Jo Walton: SF reading protocols

[zakk]

SF reading protocols

Jo Walton

Genres are usually defined by their tropes—mysteries have murders and clues, romances have two people finding each other, etc. Science fiction doesn't work well when you define it like that, because it's not about robots and rocketships. Samuel Delany suggested that rather than try to define science fiction it's more interesting to describe it, and of describing it more interesting to draw a broad circle around what everyone agrees is SF than to quibble about the edge conditions. (Though arguing over the borders of science fiction and fantasy is a neverending and fun exercise.) He then went on to say that one of the ways of approaching SF is to look at the way people read it—that those of us who read it have built up a set of skills for reading SF which let us enjoy it, where people who don't have this approach to reading are left confused.

If you're reading this, the odds are overwhelming that you have that SF reading skillset.

(As I'm using it here, "science fiction" means "science fiction" and "SF" means "the broad genre of science fiction and fantasy.")

We've all probably had the experience of reading a great SF novel and lending it to a friend—a literate friend who adores A.S. Byatt and E.M. Forster. Sometimes our friend will turn their nose up at the cover, and we'll say no, really, this is good, you'll like it. Sometimes our friend does like it, but often we'll find our friend returning the book with a puzzled grimace, having tried to read it but "just not been able to get into it." That friend has approached science fiction without the necessary toolkit and has bounced off. It's not that they're stupid. It's not that they can't read sentences. It's just that part of the fun of science fiction happens in your head, and their head isn't having fun, it's finding it hard work to keep up.

This can happen in different ways. My ex-husband once lent a friend Joe Haldeman's The Forever War. The friend couldn't get past chapter 2, because there was a tachyon drive mentioned, and the friend couldn't figure out how that would work. All he wanted to talk about was the physics of tachyon drives, whereas we all know that the important thing about a tachyon drive is that it lets you go faster than light, and the important thing about the one in The Forever War is that the characters get relativistically out of sync with what's happening on Earth because of it. The physics don't matter—there are books about people doing physics and inventing things, and some of them are SF (The Dispossessed...) but The Forever War is about going away to fight aliens and coming back to find that home is alien, and the tachyon drive is absolutely essential to the story but the way it works—forget it, that's not important.

This tachyon drive guy, who has stuck in my mind for years and years, got hung up on that detail because he didn't know how to take in what was and what wasn't important. How do I know it wasn't important? The way it was signalled in the story. How did I learn how to recognise that? By reading half a ton of SF. How did I read half a ton of SF before I knew how to do it? I was twelve years old and used to a lot of stuff going over my head, I picked it up as I went along. That's how we all did it. Why couldn't this guy do that? He could have, but it would have been work, not fun.

These days I much more often have this problem from the other end—the literary end. The best example of this I remember came from Making Light in a thread called Story for Beginners. A reviewer wanted to make the zombies in Kelly Link's "Zombie Contingency Plans" (in the collection Magic For Beginners) into metaphors. They're not. They're actual zombies. They may also be metaphors, but their metaphorical function is secondary to the fact that they're actual zombies that want to eat your brains. Science fiction may be literalization of metaphor, it may be open to metaphorical, symbolic and even allegorical readings, but what's real within the story is real within the story, or there's no there there. I had this problem with one of the translators of my novel Tooth and Claw—he kept emailing me asking what things represented. I had to keep saying no, the characters really were dragons, and if they represented anything that was secondary to the reality of their dragon nature. He kept on and on, and I kept being polite but in the end I bit his head off—metaphorically, of course.

When I read literary fiction, I take the story as real on the surface first, and worry about metaphors and representation later, if at all. It's possible that I may not be getting as much as I can from literary fiction by this method, in the same way that the people who want the zombies and dragons to be metaphorical aren't getting as much as they could. But it's interesting that it's precisely those SF books that best lend themselves to metaphorical readings that gain credibility with academia—it's Dick who has a Library of America edition, not Sturgeon or Heinlein. It's Kelly Link who's getting that mainstream review, not Elizabeth Bear.

And then there are people like my aunt. She's one of the canonical people I lent SF to and she tried but could never get into it. When I was published she worked her way through The King's Peace, and eventually managed to see past the metaphorical. "It's just like Greek myths or the bible!" she said brightly. That was all the context she had. I fell over laughing, but this really was her first step to acquiring the reading habits we take for granted.

I once got into an argument on a Trollope mailing list with people who like footnotes. (I hate all footnotes not written by the author.) The people I was arguing with maintained that they needed footnotes to understand the story, because Trollope wrote expecting his readers to know what a hansom cab was and to understand his jokes about decimalization. I argued that they'd either figure it out from context or they didn't need to. After a while I realised—and said—that I was reading Trollope as SF, assuming that the text was building the world in my head. They quite sensibly pointed out that SF does it on purpose, but I don't think any of us enjoyed Trollope any more or any less, except that I continue to seek out Victorian novels in editions without footnotes.

Having a world unfold in one's head is the fundamental SF experience. It's a lot of what I read for. Delany has a long passage about how your brain expands while reading the sentence "The red sun is high, the blue low"—how it fills in doubled purple shadows on the planet of a binary star. I think it goes beyond that, beyond the physical into the delight of reading about people who come from other societies and have different expectations.

Because SF can't take the world for granted, it's had to develop techniques for doing it. There's the simple infodump, which Neal Stephenson has raised to an artform in its own right. There are lots of forms of what I call incluing, scattering pieces of information seamlessly through the text to add up to a big picture. The reader has to remember them and connect them together. This is one of the things some people complain about as "too much hard work" and which I think is a high form of fun. SF is like a mystery where the world and the history of the world is what's mysterious, and putting that all together in your mind is as interesting as the characters and the plot, if not more interesting. We talk about worldbuilding as something the writer does, but it's also something the reader does, building the world from the clues. When you read that the clocks were striking thirteen, you think at first that something is terribly wrong before you work out that this is a world with twenty-four hour time—and something terribly wrong. Orwell economically sends a double signal with that.

Because there's a lot of information to get across and you don't want to stop the story more than you can help, we have techniques for doing it. We have signals for what you can take for granted, we have signals for what's important. We're used to seeing people's names and placenames and product-names as information. We know what needs to be explained and what doesn't. In exactly the same way as Trollope didn't explain that a hansom cab was a horse-drawn vehicle for hire on the streets of London that would take you about the city but not out into the countryside, and Byatt doesn't explain that the Northern Line is an underground railroad running north south through London and dug in the early twentieth century, SF characters casually hail pedicabs and ornithopters and tip when they get out.

People have been writing science fiction for more than a century, and we've had more than eighty years of people writing science fiction and knowing what they were doing. The techniques of writing and reading it have developed in that time. Old things sometimes look very clunky, as if they're inventing the wheel—because they are. Modern SF assumes. It doesn't say "The red sun is high, the blue low because it was a binary system." So there's a double problem. People who read SF sometimes write SF that doesn't have enough surface to skitter over. Someone who doesn't have the skillset can't learn the skillset by reading it. And conversely, people who don't read SF and write it write horribly old fashioned clunky re-inventing the wheel stuff, because they don't know what needs explanation. They explain both too much and not enough, and end up with something that's just teeth-grindingly annoying for an SF reader to read.

There are however plenty of things out there, and still being written, that are good starter-sets for acquiring the SF reading skillset. Harry Potter has been one for a lot of people.




Jo Walton is a science fiction and fantasy writer. She's published eight novels, most recently Half a Crown and Lifelode, and two poetry collections. She reads a lot, and blogs about it here regularly. She comes from Wales but lives in Montreal where the food and books are more varied.

[mac]

Jesi li linkove sam dodavao ili je to neka copy-paste magija?

Ovaj tekst mi dade ideju o nekoj vrsti hipertekstualnog romana. Na početku čitanja odabereš taj nekakav skillset koji ti najviše odgovara, a roman se onda "premetne" u onu verziju koja najviše odgovara čitaocu. To čak ne moramo da ograničimo na SF predispoziciju. Ako čitalac nije živeo u Americi onda sve reference, koje Amerikanci poznaju a o statak sveta ne, treba da se zamene nekim internacionalnim referencama. Pisac praktično piše nekoliko romana istovremeno, za različite publike.

[zakk]

Jesi li linkove sam dodavao ili je to neka copy-paste magija?

malo html>bbcode find/replace-a

[scallop]

Zakk, uputio si me na ovaj topik. Moja priča o ženi pred slepilom je stara bar 20 godina. O agresivnosti SF-a sam i pisao bar nekoliko puta. Ispada da je pametno napisano samo ako je na engleskom. Ja stalno imam problem sa čitaocima izvan fandoma. U romanu "Grbovnik" se dogodilo da su takvi "proveravali" istorijske fakte i tu se pogubili, za "Rašane" misle da treba da prouče alhemiju. Slično bi bilo kad bi neko tragao za podacima o porodici Golsvorti da bi čitao Tomasa Mana.

Više mi se dopao deo označen plavom bojom. Mada, ne bih bio sklon da je SF veza u kojoj na jednoj strani stoji odgovarajući alat za pisanje, a na drugoj, isti takav alat za čitanje. Bar ne tako jednostavna veza. Postoje tu i veština i priprema. Zato ta premisa prilično važi kad se pisci iz mejnstrima, zbog potrebe, uključuju u fantastiku. Tu nema odgovarajuće veštine i pripreme i gola pismenost nije dovoljna. Dobar primer je reakcija na prisutvo takvih pisaca u Skrobonjinim tematskim zbirkama.

Macova opaska je tu sasvim primerena. Imao sam priliku, mislim da tu svesku još imam kod kuće, da čitam SF verziju romana "Kapetan Blad". Neko se drznuo da "prepeva" postojeći roman. I, možda je moguće, budući da je i fandom limitiran svojim čitalački alatom, da neko ko nije čitao "prvu verziju" sasvim lepo primi "drugu". Katastrofa!

Pardon. I Slobodan Ćurčić je svojevremeno uvalio Sirius-u SF verziju svoje krimi priče. I bio optužen za plagijat. Jedva je dokazao da je i priča pod pseudonimom njegova. Budući da se to ne radi, stigao je na crnu listu Sirius-a.

[zakk]

Nije ovo tu zato što je neznamkolko pametno i originalno, nego što je bilo dostupno. Imamo i mi sijaset naših primera, al nisu mi baš dostupni za pejstovanje :/

[zakk]

Protocols and The Spectacle of Reading Fantastika by John H. Stevens

Reading as Fantasy, Protocols as Fiction by John H. Stevens

[Mme Chauchat]

Evo, a ja tek sad pročitah Voltonovu. Zanimljivo. Mislim da ću idući put kad budem naišla na SF/F/H pisca koji svoj tekst počinje off pišanjem po mejnstrim piscima i čitaocima jednostavno dići ruke na vreme. Ovo što ona piše o tome kako treba čitati - vrlo pažljivo i sa svim senzorima uključenim - svakako stoji, ali žena očigledno ne kapira da to važi za sve vrste književnosti. Važi i za detektivske romane više nego išta, ali važi jednako i za Dostojevskog ili Prusta. A njena opaska o čitanju viktorijanskih romana bez fusnota je problematična upravo jer takvo neinformisano čitanje lako postaje pogrešno čitanje. Mislim da sam se baš prilikom čitanja nekih njenih prikaza ne-SAD knjiga pljeskala rukom po čelu jer je žena previđala opštepoznate istorijsko-kulturne stvari. Naravno da nije neophodno biti stručnjak za datu epohu, ali neke osnovne stvari treba znati. Živele fusnote, glosari i pogovori!

[Mme Chauchat]

A Stivens citira Džemsa Gana:
" Most of us read carelessly, and care is unnecessary for most of the reading we do. Science fiction demands a different kind of reading—a kind of interaction with the text that may be required, in other circumstances, only by the most difficult literature, Joyce's Ulysses, say, but most SF readers believe that the pay-off of SF is greater, or, at least, more satisfying to their particular desires. "
Po čemu ispada da je sve mejnstrimaško ispod Džojsa - Ljiljana HĐ. Ajte, molim vas. Razumem ja loženje na "the door dilated" detalje i njihovo kukičanje u fensi SF miljee, ali baš da vidim ko će me ubediti kako je 70% pisaca SF/F/H na nivou Džina Vulfa ili jače.

[Mica Milovanovic]

Postoji ta muka kod fantastične proze da uspostavljanje plauzibilnosti sveta dela u mnogome zavisi od stepena spremnosti čitaoca da se upusti u igru, ali i od brojnih faktora na koje pisac može više ili manje da računa: njegovog opšteg nivoa obrazovanja, sličnih dela pročitanih u prošlosti i slično. Zbog toga on u ovoj vrsti proze mora da bude vrlo oprezan prilikom poređenja, metafora i sličnih egzibicija...

[Mme Chauchat]

Istina. SF pisac mora da koliko-toliko eksplicitno saopšti razne stvari koje ne-fantastičari ne moraju, a da pri tome ne dosadi, i u nekoj teoriji mora posvetiti mnogo vremena i pažnje konstruisanju svog imaginarnog sveta. Ali čini mi se da a) praksa pokazuje da je to tek idealan slučaj i b) pisci i čitaoci žanra povremeno gaje tu osvetoljubivu sklonost da omalovažavaju nefantastiku ili mejnstrim fantastiku kao pretencioznu, dosadnu ili pisanu za glupake; a od toga izlazim iz kože koliko i od zatočnika mejnstrima koji ne prave razliku između Vulfa i Edingsa jer je to, zaboga, nešto sa šarenim koricama i još izmišljeno.

[PTY]

A Stivens citira Džemsa Gana:
" Most of us read carelessly, and care is unnecessary for most of the reading we do. Science fiction demands a different kind of reading—a kind of interaction with the text that may be required, in other circumstances, only by the most difficult literature, Joyce's Ulysses, say, but most SF readers believe that the pay-off of SF is greater, or, at least, more satisfying to their particular desires. "
Po čemu ispada da je sve mejnstrimaško ispod Džojsa - Ljiljana HĐ. Ajte, molim vas. Razumem ja loženje na "the door dilated" detalje i njihovo kukičanje u fensi SF miljee, ali baš da vidim ko će me ubediti kako je 70% pisaca SF/F/H na nivou Džina Vulfa ili jače.

Taj nesretni Gan - isti onaj Gan za kog je Mića ustvrdio da je bio "zastareo" još dok je on (Mića) bio mlad - je rasuo svoje teorijske radove uokolo do te mere da se na njih nabasa isključivo slučajno, pa ih se retko čita u kronološkom (smislenom) redu. Pa ako se još pride i štrpkaju pasusi koji po pravilu budu višesmisleni van konteksta, eto sreće kučetu u liftu.


Gunov esej The Protocols of Science Fiction je primarno ekstrakt iz njegovog rada sa studentima a inicirala ga je potreba da se nalasi kako sve književne kategorije (da ih sad ne vređamo nazivom "žanrovi") imaju određene protokole čitanja, bez kojih je razumevanje teksta bitno otežano a ponekad čak i potpuno onemogućeno. U te svrhe se silno oslanjao na Dilejnija, pa se u ilustraciju služi njegovim vrlo definicijski zvučećim citatima poput "the conventions of poetry or drama or mundane fiction—or science fiction—are in themselves separate languages," i to Gan zapravo zove "protokolom", pa nastavlja: "...I realized that good reading is a matter of learning the protocols and applying them with understanding and sensitivity to a particular genre: poetry, for instance, is not read with the same protocols as prose, or an essay, as an article, or a short story, as a novel, or any of these, as drama. Similarly the sub-genres or categories have their own protocols—the mystery, for instance, the western, the gothic, the love story, fantasy, and science fiction. In each case one must identify the genre and then apply the appropriate protocol. If one doesn't know the correct protocol or misidentifies the genre, one is likely to misread something—in the sense, at least, that there is a "best" or even a "good" reading based upon the author's intention or a consensus of experienced readers.


Dakle, ko pogrešno primenjuje protokol, taj jednostavno ne razume tekst na način na koji autor očekuje da će tekst biti shvaćen. To nije pravilo samo po pitanju žanrovske književnosti, to je pravilo po pitanju shvatanja literature uopšte; ko pri čitanju satire ne primenjuje određeni protokol nužan za shvatanje iste, ne samo da će fulati satiričnu suštinu teksta, nego će ga smatrati i zdravo blesavim. Gan, a i Dilejni, stoga smatraju da ljudi nevični protokolu SFa čitaju SF dela u "pogrešnom ključu", tojest protokolu. Protokoli su zato pitanja i forme i sadržaja ujedno, ali ipak ne bi trebalo to dvoje brkati.

U ilustraciju gore navedenog, evo citata: "Misapplying protocols is illustrated in James Thurber's classic sketch "The Macbeth Murder Case," in which a husband accustomed to reading nothing but mystery novels finds himself without anything to read on the Caribbean-island vacation on which his wife has dragged him, until the Thurber-like narrator suggests he try one of the few books in the resort's library, a volume of Shakespeare's plays. The mystery-reader reads, and reports to the narrator each day, his misapplication of the mystery's protocols to Macbeth. He discards Macbeth and then Lady Macbeth as too obvious and ends up deciding the porter did it."

Ili

"If one should try to read Alice in Wonderland as if it were a science-fiction novel, one would ask skeptical questions about how Alice could fall down a rabbit hole without hurting herself or where the mass came from to make her grow so tall (or how her bones could support her) or where the mass went when she shrank. All these are inappropriate questions, of course, but if fantasy is approached skeptically, it evaporates; one cannot read it. On the other hand, if one should read hard science fiction without asking skeptical questions, as if it were fantasy (a much more common event), the reader would miss the most important aspect of hard SF, the fact that it creates a functional world that is different from but consistent with the world in which the reader lives."

Dakle, logika je neumoljiva: da bi se u potpunosti shvatila vrednost jednog SF književng dela, moraju se pri čitanju istog primeniti SF protokoli. A da bi se SF protokoli znali, mora se poznavati SF, i to ne samo u njegovoj proznoj varijanti, nego i u teorijskoj, i to treba poznavati i njegov sirovi i savremeni balk, a ne samo istorijske kuriozitete metaforične mu varijante iz pera Ursule ili Lema. A da bi se SF čitao u tolikoj meri, potrebna je prirodna sklonost žanru SFa, a ne tamo nekakve "fantastike uopšte", što uvek podrazumeva izrazit naglasak na epsku, mitološku, bajkovitu i basnovitu.

Drugim rečima, niti je Gan zastareo, niti su protokoli nejasni. Problem je, kao i sve ostalo, isključivo u očima posmatrača.

[scallop]

Hteo sam da se složim sa Libeat, ali, eto, propustiću. Da ne narušim idilu.

[PTY]

U tvom slučaju, nenarušena idila se sastoji u konzistentnom trolovanju svakog iole smislenog topika, i to u vidu "doprinosa" krajnje beznačajnog po sadržaju i visoko somnabuličnog po formi.

[scallop]

Upravo zbog tvoje vikend zlobe sam odustao. Tvoj čapljin pogled več vidi belo.

[Mme Chauchat]

Ako bismo se mogli vratiti na topik...
Dakle, ovakav kontekst je svakako znatno smisleniji ali implikacije koje odatle izvlače treće strane meni i dalje nije prihvatljiv. Naime, ako ja SF treba da shvatam kao dosledno razvijanje funkcionalnih svetova konzistentnih sa našim, možemo odmah otpisati cca 90% SFa koji se usto ne poklapaju potpuno sa Sterdženovim procentima sranja. Drugo, postavlja se pitanje zašto tako rigorozno odabran cilj treba da bude uvijen u "tamo nekakvu" fikciju i umetničku prozu umesto da bude izložen u formi futurološkog naučnog rada ili tako nečeg. Sve dok autori biraju da pišu fikciju, ja ću ih kao čitalac čitati i procenjivati koristeći protokole koji se na fikciju tj. umetničku prozu odnose, jer pretpostavljam da su to i hteli. Činim dužne otklone kad čitam satiru, realizam, nadrealizam, magični realizam, detektivske romane, horor, poeziju, tok svesti i naučne radove, a bogami i sf, i ne vidim što se meni apriori pripisuje da ne poznajem jedne protokole samo zato što poznajem deset drugih. Recimo. Recimo i da npr. Mijevil koristi alegorijske protokole uporedo sa fantastičarskim i da ja to uredno uzimam u obzir kao minus u odnosu na prefinjenije metaforičke varijante Ursule i Lema.
Naravno, ako se misli na poznavanje fizike, astronomije i matematike, te biohemije i ksenobiologije - o tome svakako nemam pojma; ali ako o konzistentnosti i uverljivosti datog fikcionalnog sveta mogu suditi samo uz njih, onda dolazimo u poziciju da sf smeju čitati i pisati samo odabrani malobrojni tj. uočljivo malobrojniji od trenutno aktivnih čitalaca i pisaca...

[PTY]

Upravo zbog tvoje vikend zlobe sam odustao. Tvoj čapljin pogled več vidi belo.

Radmilo.
Moj.radni dan traje deset sati i to kad mi je dobar dan. Kad mi nije dobar traje znatno duze. a ponekad ukljucuje i subote. kao danas na primer. Tako da mi, za razliku od vas koji cedite znas vec sta po forumu od ponedeljka pa do petka a vikendom serete kako vas drzava slabo placa za to cedjenje, ostaje samo deo vikenda da se sa vama u disciplini nadmecem. Otud vi i jeste majstori a ja samo amater drkadzija, ali to i dalje ne menja fakt da su ti postovi jebeno trolovanje a ti sam somnabulicno dokono spadalo. A sad mi se skini.


Jevtro, izvini za ovo, citacu tekad stignem kuci.

[Mme Chauchat]

Ok. Ima dana kad se osećam kao Mr. Pink.

[scallop]

Jevtropijevićka, nadam se da topik može da bude konzistentan, ali tu treba više od moje dobre volje.


Najpre, ciljeve "doslednog razvijanja funkcionalnih svetova" zaista treba ostaviti spekulativnoj fikciji i futuristici. Ko želi da svoje vizije raspravlja kroz pisanu reč, neka se tamo smesti. Ako želimo da dokučimo fantastiku kao takvu, a posebno naučnu fantastiku, prvo pitanje koje treba postaviti je: Zašto se pisac odlučuje za taj način komunikacije sa čitaocima? Uvek sam smatrao da lična motivacija uteruje pisca u pisanje, a model ili obrazac ili bilo kako ga nazvali je samo sredstvo kojim se očekuje optimalna eksplikacija. Sve što se može strpati u komercijalnu literaturu apsolutno nema taj pristup. Dakle, pisac bira ram za svoju sliku, a na potpuno različitoj strani se nalaze svi oni od kojih on očekuje da će tu sliku gledati i razumeti je. I tu se, nevoljno priznajem, suočavamo sa protokolima. Zašto se neko ukoči kad vidi ram i ne pogleda sliku? Kad je u pitanju fantastika, a opet ću posebno naglasiti naučnu fantastiku, ogroman procenat čitalaca jednostavno ne želi da prihvati njenu agresivnosti, odnosno niz uslovnosti sa kojima ga takva literatura suočava. Žele da pročitaju "dobru", neopterećujuću priču i ništa više. Među onima koji bi da priču u toj odeći ipak pročitaju, takođe postoji ograničavajući faktor koji određuje da li primenjeni obrazac mogu da svare ili ne. Tu je pisac fikcije u nebranom grožđu, sa jedne strane postoje čitaoci koji neće razumeti napisano, a sa druge koji će to napisano smatrati banalno jednostavnim ili ispod očekivanog nivoa. Tu su ti protokoli čitanja izuzetno osetljivi kad je u pitanju fikcija i ne čudi me obimno i dosledno nerazumevanje. Izgleda da simplifikacije u vidu crtanih karata, glosara i ostalih pomoćnih sredstava uspešnije funkcionišu i nije čudo da se tako lakše postiže masovnost čitanja. I, na kraju, uvek je pisac taj koji se opredeljuje za message delivery ili za komercijalni uspeh po svaku cenu. Mogao bih da dam bezbroj primera, ali možda ni ovoliko nikoga neće zanimati.


Izvinjavam se Libeat što sam uporno živ i na uštrb njenih nadanja. Ona ne mora da se skine, već se skinula.

[Lord Kufer]

Dobra, neopterećujuća priča 

[PTY]

Ako bismo se mogli vratiti na topik...
Dakle, ovakav kontekst je svakako znatno smisleniji ali implikacije koje odatle izvlače treće strane meni i dalje nije prihvatljiv.

Okej, ali da bar jedno odmah razjasnimo: kao prvo, u gornjem postu kojim ti repliciram, namera mi je bila da pojasnim Ganov koncept protokola. Gan je stara garda žanrovskih teoretičara i, koliko znam, niko se nije bavio tako iscrpnim definisanjem (niti tako specifičnom terminologijom) protokola. Nemam ništa protiv da odemo i u silnu širinu, ali tek da se zna, moj post je bio isključivo ritort na ono što sam citirala, a u tom smislu, prilično sam sigurna da si do zaključka došla na temelju jednog iz konteksta izvađenog citata koji samo parcijalno predstavlja ono što je Gan imao da kaže o protokolima uopšte, a o protokolu SFa specifično.
No dobro, idemo redom.

Naime, ako ja SF treba da shvatam kao dosledno razvijanje funkcionalnih svetova konzistentnih sa našim, možemo odmah otpisati cca 90% SFa koji se usto ne poklapaju potpuno sa Sterdženovim procentima sranja.

Opet ponavljam, Ganova razmatranja protokola se tiču i sadržaja i forme ujedno, ali to ne podrazumeva brkanje istih. Drugim rečima, prozno govno će uvek biti primarno prozno govno, i nema tu protokola čija bi primena tu donela boljitak. Recimo da ovde raspravljamo o delima koja su nastala kao rezultat napora svesnih i kompetentnih pisaca, pliz, Jevtro. A u nekoj krajnjoj liniji, recimo da čak i izvesni procenat niskokvalitetne literature koju Sterdžen smešta u onih 99% tu može da prođe kroz protokolske iglene uši, ukoliko makar i minimalno poštuje ne samo žanrovske odrednice, nego i bazični princip intertekstualnosti zbog kog bi mogao da se prihvati makar i kao fanfikšn. To što ti lično (ili ja, ili Suvin) smatraš tu prozu "šundom" ne uskraćuje joj pravo na žanrovsku pripadnost: to joj uskraćuje, eventualno, samo pravo na svojatanje izvesnog stepena literarnog kvaliteta, mada je i to podložno raspravi, mada ne znam koliko je poželjno u takve rasprave ulaziti.

Drugo, postavlja se pitanje zašto tako rigorozno odabran cilj treba da bude uvijen u "tamo nekakvu" fikciju i umetničku prozu umesto da bude izložen u formi futurološkog naučnog rada ili tako nečeg. Sve dok autori biraju da pišu fikciju, ja ću ih kao čitalac čitati i procenjivati koristeći protokole koji se na fikciju tj. umetničku prozu odnose, jer pretpostavljam da su to i hteli. Činim dužne otklone kad čitam satiru, realizam, nadrealizam, magični realizam, detektivske romane, horor, poeziju, tok svesti i naučne radove, a bogami i sf, i ne vidim što se meni apriori pripisuje da ne poznajem jedne protokole samo zato što poznajem deset drugih.Recimo. Recimo i da npr. Mijevil koristi alegorijske protokole uporedo sa fantastičarskim i da ja to uredno uzimam u obzir kao minus u odnosu na prefinjenije metaforičke varijante Ursule i Lema.

Aman. Tu je opet problem što ti od Gana ne znaš ništa sem ovih citata, inače bi se nas dve lako sporazumele da je (pre)poznavanje većine protokola intuitivno, da sad ne pominjem koliku tu ulogu igraju i lični afiniteti... Gan se tim razmatranjima bavio kad je žanrovska teorija bila praktično u povoju, balk njegovih zapažanja datira iz ranih sedamdesetih, i sigurno da ima teoretičara koji su se bavili savremenijim žanrovskim izrazom, ali neke činjenice ipak ostaju činjenice, a princip protokola ipak nije ekvivalent kvantum fizike, pobogu. Reci mi šta od onih bolodvanih citata u mom postu konkretno opovrgavaš, pa da bar donekle steknem predstavu šta ti je tu toliko neshvatljivo. Kao aktivnom čitaocu, podrazumeva se da ti je na desetine protokola poznato, jer garant si imala različite horizonte očekivanja pri čitanju Martina i Baćigalupija i one Monet kuracpalac i Basare i Peruca i Gorodišer i Krleže i Kiša i tako redom. Garant ih nisi sve redom čitala u istom ključu, zar ne? Koliko te znam, problem i je nastao samo kod Mijevila - isto kao i meni, uostalom - zato što ne baratamo protokolima za razumevanje takve proze. Nas obe smo zapele kod istog problema u Grad&Grad, jer to je fantastika koja ne ispunjava naša očekivanja, a ta očekivanja su bazirana na protokolu da fantastika ne sme biti besmislena. I to ti je to: ja shvatam da je Mijevil straobalan pisac i to lako prepoznajem i priznajem, ali nemam ni mrve želje da se trudim oko razumevanja nečega što mi instinktivno ne leži niti mi zanima uopšte.

Naravno, ako se misli na poznavanje fizike, astronomije i matematike, te biohemije i ksenobiologije - o tome svakako nemam pojma; ali ako o konzistentnosti i uverljivosti datog fikcionalnog sveta mogu suditi samo uz njih, onda dolazimo u poziciju da sf smeju čitati i pisati samo odabrani malobrojni tj. uočljivo malobrojniji od trenutno aktivnih čitalaca i pisaca...

ma, samo da sam tamo neki turbourbani Meho da pa da te ovde ispreskačem u dokazivanju koliko ti je ovo reductio ad ridiculum sviranje najmanje violine na svetu... ali stvarno nemam nameru da dajdžestujem žanrovske teoretičare, mada mogu sasvim samopouzdano da ti ovde ustvrdim kako bi dalje guglanje po pitanju Ganovih dela svakako bilo... pa, recimo vrlo svrhovito. 



PS. a  za vas dvojicu somnabuličnih mapetovaca, mogu samo reći da ste dobra krpa zakrpi, kako god da se već krpite.

[scallop]

A ja tebi da ako se Jevrtopijevićka bude i dalje mazohistički izlagala uterivanju tvog mišljenja u tuđe tintare onda joj zaista nema pomoći.

[Mme Chauchat]

Evo, dok sam ovo otkucala opet je počelo... ništa, povlačim se iz diskusije.

U redu, sad ja drugačije gledam na stvar. Naravno da se moje opaske nisu odnosile na Gana, osim ovog citata koji je, kao što si mi demonstrirala, u "prirođenom" kontekstu znatno drugačiji, pa ni ne mogu išta da opovrgavam, već na Voltonovu i Stivensa koji zauzimaju jedan prilično agresivno-defanzivni stav kad je u pitanju odnos SF i mejnstrima, i to stav koji je prilično čest kod ljudi koji sebe doživljavaju kao predstavnike ugrožene manjine (a nekad to, u vanliterarnom okruženju, i jesu): mi nismo jednako dobri, u stvari, mi smo bolji, mi smo prava ali neshvaćena elita. Kao predstavnik raznih ugroženih manjina    mogu samo da posvedočim koliko je takav stav poguban; ne samo da najčešće nije tačan, ne samo što izaziva antagonizam čak i kod dobronamernih izvanjaca, već dovodi do potpunog voljnog slepila za sve ono što valja kod "neelitne većine" i do pojačavanja samoizolacije do potpuno incestuoznog stepena.
To se, ne baš iznenađujuće, može povezati i sa Skalopovom pričom o dvostepenom problemu - prihvatanju uslovnosti SFa i stepenu težine teksta; naime, mislim da pristup kakav forsira Džo Volton et al. u krajnjoj liniji može dovesti samo do onakvih izjava kao što je jedna koju sam nedavno pročitala, "Doroti Sejers je jedan od najvećih pisaca XX veka", baš tako i bez ikakvih daljih kvalifikacija, jednostavno jer ta osoba koja (valjda) dobro poznaje englesku detektivsku prozu veze nema sa engleskim mejnstrimom ili njegovim protokolima čitanja, a Sejersova se izdvaja malo višim stepenom težine teksta - naglašavam: malo - od Agate i društva, i eto nama najvećeg pisca XX veka. Sa druge strane, pisac koji ima ozbiljno težak i gust tekst, kao što je Vulf i u znatno manjoj meri Dilejni (da, znam da sam zastarela) u SF okruženju izlaže se opasnosti da nikad ne bude u potpunosti shvaćen i pročitan, naročito ako kao njih dvojica poseže za nekim instrumentima van sf kruga.

[PTY]

Evo, dok sam ovo otkucala opet je počelo... ništa, povlačim se iz diskusije.

Naravno da se povlačiš... to ti je već oprobani recept kojim se u fandomu filtrirala ne samo diskusija nego i učesnici, pa je zato tamo i preostao samo KremDeLaKrem...   


Za Voltonovu i Stivensa nemam komentara, odavno sam se svikla na fakt da ljudi po ustavu imaju pravo da tumače sve i svja kako im se prohte. Meni je samo bilo bitno da skrenem pažnju kako se original znatno razlikuje od interpretacija.


O stavovima i samodoživljaju manjina ne bih odveć da pričam, jer o tome znam daleko više no što je potrebno za uobičajeni ćitćat.


O ozbiljnim i gustim tekstovima tipa Vulfovog i Dilejnijevog, rekla bih da su prilično dobro shvaćeni od strane onih kojima su namenjeni. Vulf je... pa, Vulf je Vulf, a Dilejnijev opus je do te mere u žiži intresovanja akademskog kruga da je i mene to zdravo iznenadilo, u blaženom mi neznanju. Sve u svemu, stvari eventualno uvek legnu na svoja zaslužena mesta.


Poz. i gledaj da izbegneš Kurir 

[Lord Kufer]

A po čemu je bitan taj Gan (ili Jo) koji očigledno pokušava da dokaže da je moguće da roboti (automati) čitaju knjige, čime je i samog sebe svrstao u naučnu fikciju?
Mnogo je jednostavnije reći da ljudi moraju da imaju određena predznanja da bi mogli da fantaziraju na način naučnika, da su u stanju da barataju hipotezama i ispituju mogućnosti.
Prebacivanje ovoga u teoriju književnosti je apsolutno isprazno i neprimereno.