Vodič kroz eurožargon

[Boban]

Vodič kroz eurožargon - Mille Lasić, 10.05.2008.
preuzeto sa: http://pescanik.net/content/view/484/81/

Oficijelni EU pojmovnik, EU Glossar, sadrži 233 odrednice i gomilu pododrednica, Pojmovnik evropskog parlamenta je mnogo kraći, a  Eurojargon je negdje između njih, i po obimu i po službenosti. Glossar EU se u ovom momentu nalazi u procesu redakcije zbog usvajanja i ratifikacije Lisabonskog ugovora. Sva tri su pomenuta naslova svojevrsni vodiči za početnike u razumijevanju Evropske unije i uloge Evropskog parlamenta.

Morali smo ostaviti iz tehničkih razloga redoslijed pojmova iz njemačke verzije Eurojargona, u koje smo umetnuli po svom nahođenju i neke  pojmove iz EU-pojmovnika.

A

Apsolutna većina (Absolute Mehrheit):

Za neke odluke Evropskog parlamenta je neophodna apsolutna većina. Ona obuhvata polovicu svih mogućih glasova, dakle polovicu ukupnog broja zastupnika, plus jedan glas. Ova većina iznosi sada, pri broju od 785 zastupnika u EP-u, 393 glasa. (Vidjeti opširnije pod pojmom Evropski parlament.)

Apsorpcioni kapacitet (Absorptionskapazität):

Pod ovim se pojmom razumijeva sposobnost jedne zemlje ili organizacije da primi pomoć i da je djelotvorno iskoristi. U zemljama u razvoju manjka često upravo ove sposobnosti.

Pravno nasljeđe EU (Acquis communautaire):

Pod pojmom pravne stečevine ili pravnog nasljeđa (Acquis communautaire) podrazumijeva se suma svih evropskih principa i pravnih propisa koji prozilaze iz općeg zakonodavstva EU, ugovora EU, izjava Evropskog savjeta, kao i presuda Evropskog suda (EuGH). Pod ovim se pojmom, veli Eurojargon, u značajnom podrazumijeva EU u njenom sadašnjem stanju ili, drugačije kazano, prava i obveze koje dijele sve članice EU. A pod pojmom prihvatanje Acquisa se podrazumijeva prihvatanje EU takve kakva je danas. Dakle, zemlje kandidati moraju prije nego što pristupe EU prihvatiti Acquis, te njegove pravne propise integrirati u vlastiti nacionalni pravni poredak.

Acquis na francuskom znači zakonski standard. U Glossaru iliti pojmovniku EU, kojega preporučavamo svakomu tko piše ili govori o EU da ga barem prelista, stoji da se pod pojmom Acquis communautaire podrazumijeva suma svih evropskih principa i pravnih propisa koji prozilaze iz općeg zakonodavstva EU, ugovora EU, izjava Evropskog savjeta, kao i presuda Evropskog suda (EuGH). Zbog toga se u njemačkom jeziku pod pojmom Acquis izričito misli na sveukupno pravno nasljeđe EU, koje se ovdje zove i EU-pravom.

Važno je znati da se pod ovim pojmom u EU podrazumijevaju obvezujuće formulirana temeljna prava ili pravno-državni principi, kao i svi pravni akti koji čine Acquis, dakle:

a) svi akti koji čine tzv. primarno pravo, a to znači ugovori EU;

b) potom i akti koji čine tzv. sekundarno pravo, a to znači propisi, uredbe, zakoni, koji se, pak, u EU terminologiji zovu temeljnim smjernicama (Richtlinien) i odlukama organa EU;

c) odluke Evropskog suda (EuGH);

d) rezolucije i izjave;

e) pravni akti o zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, kao i o suradnji u oblasti pravosuđa i unutarnjih poslova;

f) ugovori i sporazumi koje je EU zaključila s drugim državama ili savezima država.

Ljudi koji se svakodnevno bave ovim pitanjima već znaju da se iza nevinog pojma Acquis krije barem trideset i jedan svezak sa čitavih 85.000 stranica teksta. Toliko je barem sadžavao izložbeni exponat u okviru projekta The Image of Europe, kojeg je vodio Rem Koolhaas prije par godina. U međuvremenu je - obzirom da ova džungla godišnje dalje raste za oko 2.500 stranica - zaključeno tzv. kodificiranje ili sustavno obuhvatanje važećih propisa, kako bi se postojeći Acquis smanjio za 30.000 do 35.000  stranica, te tako postao transparentniji i razumljiviji.

Agenda:

Doslovno značenje ovog pojma je ono što se mora postići. Uobičajeno se, pak, pod agendom podrazumijeva lista s dnevnim redom za neku sjednicu. Političari primjenjuju, pak, ovaj pojam i za ciljeve koje žele postići. Tako je, primjerice, u socijalnoj agendi EU utvrđeno ono što se želi postići sljedećih godina u oblastima zapošljavanja i socijalnoj oblasti u zemljama EU.

Službeni jezici (Amtssprachen):

Od 01.01.07. u EU ravnopravno funkcioniraju 23 jezika. U Eurojargon su kao ravnopravni jezici u institucijama EU navedeni: bugarski, njemački, engleski, estonski, finski, francuski, grčki, italijanski, latvijski, litvanski, malteški, nizozemski, poljski, portugalski, rumunjski, švedski, slovački, slovenski, španjolski, češki i mađarski.

Svi značajniji dokumenti EU, uključivo parlamantarni tekstovi, objavljuju se, dakle, na 23 oficijelna jezika EU. Zastupnici u Evropskom parlamentu mogu njihove govore u odborima i na plenarnim sjednicama, kao i na sjednicama frakcija i radnih grupa, držati na svakom od 23 jezika, simultano tumačenje je osigurano.

B

Benchmarking:

Pod engleskim pojmom Benchmarking, koji se i ne prevodi u druge jezike, u EU se razumije usporedba učinkovitosti, zalaganja ili već nečeg trećeg, jedne zemlje ili jedne firme ili jedne industrije s drugom zemljom, drugom firmom, drugom industrijom. Pri tom se standard koji se uzima za mjeru stvari označava pojmom Benchmark.

Odlučivanje kvalificiranom većinom

(Beschlussfassung mit qualifizierter Mehrheit):

Većina pitanja se u Vijeću EU donose putem preglasavanja, stoji u Eurojargonu. Važno je podsjetiti da je to bila suštinska novina još uvijek važećeg Ugovora iz Nice, koja ostaje na snazi i dugo poslije početka primjene Lisabonskog ugovora sljedeće godine, ako sve bude teklo po planu što se tiče njegove ratifikacije. Sve do 2014. godine, naime, odlučivat će se u EU putem kvalificirane većine, koju će potom zamijeniti princip duple većine.

Svaka članica EU ima – sukladno Ugovoru iz Nice – određeni broj glasova, koji bi trebali biti izraz veličine stanovništva neke članice EU. Ali, i tu su napravljeni određeni kompromisi, pa primjerice četiri najmnogoljudnije zemlje EU imaju isti broj glasova, iako je razlika u broju njihova stanovništva i do 20 milijuna. Do daljnjega, dakle, glasovi u Vijeću EU su podijeljeni kako slijedi:

Njemačka, Francuska, Italija i Velika Britanija
    29

Poljska i Španjolska
    27

Nizozemska
    13

Belgija, Grčka, Portugal, Češka i Mađarska
    12

Austrija, Bugarska i Švedska
    10

Danska, Finska, Irska, Litva i Slovačka
      7

Cipar, Estonija, Latva, Luxembourg
i Slovenija
      4

Malta
      3

ukupno:
   345

U svezi principa odlučivanja u EU putem kvalificirane većine u Eurojargonu se pojašnjava da je takva većina postignuta ako je većina članica EU glasala za neku odluku (u nekim slučajevima su potrebne i dvije trećine svih članica EU) i ako je za određenu odluku bilo najmanje 255 glasova, odnosno njih 73,9 % od njihova ukupnog broja.

Bruxelles je odlučio... (Brüssel hat entschieden...):

Posebno novinari, ali ne samo oni, pod frazom - Bruxelles je odlučio - misle ponajčešće na institucije EU, od kojih je većina, uistinu, i smještena u ovom belgijskom gradu, ali nisu sve. Zakoni i propisi u EU se samo predlažu od Komisije EU, ali se o njima odlučuje u Vijeću EU (kojeg čine ministri zemalja članica) i u Evropskom parlamentu, koji može ne samo diskutirati o predloženim zakonima i propisima, nego ih može i mijenjati, prije nego što ih usvoji.

C

COSAC

COSAC je francuska kratica za Konferenciju odbora za zajedničke i evropske poslove parlamenata EU. Iz Njemačke su u COSAC-u zastupljeni npr. evropski odbori i Bundestaga i Bundesrata. COSAC služi razmjeni mišljenja i iskustava nacionalnih parlamenta o evropskim pitanjima i njihovoj užoj kooperaciji s EP-om. COSAC zasjeda dva puta u godini.

D

Demokratski deficit (Demokratiedefizit):

Često se u EU kritizira nedostajuća građanska blizina odlukama EU, veli se u Eurojargonu, to jest činjenica je da su odluke za građane postale prekompleksne, pa jednostavno nisu u situaciji da više razumiju teške pravne tekstove EU. Građani EU su, doduše, već uključeni u proces donošenja odluka u EU putem njihovih predstavnika u EP-u, ali se, ipak, radi o demokratskom deficitu u EU. On se želi, pak, prevazići putem jednostavnijih pravnih propisa, boljeg informiranja javnosti, kao i većeg  uključivanja civilnog društva u oblikovanje evropske politike.

Lisabonska strategija (Die Strategie von Lissabon):

Pod  pojmom Lisabonska strategija podrazumijeva se plan EU kojim bi trebalo učiniti EU najkonkurentijim i najdinamičnijim, na znanju utemeljnom privrednim prostorom u svijetu. Ovu je strategiju usvojio Evropski savjet 2000. godine u Lisabonu, otuda joj i ime. Strategija obuhvata oblasti kao što su politika zapošljavanja, ekologija, istraživanje, obrazovanje i stručno školovanje, dostup internetu i Online-Business.

U Eurojargonu je dodatno objašnjeno kako su se svojevremeno šefovi država ili vlada zemalja EU ujedinili oko strategije izgradnje moderne i efikasne privrede u zemljama EU, kako bi mogli držati korak s drugim važnim akterima na svjetskoj pozornici. Osim već pobrojanih oblasti, ova (pre)ambiciozna strategija EU podrazumijeva i reformu evropskih socijalno-osiguravajućih sistema, koji bi morali biti nosivo sposobni i tako oblikovani da donesu nešto dobra i za buduće generacije.

Treća država / treća zemlja (Drittstaat / Drittland):

U EU-jargonu se pod ovim pojmom jednostavno podrazumijeva država ili zemlja koja nije članica EU.

E

EFTA:

Engleska kratica EFTA (European Free Trade Association) je općeprivaćena kratica u međunarodnoj komunikaciji za Evropsko udruženje slobodne trgovine, ili Evropsku zonu slobodne trgovine, kako je to ostalo u našem riječniku iz nekih ranijih vremena. EFTA je osnovana 1960. godine i trebala je poticati slobodnu trgovinu između njenih sedam članica-osnivačica (Danska, Norveška, Austrija, Portugal, Švedska, Švicarska i Velika Britanija). Priključili su joj se Finska (1961.), Island (1970.) i Liechtenstein (1991.).

Godine 1973. iz EFTA istupaju Danska i Velika Britanija, godine 1986. je istupio Portugal, a 1995. godine su iz EFTA istupile i Austrija, Finska i Đvedska, jer su postale članice EZ odnosno EU. Danas se EFTA sastoji samo još iz Islanda, Liechtensteina, Norveške i Švicarske.

Evropski parlament (EP)

Evropski parlament (EP) obilježava  ove godine u Strasbourgu i Bruxellesu nizom manifestacija pola stoljeća svojeg postojanja. Korijeni EP-a su, pak, kao i Evropske unije u Montanunion iz 1952. godine, kod nas poznatijoj kao Zajednice za ugalj i čelik.

Rimskim ugovorima o osnivanju Evropske ekonomske zajednice i Evropske atomske zajednice, odnosno u Ugovoru o zajedničkim organima evropskih zajednica od 28. marta 1957. godine, predviđeno je da sve do tada osnovane zajednice imaju jednu zajedničku skupštinu. Na prvu, konstituirajuću sjednicu EP-a, održanu 19. marta 1958. godine u Strasbourgu, došla su 142 zastupnika iz Francuske, Njemačke, Italije i zemalja Beneluxa – Belgije, Nizozemske i Luxembourga. Dva dana kasnije su zastupnici odlučili da se okupljena skupština može za početak samo u njemačkom i nizozemskom jeziku zvati Evropski parlament, a tek četiri godine potom su to isto zaključili i za ostale službene jezike. Tek od 1986. godine je, u stvari, EP postao obveznim pojmom u Jedinstvenim evropskim aktima i svim potonjim temeljnim ugovorima EU.

Ne treba ni kazati, u početku je EP imao primarno simboličko značenje. Moralo ga se, pak, samo konzultirati po ovom ili onom pitanju. Prvi mu je predsjednik bio Robert Schuman, bivši francuski MIP, jedan od osnivača Montanunion i vrući zagovornik pomirenja između Francuza i Nijemaca. A samo 50 godina poslije je EP uzrastao u svakom pogledu. EP danas čine 785 zastupnika iz 27 zemalja EU, u njemu su oficijelno priznata 23 jezika. EP nije ikebana kao nekoć, nego mjesto usaglašavanja i koordinacije politike EU. A koliko sutra, kada bude i konačno ratificiran Lisabonski ugovor, značenje EP-a bit će još i više.

U stvari, EP već danas nalikuje pravom parlamentu po funkcijama koje obavlja, ali nije i ne može biti tek običan parlament, jer EU nije obična, pa super država, nego nešto između. Za uočiti je, pak, da je Evropski parlament jedini složeni, višedržavni parlament u svijetu u kojem se zastupnici izravno biraju iz zemalja članica. Da nadležnosti EP-a nisu već danas za potcjenjivanje svjedoči to što EP ima pravo otpustiti Komisiju EU, odobriti proračun EU, kao i pravo suodlučivanja – zajedno sa zemljama-članicama EU u nizu oblasti, u prvom redu u svezi onoga što se zove zajedničkim tržištem EU.

Ako 01. januara 2009. postojeći Ugovor iz Nice zamijeni novi reformski ugovor EU, ovlasti Evropskog parlamenta u procesu suodlučivanja proširit će se i na poljoprivredu, ribarstvo, transport, strukturne fondove, pravosuđe i unutarnje poslove. U najkraćem bi se moglo ustvrditi, upravo proporcionalno sa širenjem i stasavanjem Evropske unije rastao je i značaj i rasla je moć EP-a, pa je EP danas istinsko predstavništvo različitih evropskih kultura i nacija, a ne samo država-članica EU.

Od prvih direktnih izbora za EP, onih iz 1979, stalno se proširuju njegove kompetencije, pa danas EP zaključuje sa Ministarskim vijećem EU i zakone koji vrijede u svim zemljama EU i time direktno utiče na svakodnevni život građana EU. Osim toga, EP se naglašeno zalaže za Evropu građana, za očuvanje ljudskih prava i temeljnih prava i sloboda, za socijalnu ravnotežu u EU, za smanjenje nezaposlenosti, ekologiju, pravičnu globalizaciju, za mir u Evropi i svijetu. Dakle, za sve ono što je esencijalno važno građanima u EU, pa, ipak, oni ga takvim još uvijek posve ne osjećaju.

O nedovoljnoj prihvaćenosti EP-a u zemljama EU ponajbolje govori slaba izlaznost na direktne izbore. Na posljednje izbore 2004. godine izišlo je svega 45% svih građana EU, a u novim zemljama je izlaznost bila svega 30%. Zastupnici u EP-u se biraju, inače, svakih pet godina na općim i slobodnim izborima u zemljama-članicama EU. Sljedeći su već u junu 2009. godine. Trenutno je ukupno u EP-u 785 poslanika iz 27 država, koji reprezentiraju 490 milijuna građana EU. Broj zastupničkih mjesta u EP-u bit će, međutim, smanjen sa 785 na 750, plus predsjednik EP-a, ukoliko početkom sljedeće godine stupi na snagu Lisabonski ugovor.

Koliko zastupnika dolazi iz koje zemlje EU regulirano je, pak, posve precizno u ugovoru EU. Inače, tek od 2004. godine je nespojivo zastupništvo u EP-u i istovremeno zastupništvo u nacionalnim parlamentima, ali i u svezi ove odredbe važe izuzeci, na primjer za Veliku Britaniju i Irsku.

EP-u se prigovara i rasipnost i neracionalnost, a u medijima se EP nerijetko zove i putujućim cirkusom. EP, naime, tijekom mjeseca zasjeda samo tjedan dana u Strasbourgu, dok ostala tri tjedna zastupnici borave u Bruxellesu. Putovanja i smještaj zastupnika u dvije zemlje i dva grada koštaju evropske poreske obveznike više od 200 dodatnih milijuna eura. EP nije, u stvari, smješten niti u samo dvije, nego u tri zemlje. Sjedište EP-a je u francuskom Strasborugu, u kojem je planirano samo 12 plenarnih sjednica godišnje. U belgijskom Bruxellesu se održavaju, pak, sjednice odbora EP-a i sjednice frakcija, kao i kraće plenarne sjednice, one koje traju samo dva do tri dana i zovu se mini sjednicama. Luxembourg je, pak, treća radna lokacija EP-a, jer je u njemu sjedište parlamentarne uprave EP-a, dio Generalnog tajništva EP-a, čiji je  drugi dio u Bruxellesu. Uzgred, Generalno tajništvo ima informacione urede u svim zemljama EU, a u zemlji kao što je Njemačka čak dva – u Berlinu i Münchenu.

Evropska komisija (Die Europäische Kommission):

Evropska komisija ili Komisija EU je politički nezavisna institucija, koja zastupa i štiti interese Evropske unije kao cijeline. Ona predlaže pravne propise, strategije, programske mjere, a odgovorna je i za provođenje zaključaka Evropskog parlamenta i Vijeća.

Komisija EU potrebuje povjerenje Evropskog parlamenta. Komisija EU mora na početku svojeg mandata, de facto, zamoliti  EP za povjerenje. Ukoliko EP želi oduzeti kasnije povjerenje Komisiji EU mora joj izglasati nepovjerenje. Zahtijev za izglasavanje nepovjerenja mora biti postavljen, pak, od najmanje jedne desetine zastupnika EP-a, a za prihvatanje zahtijeva su neophodne dvije trećine glasova onih koji su glasali, ali njihov zbroj mora istovremeno činiti i većinu ukupnog broja zastupnika EP-a, dakle jedan glas više od polovice od 785, što znači 393.

Jednoglasnost (Einstimmigkeit):

Kod nekih zaključaka Vijeća EU je neophodna jednoglasnost, što znači da s određenom odlukom moraju biti sporazumne sve zemlje EU. Ukoliko je protivna samo jedna zemlja, zaključak je blokiran. Upravo zbog toga što je u EU dvadesetsedmorice vrlo teško donositi odluke ovim putom, ostao je princip jednoglasnosti da važi i dalje samo u izuzetno osjetljivim oblastima kao što su oblasti azila i poreza, te zajedničke vanjske i sigurnosne politike.

ERASMUS:

Ovdje se radi o važnom i velikom poticajnom obrazovnom programu EU, nazvanom po velikom skolastičaru i mislitelju renesanse (renaissance), koji postoji već od 1987. godine. Preko 1,5 milijuna studenata je bilo do sada stipendistima ovoga programa EU. Zahvaljući baš programu ERASMUS brojni su mladi ljudi dobili po prvi put priliku da žive i studiraju u nekom od EU-inozemstava, što ih je u pravilu i učinilo zagriženim pro EU-ropljanima.

Proširenje (Erweiterung):

Uvećanje EU novim članicama se zove proširenje. O šest talasa proširenja EU je riječ u njenih dosadašnjih pola stoljeća života.

Evropska unija ima trenutno 27 članica. Pored šest zemlja koje su je osnovale 1957. godine (Francuska, Njemačka, Italija, Belgija, Nizozemska i Luxembourg), u proteklih pola stoljeća još joj je pristupila 21 evropska zemlja, i to u šest ciklusa proširenja. Nitko se nije odlučio da istupi iz EU, iako i takva mogućnost postoji, tek su tu i tamo zatražile pojedine zemlje izuzeće u svezi određenog pravnog akta ili određene političke odluke. Nije došlo niti do podjele na EU-dvije brzine, kakvih je ideja i opasnosti već bilo. U krajnjem, nije došlo do formiranja uže jezgre EU i satelita, nego se i dalje radi o pokušaju harmoniziranja nejednakih pretpostavki u raznim zemljama EU, s ciljem dostizanja standarda onih razvijenijih u svakom pogledu, počev od privrede pa do političke kulture. Hoću reći, nitko se nije pokajao što je ušao u ovu nenasilnu, dobrovoljnu i uzoritu asocijaciju evropskih zemalja i naroda, kakve nije bilo do njene pojave niti u evropskoj niti u historiji drugih regiona svijeta.

Sve su zemlje, dakle, napredovale u EU, počev od zemalja osnivača, pa preko onih koje su pristupile EU u šest valova proširenja. Prvo su se osnivačkoj  šestorki 1973. godine pridružile Danska, Irska i Velika Britanija, pa se 1981. godine devetorki pridružila Grčka, a 1986. godine Španjolska i Portugal, čime je nastala Evropa dvanaestorice. Godine 1995. se, pak, Unija proširila s još tri zemlje – Austrijom, Finskom i Švedskom – pa je nastala Evropa petnaestorice. U okviru tzv. proširenja na istok i jugoistok Evrope iz 2004. godine, tog najspektakularnijeg petog proširenja EU, daleko iza željezne zavjese, a samo 15 godina poslije pada Berlinskog zida, članicama EU je postalo i 10 zemalja nove Evrope, govoreći riječnikom Donalda Rumsfelda, među kojima su bile: Estonija, Litva, Latva, Malta, Poljska, Slovačka, Slovenija, Mađarska, Republika Češka i Cipar (grčki dio). Šesto i za sada posljednje proširenje EU odigralo se 01.01. 2007. godine, kada su uslovno primljene u EU izrazito nerazvijene zemlje, Rumunjska i Bugarska.

U ovom su momentu samo na korak do ulaska u EU Republika Makedonija, Hrvatska i Turska, jer sve tri imaju status oficijelnog kandidata. Do njega druge zemlje Zapadnog Balkana trebaju tek stići. S Makedonijom, međutim, pristupni pregovori još nisu ni otvoreni, a s Hrvatskom i Turskom jesu, i to 03. oktobra 2005. godine. I dok su s Hrvatskom pregovori daleko odmakli, već se razgovara o 18 odnosno 20 od ukupno 35 poglavlja Sporazuma o stabilizaciji i asocijaciji, s Turskom su se oni našli na slijepom kolosijeku, zbog nesporazuma u svezi s Ciprom, ali i drugih pitanja, pa su dijelom stavljeni na led. S ovom zemljom, objektivno govoreći, još se ne znade hoće li uopće jednog dana biti punopravnom članicom EU ili će se s njome isposlovati, ipak, neka od formi privilegiranog partnerstva, što otvoreno zagovaraju evropski konzervativci, uključivo francuskog predsjednika i njemačku kancelarku.

Svim  drugim zemljama Zapadnog Balkana tek predstoji sticanje statusa oficijelnog kandidata za pristup EU. U takvoj su situaciji i Albanija, i Bosna i Hercegovina, i Crna Gora, i Srbija, uključivo i Kosovo, u smislu Rezolucije Vijeća sigurnosti UN  broj 1244. Ovu sam formulaciju – ma šta ona značila – preuzeo iz oficijelnog riječnika EU. Sve ove zemlje imaju samo status potencijalnog kandidata za pristup EU, objašnjeno je u zvaničnom pojmovniku EU.

Eurobarometer:

Posebna služba Komisije EU, osnovana 1973. godine, a koja ima zadaću da mjeri i analizira javno mnijenje u svim zemljama članicama EU, kao i u zemljama kandidatma za prijem u EU, zove se Eurobarometar. Za Komisiju EU je izuzetno važno imati što točnije uvide u raspoloženje građana, kako u procesu izrade prijedloga pravnih propisa, tako i donošenja odluka, ili, pak, vrednovanja sopstvenog rada u očima drugih.

Eurokrata (Eurokrat):

Pojam eurokrata je izveden od pojma Bürokrat, a označava generalno na hiljade uposlenih u EU institucijama (EP-u, Vijeću, Komisiji EU, EuGH). Nema samo pejorativno značenje, kao kod nas, nego je i odomaćeni tehnički izraz za EU-administraciju.

Eurozona (Euroland):

Euro, evro, iuro, kako li se već sve ne piše i ne izgovara zajednička valuta 15 zemalja EU, je jedna od najuspiješnijih priča u 50.godišnjoj povijesti EU. Odmah treba, međutim, kazati da Euroland ne čine sve zemlje EU, niti sve zemlje u kojima važi euro, primjerice Vatikan, Crna Gora, Francuska Guajana ili francuske enklave u Karibiku, ukupno oko 40  zemljica diljem globusa. Oficijelna pripadnost Eurozoni, pak, podrazumijeva ispunjavanje strogih kriterija, u što će se morati uvjeriti i Slovačka, koja je upravo podnijela službenu aplikaciju za prijem u Eurozonu.

U Bruxellesu se mogu čuti i rezerve, jer ako se i u tako ekonomski uzoritoj zemlji kakva je Slovenija nakon prošlogodišnjeg ulaska u Eurozonu inflacija izmakla kontroli i prešla crtu od pet procenata, kako li će to biti tek u Slovačkoj. Eurokrate u Bruxellesu sumnjaju, naime, da je Slovačka još manje osposobljena da drži potrošačke cijene pod kontrolom, sukladno kriterijuma EU (inflation sustainability criterion).

Pretpostavke za punopravni prijem u Euroland iliti Eurozonu nisu, inače, samo članstvo u EU i najmanje dvogodišnje sudjelovanje u tzv. kursnom mehanizmu, što znači čvrsto vezivanje svoje nacionalne valute uz euro, u odgovarajućoj srazmjeri. Upravo takav drill su od novih zemalja EU, primljenih u EU 01. maja 2004. godine do sada prošli Slovenija (01.01. 07.), te Litva i Estonija (01.01.08.), dok su još u toj pripremnoj fazi Malta, Cipar i Latvija.

Treća i ključna pretpostavka za prijem u Euroland je još kompleksnija i podrazumijeva ispunjavanje tzv. konvergencionih kriterija (niske inflacione stope, uredan budget bez prekomojernog deficita, stabilna nacionalna valuta, niske dugoročne kamate). Tek ako su konvergencioni kriteriji ispunjeni, preporučuju Centralna evropska banka i Komisija EU Evropskom savjetu, dakle šefovima država ili vlada EU, da se određena zemlja primi u Eurozonu. Za pravovaljani prijem neke zemlje je neophodna prvo jednoglasna odluka ovog  27-oglavog gremlija, pa potom i odluka ministara financija EU, donijeta kvalificiranom većinom.

Sve je započelo u Maastrichtu 1992. godine. Dotadašnje zemlje-članice EEZ potpisale su novi Ugovor o Evropskoj uniji (EU), čime udaraju temelje za razvoj EU kao ekonomske i političke zajednice. Ovdje se mora kazati da do danas traju sporovi o tomu treba li se EU razvijati kao evropska savezna država ili kao savez suverenih evropskih nacija. Za sada kao da je pobijedio inter-govermentalistički pristup, kako je ovo stanje između opisao jezgrovito uvaženi njemački filozof Juergen Habermas.

Vratimo se Ugovoru iz Maastrichta (Maastricht Treaty), s njim postaju definitivna prošlost carinska ograničenja među članicama EU, a de facto započinje izgradnja zajedničkog unutranjeg trzišta. Upravo ovim su ugovorom propisane i stroge pristupne pretpostavke za gospodarsku i valutnu uniju, zbog čega ga i pominjemo. Logičan sljedeći korak u razvoju EU bilo je, dakle, usvajanje zajedničke valute – eura, do čega je i došlo početkom 1999. godine. Dvanaest zemalja se tada doragovoljno odlučilo da od 01. 01. 02. godine odustane od nacionalnih valuta i prihvati euro kao svoju i valutu EU. To su bile: Austrija, Belgija, Njemačka, Finska, Francuska, Grčka, Irska, Italija, Luxembourg, Nizozemska, Portugal i Španjolska. Tako je Euroland – unatoč svim skepsama – počeo  bivati stvarnost.

Evropa/Europa (EUROPA):

Ovdje se, uistinu, ne radi niti o kakvom eurojargonu, nego o latinskom nazivu za naš kontinent. No, ponovimo i ovdje, u zemljama EU se često, i bez ikakvih posebnih obzira prema drugima, znade pod Evropom podrazumijevati samo Evropska unija. Uostalom, EUROPA je i oficijelni naziv web-portala Evropske unije, na kojem se uvijek nađe i mnoštvo korisnih, redovito aktualiziranih  informacija o EU u svim službenim jezicima Evropske unije (www.europa.eu).

Evropske zajednice (Europäische Gemeinschaften):

U svezi pluralnog pojma evropske zajednice, u Eurojargonu se lepršavo kaže kako su u pedesetim godinama 20. stoljeća šest evropskih država zaključile povezivanje njihovih privreda i ustanovljvanje zajedničkog postupka donošenja odluka po privrednim pitanjima. Zato su osnovale tri organizacije:

1) Evropsku zajednicu za ugalj i čelik (EGKS);

2) Evropsku nuklearnu zajednicu (EURATOM) i

3) Evropsku ekonomsku zajednicu (EWG).

Ove tri zajednice, zajedno poznate kao Evropske zajednice činile su temelj današnje Evropske unije. EWG odnosno EEZ, u našem jeziku, je uskoro postala najvažnijom organizacijom i kasnije se zvala još samo Evropskom zajednicom. Ne kaže se u Eurojargonu, ali se znade, da je početkom posljednje decenije  prošlog stoljeća Ugovorom iz Maastrichta EZ i definitivno prerasla u EU.

Evropske integracije (Europäische Integration):

Ovaj se pojam čini toliko razumljivim da ga i ne treba objašnjavati. Pa, ipak, kažimo da se u Eurojargonu pod njim podrazumijeva spajanje, ujedinjenje evropskih država i naroda. Unutar EU to znači da države-članice zajednički koriste njihove ressource  i zajednički donose mnoge odluke. Zajedničko donošenje odluka odvija se u suradnji s institucijama EU (EP, Vijeće, Komisija EU itd.).

Evropska godina... (Europäisches Jahr des...):

Svake dvije godine usmjerava EU ili Savjet/Vijeće Evrope pažnju javnosti na određenu evropsku temu, kojoj se potom posvećuje niz manifestacija. Ova je, 2008. godina, tako proglašena Evropskom godinom interkulturnog dijaloga.

Dan Evrope – 09. maj (Europatag, 9. Mai):

Točno 09. maja 1950. održao je tadašnji francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman njegov čuveni govor, u kojem je predložio evropsku integraciju kao mjeru za osiguranje mira i blagostanja u poslijeratnoj Evropi. Obzirom da njegove ideje čine samu osnovu Evropske unije, u EU se 09. maj slavi svake godine kao rođendan EU.

Euroskeptičari (Euroskeptiker):

Ovaj se izraz najčešće koristi za protivnike EU i evropskog ujedinjavanja, ali i za one koji su samo skeptični prema ciljevima EU.

Evropski ustav (EU-Verfassung):

Sadašnja Evropska unija je utemeljena na četiri tzv. osnovna ili temeljna ugovora, u kojma su utvrđena pravila po kojima se mora djelovati unutar EU. Svaki od ova četiri ugovora su dugački i kompleksni. Otuda je i nikla ideja da se oni zamijene jednim mnogo kraćim i jednostavnijim dokumentom. Takvo što je prvo izradio ustavni konvent, pa potom prihvatili i potpisali šefovi država ili vlada EU 2004. godine. Ustavni ugovor je, međutim, neslavno propao na putu ratifikacije, na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj, pa se EU našla u svojevrsnoj institucionalnoj krizi. Izlaz iz nje se našao u Lisabonskom ugovoru, koji je mnogo toga preuzeo iz Ustavnog ugovora, ali ne i sve, a kojemu tek predstoji ratifikacija u još polovici zemalja EU.

Evropski privredni prostor (EWR):

Iza kratice EWR se krije naziv za Evropski privredni prostor, kojega čine sve zemlje EU i tri članice EFTA (Island, Liechtenstein i Norveška), ali ne i EFTA-članica Švicarska. EWR sporazum je stupio na snagu  01.01.1994. godine i u njemu je utvrđeno da Island, Liechtenstein i Norveška mogu da uživaju u prednostima EU-unutarnjeg tržišta, bez da preuzmu privilegije i obveze punog članstva u EU.

F

Tvrđava Evropa (Festung Europa):

Ovaj se izraz primjenjuje relativno često u kritici EU, kada se žele kritizirati pokušaji EU da se zaštiti od vanjskih utjecaja, u politici azila ili prava na useljavanje u EU, primjerice. Ali primjenom ove sintagme nerijetko se kritizira i politika zaštite u EU od kulturoloških utjecaja iz drugih kultura i dijelova svijeta.

Financijski plan (Finanzielle Vorausschau):

U EU se strogo vodi računa da planirani izdaci budu pokriveni primanjima odnosno prihodima, o tomu smo govorili u crtici o budgetu za 2008. godinu, kako bi se planirane aktivnosti mogle i financirati. U tom smislu moraju najvažnije institucije EU (EP, Vijeće, Komisija EU) unaprijed izdogovarati prioritete za narednu godinu kako bi ustanovili plan izdataka, koji se u njemačkom jeziku zove finanzielle Vorausschau. U ovom finnacijskom planu se ne navodi samo visina izdataka, nego i to zašto se novac izdaje. Cilj mu je držati troškove pod kontrolom. Upravo je ovih aprilskih dana u EP-u na dnevnom redu financijski plan za 2009. godinu.

Proaktivna tržišna politika (Flexicurity):

Iza ove tipične kovanice u eurojargonu, dakle vještačke složenice flexicurity, krije se model upravljanja državom blagostanja s proaktivnom tržišnom politikom. Pri tom je fleksibilnost poslodavca (primanje na posao i otpuštanje s posla) povezana sa sigurnošću posloprimatelja (sveobuhvatna zaštita od nezaposlenosti). Ovaj je model primjenjen po prvi put u Danskoj u devedesetim godinama prošlog stoljeća.

Federalizam (Föderalismus):

Pod ovim se izrazom u eurojargonu podrazumijeva sistem vladanja, u kojem više država sačinjavaju jednu jedinicu, ali svaka od njih ostaje nezavisna u unutarnjoj politici. Zagovornici ovakvog sistema su često zovu federalistima. Mnoge zemlje u svijetu, među kojima i Australija i  Kanada, Njemačka, Švicarska i SAD, imaju federalni sistem upravljanja, u kojem se o nekim poslovima, primjerice o vanjskoj  politici, odlučuje na saveznom nivou, a o ostalima na zemaljskom nivou, odnosno nivou članica određene federacije. Ovo je, inače, vrlo kompleksna tema, jer je i sistem međupovezanosti savezne države i njenih članica različit od zemlje do zemlje.

Evropska unija ne odgovara ovom modelu, ona nije federacija, nego jedinstvena unija, u kojoj države-članice ostaju nezavisne i suverene nacije, koje svoja suverena prava u mnogim oblastima od zajedničkog interesa ispunjavaju zajedno. Ovakvim izvršenjem suverenosti se na internacionalnom nivou biva jači i utjecajniji, nego što bi ikad mogle biti same. U debati o budućnosti Evrope čuju se, inače, i oni koji misle da bi EU jednog dana trebala biti federalna država.

Zona slobodne trgovine (Freihandelszone):

Pod ovim se izrazom podrazumijeva dogovor grupe zemalja da ukinu međusobne trgovinske barijere, na primjer uvozna ograničenja i kontigente. Diljem svijeta postoji više takvih slobodnih trgovinskih zona, primjerice Mercosur u Južnoj Americi, NAFTA u Sjevernoj Americi, EFTA u Evropi. I EU je, dakako, slobodna trgovinska zona, ali se ne ubraja u njih, jer je mnogo više od toga. Kod EU se, naime, radi o ciljnoj privrednoj i političkoj integraciji, koja podrazumijeva zajedničko odlučivanje u brojnim oblastima.

G

GAP-reforma (GAP-Reform):

Kako bi se osigurala dovoljnim količinama životnih namirnica po razumnim platežnim cijenama, u EU je 1960. godine uvedena zajednička poljoprivredna politika (GAP). Protokom vremena GAP je, pak, postala žrtvom vlastitog uspijeha, jer je kod živežnih namirnica kao što su goveđe meso, mlijeko i vino, da pomenemo samo njih, došlo do ogromnih proizvedenih viškova. Ovi viškovi, koji se subvencioniraju, odnosno plaćaju evropskim poljoprivrednicima, pa se potom bacaju u more, vode do oštrih sukoba i u svjetskoj trgovini. Otuda je nastala potreba  za reformom GAP-a, s čime je Komisija EU započela 1999. godine, a 2003. godine zaključila daljnje reforme. U EU se pri ovim reformama radi istovremeno o pokušaju osiguranja visokog kvaliteta poljoprivrednih proizvoda, uzgoja životinja sukladno propisima za određenu vrstu i poštivanja ekoloških standarda. Da bi se ponovno mogla uspostaviti ravnoteža između agrarnih tržišta u EU i u zemljama u razvoju, EU namjerava smanjiti direktna plaćanja svojim poljoprivrednicima, kaže se u Eurojargonu, ali takvo što je lakše reći nego postići.

Zajedničko tržište (Gemeinsamer Markt):

Kada je 1957. godine osnovana EEZ, u osnovi joj je i bila ideja zajedničog tržišta. Drugim riječima, trebalo je osigurati uslove da između država-članica mogu osobe, roba i usluge slobodno cirkulirati, bez graničnih kontrola i plaćanja carinskih obveza jednih drugima, baš kao da taj novi savez čini jednu veliku, pravu državu. Naravno, za ostvarenje ovog cilja se trebalo vremena. Carine su potpuno ukinute između država-članica EEZ tek 01. jula 1968. godine. Ukidanje drugih barijera, trgovinskih u prvom redu, trajalo je sve do kraja 1992. godine, od kada se u EU govori o unutarnjem tržištu (Binnenmarkt).

Zakon (Gesetz)

Zakon na evropskom nivou je pravni akt koji je obvezan za organe EU, zemlje-članice EU, građane i pravne osobe (poduzeća, saveze, udruženja, strukovne udruge itd.). U stvari, zakon se zove na evropskom nivou temeljnom linijom (Richtlinie) ili propisom (Verordnung). Temeljne linije propisuju članicama EU obvezu ostvarenja određenog cilja, ali im prepuštaju izbor formi i sredstava za ostvarenje tog cilja. Propisi, pak, propisuju direktno cilj, formu i sredstva i važe neposredno u svim državama-članicama EU.

Susret na vrhu (summit ili Gipfel):

Susret zemalja-članica EU na kojima učestvuju šefovi država ili vlada određene zemlje, sve u zavisnoti od njenog ustava, se u Eurojargonu zovu summit ili Gipfel, što u njemačkom jeziku doslovice znači vrh. Takvi su uvijek susreti Evropskog savjeta, najvišeg organa EU, kojeg čine predsjednici zemalja ili šefovi vlada svih 27 članica EU.

Očevi-osnivači (Gründerväter):

Tipična kovanica Eurojargona, koja se koristi za ljude poput Roberta Schumana ili Jean Monneta, koji su odmah poslije Drugog svjetskog rata počeli sanjati o ujedinjenju svih naroda Evrope, miru i prijateljstvu među njima. U proteklih pola stoljeća njihov je san postao stvarnost, makar što se tiče međusobnih odnosa zemalja EU, a to nije malo, obzirom na njihovu tešku povijest (Nijemci i Francuzi, Nijemci i Poljaci...) Takvi kao Schuman i Monnet se, dakle, zovu očevima-osnivačima EU.

H

Harmoniziranje (Harmonisierung):

Ovaj izraz u Eurojargonu znači i izjednačavanje nacionalnih pravnih propisa, ali se češće koristi za politiku odstranjenja pojedinih zapreka u nekoj članici EU, primjerice koje omogućuju slobodan promet rada, roba, usluga i kapitala. Putem harmoniziranja treba, u stvari, u svim oblastima za koje je nadležna EU, biti postignuto jednako važenje utvrđenih propisa za sve građane i zemlje EU. Pod ovim se pojmom, pak, ponekad misli i na usaglašavanje tehničkih normi, koje omogućuju slobodan promet roba i usluga, odnosno slobodnu trgovinu na cijelom teritoriju EU. Nasuprot uvriježenom mišljenju da harmoniziranje podrazumijeva i da svi krastavci i sve mrkve u EU moraju biti iste veličine, češće se pod ovim pojmom skriva zapravo da sve članice EU međusobno priznaju sigurnosne propise u određenoj oblasti.

I

Imunitet (Immunität):

Zastupnici EP-a uživaju načelno zaštitu od kaznenog progona, kako bi mogli sačuvati svoju nezavisnost pri ispunjenju njihovih zadataka. Imunitet se, pak, može ukinuti nekom zastupniku od strane EP-a, ako postoji opravdana sumnja u kazneno djelo.

Zaštita prava ispoljavanja tijekom mandata (Indemnität):

Svi zastupnici EP-a uživaju i Indemnität, što znači da ne mogu biti pravno sankcionirani za svoje ispoljavanje, iznijeto mišljenje prilikom debate ili glasanja za vrijeme trajanja mandata u EP-u.

K

Zemlja kandidat (Kandidatenland):

U svezi pojma zemlja kandidat mora se prvo dotaknuti i oficijelni EU pojam strategije privođenja, pa progovoriti i o pristupnim kriterijima i pristupnim pregovorima, kako bi se razumijelo o kakvom se kompliciranom zadatku za zemlju kandidata za punopravno članstvo u EU uopće radi. Pod ovim se pojmom, dakle, misli na suverenu zemlju koja je podnijela oficijelan zahtijev za pristup  EU, a od strane EU je prihvaćena kao kandidat za pristup EU. Trenutno samo Makedonija, Hrvatska i Turska imaju status zemlje – kandidata.

I strategija privođenja je, pak, oficijelni pojam EU, a pod njom se podrazumijeva sve ono što se čini za vrijeme pristupnog procesa neke zemlje EU. Drugim riječima, pod ovom se strategijom podrazumijeva okvir za strukturirani dijalog između zemalja koje žele u EU i institucija EU. A ona podrazumijeva i određene instrumente, s tim što se se strategija ustanovljava odvojeno za svaku zemlju koja želi u EU, shodno procijenjenim startnim pretpostavkama i mogućnostima. Ova je strategija privođenja ustanovljena, inače, po prvi put u decembru 1997. godine, na summitu EU u Luxembourgu, i to za tadašnih 10 kandidata iz srednje i istočne Evrope, koji su u međuvremenu svi bez izuzetka u EU.

Strategija privođenja EU počiva na:

bilateralnim dogovorima;

pristupnim partnerstvima i nacionalnim programima za preuzimanje pravnih stečevina EU;

suradnji na programima, u radu agencija i u odborima EU;

političkom dijalogu;

ocijenama Komisije EU (Monitoring);

pomoći u privođenju, te ko-financiranju putem internacionalnih financijskih instituta.

Osim ovih glavnih instrumenata s pojedinim zemljama su mogući i dodatni instrumenti za njihove specifične potrebe.

Najpoznatiji instrument strategije privođenja je bio sve do jučer, takorekuć, program pomoći EU nazvan Phare, naimijenjen zemljama koje žele postati članicama EU. Njime se, de facto, pomaže prilagodba u zemljama koje pristupaju EU, kako pri preuzimaju pravnih stečevina tako i pri jačanju institucija i organa upravljanja, odnosno njihovog prilagođavanja standardima EU. A putem Phare se mogu fiinancirati i određene investicije u ovim zemljama. Phare postoji u EU od 1989. godine, a od 2000. do 2006. je bio opremljen s budgetom od 10 milijardi eura. Te 2000. godine je proširen programom ISPA (ekologija i promet) i SAPARD (poljoprivreda). Ali od 2007. pa do 2013. godine svi su programi privođenja EU, uključivo Phare, objedninjeni novim programom pomoći za zemlje koje postaju članicama EU, a koji se zove IPA.

Inače, prema članku 49 Ugovora EU iz Amsterdama svaka evropska država može zatražiti prijem u EU, ako to želi, nitko je ne sili na takvo što. Jedini uslov je pri tomu da se već činom podnošenja zahtijeva ujedno obvezuje da će preuzeti kompletno EU zakonodavstvo u svoje unutarnje zakonodavstvo. S pristupom EU, pak, svaka nova članica EU prihvata automatski i bez uslovljavanja sve postojeće ugovore i obveze EU. Istini za volju, mogu za buduće članice –  tijekom pristupnih pregovora –  biti otvorene i izvjesne fleksibirajuće mogućnosti, djelomična vremenska odgađanja, a mogu stupiti na snagu i tzv. prijelazne odredbe.

U stvari, Komisija EU može odlučiti da se proširenje EU određenom članicom odvija i pod posebnim uvjetima, no na tu se varijantu ne bi trebalo previše oslanjati. Prije nego pristupi EU, svaka zemlja mora ispuniti kopenhagenške kriterijume.

Kartel (Kartell):

EU želi osigurati slobodnu i fer (fair) konkurenciju unutar unutarnjeg tržišta (Binnenmarkt) i pobrinuti se da poduzeća u zemljama EU međusobno konkuriraju, a ne da tajno postižu dogovore o uspostavljanju monopola ili o cijenama. Iz ovog razloga zabranjuju propisi EU sve dogovore koji ograničavaju konkurenciju (npr. tajne dogovore između poduzeća kako bi umjetno podizali cijenu nekog proizvoda) i zlouporabu položaja na tržištu nekog moćnog poduzeća (monopolski položaj). Ovi propisi EU se označavaju i kartelskim pravom (Kartellrecht).

Komisija EU raspolaže veoma obimnim kompetencijama da bi zabranila radnje koje su nespojive s konkurentskim ponašanjem, odnosno da bi poduzećima kojima se može dokazati ova vrsta ponašanja, odmjerili kazne koje im pripadaju. Ponekad se radi i o spektakularnim potezima Komisije EU, s pozivom na kartelsko pravo, kao npr. u slučaju stotinu milijunske kazne za Microsoft.

Kohezija (Kohäsion):

Pojam kohezija znači doslovice ovisiti jedno o drugomu. Ako se u Jargonu govori o poticanju socijalne kohezije to, pak, znači da EU želi osigurati da svatko nađe svoje mjesto u društvu. Pritom EU utječe u tom pravcu na različite načine, npr. borbom protivu siromaštva, nezaposlenosti i diskriminacije.

Tzv. kohezioni fond je tako sastavni dio proračuna/budžeta EU. Sredstvima iz ovog fonda se financiraju projekti koji doprinose većoj međusobnoj održivosti unutar EU i EU kao cjeline. Iz ovog se fonda, primjerice, grade i putovi i željezničke linije koje trebaju povezati zaostale regione s bolje razvijenim regionima u jednoj zemlji i u EU.

Kompetencije (Kompetenzen):

U Eurojargonu se pod pojmom kompetencije misli, zapravo, na ovlaštenja i obveze. U političkim diskusijama se često čuje ova riječ, posebice kada se govori o ovlastima i nadležnostima, kako onima koje se prenose dogovorima i sporazumima na institucije EU, tako i onima koje ostaju prepuštene nacionalnim, regionalnim i lokalnim vlastima.

Konvent:

Pod ovim se pojmom se kriju različita značenja. U vokabularu EU pod tim se misli grupa osoba koja zastupa organe EU, kao i nacionalne vlade i parlamente, kako bi izradili neki važni dokument. Najpoznatiji dosadašnji konventi u povijesti EU su bili oni koji su izradili Povelju temeljnih prava EU i nacrt Ustavnog ugovora za Evropu, to jest propali Evropski ustav, iz kojeg je mnogo toga preuzeto u Lisabonski ugovor.

Kopenhagenški kriteriji (Kopenhagener Kriterien):

Pod ovim se kriterijima misli na kriterijume EU iz 1993. godine, koji se jednostavno moraju ispuniti da bi se pristupilo EU. U Eurojargonu se, pak, u vrlo sažetoj formi, ističe kako svaka zemlja koja želi pristupiti EU mora, prvo, dokazati da posjeduje stabilne institucije i da može pružiti poštovanje demokracije, pravne države, ljudskih prava i zaštitu manjina. Drugo, mora već posjedovati funkcionirajuću tržišnu privredu. Treće, mora preuzeti kompletan Acquis i podržati različite ciljeve EU. I, konačno, mora raspolagati javnom upravom koja je u stanju primjeniti i provesti pravne propise EU. U Eurojargonu se još s tim u svezi kaže da EU zadržava pravo da odluči kada je jedna zemlja-kandidat isunila ove kriterije i kada je EU spremna primiti novog člana u svoje redove.

U oficijelnom Pojmovniku EU se, pak, detaljnije govori o svemu ovomu:

a) pristupni pregovori

Pristup neke zemlje Evropskoj uniji je reguliran u članku 49 Ugovora o EU. Sukladno njemu, svaka zemlja koja postavlja zahtijev za prijem u Evropsku uniju mora ispuniti dva preduslova:

a) biti evropskom državom i

b) i pridržavati se osnovnih  principa  slobode, demokracije, poštivanja ljudskih prava i temeljnih sloboda, u krajnjem biti pravna država (članak 6, pausus 1, istog ugovora).

Evropski savjet  odlučuje o pristupu neke zemlje EU tek nakon saslušanja Komisije EU i nakon suglasnosti s prijemom Evropskog parlamenta. Odluka o prijemu mora biti jednoglasno donijeta od svih 27 šefova država ili vlada članica EU. Potom se pristupni uslovi, pristupni datum, eventualno i potrebni prijelazni rokovi za prilagodbu ugovorima na kojima počiva EU, reguliraju u formi posebnog  ugovora između zemlje koja pristupa EU i svih njenih članica. Takav ugovor potom mora biti ratificiran u svim članicama EU i u zemlji koja pristupa EU, sukladno njenom ustavu.

b) pristupno partnerstvo

Svaka zemlja mora ispuniti i dodatne kriterije utvrđene na summitu EU u Kopenhagenu 1993. godine. Ti čuveni kriterijumi su, inače, potvrđeni i na summitu EU u Madridu 1995. godine. Sukladno njima, da bi neka zemlja postala članicom EU, mora ispuniti tri uslova:

a) zadovoljiti politički kriterij, a to znači osigurati vlastitu institucionalnu stabilnost kao garanciju za demokratski i pravnodržavni poredak, za poštivanje ljudskih prava i zaštitu manjina;

b) zadovoljiti privredni kriterijum, a to znači da ima funkcionalnu tržišnu privredu i da je sposobna izdržati dolazeći konkurencijski pritisak unutar EU;

c) ispuniti bezuslovno acguis kriterije, a što podrazumijeva ne samo preuzimanje kompletnog primarnog i sekundarnog stečenog prava EU, nego i ciljeve političke unije, te privredne i valutne unije učiniti vlastitima. Najvažnije je, pak, zapamtiti da Evropski savjet može zaključiti pristupne pregovore s nekom zemljom tek ako su ispunjeni politički kriterijumi.

c) Screeening, TAIEX

Pristupne zemlje se ocijenjuju od strane EU prema uloženim naporima u ispunjavanju pristupnih kriterijuma. U isto vrijeme se i EU podešava u sposobnosti da primi novu članicu ili članice. Nad tim nadzire Komisija EU. Postupak preuzimanja Akija je podijeljen u poglavlja, a ove se oblasti ustanovljavaju putem ispitivanja dosljednosti peuzimanja pravne stečevine u domaće zakonodavstvo zemlje aspiranta u postupku zvanim screening, čemu pomaže i program za tehničku pomoć i razmjenu informacija, nazvan TAIEX.

Svako poglavlje se mora pojedinačno ispregovarati. Pregovori se održavaju u okvirima bilateralnih vladinih konferencija između država-članica EU i svakog kandidata. Rezultati pregovora (uključivo rezultati političkog i privrednog dijaloga) ulijevaju se potom u pristupni ugovor i to kada su zaključeni pregovori o svim poglavljima. Screening predstavlja pripremnu fazu pristupnih pregovora, ali mu se ipak pridaje centralno značenje, jer je osnova za bilateralne pregovore EU s pojedinim zemljama voljnim da pristupe EU.

Već pomenuti TAIEX (Technical Assistance and Information Exchange) je samo instrument tehničke pomoći i razmjene informacija putem kojih se pospješuje preuzimanje Akija u zemljama voljnim da budu članice EU. TAIEX je već primjenjen i pomogao je prijem u EU njenih posljednjih 12  zemalja-članica, a sada treba pomoći i zemljama Zapadnog Balkana, kaže se oficijelno u Bruxellesu. Ovim se instrumentom podržava, također, i tzv. politika dobrosusjedstva EU i njena politika prema Rusiji.

Kulturna prijestolnica Evrope (Kulturhauptstadt):

Svake godine se najmanje jednom evropskom gradu dodijeljuje titula kulturna prijestolnica Evrope (Kulturhauptstadt Europas). Time bi se trebalo kulturološko nasljeđe i šarm dotičnog grada ili gradova učiniti poznatijim diljem Evrope, a ne samo u zemljama EU, kako bi evropski građani bili još svjesniji njihovog zajedničkog kulturnog nasljeđa, bogatstva i raznolikosti. U 2008. godini ovaj privilegij uživaju jedan grad iz EU i jedan izvan EU - britanski Liverpool i norveški Stavanger.

L

Lisabonski ugovor

Tek su 18. i 19. oktobra prošle godine šefovi država i vlada zemalja Evropske unije uspjeli postići u Bruxellesu dogovor o novom reformskom ugovoru, svojevrsnoj zamjeni za propali Evropski ustav. Općeprihvaćeno je mišljenje da se zasluge za ovaj kompromis imaju pripisati agilnom predsjedavanju EU u prvoj polovici 2007. godine SR Njemačke, odnosno Angele Merkel. Slične zasluge pripadaju i vrijednom portugalskom predsjedavanju EU u drugoj polovici prošle godine. Potom je uslijedila i svečanost potpisivanja ovog govora, 13.decembra prošle godine u Lisabonu. A novi temeljni ugovor EU, koji se krije iza ovog pojma, je u međuvremenu prošao ratifikaciju u 11 zemalja EU.

Dogovorom o novom ugovoru EU i očekivanom ratifikacijom trebala bi, dakle, biti konačno prebrođena institucionalna kriza u EU izazvana propašću Evropskog ustava. O novom ugovoru EU se i dalje lome koplja. Jedni ga smatraju uspijelom zamjenom za Evropski ustav, a drugi nedorečenim i nedostatnim. Predsjednik Komisije EU Jose Manuela Barroso ga je, primjerice, ocijenio ovako: Ovo je povijesni sporazum koji Evropskoj uniji daje kapacitete da djeluje u 21. stoljeću.

Euro-skeptici su se sigurno odmah prisjetili kako je ne tako davno tim riječima hvaljen i Evropski ustav, koji je potom neslavno propao na putu ratifikacije u Francuskoj i Nizozemskoj. Za naglasiti je, pak, da je u Lisabonski ugovor preuzet iz Evropskog ustava zamišljeni većinski sustav odlučivanja, koji bi trebao omogućiti efikasnije donošenje odluka i time djelotvorniju i demokratskiju EU. Nije nevažno znati da samo u tom slučaju ima mjesta u EU i za sve zemlje bivše Jugoslavije!

Poučene negativnim iznenađenjima na francuskom i nizozemskom referendumu, sve su zemlje EU (izuzev Irske) sklone da ratifikaciju Lisabonskog ugovora obave mimo referenduma - u svojim parlamentima. Dakle, najvažnije u novom ugovoru EU bi moglo biti upravo to što omogućuje da se ubuduće odluke u EU donose većinski u čak 50 novih oblasti, uključivo i u oblastima pravosuđa i policijske suradnje, obrazovanja, pa i privrede. Princip odlučivanja konzensusom ostao je, pak, da važi i dalje u oblastima vanjske politike, obrane, dijelom i socijalnih pitanja, poreza i kulture. Nije nevažno, dakako, da bi ubuduće EU trebala imati - osim predsjednika Komisije EU i šestomjesečnog rotirajućeg predsjedavajućeg između šefova država ili vlada - i predsjedavajućeg Evropskog savjeta, neformalnog predsjednika EU s mandatom od dvije i pol godine, koji bi trebao predstavljati EU prema vani i osigurati bolji kontinuitet u njenom radu.

Odlučivanje unutar EU po principu duple većine uvodi se od 2014. godine, s tim da do 31. marta 2017. godine vrijede i prijelazne odredbe za Poljsku. Dakle, ukoliko Lisabonski ugovor bude ratificiran u svim zemljama EU, odluke u EU donosit će se po principu tzv. duple većine, što i ne znači drugo do da je jedna odluka važeća ako za nju glasa većina članica EU (55%), te ukoliko ta većina  predstavlja i većinu stanovništva EU (65%).

U Lisabonskom ugovoru je reguliran i poboljšan položaj nacionalnih parlamenata i, posebice, Evropskog parlamenta u procesu odlučivanja unutar Evropske unije. Povelja o temeljnim pravima se, pak, putem posebne klauzule proglašava sastavnim dijelom Lisabonskog ugovora, s tim što neće vrijediti u Velikoj Britaniji i u Poljskoj.

M

Maastrichtski kriterijumi (Maastricht-Kriterien):

Pod ovim se kriterijumima misli na pet odlučujućih kriterija za odluku da li neka članica EU smije ili ne smije uzeti euro za svoju valutu. Tih pet kriterijuma su:

1) stabilnost cijena (inflacija ne smije biti veća od 1,5 procenata iznad inflacione stope u tri zemlje EU s najnižom inflacijom u protekloj  godini);

2) budžetski deficit (deficit mora u pravilu biti 3% bruto-društvenog proizvoda);

3) dugovi (ukupni državni dugovi ne smiju prekoračiti 60% ukupnog bruto društvenog proizvoda. Izuzetak se može učiniti za onu zemlju s visokim dugovima, ukoliko se njen dug stalno snižava);

4) kamatne stope (dugoročne kamatne stope ne smiju biti više od 2% iznad kamata u tri zemlje s najnižom inflacjom u protekloj godini); i

5) stabilnost valutnog kursa (valutni kurs nacionalne valute mora ostati dvije godine dugo unutar unaprijed određenih granica kretanja).

N

Politika prema susjedima (Nachbarschaftspolitik):

Evropska politika prema susjedima (ENP) je koncipirana tek 2004. godine u okvirima politike proširenja EU. Cilj ENP-a je spriječiti nastajanje novih jazova između proširene EU i njenih susjeda, te umjesto toga ojačati stabilnost, sigurnost i dobrobit sviju. Osnova ENP-a su zajedničke vrijednosti kao što su demokracija, ljudska prava, princip pravne države, odgovorno vođenje države, tržišna privreda i održivi razvoj. Intenzitet odnosa usmjerava se prema tomu koliko se i kako dijele međusobne vrijednosti. Ključ ENP-a su, pak, između EU i pojedine susjedne zemlje dogovoreni ENP-akcioni planovi. U ovim partnerskim ugovorima radi se o prioritetima za kratkoročne i srednjoročne političke i privredne reforme.

Non-Paper:

S ovim odomaćenim izrazom posvuda u svijetu, a ne samo u zemljama EU, se označavaju neoficijelni dokumenti, to jest oni dokumenti koji nisu prošli nikakav službeni postupak prihvatanja, a imaju, ili mogu imati, određenu političku težinu.

O

Metoda otvorene koordinacije

(Offene Koordinierungsmethode):

U mnogim političkim oblastima (na primjer, u oblastima stručnog i daljnjeg obrazovanja, penzija i zdravstva, doseljavanja i azila) utvrđuju vlade zemalja EU i dalje svoje vlastite propise. Ova vrsta učenja jednih od drugih zove se u eurojargonu metodom otvorene koordinacije.

OLAF - Evropski ured za borbu protivu prijevara

(OLAF - Office Européen de Lutte Anti-Fraude):

OLAF je kratica francuskog imena za Evropski ured za borbu protivu prijevara (Office Européen de Lutte Anti-Fraude). Ova nezavisna služba EU ima nalog i obvezu, u stvari, da otkrije i progoni prijevare, korupciju i druge protuzakonske radnje koje štete financijskim interesima EU. OLAF može - pri osnovanoj sumnji - započeti istragu i istraživati kao policija, uključivo i u institucijama EU i u zemljama-članicama Evropske unije.

P

Stubovi EU (Pfeiler der EU):

Evropska unija donosi odluke u tri različite političke oblasti koje su u eurojargonu poznate i kao tri stuba EU. Prvi stub EU čine one zajedničke političke oblasti, u kojima se odluke donose putem metode zajedništva, što znači uz sudjelovanje Komisije EU, EP-a i Vijeća. Drugi stub čine zajednička vanjska i sigurnosna politika, kod kojih odluke donosi samo Vijeće. Treći stub je suradnja policijskih i pravosudnih vlasti po pitanjima kaznenog progona, u kojoj također odluke donosi Vijeće.

Primarno pravo EU (Primäres Gemeinschaftsrecht):

Evropsko pravo se rasčlanjuje u primarno i sekundarno pravo. Pod primarnim  pravom EU  se podrazumijevaju ugovori na kojima počiva EU, slični u osnovi ustavu, kakvi su npr. ugovori o osnivanju EEZ i EUROATOM-a (Rimski ugovori), kao i njihove kasnije dopune i izmijene, kao i svi potonji  pristupni ugovori. Pod ovim pojmom se misle, također, i pravni principi, kao i od strane EuGH obvezujeće formulirana temeljna prava ili pravno-državni principi.

R

Vijeće/Savjet (Rat):

Postoje tri evropske ustanove, koje nose u svom imenu pojam vijeće ili savjet. To su: Evropski savjet (Der Europäische Rat), Vijeće EU (Der Rat der Europäischen Union) i Savjet ili Vijeće Evrope (Der Europarat). U svakodnevnom novinskom baratanju s ova tri termina najgore je ako niti samim novinarima (ili političarima) nije jasno šta se skriva ispod kojeg od ovih naziva. U Eurojargonu se u svezi s ova tri posve različita pojma kaže:

Kao Evropski savjet (vijeće) označava se susret šefova država ili vlada (to znači predsjednika zemalja ili predsjednika vlada) svih zemalja-članica EU i predsjednika Komisije EU. Evropski savjet je, inače, najviši politički gremij za donošenje odluka u EU, otuda se ovaj susret često i zove susretom na vrhu;

Vijeće (savjet) Evropske unije (Der Rat der Europäischen Union) se ranije zvalo Ministarsko vijeće EU. Vijeće se sastoji iz ministara vlada svih zemalja EU. Vijeće se sastaje redovito, kako bi donijelo konkretne odluke ili prihvatilo određene pravne propise EU.

Savjet ili Vijeće Evrope (Der Europarat) nije, dakle, uopće institucija EU, nego je međuvladina organizacija sa sjedištem u Strasbourgu, u čije ciljeve se ubrajaju zaštita ljudskih prava, poticanje kulturne raznolikosti u cijeloj Evropi i borba protivu socijalnih problema, kao i protivu neprijateljstva prema strancima i netolerancije u cijeloj Evropi. Savjet odnosno Vijeće Evrope je osnovano 1949. godine. U prve uspijehe Savjeta/Vijeća Evrope se ubraja usvajanje Evropske konvencije o ljudskim pravima. Na temelju ove konvencije mogu građani iz svih zemalja-članica Savjeta/Vijeća Evrope, a to su skoro sve evropske zemlje, izuzev Bjelorusije, potražiti sudsku pravdu i pred Evropskim sudom za ljudska prava, doduše tek nakon što iscrpu pravne mogućnosti unutar svoje zemlje.

S

Saharova nagrada ili Nagrada za ljudska prava

(Sacharow-Preis):

Evropski parlament dodijeljuje od 1988. svake godine Saharovu nagradu za duhovnu slobodu (Sacharow-Preis für geistige Freiheit) osobama ili organizacijama koje su se istakle u borbi za ljudska prava i temeljne slobode. Nagrada je dobila ime po dobitniku Nobelove nagrade Andreju Saharovu i iznosi 50.000 eura.

Prvi dobitnik ove nagrade je bio Nelson Mandela (1988.), a prošle ju je godine dobio Salih Mahmoud Osman, sudanski odvjetnik i borac za ljudska prava.

Od pojedinaca i institucija s prostora bivše Jugoslavije Saharovu nagradu su do sada dobili samo dvojica kosovskih Albanaca - Adem Demaçi (1990.) i Ibrahim Rugova (1997.), kao i list Oslobođenje (1992.) za odvažnu ulogu u obrani grada Sarajeva.

Zemlje Schengena (Schengenland, Schengen-Staaten):

Godine 1985. dogovorilo je pet zemalja EU (Francuska, Njemačka, Belgija, Luxembourg i Nizozemska) ukidanje personalnih kontrola na međusobnim granicama. Time je nastala oblast bez granica, koja se zove schengeskom oblasti, po mjestu u Luxembourgu po imenu Schengen, u kojem je ugovor između pet zemalja potpisan.

Zemlje schengenskog sporazuma su uvele zajedničku viznu politiku, a dogovorile su i provođenje djelotvornih kontrola na njihovim vanjskim granicama. Moguće su, i dalje, povremene kontrole i na njihovim unutarnjim granicama, ako takvo što zahtijevaju mjere očuvanja javnog reda ili nacionalna sigurnost. U principu, schengenskoj oblasti pripadaju danas sve zemlje EU, kao i Island i Norveška, a ovaj je ugovor postao u međuvremenu i dijelom EU-ugovora. Izuzetak od ovog pravila su zatražile i dobile Velika Britanija i Irska, koje nisu željele sudjelovati u provođenju mjera u svezi graničnih konrola i dodijeli viza.

U najkraćem, građani jedne schengenske države ne trebaju vize za putovanje unutar zemalja Schengena. Građani iz  trećih zemalja, koji raspolažu ulaznom vizom za jednu zemlju schengenske oblasti, mogu slobodno putovati u sve zemlje te oblasti, dakle u cijelu EU, izuzev u Veliku Britaniju i Irsku.

Sekundarno pravo Unije

(Sekundäres Gemeinschaftsrecht):

Pod sekundarnim pravom Evropske unije podrazumijevaju se svi pravni akti koji su donijeti od organa EU na osnovu primarnog prava EU, dakle ugovora. U sekundarno pravo EU se ubrajaju, dakle, temeljne smjernice (zakoni), propisi, odluke i zaključci, kao i izjave i preporuke. Ovi pravni akti se potom razlikuju glede njihova djelokruga i adresa na koja su upućeni.

Socijalni dijalog (Sozialer Dialog):

Pod pojmom socijalni dijalog se podrazumijevaju diskusije, pregovori i zajedničke mjere evropskih socijalnih partnera, kao i diskusije između socijalnih partnera i institucija EU. Pod socijalnim partnerima se, pak, misli i na poslodavatelje i posloprimatelje, što bismo kod nas rekli i na gazde i na radnike. Oboji su na nivou EU predstavljeni na odgovarajući način kroz tri značajne  organizacije:

1) Evropsko sindikalno udruženje (EGB), koje zastupa radnike;

2) Uniju evropskih industrijskih saveza i udruženja poslodavaca (UNICE), koje zastupa privatne poslodavatelje;

3) Evropsko centralno udruženje javne privrede (CEEP), koje zastupa poslodavatelje iz javnih službi.

Komisija EU knsultira sva tri pomenta udruženja u svezi pitanja zapošljavanja i socijalnih pitanja.

Stakeholder:

Stakeholder su osobe ili organizacije koje imaju interese za pravnim propisima EU i političkim zaključcima, ili su, pak, njima pogođeni.

Strasbourg/Straßburg:

Strasbourg je francuski grad na granici s Njemačkom. U njemu se jednom mjesečno održavaju plenarne sjednice Evropskog parlamenta. Strasbourg nije samo središte Evropskog parlamenta, nego i sjedište Evropskog suda za ljudska prava i Savjeta/Vijeća Evrope - institucija koje ne pripadaju organima EU.

Supsidijarnost (Subsidiarität):

Princip supsidijarnosti (Subsidiaritätsprinzip) je jedan od najvažnijih principa u djelovanju EU, koji i ne znači drugo do da se odluke na nivou EU moraju donositi u interesu građana, to jest da se zakoni i pravila smiju uopće donositi na nivou EU samo ako se određeni ciljevi ne mogu postići unutar njenih članica, ili ih one same ne mogu postići, pa je neophodno zajedničko djelovanje unutar EU, kako bi se ostvarili bolji rezultati. Drugim riječima, EU ne poduzima nikakve mjere na nivou EU (izuzev oblasti za koje je striiktno nadležna) ako se određeni problemi mogu riješiti na zemaljskom, pokrajinskom ili lokalnom nivou unutar svi