Razdevičenje iPhonea i druge priče

[crippled_avenger]

Kolumna Borisa Dezulovića   18. avgust 2007.  

Ne mozes ti nasega čovika zajebat - rekao je s neskrivenim ponosom mnogi Hrvat pročitavsi u novinama kako je stanoviti Sasa (24) s otoka Krka prvi u svijetu, prvi dakle od svih sest milijardi ljudi i svih pola milijuna vlasnika novog američkog elektroničkog čuda, uspio probiti zastitu revolucionarnog Appleovog mobitela I-Phone. Sasa je, naravno, odmah postao nova hrvatska medijska zvijezda, potamnivsi slavu čak i onog Lopine, Sapine, kako se zvao onaj nas ugostitelj iz Berlina, haker koji je probio zastitu berlinskog kladioničarskog sustava, pa postao autentični hrvatski Robin Hood sto pljačka bogate da bi... dobro, kupio si crveni ferrari.

Ne mozes ti nasega čovika zajebat! Koliko puta ste u čuli tu rečenicu, izgovorenu na jednom od tri-četiri stokavska jezika s ovog brdovitog poluotoka, ovisno je li se za potrebe kafanskog razgovora nije dao zajebati nas čovik, čovjek, čovek, čo'ek, ili koja li već podvrsta te endemske balkanske zivotinje, upravo nevjerojatno prilagodljive svim zivotnim uvjetima, od surovih azijskih suhopoljina do skandinavske liberalne demokracije?

Iza te rečenice cijela je čudesna balkanska mitologija, čarobnija i opseznija čak i od grčke, s odvaznim junacima čije podvige mi, smrtnici s podnozja Olimpa, prepričavamo s koljena na koljeno, dodajući uvijek nove detalje i nevjerojatne obrate, o dovitljivim zemljacima koji za nasim sankovima postaju pravi bogovi i polubogovi.

Čuli ste te priče bezbroj puta, i sami ste ih često prepričavali. O onom hrvatskom gastarbajteru, ili Bosancu, Srbinu, svejedno, sto je sagradio kuću na obali Zenevskog jezera, na drzavnoj zemlji, na uzas sokiranih Svicaraca, koji su zbog toga morali mijenjati svoje manjkave zakone, jer u cijeloj sedam stotina godina dugoj povijesti svicarske drzave nije zabiljezena bespravna gradnja, pa ne postoje ni zakonom predviđene sankcije. Ili je to bilo u Norveskoj? Zar je vazno - nema te uređene demokracije koja će zajebati naseg snalazljivog zemljaka.

Pa nije li ono i spomenutog hrvatskog Robina Hooda, koji je njemačke kladionice ostetio za dva milijuna eura, sud u Berlinu oslobodio zato sto tamosnje zakonodavstvo jednostavno nije predvidjelo njegove inovativne metode kladioničarskih malverzacija?

Proslavljeni kosarkas Chicago Bullsa Toni Kukoč pričao mi je, recimo, kako je s jednim takvim isao u ribolov na jezero Michigan. Amerikanci čuvaju riblji fond jezera Michigan i postavili su jasna pravila ponasanja: dopusteni ulov su dvije ribe. Stoga se, ulovivsi drugu, Toni htio vratiti kući, ali zemljak se samo nasmijao i nastavio lov - izvukao je treću, pa četvrtu, pa sedmu, pa desetu. Naravno da je znao da ne moze s deset riba proći strogu kontrolu na izlazu: kad je ulovio desetu, izabrao je dvije najveće, a ostale - bacio u jezero. Desetljećima su, eto, glupi Čikazani odlazili sa stapovima na jezero Michigan i vraćali se kući čim uhvate dvije ribe, pa makar i veličine inćuna, i nikome nikad nije palo na pamet da ulovi petnaest riba, pa izabere dvije najveće. Sve dok nije dosao nas mitoloski junak.

Ne moze drzava Illinois nasega čovika zajebat! - začuje se svaki put s druge strane sanka pouka te priče, pa krene sljedeća: ona o ratnim izbjeglicama iz Hrvatske, odnosno Bosne, odakle već, koji su shvatili da svaka njemačka savezna drzava izbjeglicama daje hiljadu maraka mjesečno, pa se prijavili u svaki od trinaest Bundesländera, i onda prvog u mjesecu sjedali u auto i odlazili na turneju po Njemačkoj, skupljati svojih 13.000 maraka socijalne pomoći. Svasta, eto, Svabo moze, moze napraviti auto koje će nadzivjeti kenozoik, ali me moze zajebati naseg čovjeka.

Meni osobno najdraza je pak ona priča o tom mitskom "nasem čovjeku" koji se u izbjegličkom suzanjstvu Njemačke - ili Nizozemske, Svedske, Finske, izvori se ne slazu uvijek - zazelio domaće janjetine s raznja. Zna se, naravno, da je janjetina na raznju nezamisliva zapadno od Mure i da je nema na jelovnicima uljuđenih europskih gasthausa, jer to se na pristojnom Zapadu smatra ekstremno barbarskim načinom termalne obrade mesa, pa se taj nas-čovjek dosjetio da mlado janje kupi u trgovini s - kućnim ljubimcima. Prodavač se, kaze taj rasireni urbani mit, čudom načudio kupčevoj zelji - neće on anakondu, tarantulu ili krokodila, kao sav normalan zapadni svijet, nego bas mladunče ovce - a kako u uređenom kapitalizmu nema toga sto vam trgovac neće naći, tako je tjedan dana kasnije nas-čovjek dosao u pet-shop po svoje malo, bijelo janje.

I prosla bi ta janjetina na raznju bez posljedica, da se nasem-čovjeku nije omililo, pa je u dućanu s kućnim ljubimcima naručio i drugo, i treće i sedmo janje. Raznjezila se prodavačica u dućanu, stvar se pročula, za neobičan slučaj ljubavi čovjeka i domaćih zivotinja zainteresirali su se uskoro i novinari, ali i budni aktivisti lokalnog drustva za zastitu zivotinja, koje je zanimalo kako se taj siromasni nesretnik brine za svoje stado. I naposljetku je u plitkoj kosturnici u dvoristu iza kuće u predgrađu Düseldorfa - ili Malmöa? - otkrivena mračna tajna tihog i povučenog N. N., prognanika s krvavog Balkana.

Postoji i druga verzija ovog mita, jos nadrealnija i luđa, gotovo kao predlozak za karakter iz nekog psiholoskog trilera. Zaklinjali su mi se ljudi da se stvar dogodila negdje u Americi, mozda čak u Australiji, uglavnom negdje gdje je nemoguće vidjeti da bi se lesevi zivotinja, kao kod nas, prodavali cijeli. Kako bilo, nas-čovjek je, zazeljevsi se one iskonske radosti kad jaganjci utihnu, u mesarnici kupio dvije janjeće plećke, dva buta, rebarca, brzolice, glavu, cijelo je janje nas junak kupio u dijelovima, kod kuće ga sastavio zicom i - na veselje male izbjegličke kolonije - okrenuo na raznju.

Eh da, ne mozes ti naseg čovjeka zajebat! - začuje se onda u kafani jednodusni zaključak, u kojemu ćete prepoznati duboko divljenje nenadjebivom balkanskom geniju, i vise iskrenog ponosa nego sto ga mogu izmamiti sve nacionalne himne i zastave, slavne bitke, titule svjetskih prvaka i svi Teslini patenti zajedno. Urbana mitologija bjelosvjetskih Slavena slavi njihovu neviđenu snalazljivost, kakvoj ih je naučila valjda surova povijest: to su hajduci i drumski razbojnici dvadeset prvog vijeka, koji odavno vise ne pljačkaju trgovačke karavane, niti iz zasjede zaskaču mletačke, turske i austrijske naoruzane patrole, već presreću porezne, socijalne, bankarske, financijske i ostale sluzbe razvijene demokracije.

Jače je to čak i od njihova opjevanog i pomalo precijenjenog slobodarskog i drzavotvornog duha, jer nijednu drzavu nisu Hrvati, Srbi i Bosnjaci bas toliko sanjali da je ne bi prevarili. I radije će Hrvat poloziti zivot na oltar domovine nego tisuću kuna poreza na njen salter.

           Obratite, uostalom, paznju na tu rečenicu: ne mozes ti naseg čovika zajebat. Jer, i Zakon o rekreativnom ribolovu u američkoj drzavi Illinois, i Urbanistički plan zenevskog kantona, i pravilnik Savezne drzave Baden-Württenberg o stjecanju prava na socijalnu pomoć, i Zakon o zastiti zivotinja Novog Juznog Walesa, svi su ustavi i zakoni modernog svijeta, kako je poznato, smisljeni samo da zajebu naseg čovjeka, i ni zbog čega drugog.

Takav će vam se nas-čovjek, lezerno naslonjen na svoj crveni ferrari pred kakvim berlinskim kafićem, pozaliti da je i Drugi zakon termodinamike, zloglasni Zakon entropije, donesen samo da se zajebe njegova revolucionarna ideja o odrzivom razvoju neuređenog sustava.

Sustav je, naime, najveći prirodni neprijatelj naseg-čovjeka, mitoloskog boga prevare, i cijela je povijest takozvanog napretka, od prvih zemunica do visokih civilizacija na usćima rijeka, generirana samo idejom da se zajebe nas čovjek.

Zato je ohrabrujuća vijest s otoka Krka. Bogovi urbane mitologije hodaju, eto, ukorak s vremenom, i siroko su sa kozjih staza narodne epike, iz prostora izbjegličkih logora i gastarbajterskih kontejnera na baustelama - uz cvilez elektromotora i veselo okretanje kakvog domaćeg papkara nabijenog na kolac - zakoračili u digitalnu eru. Pričat ćete sutra tako o nekom nasem neviđeno pametnom i snalazljivom čovjeku koji je lukavo zajebao cijeli norveski mirovinski sistem tako sto je naoruzan zoljom opljačkao blindirani kombi s penzijama, a supatnik sa sanka dodat će: nije to nista, jedan nas student sa Krka - sutra će biti iz Zivinica, Novog Pazara, već po potrebi - probio je zastitu Appleovog I-Phonea.

Hiljade vrhunskih inzenjera uposlila je tvrtka Apple na tom projektu, ulozila milijune dolara i angazirala cijele timove nobelovaca na osmisljavanju slozenog sistema zastite, sto sve ta američka gamad nije poduzela, a sve samo s jednom namjerom - da zajebe naseg čovjeka. Zaboravili su, međutim, jednu stvar.  Ne mozes ti naseg čovjeka zajebati - dovrsit ćete vi rečenicu, dok vam uz kičmu strojevim korakom, kao jedan, budu marsirali zmarci ponosa.

[Ghoul]

suva genijalnost! SJAJNO!      

[otaku]

[Rose Ann]

Kripl je car, koji genij.............

[Meho Krljic]

Ovaj čovek postaje moj idol.  

[pilot babo]

     

[Ljuba]

Suvi genije   Neverovatan si  

[Meho Krljic]

Khm, samo da napomenem možda očigledno, a to je da je autor kolumne Boris Dežulović a ne svima nam dragi Cripple (koji je to uredno i napisao).

[Ghoul]

Khm, samo da napomenem možda očigledno, a to je da je autor kolumne Boris Dežulović a ne svima nam dragi Cripple (koji je to uredno i napisao).

žene su poznate kao nepažljivi čitaoci.

[Meho Krljic]

Ali zahvalni.

[Ghoul]

pa dobro, umeju i to da budu, ali meni mi nekako (call me a hopeless romantic!) draže kad me hvale zbog onog što JESAM napisao umesto zbog onog što nisam!

ti si, meho, s druge strane, očito radije poklonik stare de sadove maxime: 'više volim da budem jeban nego da budem shvaćen!'

[Meho Krljic]

Odavno sam napustio ideju da ću biti bilo shvaćen bilo jeban

[Ljuba]

žene su poznate kao nepažljivi čitaoci.

Ma procitala sam ja i to... Ali sam do kraja price zaboravila  

Eto, sada mozete da kazete kako ne samo sto je zenski rod nepazljiv, vec i nadasve zaboravan  

[Ghoul]

Eto, sada mozete da kazete kako ne samo sto je zenski rod nepazljiv, vec i nadasve zaboravan  

...i sve to samo za početak i zagrevanje!  

[Ljuba]

Zar ima jos? Uh, nisam znala   Ali, Ghoul, moras priznati da bi bez nas bilo stvarno dosadno.  

[Ghoul]

Zar ima jos? Uh, nisam znala   Ali, Ghoul, moras priznati da bi bez nas bilo stvarno dosadno.  

o, to da, to svakako!

moram priznati da sam prilično kasno u životu, tek kad sam otišao u vojsku, shvatio pravi smisao i razlog postojanja žena. zapravo, NUŽNOST, neophodnost njihovog bitisanja.

[Ljuba]