dottore Luigi

[Rommel]

Zasluženu slavu stekao je kasno, imao je skoro šezdeset godina i dugačak glumački staž. Prije toga bio je znan kao vrsni glumac poglavito na daskama koje život znače i istaknuti tumač brojnih karakternih uloga. No slava je neizbježno morala pokucati na njegova vrata, ali je uistinu pitanje koliko mu je dobra donijela, jer cijeli je njegov rad u očima javnosti, no ni u kome slučaju i u očima struke, sveden na jednu jedinu ulogu. Veliku svakako jer je njome uspio osvojiti srca svih kućanstava ondašnje nam domovine. Čak i nižepotpisani si ne može odreći dio krivice za to, mada se pokušava iskupiti spominjući uvijek sjajnu ulogu generala Broatte u Hetrichovim «Kapelskim kresovima», no pričamo naravno, o dottoreu Luigiu.
Karlo Bulić rodio se u Trstu 12. svibnja 1910. godine, kao četvrto dijete u obitelji tršćanskoga trgovca Mate Bulića. Iako u Malome Mistu često sanjari o Padovi i citira Dantea, kao mladić,  nikada nije bio preveliki ljubitelj Italije. Dobrim dijelom jer je Italija njegove mladosti bila fašistička. Tako se dogodilo da je zbog sudjelovanja u antifašističkim demonstracijama prije mature izbačen iz talijanske srednje škole, dok je kao osnovnu završio srpsku narodnu osnovnu školu u Trstu koja je djelovala u sklopu tršćanske pravoslavne crkve. Već tridesetih godina bivaju protjerani iz Italije, i nakon pokušaja nastavka školovanja u Beogradu, čak i upisuje i pilotsku školu u Sarajevu. Dolaskom u Zagreb gdje namjerava studirati slikarstvo, postaje glumac. Tako nesuđeni pilot postaje član putujućeg kazališta Stjepana Piselja.
Nakon II svjetskog rata, već 1947. prelazi u Jugoslavensko Dramsko Kazalište jer ga je zapazila jedna druga legenda kazališnih dasaka, Bojan Stupica, koji je odmah uočio Bulićev talent te nije bilo dvojbe da ga želi imati u svome postavu. Fascinantno je da je prvu ulogu, onu u Dundu Maroju, dobio nakon što mu ju je prepustio drugi glumac kojemu je Bulić trebao biti alternacija. Slavko Repak, smatrajući Bulića daleko boljim Dundom Marojem od sebe, prepušta ulogu učinivši tako gestu po kojoj će ga povijest pamtiti. Do kraja života Karlo Bulić ostati će počasnim članom  Jugoslavenskog dramskog pozorišta. Osim glumom bavio se i slikarstvom, onom nesuđenom profesijom po dolasku u Zagreb. Bio je slikar maski mnogih kazališnih predstava, a radio je i kao predavač na kolegiju maske i šminke Akademije za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu od 1949-1962.
U Hrvatsku ga vraća Danijel Marušić dajući mu ulogu doktora Luigija u već legendarnoj seriji «Malo Misto». U čitavom kolopletu izvrsnih likova po scenariju druge legende Miljenka Smoje, uloga doktora Luigija s pravom je pučanstvu postala jedna od najomiljenijih, mada su i ostale uloge bile nezaboravne. Smoje je scenarij o životu maloga otočnoga «mista» u periodu od 1936. pa do kraja šezdesetih pisao u dva dijela, prvo prvih šest epizoda, a kasnije ostale. Dolazilo je i do mijenjanja likova, pojedini su od epizodista postali glavni poput Roka Prča, drugi pak gubili na značaju. Jedino je šjor Dotur bio konstanta koja se nije mijenjala. Upravo će Danijel Marušić režiser serije (i kasnijeg filma Servantes iz maloga Mista) biti ona pokretačka snaga koja će pokrenuti akciju zbog koje se u mjestu Tugare kraj Omiša podigao spomenik ovoj glumačkoj veličini. «Tri četvrtine mog profesionalnog života vezano je uz tog iznimnog glumca koji se potvrdio briljantnim i neponovljivim ulogama. Otkrivanjem spomenika u Tugarima Hrvatska će ujedno dobiti i prvi spomenik na otvorenom s likom glumca.» obrazložio je svoju motivaciju Marušić. Spomenik sa likom glumca, i to kakvim! Snimio je i trinaest filmova, od kojih ćemo spomenuti samo neke: «Goli čovik» i «Lito Vilovito» Obrada Gluščevića, «Kiklop» Antuna Vrdoljaka, «Bakonja Fra Brne» Fedora Hanžekovića.... Zastor se spustio 1980. godine kada je ostvario zadnju ulogu na Dubrovačkim ljetnim igrama, tumačeći ulogu biskupa u Marinkovićevoj «Gloriji» koju će režirati Georgij Paro. A onaj pravi zastor spušta se šest godina kasnije kada nas i zauvijek napušta. Bilo je to 19. 10. 1986., a ova 20 obljetnica zgodna je prigoda za spomen na čovjeka koji je svojim radom sebi podigao spomenik i prije onog pravog u Tugarama. Za spomen na Karla Bulića, ali i na doktora Luigija, jer to dvoje je postalo nerazdvojno.