u njenu realizaciju, sve je odrađeno krajnje predvidivo i banalno, bez iznenađenja. taj film postoji samo zbog tih nekoliko zubarskih ‘gore’ scena, a ono između njih je beskrajno dosadno i nezanimljivo, jer su likovi i njihovi odnosi takvi. (da i ne ponavljam da su čak i gore efekti slabi i nedovoljno žestoki)
takav slučaj nije u DOBRIM yuzninim filmovima, u kojima zanimljivi likovi i originalne situacije proizvode vrlo gledljive horore. ej, pa pogledajte samo society – tu nema ozbiljnijih efekata sve do kraja filma, ali likovi i suspens nose do kraja, a onda – nastupa ludilo.
slično važi za ROTLD 3 i BRIDE OF REANIMATOR. u njima je % banalnosti i predvidivosti i vulgarnosti i artificijelnosti daleko manji…