Uroš Petrović: "Zagonetne priče 3"

[varvarin]

Dakle, ovaj čovek ne gubi vreme.
Evo i trećih ZAGONETNIH PRIČA kod Lagune! Svaka čast!

[Boban]

On ima stav da čim nešto završiš treba da daš u štampu; nema čitanja, prepravljanja, popravljanja; ničiji saveti ga ne zanimaju, svako delo je odmah remek-delo... mislim da je namerio da uradi 100 knjiga u životu.

[Truman]

Je l to onaj lik što je najinteligentniji Srbin? Kakve su mu priče?

[angel011]

To je taj lik.

Nisam čitala priče, čitala sam roman ("Aven i jazopas u zemlji vauka"), maštovito, zanimljive ideje, ali krajnje suvoparno, fali zanat.

[Truman]

Nisam te skapirao Il je maštovito il je suvoparno? Hoćeš reći da mu fali književni stil?

[angel011]

Fali stil, fale emocije... Ima maštu da osmisli svet i stvorenja u njemu, samo što je osećaj kad čitaš taj roman kao da čitaš odrednice iz enciklopedije.

[---]

Uroš Petrović, »najpametniji Srbin«, književnik, fotograf, predsjednik Mense Srbije
Dosadilo mi biti direktor, sada sam književnik
Bio sam direktor predstavništva jedne njemačke tvrtke u Beogradu. No, prije nekoliko godina sam hrabro odlučio raditi samo ono što volim i samo ono što me zabavlja
Matematička poezija


Između ostalog, autor ste epa »Usudi Balkana« kojim ste uveli pojam kombinatorne poezije i patentirali ga. Što je to?

– Vidjeli ste da se volim igrati i povezivati razne stvari. Tako sam jednostavno povezao matematičke matrice i poeziju. Na jednoj stranici A4 formata napisao sam pjesmu koja ima 10.000 strofa.

Pa kako su tolike strofe stale na taj format papira?

– To kako su stale nije bilo jasno ni ljudima koji su je nagradili, jer oni obično nagrađenu pjesmu objave u svom biltenu, ali za ovu bi im trebalo 2000 stranica, pa su samo slikali što sam napravio i to objavili. Stihove sam ispisao krupnim slovima na četiri klizeća kaiša od kartona u deset redova, pri čemu se prvi i treći te drugi i četvrti uvijek rimuju i imaju smisla. Dakle, u poeziju sam upleo matematičku kombinatoriku. Ta pjesma sigurno nema veliku poetsku vrijednost, ali je vrijedna kao ideja, kao spajanje – prirodno ili neprirodno – dvije naoko potpuno različite oblasti. Mislim da sam i tom pjesmom dokazao da one jako lijepo idu zajedno. Što god napravite, dobijete 10.000 različitih strofa i uvijek rimu, i uvijek smisao.
Farmer, ljubitelj puževa


Je li istina da ste imali i farmu puževa?

– Naravno. Volim životinje, a istim intenzitetom volim i biljke. Dosta se razumijem u gljive. Ljudi su skloni da budu neraspoloženi zbog nekih stvari koje su trivijalne, kao kad pada kiša, primjerice. Pošto ja volim gljive i puževe, kad pada kiša – meni je super. Znam da će sutra biti gljiva zbog vlažnog zemljišta, a bit će odmah i puževa da se pokupe i da se napravi neki od specijaliteta.

Farmu puževa sam držao da bih upoznao tu nevjerojatnu vrstu. Ljudi ne razmišljaju o puževima kao o nekoj životinji, a riječ je o zvijeri koju je vrlo teško spriječiti da pobjegne, koja je ujedno muško i žensko - ima vrlo zanimljiv način razmnožavanja, i koja može proći preko žileta a da se ne ozlijedi, iako je jako mekana. To su sve čuda prirode, a ja volim neobične stvari.

U jednom trenutku sam shvatio da želim raditi samo ono što me veseli. Zbog toga sam napustio život poslovnog čovjeka i posvetio se umjetnosti – kaže Uroš Petrović (43), danas uspješan književnik koji posjeduje i brojne druge talente pa se podjednako aktivno bavi fotografijom, dizajnom, ilustracijom, istražuje nove metode učenja...

Riječka ga je publika proteklih dana imala priliku upoznati na izložbi fotografija nazvanoj »Tajna« u Filodramatici.

Tu se Uroš Petrović predstavio svojim pejzažima, od kojih je svaki popraćen kratkom autorskom bilješkom koja upotpunjuje ljepotu i otkriva njegova razmišljanja na temu odabranih prizora.

Izlagao je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u svojoj zemlji i inozemstvu, a dobitnik je i najprestižnijih nagrada za fotografiju: prva nagrada National Geographica 2008., prva nagrada na velikom natječaju kompanije Wrigley 2009., prva nagrada žirija na natječaju Orbit 2007., prva nagrada na natječaju Politikinog Zabavnika... Čak četiri njegove fotografije Microsoft je izabrao za novi Windows 7.

Za boravka u Rijeci posjetio je i Osnovnu školu Gornja Vežica, kao književnik, ali i koautor NTC metode učenja koja na poseban način stimulira dječje razmišljanje.

To Petrović čini i svojim knjigama koje uz zanimljive priče čitatelju nude i poseban izazov u obliku raznih pitalica i mozgalica. Objavio ih je osam, a najpoznatiji, najnagrađivaniji i najprevođeniji je serijal knjiga »Zagonetne priče« u koje su utkane logičke zagonetke, a opisuju događaje iz neobičnog traperskog naselja.

Najpametniji Srbin


U hrvatskim knjižarama njegovih naslova za sada nema, ali su dostupni preko interneta i preko Mense, jer su uvrštene u njene programe, a Uroš Petrović je i predsjednik Mense Srbije. Na internetskim portalima brojni su tekstovi koji ga predstavljaju kao »najpametnijeg Srbina«. Tu je titulu stekao jer je na listi najuspešnijih rješavača IQ X testa inteligencije, zauzeo četvrto mjesto na svijetu.

Vrlo ste svestran čovjek koji se bavi književnošću, fotografijom, dizajnom, ilustracijom... Koja vam je aktivnost na prvom mjestu?

– Književnost je primarna. Ja sam književnik i tako ostvarujem veći dio prihoda, ali djelujem i na drugim poljima jer mislim da je tanka linija između raznih vrsta umjetnosti. U romanu »Peti leptir« u maniri mistične fantastike pišem o dječaku koji bježi iz beogradskog sirotišta i biva upleten u pomalo zastrašujući splet duhova, vukova i leptira. Mislim da je scenografija romana fantastična, jer su sve to predjeli Tare koje sam obišao kao fotograf. To je samo jedan od primjera kako se nadopunjuju razne vrste umjetnosti, a pošto držim i predavanja o tajnama mozga, potpuno sam svjestan da je vrlo mala razlika i među drugim stvarima, kao što su primjerice biologija i matematika. Mnoge stvari su bliže nego što se na prvi pogled čine. Zato se volim igrati i letjeti između različitih područja znanosti i umjetnosti.

Često vas predstavljaju kao najpametnijeg Srbina. Koliko vam godi ta titula?

– Ne pridajem joj preveliku važnost, ali mi i ne smeta. U svakom slučaju, nije mi odmogla u promoviranju mojih knjiga. No, postoji mnogo vrsta inteligencije. Po nekim autorima 30, a ja bih rekao i 300. Meni dobro ide jedna. Zaista sam jako dobro riješio jedan test i postigao rezultat značajan u svjetskim okvirima, među prvih pet. Ali ruku na srce, to je vrsta testa koja mi je jako odgovarala.

Pa kakav je to test?

– Nezgodan. Trebaš malo pomaknuto razmišljati da bi ga riješio i zapravo nisam siguran da je to stvar kojom se treba hvaliti. Poslije tog testa druge nisam ni radio – da ne pokvarim ocjenu.

Djeca su najiskrenija publika


Napisali ste osam knjiga i dobili deset nagrada.

– Veseli me da su to baš najznačajnije nagrade za dječju književnost, od Nevena do nagrade Zmajevih dečjih igara »Rade Obrenović«. Najviše pišem za djecu, ali prilično ozbiljna istraživanja mog izdavača pokazuju da odrasli čine polovicu mojih čitatelja. Što opet ukazuje na tanku liniju između književnosti za djecu i odrasle.

Na početku sam odabrao da pišem fantastiku jer tu nema pravila koja se drže realnosti, što je samo po sebi veoma zabavno i oslobađajuće, a pogotovo kad pišeš za djecu u čijem je svijetu sve moguće. Tako da je pisati fantastiku za djecu dvostruko zadovoljstvo, ali i dvostruko teže nego za odrasle. Jer, kod djece nema glume, nema foliranja. Ako ste djeci dosadni, ako im to nije zanimljivo, oni će iskreno pokazati što misle o tome, krenut će žamor, neće vas pratiti. S odraslima je drukčije. Oni će, i kad im nije zanimljivo, ostati do kraja promocije, a dobit ćete i neki nesretni aplauz – iz pristojnosti.

Zanimljivo je da ste se u književnosti pojavili preko noći, bez ikakvog prethodnog iskustva pisanja.

– Prije nekoliko godina sam hrabro odlučio raditi samo ono što volim i samo ono što me zabavlja. Mislim da se sada vidi da je to bila jedna pametna odluka, iako i suluda u vremenu u kojem živimo. No, isplatilo se. Jer, na kraju sam siguran da je uživanje u gledanju fotografija ili čitanju knjiga proporcionalno užitku pri pisanju tih knjiga ili snimanju tih fotografija.

Za razliku od mojih kolega pisaca, koji su krenuli s nekim malim pričama i pjesmicama, ja sam imao sasvim drukčiji put. Ranije jednostavno nisam osjećao poriv za pisanjem, bilo mi je mrsko i SMS napisati. No, onda se spontano pojavilo nagnuće, pa sam sjeo i napisao roman od 300 stranica. Riječ je o knjizi »Aven i jazopas u Zemlji Vauka«, epskoj fantastici, o kojoj postoji već osam znanstvenih radova. Knjiga je prevedena i na engleski, a čak je Hrvatski centar za dječju književnost u Zagrebu na međunarodnom natjecanju Mali Princ 2004., proglasio tu knjigu najboljom knjigom u regiji.

Dizajnirao mušku odjeću


Na izložbi u Rijeci vidjeli smo vaše pejzažne fotografije. Je li vam to specijalnost ili imate i druge fotografske preokupacije?

– Radim portrete, čak i neke studijske fotografije koje objavljujem u čitavom svijetu, imam i konceptualne fotografije... No, reakcije publike u Rijeci pokazuju da ovaj izbor nije pogrešan. Fotografije imaju neku ljepotu koja je univerzalna, a mislim da sam uspio prenijeti i dio svoje radosti dok sam boravio na tim prostorima.

Što ste radili prije odluke da se posvetite isključivo onome što vas zabavlja i što volite?

– Bio sam direktor predstavništva jedne njemačke tvrtke u Beogradu. Ono, izvoz - uvoz. Kad čovjek gleda sa strane, sve je prelijepo: startna plaća šest puta veća od prosječne, službeni auto, golema kancelarija... Sve je bilo kako treba, ali ja sam u sebi bio sputan. Kad sam Nijemcima poslao fax da namjeravam otići za 3 mjeseca, mislili su da mi nije dobro. Jer, ne postoji zaista ni jedan razlog da u jednoj balkanskoj zemlji odbiješ nepodnošljivu lakoću rada u inozemnom predstavništvu. Bilo je to hrabro i pomalo suludo, ali se na kraju isplatilo. Počeo sam pisati knjige i k tome se bavio dizajnom koliko je trebalo da bih mogao uzdržavati obitelj, da ne bi zbog moje odluke drugi patili. No, kako su mi rasli prihodi iz umjetnosti, tako sam smanjivao druge aktivnosti i za nekoliko godina sam ispunio svoj cilj da živim samo od umjetnosti. Inače sam diplomirani inženjer tehnologije.

Između ostalog, našla sam podatak da se bavite dizajnom muške odjeće, da imate i vlastitu robnu marku.

– To je taj dizajn koji sam radio dok nisam sasvim prešao na umjetnost. Imao sam robnu marku »L' aventuria«, registriranu, koja se jako dobro prodavala i svi su rekli da sam potpuno blesav kad sam zatvorio posao. Ali ja sam odlučio, kad prihodi od umjetnosti narastu dovoljno za normalan život moje obitelji, da ću zatvoriti posao, da ne vidim više ni fakture, ni završne račune, ni ništa što ide uz takvo poslovanje.
Školstvo zasnovano na reprodukciji


Najveći uspjeh u književnosti postigli ste serijalom »Zagonetne priče«.

– S tim pričama se dogodilo nešto što ni ja ni moj izdavač nismo očekivali. Već se priprema deseto izdanje, ušle su na popis lektire mnogih škola, podjednako ih vole djeca i odrasli, a Mensa International ih od početka koristi za ranu detekciju darovite djece. Odigrao sam na pravi način, izgleda. Napisao sam knjige kakve bih ja volio da sam imao kao dječak, a izgleda da su ih i drugi priželjkivali. U vrijeme mog djetinjstva, još smo znali što znači sjediti pored vatre i slušati priče. Danas toga nema, djeca su zbog drukčijeg načina života uskraćena za takve doživljaje. Mislim da sam uspio prenijeti dio te mistične atmosfere kad se navečer sjedi i priča i da je tu negdje tajna njihova uspjeha. A vjerojatno mi je pomoglo i to što sam se bavio testiranjem inteligencije u Mensi pa sam vidio koliko su ljudi radoznali i vole mentalne izazove.

S dr. Rankom Rajovićem iz Odbora za darovitu djecu svjetske Mense razvili ste NTC metodu učenja. Kakva je to metoda?

– To je program koji stimulira djecu da primjenjuju znanje, da kreativno razmišljaju, na uštrb toga da uče napamet. Ideja je da se djeca kroz igru od ranog djetinjstva nauče povezivati stvari, jer je školski sistem, na žalost, dosta zasnovan na reprodukciji. Petica se dobije kad se točno ponovi ono što je napisano u knjizi ili što je rekao učitelj, a tako naučene stvari se jako brzo zaboravljaju i u kasnijem životu nisu od velike koristi. Na kraju, to pokazuju i rezultati europskih testova primjene znanja koji su doista poražavajući što se tiče naših prostora.

Srbija je na testovima jako loše prošla, ni vi u Hrvatskoj niste za ponos, a pokazuje se da je i čitava Evropa po primjeni znanja u zaostatku za Azijom, primjerice. Stoga smo odlučili napraviti nešto da se stvari pokrenu nabolje.

Nela VALERJEV OGURLIĆ
http://www.novilist.hr/Spektar/dosadilo-mi-biti-direktor-sada-s.aspx