“Bezumna kosturska j*bačina”

[Ghoul]

tijekom jučerašnje kafanske seanse dexa pantalejski i ja smo –on uz pivo, ja uz vino- meditirali nad time koliko je pisanje poezije jedno idiotsko stanje uma, i koliko su PESNICI jedna smešna kategorija ljudstva.



a sad, kad se istreznio, dexa mi posla link ka mestu koje je zaista RAJ na zemlji za zajebanciju: http://www.poezin.net
a na njemu kao posebnu poslasticu ukazao mi je na sledeći intervju koji (odavde: http://www.poezin.net/?p=241#comments ) prenosim u cijelosti:


Boris Kvaternik - VELIKO PREDSTAVLJANJE
Intervju - Boris Kvaternik
Intervju vodio Milan Mijatović
* Borise čoveče... daj otkrij nam čime se ti baviš u životu i odakle si se pojavio kao pesnik na Poezinu?
- Pa ovako, cijela ta priča je počela negdje 2005. godine kada sam po prvi puta odlučio napisati pjesmu, izraziti se poetski. Do toga je jednostavno došlo, to jest, osjetio sam iznenadnu potrebu za time, da se nekako izrazim, pa sam to i učinio. Počesto imam veoma snažnu želju za izražavanjem, a kako su me otprilike u to vrijeme nogirali iz jednog banda te sam shvatio da nisam nadaren za bilo kakav muzički izričaj, pokušao sam naći nekakav drugi duševni izričaj u kojem bih se dobro, i ugodnije osjećao. I vjerujem da sam ga definitivno našao.
Prva godina moga pisanja nije bila baš produktivna; napisao sam svega desetak svojih pjesničkih pokušaja. Onda nisam pretjerano niti razmišljao o tome, niti sam previše čitao, niti me cijela ta scena zanimala. Ali sam postepeno, napredujući u izrazu, počeo shvaćati da je upravo to ono čemu želim posvetiti pozornost. Nastavio sam pisati, i sljedeće godine napisao četverostruko više materijala, da bih prošle godine napisao oko dvjesto pedeset pjesama. Nisam više mogao stati. Počeo sam i čitati kao manijak (trenutno ne mogu a da ne progutam po šest knjiga na mjesec, možda pokušavam nadoknaditi propušteno, hm).
Ta nagla eksplozija kreativnosti dogodila se u vremenu kada sam na godinu dana prekinuo školovanje jer se nisam uspio upisati na fakultet. U tom vremenu praznine odlučio sam naći posao, pa sam neko vrijeme radio kao grobar, a zatim kao radnik na pokretnoj traci. Nešto na tim bijednim mjestima potaknulo me da izbacujem iz sebe na papir sve što se prikupi i proključa u meni.
Ali vjerojatno nikada ne bih sam bio došao na tu ideju da igdje šaljem te pjesme da me na to razmišljanje nisu potaknuli moji prijatelji Lovro i Ana koji su mi stalno govorili da mi pjesme nešto i vrijede. Tako sam postepeno, malo po malo, počeo slati svoje pjesme gdje sam mogao.
* Izgleda da tebe život nije mazio, ispričaj nam nešto o tome. Kako si rastao, šta te je formiralo kao pesnika?
- Pa, rekao bih ovako – nisam do sad imao nikakav posebno zanimljiv ili posebno dramatičan život. Čak bih i rekao da sam imao dosta sreće. Naravno, bilo je teških trenutaka, ali svi ih mi imamo u nekoj mjeri. Mislim da sam odrastao kao i svako gradsko dijete, dijete ulice. Jedina razlika kod mene je bila što sam oduvijek bio svijet za sebe, u nekim svojim mislima. Nisu me zanimale tipične stvari koje i svakog klinca: nogomet, marke odjeće, poznate zvijezde i slične pizdarije... I zbog toga sam često stradavao u toku školovanja, jer me drugi nisu mogli smisliti, a bome nisam ni ja njih. Od onda ratujemo, ja i normalni ljudi. I to mi u najvećoj mjeri daje inspiraciju, taj jaz između mene i, kako da ih nazovem?... Mainstreama.
* Kako bi opisao tvoju književnu estetiku i etiku? Šta je za tebe poezija? Šta je za tebe pesnik?
- Hm, rekao bih da je glavna osobina moje književne etike ta da je nemam (ili je bar pokušavam ne imati), jer, kada želim napisati pjesmu, želim to učiniti točno onako kako u tom trenutku imam na umu, i nema šanse da nešto prešutim ili ublažim u ime etike. Književna etika je za mene oblik auto-cenzure, a cenzura, pogotovo što se tiče pisanja, nije dobra.
Što se tiče estetike – ne promišljam dugo nad svojim pjesmama i ne uobličavam ih pomno. Ne biram riječi i formulacije, već samo sve što imam istresem iz sebe kao iz vreće. Većina mojih pjesama nastala je u roku od pet minuta. Također, nikada naknadno ne sređujem već gotovu pjesmu, nikada ništa ne mijenjam nakon što je jednom napisano (eventualno u gramatičkom smislu nešto ispravim ili dotjeram, ali nikada ne brišem ili ne dopisujem ideje). I to sve u svrhu iskrenosti, i žara trenutka. Pjesnik u današnje vrijeme nema mnogo toga za ponuditi osim svoje iskrenosti. I ja ovim načinom rada pokušavam što više dosegnuti iskrenost.
Poezija je za mene prvenstveno iskrenost. To je nešto osobno što bi trebalo biti izrečeno u ime i za dobrobit svih, ali ipak rijetko kad i rijetko kod koga to i bude izrečeno (ili čak pomišljeno). Poezija je postupak otvaranja očiju, buđenje iz zimskog sna (ili bi barem trebala biti). Poezija je unutrašnji grč kojeg se ne možeš riješiti osim da ga još dodatno ne dražiš. Pjesnik je osoba koja uspijeva u tim  radnjama, a dobar pjesnik je onaj koji uza sve to ostane čvrsto na zemlji. Kada čitam većinu suvremenih pjesnika, imam dojam da nisu pisali zato jer su osjetili potrebu za tim iz svoje unutrašnjosti, već da bi se svima pokazali kao nekakvi superiorni i intelektualno daleko nadmoćniji ljudi koji nemaju šta tražiti među običnom pukom. A to je sranje. Često mi se čini da oni pišući već u sebi zamišljaju kako primaju Nobelovu nagradu i kako im svi plješću. Pjesnicima danas kronično fali skromnosti i realnog pogleda na sebe. Zato ja pokušavam reći sve što izravnije i bez uvijanja, te ne zaći u te uzvišene, božanske sfere.
* Kakvo je tvoje mišljenje o Poezinu? Šta bi dodao, oduzeo ili promenio na njemu?
- Bio sam veoma sretan naišavši slučajno na Poezin, jer tu vlada jedna prijateljska atmosfera, jedna otvorena atmosfera. To je jedno od onih mjesta na koja možeš otići i osjećati se udobno kao u svom krevetu. Također me zabezeknuo broj kvalitetnih autora. Po tom pitanju rekao bih da je stanje kod vas puno bolje nego u Hrvatskoj. Većina hrvatskih pjesnika (čast izuzecima) kao da samo cendra, cvili, a ako ne rade to, onda se drže napuhano, posebno i uzvišeno kao što sam opisao par redova gore. Dok na Poezinu upravo uživam u velikoj iskrenosti i odlučnosti kojoj je većina autora sklona.
Jedino što bih volio da se promijeni je to da počnete izlaziti u tiskanom obliku (jer mislim da imate podosta toga vrijednoga za ponuditi, sadržajno). Ali sam svjestan koliko je to teško ostvariti, koliko sredstava, vremena, sreće, poznanstava i muke treba za to. Ipak, veoma bi me veselilo da čujem da ste se uspjeli prebaciti svojim projektom i na kioske.
* Koliko drugi ljudi utiču na tebe i da li imaš neki uzor? Koliko si sam sebe formirao a koliko su uticali drugi autori?
- Nemam uzora, niti ih želim imati. Jer, uzevši da ti je netko uzor, to podrazumijeva da pokušavaš biti što sličniji njemu. To za mene znači riječ uzor, i to želim izbjeći. Na tuđa mišljenja, općenito, pokušavam se što manje obazirati. Ne vidim načina da se bavim pisanjem a da nije tako u mojoj glavi.
Imam samo pisce koje posebno volim čitati, ali ne i uzore. Recimo da sam ja mali klinac. Uzor bi mi bio neki odrasli, i nadao bih se da ću biti baš kao i on dok odrastem. Ja ne gledam tako na omiljene pisce, oni su više kao dobri prijatelji s kojima, češće nego sa drugima, voliš provoditi vrijeme.
Najčešće i najrađe čitam Bukowskog, Kerouaca, George R. R. Martina, Murakamija, Burroughsa, Millera, a u zadnje vrijeme i Dostojevskog, Orwella i Mishimija. Svaki od njih (I mnogih drugih) me nešto naučio, ali ne znači da će netko imati rukopis isti kao i njegov učitelj koji ga je podučio pisanju slova.
* Kakav je odnos tvoje sredine prema poeziji i da li na ovim balkanskim prostorima pesnik može da se razvija i ostvaruje?
- Što se tiče sredine općenito, stanje nije baš bajno. Književnih časopisa gotovo da i nema, svega par njih, i mladi pisac ne zna na koju adresu da se obrati. Većina nakladnika se ne udostoji niti odgovoriti vam sa dvije riječi "Ne, hvala!", a kamoli objaviti vas ako ste anonimac. A kada vas ljudi vani pitaju čime se bavite, a vi im kažete da pišete pjesme, gotovo uvijek vas pogledaju pogledom - "ovaj je peder, ili je lud". Rekao bih da su podosta rijetki pojednici koje književnost zanima.
Ali usprkos tome, mišljenja sam da pjesnik na Balkanu svejedno može uspjeti, probiti se. Samo ako uspije prijeći preko prvih par stotina odbijanja i neuspjeha. I ako je barem malo nadprosječno iskren.
* Kakvo je tvoje mišljenje o kulturnom povezivanju i saradnji između pesnika Srbije i Hrvatske? Da li poezija ukida granice politike, ideologije i nerazumevanja? Da li poezija treba da bude oslobođena dnevne politike?
- Poezija svakako treba biti oslobođena politike, jer je i politika jedna vrsta predrasude sama po sebi. Osobno sam iznimno apolitična osoba, i nije me pretjerano briga što se događa u tom svijetu političara. Njih ni najmanje ne zanima što ja postojim, njima su najvažniji oni sami, pa ja nastojim da stvorimo uzajamno isti odnos. Briga me za njihove govorancije. Tako i tako, što god da kažu – neće promijeniti moj stav o nečemu. A i što god ja mislio ili rekao, neće imati utjecaja na njih. Pa...
U svakom slučaju mislim da međusobnom suradnjom na kulturnom planu, Hrvatska i Srbija mogu izvući jedino obostranu višestruku korist, i mislim da se nitko ne bi trebao suzdržavati od takve suradnje.
* Primećujem dozu surovosti, sirovosti, horora i fantazije u tvojim pesmama. Ali opet kao da provejava neki uzvišeni realizam, pomešan sa besom, sakriven u dubini tvoje poezije. Da li ti iscrtavaš stvarnost i teraš ljude da vide ono od čega okreću glavu jer je neprijatno?
- Ja pokušavam ocrtati stvarnost, ali na način na koji je ja doživljavam i vidim. To mi je, manje-više, glavni cilj, i to radim instinktivno. Pokušavam biti što realniji, ali u isto vrijeme i što nerealniji, jer još uvijek živim u tom svom svijetu u glavi. Od stvarnog svijeta ga dijeli samo jedan treptaj oka, te je to u biti preslik stvarnog svijeta, ali sa mojim osobnim uresima. Pokušavam dati što više sebe u svoje pjesme. I da, volim pokazivati ljudima ono što odbijaju pogledati sami, jer su stvari koje ne zapažamo gotovo uvijek u pravilu najnužnije za primijetiti.
* Kako je nastala pesma "Bezumna kosturska jebačina"? Odakle ti te fenomenalne slike za neki mogući kratkometražni horor film?
- Haha, nadam se da me nećete neozbiljno shvatiti ako vam kažem da je ta pjesma nastala na wc-školjci. Kada sam na školjci, obično se predano posvetim mislima, te pobrojavam i preslagujem u glavi događaje toga dana. I taj dan sam vjerojatno ranije uočio, po desettisućiti put, koliko su u današnje vrijeme postali izopačeni ljudski odnosi. To je u biti pjesma o međuljudskim odnosima. Ljudima u današnje vrijeme je jedino stalo do toga da umoče, više nitko ne mari za nikoga. Ljudi idu navečer gradom kao mesnicom. Ja se toga užasavam. Zato sam napisao pjesmu o tome kako ljudi kroz seks oslobađaju svoju ultimativnu sebičnost, pokušavaju se jeftinom zabavom osjećati više živi, dati smisla svome umrlom postojanju, a ne ide im – samo se još dublje zakopavaju u rupu beznađa i mrtvila. I vjerojatno je pjesma u procesu nastanka i poprimila toliko morbidno obličje baš zbog moje posvemašnje zgađenosti takvim stanjem među ljudima danas, posebice mladima.

* Pojasni nam tvoj stav da su pisci smetlari društva. Da li su smetlari u pogrdnom ili društveno korisnom smislu te reči?
- Oni su smetlari u smislu reciklaže, čišćenja, skupljanja tuđeg otpada. Čisti primjer za to je moje obrazloženje o gore spomenutoj pjesmi. Ja sam tokom dana skupljao po cesti tuđe živote, tuđe osjećaje, tuđe iskvarene međuodnose, te ih reciklirao u nešto relativno bolje – u pjesmu.
* I za kraj, kakvi su ti planovi?
- Trenutačno najvažnije oko čega se sada moram brinuti je izlazak moje prve zbirke pjesama, pravo na čije sam izdavanje dobio završivši na prvom mjestu na književnom natječaju novog (i jednog od rijetkih) časopisa, Svijeta kulture, koji se bavi književnošću. Nakon toga se nadam da će mi ugovoriti i nekakvu promociju. U međuvremenu namjeravam i dalje surađivati s vama. Trebao bih završiti i roman o svojem iskustvu dok sam radio na groblju. A nakon toga – opet pisati i pisati, pisati, pa objaviti novu zbirku, i tako dalje... To je, u biti, ono glavno što želim od života. Pisati.
Na kraju, želim vam se zahvaliti na prilici da dam ovaj interview, veoma sam se zabavio i bilo mi je zadovoljstvo odgovarati na vaša pitanja. Sve najbolje svima koji imaju veze s Poezinom, i puno uspjeha. Čujemo se uskoro.

[Tex Murphy]

Šta mislite da li bi sljedeća pjesmica imala prođu na tom sajtu?

PROSLAVA KOD ZORANA

Kaže moja nana
«Večeras ću kod Zorana!»
Idemo da dernečimo
I lude pjesme pjevamo
I ločemo rakijuštinu
I čaj od kamilice

Zoran diplomiro
I sad je ves'o
I žderaćemo meso
I kolače i haubu od auta

Večeras je dernek u domu
Ići ćemo u Zoranovu sobu
I Aliji ćemo da plešemo na grobu

Moja strina se već šminka
Meće karmin i sjenilo za oči
Meće periku i stakleno oko
I slušni aparat

Svi moraju da izgledaju savršeno
Jer večeras je dernek kod Zorana
Biće gomila žena na raspolaganju
Bar onoliko koliko može da stane
U jednu minijaturnu sobicu u domu

Moja ujna već oblači svoju crnu haljinu
Od bivolje kože
I moderne crne cipele iz pedeset pete
I meće na usne karmin i na oči sjenilo za oči
A u očnu duplju stakleno oko
I na usne karmin
A u usta protezu sa vještačkim zubima
I umjesto drvene noge stavlja protezu
A umjesto kuke na ruci metalnu robotsku šaku
Jer svi moraju da izgledaju savršeno
Za dernek kod Zorana

Večeras je dernek kod Zorana
Razularićemo se od nemorala
Lokaćemo sok od jabuke
Jesti svinjetinu
I igrati karte
Sve dok nas policija ne pohapsi
I potrpa u zatvor
A nadamo se da ćemo biti u istoj ćeliji
Jer tada ćemo moći da nastavimo dernek
Koji smo započeli kod Zorana

[Ghoul]

reko bih da se zadahnjuješ na istom mestu kao i ovaj stihoklepac gore – naime, na WC šolji...