"Earth Abides", Georges Stewart

[BladeRunner]

Roman "Earth Abides" je imao zlosrećnu sudbinu da bude cjenjeniji van okvira čistog SF-a (gdje, po žanru, pripada), nego unutar njega. On se nalazi na svakoj TOP 100 SF listi, ali je na malo kojoj rangiran među prvih dvadeset. Na mojoj bi, nakon prvog čitanja, sigurno bio.

"Earth Abides" je roman koji razmatra kraj civilizacije kakvu poznajemo. Napisan je 1949-e i pravo je čudo što se autor nije opredijelio za nuklearni holokaust, nego za virus. Čitav roman je hronologija laganog propadanja, i upravo to je ono što ga čini jedinstvenim. Ovdje nema šokatnog preokreta - naš junak se ne budi u svijetu koji je naseljen zombijima, u svijetu bez hrane, bez vode, sa radijacijom... on se budi u svijetu u kome, odjednom, više nema ljudi. Taj svijet ne propada za par dana (kao što, u stvarnosti, ne bi ni propao), nego propada decenijama. Upravo zbog širokog vremenskog perioda koji je pokriven, stepen empatije koju osjećamo za glavnog junaka Iša ravan je onom koji osjećamo za Stivena Dedalusa, ili je to bar bio slučaj sa mnom.

Sa ove vremenske distance, roman pati od par nelogičnosti. Najočiglednija se tiče ekološke zagađenosti i prenaseljenosti, koja nije postojala kao problem u dobu kada je napisan. Kraj svijeta zatiče ljude koji ne brinu o vodi, hrani, u početku čak ne brinu ni o struji, što se ubrzo promjeni. Takođe, propast civilizacije se, u drugom dijelu romana dešava prebrzo - ne mislim da bi prelaz iz civilizacije na društvo koje je preslikana prvobitna ljudska zajednica bio tako brz u slučaju ovako mirnog, nenasilnog kraja.

U romanu najviše oduševlja način na koji Iš nije siguran kako treba da oblikuje novi svijet. Njegovi izbori su savršeno logični - sačuvati biblioteku, naučiti djecu da pišu, prenijeti im tekovine prošle civilizacije... ali već na polovini romana počinje zapitanost o tome koliko je, civilizacija, zaista bitna, koliko čini ljude srećnim, čime knjiga neočekivano dobija potpuno nov kvalitet. Na neki način, 'Earth Abides' je mnogo više knjiga o tome šta je civilizacija, gledana iz ugla jednog čovjeka koji na kraju otkriva da je svoju nadživio.

U slučaju da je kraj civilizacije neminovan, ovo bi bio opis najmanje bolnog kraja. Sa druge strane, toliko je detaljan i realan da neminovno osjetite tugu. Malo sam čitao romana poslije kojih sam se sjećao gotovo svakog detalja. Apsolutna preporuka, ako želite da naučite kako se stvarno filozofira čekićem.

[Meho Krljic]

Lepo zvuči. I podseća me na neke romane koje sam čitao kao klinac i koji su dosta ostavili traga na mene (Sedmi Horizont, na primer). Rado bih ovo čitao kada bih naleteo na njega.

[Berserker]

Jel ima to prevedeno?

[BladeRunner]

Ne znam, ja sam je čitao na engleskom. Sve najbolje.