Svrsishodnost Kingovog Lisey’s Story

[Tripp]

Nije mi bilo smisleno otvarati topik zbog jedne jedine knjige koju ionako nece procitati neki iole veci broj ljudi, medjutim ponekad kucne cas da izvjesno stivo navede u citaocu poslovicnu zelju da oformi generalizujucu odrednicu o slicnim nefunkcionalnim naslovima.

Je li vam se desilo da se nadjete pored nekog naslova sa kojim se pretezno rvate, jedva ga citate i eventualno onda ne samo sto pokusate da ga zaboravite, vec, docnije, najvise zalite za izgubljenim vremenom?

Govorim o najnovijem Kingovom romanu i jednom od njegovih najprodavanijih u recentnom dobu (sudeci makar po bestseler-listama i pozitivnim recenzijama), Lisey's Story. Ne samo sto je ovoga puta tesko razluciti je li procitano dobro ili lose stivo, vec gdje je njegova svrsishodnost. Ni ne cudi sto mi je trebalo nekoliko mjeseci da ga uopste i pocnem citati. Kipling bi to nazvao starom, dobrom intuicijom.  

Recimo, neko jedva prodje kroz Nabokov kvazi-roman Pale Fire, ili kroz Memetovog Wilsona; neko ih ostavi nakon desetak strana, a neko naprosto ne moze da ih prokljuvi. Nekome, mozda, vise prija prvobitni od potonjeg, a ni sam ne zna zbog cega. Isto mogu reci i za Gravity's Rainbow ili za Dzojsovog Uliksa.  

A druga je, opet, stvar polemisati o Din Kuncovim romanima poput Fear Nothing i Seize the Night koje je, kao uostalom i vecinu njegovih naslova, prosto nemoguce citati prevashodno zbog politicke korektnosti i bajkovitih likova; spomenuti naslovi vise pristaju Young Adult literaturi nego onome sto mi preferisemo citati. No, i takve stvari je nemoguce zaobici u ovom osvrtu, jer ponekad citanje ovakvih stiva vise dozivite kao pustolovinu negoli kao eksperiment – idete do najekstremnijih granica sopstvenog razuma ne bi li vidjeli dokle je jedan autor voljan da uzbrdo kotrlja vlastito (djetinjasto) sranje.

Norman Mejler je kazao za Helerov Catch-22 da niko ne bi primijetio ako bi toj knjizi odstranili pedeset stranica teksta. Za Kingov roman bi se, manje-vise, mogla reci ista stvar. Na stranici br. 250 Stiven King je uspio da opise zbivanja koja bi, kod Kinga-iz-1987 stala na 60. Dakle, za pocetak, imamo na 250 strana nesto sto vam sada mogu opisati u cetiri recenice.

...Svakako mi nisu strani Kingovi izleti u mejnstrim (cak i S.T. Joshi gotivi Gerald's Game). Vecina njegovih romana su mejnstrim, na neki nacin, jedna velika prica sto usisava gomilu ili tek par likova, zavisno iz kakve perspektive ih odmjeravate. S druge strane, jedan od mojih omiljenih njegovih stiva jeste low-fantasy mejnstrim "Low Men in Yelow Coats", fragment iz danas-skoro-zaboravljene knjige novela Hearts in Atlantis, po kojoj je radjen promaseni film po adaptaciji Vilijema Goldmana (nakon memoara Which Lie Did I Tell? i filma Misery, neko bi se zakleo da Goldman zna Kinga u prste).

Isto tako, za Kinga nije strano da napise out-and-out shit, medjutim lijep komad toga dreka u najmanju ruku dobro je napisan. Uzmimo za svojevrstan primjer The Dreamcatcher (skript za Kazdanov film je ponovo radio Goldman), gdje barem imamo prisustvo kojekakve radnje i njeno konkretno pracenje, ma koliko besmislena.

Da ne nabrajam koliko je tu King krao od samoga sebe, po pitanju atmosfere i dogadjaja. Za Cell se takodje moze reci slicna stvar, iako je Cell osjetno bolji roman, medjutim najposlije ispadne da smo kripto-neoriginalni Cell vec do sada citali par puta. Kao i u Holivudu, valjanih ideja medju takozvanim zanrovcima je sve manje i manje, osim, pak, za mejnstrimase koji od najpriprostijeg zbivanja u jednom malenom hardbacku mogu da popiju i Pulicera.

Ovoga puta, u Lisey's Story, King se odlucio da najvecma krade od svoje igre engleskim jezikom i zaista se svojski trudi da ne inkorporira u vlastito pisanje ni jotu onoga u cemu naizgled ne oskudijevaju pomenuta dva romana: zaplet (bilo kakve vrste).

Na prvu loptu, Lisey's Story zvuci kao mejnstrim; a na drugu neko kaze Bag of Bones, samo sto je Bag of Bones dobar, mozda i izuzetan, roman, ako kompletno zanemarite njegov svrsetak (King je poznat po losim di-endovima).

Lisey's Story je, naprotiv, antiteza Bag of Bones, jer sada imamo pricu udove jednoga pisca koja najcesce kontemplira o njemu, ali u to ne uposljava uobicajenu hiljadu i po referenci za njegove omiljene knjige i filmove; ispada da je ovo totalno roman o njoj. Na kraju, cini se da bi bilo bolje da je King malo vise isao istim putem kojim je vec hodio dok je pisao daleko zivotniji Bag of Bones. Da je ovdje malo vise pisao o tome zbog cega je preminulom piscu omiljeni roman Besterov, The Stars My Destination, Lisey's Story bi sigurno manje dobio na realizmu ali bi prica kudikamo bila zanimljivija.    

Ono gdje King kiksa je sljedece geslo koje cu izmisliti za njega: podstaknut/osudjen da skoro nimalo ne uzima iz prethodnih svojih romana i da napise strejt mejnstrim, autor je, u nedostatku boljih rjesenja, nesvjesno doveden u situaciju da polako konstruise nepovezan, nepodesan zaplet tamo gdje ne bi trebalo ni da ga ima.

Tako da, u slucaju da pratite Velikog Brata, onda je ovo roman za vas. Interesuje vas sta radi jedna zena dok sprema tavan u realnom vremenu? Dok vodi svoju sestru u bolnicu? Dok se sjeca pokojnog supruga i svih stvari na planeti kojima je davao nadimke? Ako stvari ovako stoje, manje-vise, svi smo u prilici da napisemo i objavimo svoje svakodnevne memoare. Zar mora nesto da se dogadja u nasim zivotima da bi roman bio zanimljiv i citljiv? Naravno da ne. Bitno je samo prenijeti misli na papir. No onda tu upada ona pretpostavka da postoji dobra i losa fikcija.

U nemogucnosti da nadjaca sopstveni entuzijazam da stvori nesto sto je donekle i unikatno, King se vec odmah na pocetku gubi u najvecem broju flesbekova koje sam vidio u jednoj knjizi, naime, covjek ide dotle da glavnog lika pocinje da obiljezava godinama o kojoj se prica (Lisey-2006; Lisey-1979), ne bi li citaocu bolje razgranicio u kome se vremenu nalazi razum i lik protagoniste. I ne samo to.

Svaki bracni par na zemlji, ima medju sobom neki "tajni" jezik, ime za nesto sto niko drugi, osim njega i njegove voljene osobe (ili najbljeg druga; ili rodjenog djeteta), ne zna sta je. I eto necega na cemu King moze da poradi u svojim digresijama i flesbekovima i izmisljenoj geografiji jednoga braka, ne bi li sto bolje izbildovao vezu izmedju dva totalno nepostojeca lika. Bolje reci, toliko mi se cini da su njih dvoje jednostavno "dopisani" na hartiju da to sto trebaju u stvari da budu ne posjeduje ni malo temelja kako bi postali trodimenzionalni. Ili sam, mozda, vise htio da marim za likove; i interesujem se za ono kroz sta prolaze – da je to uopste postojalo.

Prica nije opredijeljena za linearno pracenje ideje – veze izmedju zene i supruga. Prvo imamo glavnog junaka, zenu preminulog pisca, zatim njenu problematicnu sestru o kojoj se ova brine, pa jos jednu sestru: njihovu vezu. Potom slijede flesbekovi iz istorijata zene i njenog pisca-supruga koji umiju da traju i po pedeset-sezdeset strana prije nego sto saznate da se za to vrijeme mobilni telefon u kolima jadne, male Lisey skroz napunio. Zatim dobijemo mikro-zaplet sa akcijom no ona ubrzo ispari i vise ne smeta. Umjesto nje, nagradjeni smo drugim zbivanjima sto mozda i bolje obavljaju taj isti posao. Onda se ponovo pojave sestre i jos jedna sestra. I, valjda, na kraju zena nadje skriveni rukopis njenog muza kome on na petnaestak strana objasnjava nesto sto njoj nikada nije rekao u oci, a za sta nisam manje mogao hajati. I sve to na 500 str.    

Potenciranjem mukotrpnih deskripcija, nimalo nonsalantnih repeticija-repeticija-i-repeticija vec izrecenih stvari do iznemoglosti i uposljavajuci dogadjaje koji, sve u svemu, nemaju nikakve veze sa prethodnim, a jos manje (cini se) sa buducim, i uz pratnju prilicno traljavih dijaloga nedostojnih Kinga, nisam bio u stanju da prokljuvim da li se mozda radi o prvom romanu pisanom na jeziku idioglosije, kako inace neki govorni terapeuti nazivaju izmisljeni jezik identicnih blizanaca.

Nedostatak bilo cega zanimljivog (osim opisa bolesti od koje je bolovao brat umrlog pisca i pocetka neke vrste price) da se saopsti citaocu iz zivota svih ljudi u romanu, ostavio je autora pred ideju da je jedino njegovo oruzje u ovom slucaju – dobro pisanje iz perspective folknerovskog seciranja zivota svih prisutnih. Naravno, tamo gdje ni takva stvar nije funkcionisala, King je uposlio i jednog ubicu koji prijeti udovi, a njegovo pojavljivanje u trivijalnom triler-obracunu, samo pokazuje koliko je Lisey's Story izgubljen roman, a njegova jalova, napadna simetrija fakat beznadeznosti.    

Svrha romana, ako je i ima, mimoisla me je za galaksiju, i prvi put nisam znao da li se radi o dobrom ili losem djelu? Jesam li se to nasao u Pale Fire/Wilson dilemi? Sada mislim da je u pitanju samo nepobitno los roman koji bi mozda odlucio da napise Din Kunc, ako ikada zaboravi svoje bajke i krene u ove vode.

Kako god bilo, volio bih neko da mi protivurijeci i odvaga koliko grijesim u ovoj procjeni. Citajuci recenzije o istom romanu na Internetu dosao sam do zakljucka da se takodje mimoilazim i sa tim recenzijama, jer mi je jasno da ne kapiram o cemu ti ljudi pisu nakon Lisey's Story (cak je i veliki Michael Chabon napisao blurb).

Lisey's Story prije lici na draft jednoga romana, nego na stivo spremno za publikaciju. Ovo bi mozda imalo nekoga smisla citati na 200-250 stranica, ali na 500 – Lisey's Story postaje najrogobatniji, najisprazniji mejnstrim sto sam ikada citao.


           P.S. U pogovoru romana King kaze nesto u smislu, ...Ako mislite da je ovo dugacak roman (i sam je ocigledno osjetio da tu nesto naveliko ne stima), onda tek trebate da vidite moj prvi draft sa editorskim instrukcijama. Ocito je bio nazvrljan do bola da se margine nisu ni nazirale. A o neke savjete njegovog urednika King se sam oglusio, priznao je. A tu je i veliki pozdrav supruzi Tabiti. Na nasu srecu, ona takodje ima nekoliko rodjenih sestara. Iver ovoga puta zaista nije pao daleko od klade, dakako. Sve potrebne ideje bile su mu nadohvat ruke.

[Mixitron M. Storm]

Bilo bi lepše da je ovo malo potkraćeno, malo dopeglano, i poslato za Emitor...

[Mica Milovanovic]

Emitor? Šta to beše?

[Ghoul]

Emitor? Šta to beše?

emitor volim i rado ga se sećam...  

[Tripp]

Bilo bi lepše da je ovo malo potkraćeno, malo dopeglano, i poslato za Emitor...

  Nije da sam htio da napisem validnu recenziju tek procitanog (obicno to ovdje ne radim; mada jesam imao u planu da zasebno topikujem ekstremno teske/lose knjige), vec vise sebi da pojasnim neke stvari. Ko zna koliko ce proci dana dok cu uzeti nesto da citam zbog ovoga sranja. Fuck it, pokusacu danas.

[Boban]

Šteta bi bila da se ova lepa vivisekcija Kinga utopi u ogroman topik koji više ima funkciju podsetnika, nego temeljitih analiza.
Nadam se da mi Tripp neće zameriti što sam je izdvojio.

Mislim da je King žrtva modernog doba i pristupu umetnosti, a to imamo svuda, u svemu, čak i kod nas. Recimo da to ide ovako, neko postane popularan, onda marketing generiše i uvišestručuje tu popularnost i jaz između "najvećih" i "običnih" je sve veći i na kraju imamo za posledicu neprimereno i nezasluženo veličanje jednog modela, pisca, pevačice, režisera... šta god, dok neki drugi, originalni autori nemaju mogućnosti da se probiju u prvi krug.
Znam da marketingu teži stanju da ima jedan proizvod i da ga prodaje u milijardu primeraka, ali u konačnom, u umetnosti to je prilično kontraproduktivno i nadam se, dapače, potpuno sam siguran, da će dostupnost novih tehnologija (digitalno preiuzimanje i štampanje knjiga, izrada filmova i serija u kućnoj radinosti...) dovesti do toga da se sveže ideje i pristupi počnu pojavljivati odasvud i da to postane globalni fenomen, te da se čitalaštvo podeli na dve grupe: stado ovaca koje u supermarketu uzima ono što mu je označeno kao hit u prošlom mesecu i ljudi koji će rovariti po internetu u potrazi za sjajnim delima; možda se čak odrade i neke liste na tu temu... reći će neko da ta tehnologija već postoji, jeste, ali treba da bude 1000x brži kompjuter, internet i 1000x jeftinija digitalna mašina da se steknu uslovi da to zaživi u svakoj kući.

[Jake Chambers]

Hm... knjiga mi stigla tek danas... tako da cu citati i komentarisati... kasnije.   (a nekako mi nesto kaze da se necu sloziti...)

(u medjuvremenu sam ovlas preleteo preko Trippovog teksta)...

Cudi me da kazes da je Cell bolji roman - posto su svi ljudi koje znam, cije misljenje cenim i kojima verujem o takvim stvarima rekli da je LS bolji... a plus, evo jos uvek se gnjavim s Cell... nikako mi ne drzi paznju... ali ajde, videcu sam kad procitam.

[Mixitron M. Storm]

Emitor? Šta to beše?

Ono što će se praviti otprilike sadašnjim tempom ako se dovoljno ljudi pretplati preko "članarine".

[Tripp]

Ne znam da li se moze reci da je King uopste zrtva onoga sto Boban imenuje "modernim dobom i pristupu umjetnosti" (mada se i te kako slazemo po pitanju spiskova), jer je cinjenica da njegove knjige, jos od Bag of Bones, nimalo nisu uspjesne poput prethodnih, kako po dramskom efektu, tako i po literarnom, da ne kazem po originalnosti; vjerovatno slicna prognoza moze biti ispricana i za njihovu prodaju.

Za neupucene, Bag of Bones je King objavio pod imprintom novoga izdavaca, posto su u staroj firmi poceli da ga stavljaju iza nekolicine drugih autora, kao sto je recimo, Tom Clancy, jos jedan tip koji danas bezmalo ne vrijedi nista, izgubljen u konzistentnosti svojega pisanja. Od tada, ako bih mogao na stranu staviti On Writing, Storm of the Century i, iznad svega, From a Buick 8, King nekako uspijeva da pise izlizane stvari i istovremeno da ne gubi na kvalitetu svoje "hot commodity" persone. Prije bih to nazvao sticajem novih fanova, negoli da stari fanovi podignute brade jos uvijek marsiraju sa njim. Isto se moze reci za Holivud; u nekom drugom vremenu Superman Returns ne bi zaradio ni 20 miliona na americkim blagajnama, a ovako novi fanovi misle da je u pitanju dobra lektira. Na primjer, moja malenkost Kinga voli zbog toga sto zaista umije da ponudi kvalitetnu recenicu, da ne kazem zbivanje, i naravno da cu manje-vise uvijek biti zainteresovan za ono sto napise.

S druge strane, citajuci par kritika posljednja dva dijela Dark Tower serijala upravo ovdje na Forumu, u startu sam shvatio da su momci u pravu, jer takvo sranje jedino je King u stanju da napise. I sve dok se nisam probio do Lisey's Story, vjerovao sam da se mozda i moze danas drzati svojim romanima.    

Ono sto mi smeta kod Lisey's Story nije samo fakat da je tip u citav jedan planirani okvir uposlio i pricu o kojekakvim setrama glavne junakinje (i ne samo njih), ne bi li radnja i ovlas dobila na "zivotnosti". Hocu reci, ako vec neko pravi tragediju neka ona i dalje bude zanimljiva, krcata likovima za koje makar malo mozemo da marimo, a ne pripovijedanje za koje mi se cini da postoji preda mnom samo da bi se ispunilo sto vise listova hartije. Cak pamtim daleko bolje likove i situacije i tragedije i komedije u sasvim osrednjem romanu kao sto je bio The Tommyknockers. Sreca sto je taj roman od 500 strana napisan 1987, jer bi ga danas King rastegnuo na 1,300-1,500. Na koliko bi tek onda stao Needful Things od 700? Ne zelim ni da mislim jer sam doista uzivao u tome kingovskom standarditetu...  

Takodje, nisu mi strani Kingovi shitovi kao Desperation, Talisman, The Dark Half, i ostali, medjutim, Lisey's Story hvata sasvim drugu stranputicu, nimalo shodnu tome autoru, kada mi je i sinulo da je covjek, naizgled, totalno izgubljen u vremenu i prostoru: covjek koji toliko zna toliko o zanrovima naprosto nema o cemu da pise. Pogledajte samo sto je ponudio HardCase serijalu nacinjenom samo od starih noir i novih hardboiled naslova, The Colorado Kid, nesto sto ni genotipski ne moze da se svrsta u noir, a kamoli u hardboiled. Ili za McBainovu posljednju (krimi-)antologiju, Transgressions, nesto sto je lagano mogao da uvali Njujorkeru i pojaca reputaciju. U decembarskom Plejboju publikovana mu je prica "Villa"; sada mislim da je trebalo da procitam prije nego sto sam procitao roman, a ovako....

Ono sto sam htio reci, moderna literatura, iako nisam ekspert, poput Holivuda, postaje mi sve neumjesnija, i zaticem sebe nemali broj puta kako se vracam starim naslovima (procitanim i neprocitanim), staroj knjizevnosti i zanru, posto u ovom smijesnom pop-artovskom sminkeraju od svijeta/umjetnosti nema smisla tragati za nekonvencionalnim, kao sto pojedini rade i time navodno otvaraju nove granice u literaturi... Toliko sam, naime, novijih pisaca zatekao kako se magicno pretvaraju u amatere, iako im cak nije doslo ni vrijeme.

Zato mi je i palo na pamet da topikujem nesto poput "Amaterizam ili Samo Komplikovani Romani za Citanje", posto, sudeci po pozitivnim kritikama, King je, nakon posljednje knjige, ocito postao jaci autor, dok bih Lisey onda mogao ubrojiti u komplikovana stiva.

Znam, recimo, pouzdano da je Oto, dok je prevodio Pelekanosov Drama City najvecma u nevjerici gledao ono sto pise u originalu toga (nekada) neobjasnjivo dobrog autora; i totalno sam ga kapirao, ali ne iz razloga sto sam dosao do identicnog zakljucka nakon nekolicine posljednjih romana spomenutog autora (o kojima se inace pisu samo hvalospjevi). Isto se, na primjer, desilo i kod mene dok sam prevodio Sirlijeve Demone za ZS, samo sto moja malenkost Sirlija nikada nije Sirlija smatrala dobrim piscem. Iako sve zavisi od unutrasnjeg ponosa, prosto mi nije bilo jasno ko je u USA mogao objaviti taj plitki roman. Ili ga, moguce je, nisam citao kako mu dolikuje, kao uostalom i Lisey's Story.

Na taj nacin, nikada mi nije bilo jasno kako neko moze reci da je Aleksandar Dima Sin bolji pisac od oca i to samo nakon jedne jedine napisane knjige a koju inace drze za jedan od najvecih ljubavnih romana u knjizevnosti. Obzirom da je njegova knjiga, Dama sa kamelijama, navodno napisana po istinitim (licnim, ako se ne varam) dogadjajima, svakako mi se nije takvom ucinila, niti me se iole dojmila... Itd., itd.          

Za kraj, nikada necu tvrditi da je Cell dobar roman. U pitanju je samo pojedinost sto sam ga, barem ja, lakse procitao nego gomilu njegovih novih stvari, i to do samoga kraja. Inace, mislim da se svi vi koji se mucite sa njim mucite zbog toga sto vam se cini da ste se vec susretali sa slicnim dogadjajima ili zato sto knjiga ne sadrzi onaj njegov feel iz 80-ih, a i 90-ih. Stogod da je u pitanju, Cell jedva da moze biti ispodprosjecni no svakako citljivi roman. Cak se i G.R.R. Martin slaze sa mnom.