ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

kao što rekoh tamo, čovek je umeo da zamasti i napravi ravnotežu tako da taj drugi, milozvučni q tip dobije svoju izražajnost - na ovom albumu je sve spakovano kao krajnje nenametljiva lounge kompilacija za neki fensi kafić. karikiram malo ali, u odnosu na funk koji je imao, ovaj album nije ni pola kapljice znoja.

Pa, nije, zato što je vrlo plemenito povukao na soul (i malo jazz)stranu a da ipak nije završio u toj lounge baruštini koju ja generalno sigurno tolerišem i manje od tebe. Divna ploča, sjajan flou, hrskavi bitovi, dobro osmišljen skrečing, dostojanstveni pevači. Skoro pa remek-delo.  

Quote from: "Meho Krljic"Skoro pa remek-delo.  

dakle - 5! slažem se!  

Dobar je Q-Tip. Meho mi ga je nasekao i sa uživanjem ga slšam. Uz kaficu.  

Pogledao sam BUSTING Peter Hyamsa, courtesy of Kunac.

Ovaj film je u svoje vreme bio poznat po protestima gej aktivista koji su ga optuživali za homofobne izlive, za čitave deonice u kojima se homoseksualci ismevaju, i čini se da su te otpužhbe sasvim osnovane. BUSTING nij jedini film u kome Vice cops imaju susrete sa gay club scenom, i nije prvii u kome je ta scena prikazana kao karikirana, setimo se CRUISINGa.

S druge strane, opsiesija gay negativcima, iako su u BUSTINGu, negativca straight, karakteristična je za krimiće sedamdesetih. Štaviše, BUSTING dovodi neke od osobina krimića sedamdsetih do paroksizma, sniman je u dugim kadar sekvencama sa minimiomom krupnih planova, što dovodi do utiska kontrolisane dokumentarnosti; zatim tu je opsesija korupcijom u policiji gde bi se moglo činiti da se BUSTING kači na SERPICO fenomen, iako su zapravo filmovi izašli iste  godine; tu je naravno platonska ljubav izmđu dvojice partnera kao osnov budy cop filma u čemu anticpira granddaddy tog žanra FEEBIE AND BEAN koji je izašao iduće godine.

Dakle, BUSTING je u evoluciji buddy cop filma značajan naslov.

Pre svega Elliott Gould je sjajan kao leading man a kasniji ženoubica Robert Blake ga solidno prati kao partner. Zatim, Hyams, koga ja inače ne cenim previše kao reditelja zaista donosi zanimljiv rediteljski koncept sa tim dugim koreografisanik kadrovima i izbegavanjam krupnih planova osim u najdramatičnijim tačkama.

Konačno, scenario je toliko arhetipski buddy script da bi se moglo reći da je Toddov STARSKY AND HUTCH zapravo na nivou priče najviše referisao na BUSTING.

U svakom slučaju, BUSTING je izuzetbo groovy seventies naslov koji maksimalno preporučujem.

* * * / * * * *

Najzad sam pogledao Pyunovu verziju stripa CAPTAIN AMERICA o kojoj sam dosta čitao ali je nikada nisam pogledao.

Ovaj film je nastao u periodu krize i bakrotstva Marvela kada se do njihovih prava između ostalih dokopao i Menahem Golan. Posle raspada njegove čuvene kompanije Cannon, i razlaza sa Yoram Globusom, on je nastavio rad sa firmom 21st Century. I ovo je bila njihova produkcija.

Neke od strip ekranizacija iz vremena kada snimaje filma po stripu nije podrazumevalo rađanje mečke, ogromne budžete, komunikaciju sa fandomom, i što je najvažnije dok još uvek nije postojalo barem tri pristupa junaku, donelo je neke zanimljive naslove kao što je recimo meni izuzetno drag Goldblattov PUNISHER.

Nažalost, CAPTAIN AMERICA nije bio te sreće. Ovo je film u kome Red Skullovog oca igra Mustafa Nadarević, dakle jasno je da smo off to a bad start.

Film je sniman u Jugoslaviji i Jadran Film je jedan od koproducenata a to svakako čini ovaj film curiom, naročito za nas. Lokacije na kojima se priča odvija su prepoznatljive, naročito kad se nalaze na Jadranskoj obali. Od naših glumaca, osim Mustafe, iz prve sam prepoznao još samo Relju Bašića koji igra jednog od zlih industrijalaca u zaveri sa Redom.

WW2 delovi su urađeni kao najslabili italijanski WW2 exploitation. Kasniji delovi kad se junak nađe u savremenom dobu pa se ne snalazi, liči na Cannonove flah omladinske filmove, da bi finale izgledalo kao neki slab eurotrash rip-off Bonda ili neki od nastavaka ARMOUR OF GOD u kojima nema kung fua.

Ono što je u ovom pristupu dobro jeste to što je Pyun izabrao da strip približi određenim filmskim konvencijama i da ga precizno stilski odredi. Ono što nije dobro je to što se opredelio za prilično neslavne tradicije i što je još gore ne dobacuje do reprezentativnijih primeraka italo exploatacije ili B-euro trasha.

Stoga, ovaj film ostaje kao krajnje opskurna fusnota i nije ni čudo što ga Marvel smatra mračnom stranicom svoje istorije koja je obilovala promašajima, ali ipak ne ovolikim.

* 1/2 / * * * *

Pogledao sam RED BALL EXPRESS Budda Boettichera, courtesy of Ginger.

Boetticher je moj najdraži vestern reditelj i svakako među najdražim rediteljima svog vremena. Njegov svedeni, mišićavi stil postao je uzor za mnoge svari koje sam kqasnije voleo na filmu. To je naravno najbolje izraženo kroz njegove filmove sa randolph Scottom, inače jednim od najčuvenijih holivudskih homoseksualaca što celom Boetticherovom mačizmu daje posebnu dimenziju.

RED BALL EXPRESS nije kanonski Boetticher, pošto nije vestern,nema randolpha Scotta i muško-muški odnosi nisu toliko akcentovani. Film jeste smešten u vojsci i prirodno jeda film govori o muško-muškim odnosima, međutim, pošto se bavi nizom različitih sudbina nijedan odnos nije dovoljno razrađen da bi bio boetticherovski.

Film je s druge strane u njegovom maniru vrlo efikasan, zanimljiv, precizan i uspeva da od priče o vojnicima koji su kamionima donosili municiju, hranu i gorivu Pattonoj armiji u Francuskoj napravi solidan B-film. Isto tako, jasno je da ovaj film iako govori o WW2 zapravo kanališe propgandnu motivaciju za rat u koreji. Propblem je u tome što je od nekih B-filmova Boetticher pravio klasike, a od nekih propagandnih filmova (kao što je recimo dokumentarac o kamikazama) i više od jednostrane propagande.

Ovaj film naprosto pokazuje njegovu vrhunsku kompetenciju u časovima kada nije bio autorski nadahnut.

* * 1/2 / * * * *

Quote from: "Meho Krljic"Pa, nije, zato što je vrlo plemenito povukao na soul (i malo jazz)stranu a da ipak nije završio u toj lounge baruštini koju ja generalno sigurno tolerišem i manje od tebe. Divna ploča, sjajan flou, hrskavi bitovi, dobro osmišljen skrečing, dostojanstveni pevači. Skoro pa remek-delo.  

Где би могао да се скине тај албум тог старог доброг аtribecalledquestаша?

...recimo ovde i ovako...


http://rapidshare.com/files/159418801/qtip2k8.rar

Sinoć smo se ponovo okupili u neformalnu družinu The Funky Bunch koju čine mrkoye, čovek iz Valjeva i ja i uputili se na koncert Public Enemyja i Afrike Bambate. Računica je bila da izbegnemo Marchella, i stignemo negde pred Enemy, a potom sačekamo i Afrikin nastup koji je bio najavljen da će uslediti posle njih. Krenuli smo u pustolovinu u maniru WARRIORSa Waltera Hilla.

U mrkoyevom švedskom čeličnom mamojebaču prešli smo tri opštine ne bi li stigli na sastanak čukaričkog opštinskog odbora Black Panthersa koju oni sami nazivaju MK-47 a predvodi je Meho sa svojim mladim, virilnim pomoćnikom DušManom (DušMan je nosio majicu sa natpisom "if god made people, meho krljić made them equal"). Usput se ispostavilo da Afrika nastupa pre Enemyja a ne posle kako je bilo najavljeno, tako da smo na Afriku zakasnili nekih desetak minuta recimo.

Ipak, Afrikin nastup je bio odličan. Spoj dirljive nepretencioznosti i veštine koji se stvorio radost u publici. Sladokuscima je Afrika pružio čak i priliku da vide kako se DušMan uvija uz Princeovu pesmu. Publika je najbolje odreagovala kada je Afrika stavio u miks House of Pain, kao da su saznali da je Everlast osnovao društvo Bostonski božuri koje lobira protiv saostalnosti Kosova. Meho se nervirao što raja bolje reaguje na belački hip-hop, ali ubrzo je bio demantovan kada su se na sceni pojavili Public Enemy a iz publike izbile pesnice stisnute u Black Power Salute.

Public Enemy su odsvirali ceo IT TAKES A NATION pošto je ovaj koncert deo (tj. početak) turneje koja je posvećena dvadesetogodišnjici tog albuma. Svirka je bila sjajna, repovanje je bilo odlično, ako imamo u vidu koliko ti ljudi imaju godina a zvezde večeri su bili Meho i DJ Lord. Meho zbog toga što je na nastup došao spremniji i virilniji od Chuck Da i znao sve pesme, sinhronijski i diahronijski a DJ Lord zato što ja pokazao koliko DJ može biti važan za uspešan rep nastup, i kako može postati zvezda večeri.

Posle IT TAKES A NATION, Public su nastavili svirku sa svojim velikim hitovima i kada su na kraju upitali da li smo dobili ono što smo očekivali za svoje pare, mi koji smo platili karte, morali smo da kažemo da jesmo.

Zaista, PE su pružili odličan nastup od preko dva sata, sa velikom energijom i showmanshipom.

Jedino ometanje nstupa bila je jedna promoterka koja je anketirala prisutne i odvukla je pažnju meni, DušManu i Čoveku Iz Valjeva u najdramatičnijem trenutku. Jedino Meho koji je oženjen repom i mrkoye koji ima devojku nisu odreagovali na ovu srpsku dvojnicu Rebecce Atkinson. Dok smo Čovek iz Valjeva i ja imali klasične grešne misli, DušMan je imao začuđujuće konzervativnu viziju-zamišljao je šta bi joj sve radio prve bračne noći, dakle pošto je oženi, plus je dodatni konzervativni twist bio u tome što je sebe zamišljao kao srpskog vladara u trinaestom veku a nju kao devetogodišnju princezu koju je oženio kako bi spasao zemlju.

Pored Rebeccine dvojnice, cena piva je slično kao na Tuborg Green Festu bila apsurdano visoka, ako imamo u vidu da je ovo promotivna aktivnost za pivo, a prekasno smo provalili da se kupovinom cigareta zapravo može doći do jeftinijeg piva koje se dobija kao poklon uz svaku kupljenu paklicu.

I da, ako izuzmemo DušManovo uvijanje uz Princea, drugi najsnažniji trenutak večeri je Mengele za bubnjevima i Afrika za majkom.

Да, било је одлично синоћ, Флејвор и Чак као да немају близу 50 година, ја сам скакутао као кенгур, што можда више и не приличи мојим годинама, а и био сам у стању битно смањене урачунљивости, изненађујуће је да је и доста клинаца знало текстове...искрено да будем, ипак ми је мало дражи први њихов концерт у Хали спортова, мада је била паклена врућина.Сада сам пун паклица Пал Мала...ех, што ту фору са пивом нисам провалио раније!

cripple objasnio!

ne bih da hejtujem ali imam i jedan i veliki smor od juče a to je nedostatak funka među beogradskim pozerima i klaberima. ljudi nisu vratili ni desetinu onoga što su im dali, ne znam... ta dupeta izgleda ne bi pomerio ni james brown da ustane iz groba i opiči najfunky komade iz svog back cataloguea. ništa bre bolje od bola u listovima do preksutra, promuklosti i znojavosti i to kad imaš zbog čega a juče je bilo milion povoda, ali ljudi ne mogu da se puste...

Quote from: "ginger toxiqo 2 gafotas"...recimo ovde i ovako...


http://rapidshare.com/files/159418801/qtip2k8.rar

Е, да, thanks for the tip!

Quote from: "lou benny"cripple objasnio!

ne bih da hejtujem ali imam i jedan i veliki smor od juče a to je nedostatak funka među beogradskim pozerima i klaberima. ljudi nisu vratili ni desetinu onoga što su im dali, ne znam... ta dupeta izgleda ne bi pomerio ni james brown da ustane iz groba i opiči najfunky komade iz svog back cataloguea. ništa bre bolje od bola u listovima do preksutra, promuklosti i znojavosti i to kad imaš zbog čega a juče je bilo milion povoda, ali ljudi ne mogu da se puste...

Зашто си морао да помињеш бол у листовима?! Сад тек почињем да их осећам, damn!

Što se mene tiče, ja sam učinio sve što sam mogao, sa ovakvim kolenom. Ne zovu me slučajno Cripple the funk machine.

Ih, ja čak nisam ni bio svestan da igram uz Princea, pošto ja, kao old skul reper, ne znam nijednu njegovu pesmu. Sve ostalo je istina.

Evo i Uroševog zvaničnog izveštaja sa koncerta u kome se ne pominje DušMan. Jer, DušMan je naša slatka tajna.

http://www.popboks.com/tekst.php?ID=6921

Sinoć je na koncertu bio i prvi recenzent Public Enemyja kod nas, danas naš najpoznatiji filmski montažer Marko Glušac.

Cripple je sve lepo objasnio a i Lubenijev komentar ovde i na popboksu je na mestu. Mada mene to ne potresa preterano, kako rekoh u prikazu, ovo je sve izgledalo kao block party nekom greškom prenesen na binu, posebno Bambaatin nastup koji je bio neviđeno šmekerski i pritom jako jako fanki (barem petnaest minuta je vrteo drum 'n' bass i jungle) i koji bi znatno bolje prošao u primerenijem prostoru gde bi znoj, dezorijentacija i brejkdens odradili svoje. Mengeleu sam, kako i sinoć rekoh, prvi put u životu zavideo (iako je taj čovek svirao i sa Brenom!!!) jer da sam ja imao prilike da onih pet minuta sviram bubnjeve dok Bambaataa emsiuje mislim da bih bukvalno sutra otišao da dam otkaz na poslu i povukao se u penziju da uživam u pomisli na taj momenat do kraja života.

I, da, da li je IKO odgledao Audio Bullys?

Samo ja. I još 100 ljudi, mada se brojka kasnije osula na 50, pa na svega 10ak ljudi ispred bine.
To je ono što ja svrstavam pod neki tehno: dj za gramofonom i baja za mikrofonom koji peva, repuje i pali i žari publiku. Oko 20 do 4 je bio fajront.

srećan svima dan republike

malo hale sportova u vašim životima

http://www.youtube.com/results?search_query=public+enemy+beograd&search_type=

Danas sam se podsetio jednog od klasika skinhead filma BELIEVER Henry Beana, courtesy of Žika. Odlučio sam da ga obnovim jer sutra idem na neki meet and greet sa Holanđanima koji su radili film SKIN, takođe o skinsima koji je bio na FAFu a ovog naslova se najslabije sećam.

Gledao sam ga u vreme kada je izašao, dakle pre sedam godina i bio mi je vrlo inrigantan, iz današnje vizure mi deluje konfuzno. Ryan Gosling je i dalje moćan u glavnoj ulozi, međutim Beanov tretman junakove psihologije znatno manje drži vodu nego što mi se ranije činilo. Naime, kada sam ga prvi put gledao, smetao mi je samo kraj, a ostalo mi je još imalo kakvu takvu logiku. Međutim, iz današnje vizure, iako vrlo intrigantan, taj koncept glavnog junaka se uopšte ne drži, samo ga magnetizam Ryana Goslinga drži na okupu kao smislen karakter.

Na VHSu mi svojevremeno nije toliko smetao ni Beanov relativno rudimentaran low budegt stil. Ipak, iz ove vizure, i Beanova inscenacija deluje prilično fejk. Konačno, iako BELIEVER nudi interesantnije konverzacije, ipak AMERICAN HISTORY X suštinski ima ubedljiviju tezu. a čak je i inspirator nacista iz AHX ubedljiviji i istinitiji od ovih iz BELIEVERa, ali ni njima se ne može poreći da su interesantni na svoj dekadentan način.

Štaviše, BELIEVER u stvari ubedljivije povezuje generalnu antiestablišment transverzalu sa neonacistima i skinhedima. U sebi taj film nosi nešto što je više evropska neonazi priča.

No, činjenica je da BELIEVER iako nije previše dobar, ipak ostaje jako pitak, intrigantan i gledljiv čak i danas.

* * 1/2 / * * * *

Kad vec ides da se vidis sa Holandjanima pitaj ih i zasto kod njih skinhedi prkose zakonu gravitacije kao u onom festivalskom djubretu ( sa odlicnom muzikom doduse) "ex Drummer". Ono jest da je film belgijski ali govori se holandski/flamanski.

http://www.imdb.com/title/tt0812243/

I nek' ti posalju engleski titl za De Lift !

Pogledao sam HEROIC TRIO Johnnie Toa, courtesy of Ginger.

Iako sam među prvima pokazivao veliko interesovanje za Toa, smatram da je on izuzetno precenjen HK reditelj i ne mogu reći da volim njegovu HK kanonsku fazu. Međutim, HEROIC TRIO nije kanonski To. Kao reditelj akcionih scena potpisan je Ching Siu Tung, a sudeći po količini akcije u ovomk filmu, ovo bi se pre mogao definisati kao Ching Siu Tungov film.

U honkonškoj kinematografiji, Ching Siu Tung spada među meni najdraže reditelje i uprkos uspehu CHINESE GHOST STORY smatram da je vrlo potcenjen. Pre svega, on se uprkos tome što je počeo da solo režira i dalje potpisuje kao akcioni reditelj i koreograf filmova, i mnogi svoju slavu stiču zahvaljujući njemu tako da je recimo Zhang Yimou svoje wuxia filmove radio uz njegovu veliku pomoć.

Ching Siu Tung je međutim samostgalno odličan i vrlo univerzalan reditelj. Ne samo da su mu filmovi u epohi senzacionalni već su mu i filmovi smešteni u sadašnjost jako zanimljivi. O tome svedoči i činjenica da je upravo on režirao najbolji Seagalov DTV film BELLY OF THE BEAST.

HEROIC TRIO je oslonjen na Ching Siu Tungov spektakl, dakle borbe koje obiluju letenjem, rušenjem, susretima sa poludelim evnusima iz daleke prošlosti i savremenom policijom, akrobacijama sa motorciklima i vozovima i sl. Ali, s druge strane, oslonjen je i na sjajnu glumačku podelu u kojoj tri heroine igraju Michelle Yeoh, neprežaljena Anita Mui i Maggie Cheung. Maggie je lako najveći scene-stealer u ovom filmu pošto pokazuje izuzetan dar za komediju. Što se Michelle Yeoh tiče, o njenom crossover uspehu se sve zna i ona u ovom filmu pruža svoju tipičnu "sentimentalnu" borilačku ulogu. Što se Anite Mui tiče, njen prerani odlazak je potresao sve HK fanove, i ovaj film je još jedan od podsetnika na njen značaj.

Treeći adut filma je edgy premisa u kojoj se koncept Hensonovog LABYRINTHa prenosi u savremeni HK u čijem podzemlju žive demoni koji kradu bebe za svoje opskurantističke akcije. U tom smislu film prikazuje smrt dece, ne samo kao slučajno i tragičlno stradanje već ima i jednu moćnu scenu kada Maggie Cheung ubija decu namerno, i to ne neku agresivnu decu, nego na spavanju, a publika treba da bude ubeđena kako je to neizbežan i pozitivan gest ma koliko da je težak.

U urbanim scenama, HEROIC TRIO je sličan BLACK MASKu. U scenama u podzemlju je blizak BRIDE WITH WHITE HAIR i CHINESE GHOST STORY.

Da se Johnnie To držao ovog pravca, sigurno ne bi imao toliko uspeha na Zapadu, ali sticajem okolnosti i zahvaljujući Ching Siu Tungu, ostavio je značajan trag i u ovom žanru.

* * * / * * * *

Inače, HEROIC TRIO je film iz kog se vide inserti sa Maggie u IRMI VEP.

Neil Jordan mi je jedan od najdražih reditelja, ali njegove filmove poslednjih godina gledam sa velikim zakašnjenjem pošto mi se često čine da će biti fijasko i pokušavam da izbegnem razočarenje. THE BRAVE ONE je film od koga sam u prvi mah puno očekivao da bih onda video trejler, konstatovao koliko traje i shvatio da to nije film koji mogu da podnesem u bioskopu. U međuvremenu sam zaboravio na taj film i pre neki dan sam ga se setio, pa sam ga pogledao.

Sve ono od čega sam strahovao u trejleru se ostvarilo. U suštini, reč je o vrlo generic pokušaju da se napravi ozbiljan osvetnički film u savremenim okolnostima koji bi mogao da crossoveruje i kod mainstream publike. Reč je o plemenitoj želji i THE BRAVE ONE po svom zamahu svakako jeste jedan od primera kada studio finansira film sa namerom da snimi nešto više od potrošnog bioskopskog proizvoda. Uostalom, upravo je Neil Jordan u studiju Warner radeći filmove kao što su MICHAEL COLLINS ili BUTCHER BOY i snimao tu vrstu filma.

Isto tako mislim da je Neil Jordan pravi čovek za to. Uostalom, on je upravo u holivudskim okolnostima snimio i neke od svojih najboljih filmova, a neke vrlo generic koncepte je uspevao da učini ekstremno intrigantnim kao što je slučaj sa filmom IN DREAMS, recimo. IN DREAMS je Jordanov RAISING CAIN što se mene tiče.

THE BRAVE ONE od Jordana dobija sve ono što je studio hteo, pre svega jako veštu inscenaciju svega, vrhunski nivo umetničkog i tehničkog rešavanja svakog kadra, ritam koji sugeriše da je reč o nekoj ozbiljnoj priči, dobru glumu.

Međutim, od samog scenarija dobio je jedan nižerazredni scenario koji bi tokom sedamdesetih bio samo jedan od rip-offova DEATH WISHa koji traju 90 minuta, a ovom prilikom je uzdignut na nivo pseudoozbiljnog genrebendera od dva sata. Po neskladu kapaciteta scenarija i filma THE BRAVE ONE svakako liči na NO COUNTRY FOR OLD MEN, s tim što je NO COUNTRY nekako ipak interesantniji.

U tom pogledu, sve ono što Jordan izgradi besprekornom inscenacijom, scenario utuče opštim mestima. I to ne samo na nivou toga što ta opšta smetaju kao sadržaj, već su paradoksalno sve scene koje su opšte mesto tipa policijski uviđaj, isleđivanje i sl. slabije rediteljski rešena od onih scena koje se mogu smatrati svežim ili u neku ruku doprinosom ovog naslova žanru u širem smislu.

Ipak, Jordanova kompetencija u ovom slučaju čini da THE BRAVE ONE ima dovoljno visok nivo da nekome ko nije toliko upoznat ili zadojen vengeance filmom zaista i može da se dopadne. Štaviše, na nivou zamisli, ovaj seriozni vigilante film je legitimna ideja. Nažalost, ne uspeva da prevaziđe nivo samo dobre ideje.

Isto tako na značenjskom planu, THE BRAVE ONE je prilično konfuzan, i moram priznati da meni cela priča sa uzimanjem oružja u šake pa čak i samog incidenta koji će pokrenuti vendetu deluje prilično diskutabilno. Iako pokušava da simulira kako ima zrelo sagledavanje stvari, BRAVE ONE je psihološki i ideološki začuđujuće naivno i površno intoniran, slično kao APSOLUTNIH STO Srdana Golubovića.

U tom smislu moram priznati da na kraju cele priče BRAVE ONE upravo pada u onom domenu u kome je imao zadatak da se izdvoji. Na svu sfeću, iako nije bio hit, ovaj naslov nije bio ni debakl i čini mi se da je Jordanu omogućio da se održi u Holivudu i da posle ovoga ima major projekte.

Moram priznati da se od saradnje Neil Jordana i Joel Silvera više očekivalo, naročito kada se u opticaju našla etiketa vengeance flicka. Ipak, Jodie Foster posle Zemeckisovog maestralnog CONTACTa u suštini mahom kvari projekte odličnih reditelja, i Fincher i Jordan su poklekli u njenim komercijalnim pokušajima, s tim što je PANIC ROOM barem bio veći hit.

* * 1/2 / * * * *

Reprizirali smo HAJDE DA SE VOLIMO Aleksandra Đorđevića, u kome je spotove radio Stanko Crnobrnja.

Reč je o jednom vrlo specifičnom i sasvim pristojno realizovanom star vehicleu za veliku pop zvezdu koji čak i u svetskim okvirima filmova pravljenih kao vehicle za pop zvezda zauzima značajno mesto. Ovi filmovi nisu poznati po nekom naročitom kvalitetu, i vrlo često su se svodili na to da se zvezda silom pojavljuje u nekakvoj ulozi koja joj odgovara. S druge strane, postoje i odlični primeri ovakvih filmova kao što su recimo oni sa Elvis Presleyem ili Frank Sinatrom u kojima se star vehicle često pretvarao u autohtoni bioskopski klasik.

HAJDE DA SE VOLIMO međutim ima potpuno drugačiji koncept. U njemu ne samo da Brena igra samu sebe već bi se moglo reći da je ovaj film pravljen kao pokušaj da se oko Brene izgradi kult ličnosti. Elementi onoga po čemu smatrali da je Brena larger-than-life sadržani su u ovom filmu, i on je svakako pomogao da se stvori takav utisak.

Ljubav koju osećaju svi junaci ovog filma prema Breni je bezgranična i bezuslovna. Breni u ovom filmu ne mogu da odole čak ni negativci koji žele da je otmu. Brenini susreti sa narodom se jedino mogu porediti sa susretima Tita i Miloševića sa narodom u propagandnim prilozima. Brena ne samo da je fizički superiorna u odnosu na svoje otmičare, da ako treba može da svalada i pilotiranje sportskim avionom, već je sposobna da svojim magnetizmom pobedi i slot mašinu u hotelskoj kockarnici u Kosjeriću.

Takav kult ličnosti prema jednoj pop zvezdi potpuno bi bio nemoguć u nekoj drugoj kulturi osim u slučaju da ova nije imala velikog vođu koji je prethodno uspeo da uspostavi kult ličnosti kao prihvatljiv. Iako danas možda eventalno Bata Živojinović može da emituje takav kult ličnosti oko sebe, ali i on je bačen u blato zajedno sa Titom i Miloševićem sa kojima je bio blizak i u čijoj senci se izgrađivao, takvih zvezda više nema.

Ovaj film je upravo bio smišljen kako bi izgradio kult Brenine ličnosti. U njemu naravno postoji i jasan komični element same Brene koja je u pojedinim situacijama nezgrapna i sl. ali to doprinosi celokupnom homegrown utisku koje je ona gajila, a još više tom komičnom tretmanu sekusalnosti koji je omogućio da Brenini fanovi masovno budu deca.

Druga funkcija filma bila je da predstavi Brenine pesme široj publici putem bioskopa pošto u onom trenutku nije mogla da izvršava dovoljno veliku indoktrinaciju putem televizije koja je tek počinjala da se širi mimo dva kanala. U tome film ne samo da uspeva već pruža Breni i niz spotova spremnih za televizijsku eksploataciju kasnije a da film zaista funkcioniše kao celina.

Sama struktura priče je vodviljska i scenarista & producent Jovan Marković je realizuje rudimentarno ali pristojno, sasvim u skladu sa opštim potrebama filma. Aleksandar Đorđević iskusno hendluje zabunu & slapstick dok Crnobrnja realizuje solidno inkorporirane visokostilizovane videoklipove.

U kasnijim nastavcima nažalost, filmsko pripovedanje ustupa mesto prilično nekoherentnom showcasingu Rakinih zabavljača, iako s druge strane možda ima i veštije dramaturške momente, u fazi kada je pisao Lale Pavlović.

U svakom slučaju, HAJDE DA SE VOLIMO je pop stra vehicle koji u poređenju sa paramerima koji u tom podžanru važe stoji sasvim pristojno i reprezentje jedan trenutak u istoriji Jugoslavije koji je po mnogo čemu neponovljiv.

* * 1/2 / * * * *

Reprizoirao sam MADE IN BRITAIN Alan Clarkea. Ovaj TV film iz 1982. godine stekao je kultni status, pre svega zbog scenery chewing uloge Tim Rotha a zatim i zbog opšte provokacije koju je izazvao.

Kada sam ga gledao prvi put, bio sam klinac i u liku Tim Rotha sam prepoznavao neku vrstu pobune bez razloga, odnosno sa razlogom koji je negde duboko sakriven. Sada kad sam ponovo pogledao TV film, nažalost, jedino što je o liku Tima Rotha može reći jeste da je psihotičar i da Clarke zapravo pokazuje kako je tolerantan i kooperativan pristup delinkventima zapravo neefikasan te da je jedino rešenje represija.

Direktor fotografije Chris Menges, kultna figura u svom poslu, sa Clarkeom je uspeo da postigne taj utisak dokumentarnosti kroz snimanje iz ruke koji će kasnije znatno uticati na britansku televiziju.

Ja sam MiB i gledao 1982. ili par godina kasnije kada ga je naša televizija prikazala i na mene je ostavio baš obnaj utisak koji je autor i, mislim, želeo a to je ta kritika tolerantnog odnosa prema asocijalnim likovima i nužnost represije.

Iako je to dosta spretno pokazano, pogotovo završnica u kojoj TR konačno malo dobije preko pičke i gde se efektno sugeriše da je on razmaženi beli dečak na koga niko nikad nije viknuo, sve je to naravno jedna problematična priča. Autor tera vodu na svoju vodenicu iz sve snage, pogotovo u sceni gde Timu pomaže onaj smpatični crnja da se izbori sa imigrantskom pošasti, koja bi trebalo da je vrhunac, jelte, ironije... Opet, spretno je to urađeno.

Pa da, mislim da je autorova namera da malo podrži represiju nesumnjiva. I to je vrlo interesantno pošto je vreme tačerizma obično podsticalo nastanak antitačerističkih komada sklonijih liberalnom pogledu na stvari. S druge strane, ova priča o slabosti socijalne države je prilično protačeristička.

Scena u kojoj Tim i crnac lome pakistanske prozore je implicitna potvrda kako u junakovom ponašanju nema ideologije i kako je to oportuno. Ali, tu se otvara jedno pitanje, da li bi bilo u redu ukoliko bi on istinski i konzistentno mrzeo crnce i istrajavao na tom konceptu?

Inače, David Leland koji je MADE IN BRITAIN napisao, kasnije je postao poznat po scenariju za film MONA LISA. No, u ovo vreme je u istoj ovoj ediciji priča iz škole pisao još dva TV filma od kojih je jedan režirao Mike Newell... Bilo bi zanimljivo videti da li je Leland bio reakcionaran i u drugim filmovima u ovom periodu.

Da, vidiš, Mona Lisa je zanimljiv ogledni primer jer je tu toliko izmešano motiva konzervativnih i liberalnih da ovako, sa distancom od par decenije ni ne umem da kažem na koju stranu taj film preteže. Doduše, to je režirao Džordan pa je ostavio svoj trag...

Jordan u principu voli da se meša u pisanje scenarija tako da njegov scenaristički upliv u taj film ne smemo zanemariti.

Pošto Popboks nikako da se nakani, evo još jedne recenzije Popboksa u senci

VRELO – Preko reke (PGP-RTS, 2008)

U pojedinim trenucima slušanja grupe Videosex činilo se da jugoslovenska scena ne zaslužuje tako sofisticiranu, a zašto ne reći i vizionarsku grupu. Ceo imidž istočnonemačke Britney Spears na heroinu kako danas opisuju Ladytron anticipirao je ovaj projekat čitavu deceniju i po pre nego što je ta ideja stigla na MTV. Isto mogu reći i Laibach za Rammstein, što nas dovodi do zaključka da su ljudi unutar i oko NSK u znatnoj meri bili vizionari popa.

Vrelo pokušava da izvrši sličan udar kao Videosex. Međutim, pošto umesto Iztoka Turka, iza projekta producentski stoji Vojislav Aralica, kontroverzni kreator mnogih skupih ploča srpske muzike (Bajaga, Van Gogh, Zdravko Čolić), mnogih bitnih ali i bezvrednih projekata, sasvim je očekivano da Turkovu aplikaciju alternative na mejnstrim zamenjuje aplikacija mejnstrima na, uslovno rečeno alternativu. Samim tim, dok je Videosex bio vizionarski projekat, Vrelo je projekat koji se upire da bude sinhronizovan sa savremenim tokovma.

Kako bi se zaostatak za Videosexom sustigao, kvalitet se nadomešćuje kvalitetom. Umesto jedne nedodirljive Anje Rupel, Vrelo ima čak šest zanosnih pevačica plus mušku bend podršku. I ono što je još važnije Aralica i mladići umeju valjano da uposle ovih šest muzičko-erotskih projektila. Njihovo višeglasno pevanje je iskorišćeno za producentski i aranžerski vrlo precizne pop numere u kojima se spajaju svi najkomunikativniji elementi etno muzike sa pseudo-edgy funkom, power popom, industrialom i elektronikom što celom projektu daje tačno odmerenu dozu prijatnog i provokativnog, populističkog i elitističkog. Zahvaljujući Araličinom čvrstom vođstvu, Vrelo ni u jednoj numeri ne odstupa od namere da zabavi, nema izliva pretencioznosti, nema neuspelog humora, nema nijednog iskakanja iz pop šina kome su skloni srpski pop autori kada osete samopouzdanje.

Vrelo je nesumnjivo fabrikovan projekat, u najboljem mislu te reči, na način na koji je Trevor Horn fabrikovao T.A.T.U. s tim što je u ovom konkretnom slučaju ciljna grupa pomerena sa najšire senzacionalističke teen publike na nešto zreliju, za nijansu elitističkiju publiku koja sa tinejdžerima deli potrebu za pop muzikom, ali je želi u otmenijem pakovanju. Isto tako nesumnjivo je da je Aralica u ovom sastavu imao vrhunski materijal za takvo oblikovanje, i da vrhunski pop ovog kalibra ne bi mogao da napravi sa nekim drugim.

Vrelo pružaju sve što se od njih traži, od velikog klupskog stompera Brovi, preko industrialičnih Pošle mome i Teralo Stojne, do autentičnog etno-popa Leto prođe ili jazzy-popa Dođi mali. Kao i na svakoj dobroj pop ploči, ovaj izbor možda nije definitivan i svaka pesma bi mogla biti singl. U tom smislu, Vrelov album pruža čak i više od savremenih pop albuma u svetsklim okvirima koji se svesno pune fillerom jer se konzumiraju preko downloada ili iTunesa pa ni ne moraju da budu koherentna nepogrešiva celina. Pored hitova, još je važnije da Vrelo nude i ostatak paketa kad je o dizajnu reč. Njihovi nastupi su koreografski i kostimografski osmišljeni, njihovi spotovi su glamurozni, oko benda postoji jedna ozbiljno razrađena priča.

U tom smislu, Vrelo uspevaju da vrate na našu scenu ozbiljnost u kreiranju benda koja je gotovo izumrla sa starom državom i opstajala je u retkim poslovno ambicioznim slučajevima poput već pomenutog Van Gogha. Da li će Vrelo napraviti nešto u inostranstvu, veliko je pitanje. Ipak se strana karijera pravi u inostrantsvu a ne u Srbiji, ali saradnja sa No Smoking Orchestrom je svakako dobar put da se promovišu napolju. Što se Srbije tiče, kada bi ovde postojala ikakva smislena scena, Vrelo bi već sada bili među najvećim bendovima kod nas i to što se o njima još uvek polukonspirativno govori ne svedoči o njihovoj realnoj  poziciji nego o tome da ne postoje ni naznake bilo kakve scene sa nekakvom hijerarhijom.

Ta situacija se neće još jako dugo promeniti, sve dok se ne uspostave neki smisleniji kanali promocije i distribucije muzike, naša scena će ostati podeljena na rock dinosauruse iz nekih od bivših drćava koji unovčavaju nostalgiju i novu YouTube generaciju koja nema veću pop relevanciju osim hitova koji se viralno šire, a znamo da su virali mahom duhoviti a vrlo retko i kvalitetni vidovi promocije Krajnjeg Proizvoda. Sa scenom u kojoj ima koliko toliko mesta za viral šalu tipa SARS ili MC Stojana nema još uvek mesta za Krajnji Proizvod što Vrelo jeste.

U svakom slučaju, kao što je Videosex bio muzika (& bend) za koju se činilo da je bolja nego što Jugosloveni zaslužuju, tako je i Vrelo u suštini bolje od onoga što Srbija zaslužuje u ovom trenutku. Isto tako, deluje kao poetska pravda to što je i Vrelo kao i Videosex napravilo svoj svetski relevantan pop projekat istražujući našu baštinu i inkorporirajuči je u internacionalne kodove. Osim par saradnji sa Laibachom, Videosex nije napravio ništa napolju. Ostaje nada da će Vrelo osim turneje sa No Smoking Orchestrom uspeti da nešto uradi. Ukoliko bi se išlo tragom one definicije o istočnonemačkoj Britney Spears, za Vrelo bi se moglo reći da su kao Spice Girls kada bi ih okupio Dragoš Kalajić.

9/10

Quote from: "crippled_avenger"Sada kad sam ponovo pogledao TV film, nažalost, jedino što je o liku Tima Rotha može reći jeste da je psihotičar i da Clarke zapravo pokazuje kako je tolerantan i kooperativan pristup delinkventima zapravo neefikasan te da je jedino rešenje represija.

ili da je problem dublji? da je problem u okviru same strukture društva koje npr. ne može da hendluje mladost? (ne mislim preko socijalnih radnika i sl. nego najopštije atmosfere koje čitavo društvo stvara za nastanak toliko neprilagođenih ljudi)

Kada sam ranije gledao ovaj TV film činilo mi se da pokušava da kaže da je problem dublji, međutim, na novo gledanje, sasvim je jasno kako u konkretnom slučaju glavnog junaka problem nije socijalne već duševne prirode. Dok se za njgeovog crnog sidekicka još i može govoriti o nekom socijalnom utemeljenjun problema, kod Timovog lika nema ni govora o tome.

1. The donkeys of Gaza

This summer a demonstration was arranged in Gaza to support human rights.

Eight camels bearing "Save the Children of Gaza" signs; two dozen donkeys, including one in a Hamas headband;10 horses and nearly 100 sheep were brought to the UN building. After a few minutes the beasts started a dirty protest. Some defecated in the streets, while the donkeys started doing what donkeys like best. Journalists found it almost impossible to do a straight piece to camera without some untoward activity behind them.

2. The mythical wombat rape.

Police in New Zealand got a curious phone call. An orchard worker, Arthur Craddock, rang up to say he was being raped by a wombat in New Zealand and that he needed them to help. The police then sat around scratching their heads and wondering what to do. They were interrupted a few minutes later by the phone. It was Arthur again, this time saying he was OK. "Apart from speaking Australian now, I'm pretty all right you know," he told the police operator. Cradock was sentenced to community service for the fiction. Even the police prosecutor seemed more sad than angry, telling the court "alcohol plays a large role in Cradock's life".

3. Shadow the Zedonk turned 30!

A zedonk is half zebra, half donkey. Shadow was born 30 years ago in Colchester zoo, and is one of the few Zedonks in captivity. Zedonks are common on the savannahs of Africa, where the zebra and the ass live in close proximity, and there was even one mentioned in Darwin's Origin of the Species. The Zedonk is the official name but they can also be called a zonkey, zebrass, zebronkey, zebadonk, zenkey, zebrinny or deebra.

Usually the mating involves a lady zebra and a male donkey but there is a zedonk living in Barbados called Alex, who is one of the few zedonks whose dad, not mum, was a zebra.

4. Vladimir Putin's Labrador political enforcer

Russian Prime Minister Vladimir Putin has a Lab called Koni. Putin's devotion to Koni has meant that Koni has become quite a famous dog since Putin's ascent to power. The first time German leader Angela Merkel met Putin she just happened to mention to him that she had a phobia about dogs. It's probably just a coincidence that whenever possible Putin brings Koni with him to meet Merkel. Just to keep her on her toes, no doubt.

Russia's current President, Dmitiri Medvedev has a Siberian colourpoint cat called Dorofei. The tomcat doesn't attend meetings with Mrs Merkel. He's not so tough - Dorofei once got beaten up by ex-Premier Gorbachev's cat.

5. Flocke - the new Knut

Superstar polar bear Knut turned one at the end of 2007. By early 2008 his initial charm had faded, and he slowly morphed into a yellow-furred snarling man-sized bear-beast who was often kept out of sight of zoo-goers in Berlin. Enter Flocke, a rival polar bear cub born in Nuremburg Zoo. Learning from the mistakes of Knut's keepers, where Knut got attached to his keeper then became grief-stricken at his friend's untimely death, four people look after her so that she doesn't get too attached to any one human. She first drew blood from clawing one of her keepers at at 5 weeks old (but didn't mean it). Flocke is fed on a mix of puppy milk, vitamins and cod-liver oil with a shot of maize syrup to prevent constipation.

6. Lion, Tiger or Guerilla?

Going for Gold is a lunchtime game show on channel Five. During the warm-up of the show, contestants are asked a few questions to stop the nerves and loosen up the braincells. On one show's warm-up a very nervous contestant was asked "Which Andrew Lloyd Webber musical features Che Guevara?" "Er, The Lion King?" she answered hopefully. "

No" replied the quizmaster. "It's Evita". "Ahhh replied the contestant, "I thought you meant Shere Khan! "The quizmaster gave her a look for a while before deciding to tell her... "Er, he's in The Jungle Book..."

7. The most useless sniffer dogs in the world

A customs test at Japan's Narita airport placed a quarter of a pound of cannabis in a randomly chosen suitcase on its way to the baggage hold.

The idea was to to test out the new set of sniffer dogs. However the dogs failed to detect the presence of any cannabis and the officer in charge of the test, for reasons we will presumably never know, suddenly found that he could not remember which bag he had put it in. Anyone finding the package was asked to contact customs officials. Unsurprisingly, the lucky air traveller stayed mute.

8. Australia's phantom quokka shokka.

Two years on from Mark Oaten's confessions,his fellow Liberal and leader of the opposition in Australia Troy Buswell admitted being a chair-sniffer. A former staffer in Buswell's office said he once started to grab the office chairs going 'aahww, which one did you sit in? I'll be able to tell'. Buswell was said to be "groaning and making sexually satisfying noises.. It was awful", continued the staffer, "My colleagues were just stunned into silence." Suddenly it was open season on Mr Buswell. A sacked ex-colleague claimed there were "more stories" to come about the party leader which resulted in Buswell being forced to deny publicly that "something inappropriate in the past may have happened between himself and a Quokka", a small wallaby-like marsupial native to Rottnest Island off the West coast of Australia.

9. Kangaroo Karma.

Brendon Erhardt, of Northern Territories, Australia, went out driving to shoot at kangaroos, or so he told police a few hours later when he'd been caught speeding. The police found Mr Erhardt masturbating at the wheel of his car - while doing 150km/h. He had two cannabis plants on the back seat and in his boot was another 5kg of cannabis, two drug pipes and a loaded rifle. For some reason he'd been videoing his act of self-love too. When officers stopped Erhardt he tried to reason with them saying that what he'd done was not dangerous and that "the only person he could hurt was himself." When the officers found the drugs Erhardt claimed he had "found'' the drugs at a rest stop, and that he intended to smoke all of it at home. If sold, the street value was estimated at A$136,000 (or twice that in indigenous communities).

10. RIP Nyac, Youtube sensation.

One day in late 2007 a video of a trip to Vancouver Aquarium was posted on Youtube by an aquarium visitor, Cynthia Holmes. It showed two sea otters floating around holding paws. These two otters, Nyac and her companion Milo, became internet sensations, as the video has racked up almost 12 million views so far. Sadly in September Nyac passed away. Nyac had come to the aquarium in 1989, as one of the few marine wildlife survivors of the Exxon Valdez oil spill, just off Prince William Sound, Alaska, which is still considered one of the world's worst ever environmental disasters. Nyac was one of eight rescued otters to find a home in Vancouver and by summer 2008 she was showing all the signs of advanced age - 20 is considered at the upper age limit for female otters. Her condition worsened and she was diagnosed with leukaemia before leaving Milo for that great otter pool in the sky.

Sinoć sam se u Tuckwoodu podvrgao gledanju filma EAGLE EYE DJ Carusoa. Jako sam voleo SALTON SEA, smatram da je taj film klasik. Ipak, čini mi se da za ovog reditelja više nemam strpljenja.

U međuvremenu je Caruso nažalost prešao na mračnu stranu,među bezlične reditelje koji snimaju konfekcijske filmove. Čak i ja koji najviše uživam u konfekcijskim filmovima, čak i ja koji nemam ništa protiv filmova pravljenih za morone, ne mogu da svarim film pravljen za morone koji su pravili moroni, a to je EAGLE EYE.

Uopšte nema svrhe ulaziti u pitanja uverljivosti ove priče i logičke rupe u njemu. Ovaj film nije ni pravljen kako bi imao smisla. Uostalom neki od meni najdražih filmova su upadljivo neopterećni smislom. Sebe smatram publikom koja je verovatno najblagonaklonija prema ovoj vrsti mindless zabave.

Čak je i Billy Bob Thornton postao predvidljiv u tipičnoj bruckheimerovskoj ulozi za kredibilnog glumca čiji je zadatak da se povremeno pojavi i zabiberi dijaloge.


Ipak, i za mindless zabavu je potrebno imati kakav-takav mind.

EAGLE EYE je u scenarističkom smislu spoj gomile filmova koje smo gledali, što bi bilo u redu da ti filmovi nisu svi od reda bolji od EAGLE EYE, i da ih nismo, što je, realno još važnije gledali relativno nedavno. Dakle, iao u suštini nije greh nahraniti letnji rollercoaster film nekim ranijim uspešnim rešenjima, zašto da ne, ja ne verujem u romantičarski princip originalnosti. Ipak, u poslovnom smislu je potpuno besmisleno snimti rip-off filma koji su ljudi nedavno gledali.

Prošle godine smo imali LIVE FREE OR DIE HARD koji ne samo da je superiorniji od EAGLE EYE, nego u sebi obuhvata većinu rešenja iz potonjeg filma. I onda je sasvim logična reakcija publike da ne ode da gleda EAGLE EYEjer je jako sličan, a uz to još bolji film nedavno gledala.

Međutim, čak i da postoje ti adikti koji žele da vide pomešanu reprizu četvrtog DIE HARD, ENEMY OF THE STATE, TERMINATORa, SEVEN DAYS OF MAY i još mnogo toga drugog, i čak ako su svi oni spremni da gledaju inferiornu mešavinu toga, nisam siguran koliko su nisko spremni da idu.

Prvo, EAGLE EYE je surovo underbudgeted film u odnosu na spektakl koji pokušacva da nam pruži. Stoga su akcione scene bazirane na apstraktnom quick cuttingu koji gotovo sve prepušta mašti. Ne samo da postoje scene u kojima nije jasno šta se zapravo dešava, to nije tako retko, nego postoje scene u kojima nisam siguran ni šta je snimano.

Nemam ništa protiv midbudget akcijaša, štaviše među njima se kriju neki dragi naslovi, pa ipak barem bi DreamWorks trebalo da zna iako postoji mogućnost da se film jeftino snimi, ne postoji mogućnost da se film jeftino gleda.

Osnov promašenosti ovog filma jeste u scenariju i egzekuciji koja ja ograničena kako budžetom tako i rediteljskim moćima, ali nepravedno je zaboraviti glumce. Neke od najvećih holivudskih ikona su se potvrđivale time što su davale smisao besmislenim filmovima. shia definitivno nije taj čovek. Štaviše i Shia je u suštini repriza, kako iz DISTURBIE tako i iz TRANSFOREMERSa. Naravno, i Seagal ceo život igra ex-CIA agente, ali Shia niti ima takvu personu niti ima tako kodifikovane uloge. On već treći put igra isti lik, zbunjenog mladića koji biva uvučen u zaveru koja nadilazi njegove moći ali on nalazi snage da sa njom izađe na kraj. Kada glumac već treći put igra anonimusa tog tipa, onda ili prestaje da bude anonimus u filmu, ili svojim likovima daje neko drugačije svojstvo. Ovako, Shia izgleda kao da je počeo da glumi još u DISTURBIJI a da se kamere nisu zaustavljale ni u TRANSFORMERSima pa sve do EAGLE EYE.

E sad, ja moram da se osvrnem na neke gluposti iz priče koje su me zabavljale tokom filma. Ponavljam, sve ove nelogičnosti o kojima ću da dalje pričati su sasvim prihvatljive za ovu vrstu filma, ali se mogu popiti tek ako je film dobro realizovan. Međutim, kada nije, kao EAGLE EYE, onda ukoliko su dovoljno ekstremne barem mogu biti neamenrno smešne.

ČUVAJTE SE SPOILERA

Dakle, glavni negativac filma je kompjuter. Kompjuter je zao zato što je shvatio da Predsednik i kabinet rade protiv interesa američkog naroda i hoće da ih pobije i smeni pozivajući se na Deklaraciju nezavisnosti i ustav. U tom ime, u dalje tekstu, kompjuter ćemo zvati Koštunica.

Koštunica je dizajniran kao iz neke antiutopije sa Chuck Hestonom. Sasvim je prihvatljivo da kompjuteri a naročito interfejsi u filmu budu malo leši nego u stvarnosti, ali hardversko rešenje zlog kompa u EAGLE EYE je dementno za 2008. godinu.

Kompjuter u cilju likvidiranja vrha SAD osmišljava plan u kome su mu ključni jedan mlad momak, to je Shia, i jedna mlada žena, to je Michelle.

Shia mu je bitan zbog svog DNK jer je jednojajčani blizanac vojnika koji je kontrolisao Koštunicu i sada mu je potreban da bi ga otključao, a žena je važna jer je njeno dete bitno za izazivanje eksplozije koja če ubiti predsednika. Međutim, iako su u celom plotu ovih dvoje ljudi nezamenjivi, kompjuter ih izlaže seriji potpuno besmislenih događaja kako bi ih doveo do pozicije u kojoj će učiniti ono što mu treba. Količna nevažnih a riskantnih zadataka koji oni moraju da učine za Koštunicu pre nego što likvidiraju vrh države je apsurdan, naročito kada se uzme u obzir Koštuničina aposlutna moć nad većim delom američke vojne i civilne elektronike. Jedini komplikovaniji način da dovuče čoveka sa sličnim DNK kako bi ga otključao bio je da natera Shiinog oca da napravi novog sina, pa da ga odgaji u tom pravcu da jednog dana dođe do Koštunice pa da ga otključa...

Ono što je još apsurdnije je to da je Koštunica u pravu, i da ukoliko je film pretendovao na neku političku poentu, američka vlast zaista radi na štetu američkog naroda, tako da kad konačno isključe Koštunicu i film praktično kaže, "Super je da ne postoje nerazumni poštovaoci zakona već da na čelu ostaje oligarhija sklona ljudskim greškama i oportunizmu..."

Moram priznati da me je i toliki rezultat ovog filma u američkim bioskopima iznenadio.

* 1/2 / * * * *

E tako sam se otprilike ja osećao kad sam morao da istrpim dva sata Bayovih Transformersa. I to kaže moron koji i dalje stoji pri tome da mu je Eagle Eye jedno od najprijatnijih bioskopskih iskustava ove godine.  

Nisi ti moron, ti si naprosto poseban.

specijalan

Ja sam Vrelo pre neki dan krenuo da slušam i posle jedno pet pesama prebacio na neki poljski death metal.

Da je ono izašlo 1993. godine, verovatno bih bio raspamećen, ovako, ovo mi je kompetentan indastrijal rok ali mi je korišćenje etničkih motiva gimik koji ne izvlači inače neupečatljive pesme. Starost je užasna stvar.  

Da je Srebrenica urađena 1943. godine ne bi bila tako upečatljiva kao 1995.

a i verujem da neki poljski death metal bend pravi upečatljivije pesme od Vrela

pečataju, što se kaže u narodu

a tako ti i na probi, čim odsviramo pesmu gde ima narodnjačkih motiva, odma posle toga sviraš one blastove.

Ja se u suštini slažem sa Mehom oko toga da ono što radi Vrelo nije novo i nije vizionarski, što sam i podvukao u poređenju sa Iztokom Turkom, u samoj recenziji.

Međutim, današnji mejnstrim ni u svetskim okvirima, u suštini, nije baziran na novim muzičkim stremljenjima. Čini mi se da sam u recenziji jasno podvukao da se Vrelo ne bavi, niti pretenduje da se bavi muzičkim istraživanjem već pravljenjem mejnstrima.

Mislim da je spoj stilova, koji podrazumeva industrial, vrlo mudar jer tačno profiliše publiku kojoj Vrelo želi da se obrati. Industrial rock u tom umekšanom obliku ima prolaz i uživo i u klubu, vrlo je prilagodljiv.

Naravno, nadam se da će na sledećoj ploči da ih se lati neki još classier producent, tipa Iztok, ili ako bude para neki baš bigwig (recimo Butch Vig, ili da budem bezobrazniji Timbaland, ili ovi što rade M.I.A. - to bi bilo interesantno, kako se Vrelo ponaša u urban ili grime kontekstu), i da će celu stvar još da unapredi.

No, za naše uslove, nema šta, ovo je vrhunska stvar. Inače, možda bi bilo zanimljivo za svetske ambicije kada bi našli nekog poznatog da im uradi remix.

Reprizirao sam THE DAY THE EARTH STOOD STILL Roberta Wisea u sklopu priprema za gledanje rimejka. Ovaj film ima nesumnjiv značaj u panteonu SF kinematografije kao primer jednog angažovanog socijalnog pogleda na žanr koji je izašao u vreme kada takav pristup nije bio masovno prisutan u filmovima.

Međutim, gledano iz današnje vizure, sa masom još boljih i zrelijih filmova koji su snimljeni potom a sa istim angažovanim pristupom SFu i vanzemaljcima, reklo bi se da je ovaj naslov sazreo za rimejk. Naprosto, za razliku od mnogih klasika iz tog perioda koji u sebi uspevaju da stvore utisak da su na svakom nivou neponovljivi, da su čak i tehnički impresivni za današnje standarde, Wiseov klasik je isključivo bitan na nivou svog high concepta.

Ono što je najvažnije za njegov koncept je svakako to da je reč o matrici koja se može reinterpretirati u svakoj epohi pošto svako doba nosi svoje tenzije, kao što su u originalnoj verziji tretira pitanje nuklearnog naoružanja i hladnog rata.

Ipak, originalna Wiseova verzija ostaje naslov koji je zanimljiviji kada se o njemu čita nego kada se gleda.

Quote from: "Meho Krljic"Ja sam Vrelo pre neki dan krenuo da slušam i posle jedno pet pesama prebacio na neki poljski death metal.

Verovatno VADER  

Forbes na balkanski načinObjavljeno: Čet, 27. 11. 2008. 12:45 NULA OD ČOVJEKA
Forbes: Magazin za otvorenu diskriminaciju siromašnih


Na naslovnoj stranici prvoga broja balkanskoga Forbesa prikazan je njegovani postariji muškarac, u snježnobijeloj košulji i hlačama boje devinoga govna, koji u ruci drži lopticu za bejzbol, valjda kao simbol vitalnosti, aktivne dokolice i neposustaloga takmičarskog duha. Samo zbog pseudoliberalne prijetvornosti njegova ruka nije uzdignuta u nacistički pozdrav


Piše: Viktor Ivančić
Otkad su reklame postale osnovni sadržaj suvremenih korporativnih medija, poseban oblik ironije predstavlja segment s oglasima koji reklamiraju same medije. Kad medij donosi reklame koje reklamiraju medij, to je neka vrsta živahne korporativne onanije, koja računa na učinak samooplodnje. ,,Kad kupite ovaj magazin saznat ćete kakav magazin možete kupiti." Jednom marketinški opisan, magazin nas nikada neće iznenaditi svojim tekstovima, jer oni su samo neophodne izlike, služe tome da ukrase prostor za oglase - dakle za temeljni sadržaj - i korespondiraju s njihovim porukama. Tisuće različitih reklama, koje promoviraju tisuće različitih proizvoda, međutim, uglavnom se slijevaju u jednu jedinstvenu poruku. Ta poruka glasi: prilagodi se ili crkni!

Jutarnji list od 14. studenoga objavio je oglas na dvije uzastopne desne stranice. Prva stranica potpuno je prazna, otisnuta u prljavoplavoj boji, a na vrhu je istaknuta prijeteća parola: ,,Ne budi nula od čovjeka." Sljedeća stranica, po šabloni već otrcanog trika, donosi ,,razotkrivanje" i nastavak parole: ,,Budi sedam nula."

To je reklama za Forbes, ,,najprodavaniji svjetski poslovni magazin", koji će od 27. studenoga početi izlaziti u balkanskom izdanju. Izdavač je Europapress holding - vlasnik Jutarnjeg lista i 60 posto tiskanih medija u Hrvatskoj - a magazin će, osim u matičnoj zemlji nakladnika, biti namijenjen tržištima Srbije, Slovenije, Crne Gore, Makedonije i Bosne i Hercegovine. Obuhvatit će teren koji se danas naziva ,,regijom", a nekad je bio poznat kao ,,umjetna tvorevina" i ,,tamnica naroda".

Parola ,,Ne budi nula od čovjeka... Budi sedam nula" odnosi se na udarnu temu prvoga broja: to je priča o ,,15 najvećih", skupini tajkuna i vlasnika poslovnih carstava ,,za koje radi regija". ,,Da oni stanu stalo bi sve", glasi podnaslov. ,,Godina krize njima je najbolja godina - kupuju avione, zapošljavaju i guše se u poslu", glasi nadnaslov. Na prvoj su stranici portreti odabrane šestorice: Zlatko Marić, ,,kralj zaštitara", Ivica Todorić, ,,vlasnik Agrokora", Ivan Ergović, ,,NEXE grupa", Mujo Selimović, ,,hranitelj BiH", Miroslav Mišković, ,,Delta Holding", Mirko Šrot, ,,pivo i mediji". ,,Uđi u igru", glasi zavodljivi slogan Forbesa, ,,ne budi nula od čovjeka" nego imaj sedam nula na bankovnom računu.


Kvalificirani tabadžija i sakupljač ferarija: Zlatko Marić
PHOTO: www.nacional.hr


Radi se, po mišljenju ovog potpisnika, o jednome od najjezivijih primjera autoritarnog jezika još od vremena ,,konačnog rješenja" i medijskih običaja kakve je licencirao časopis Der Sturmer. Noseća fotografija na naslovnici startnoga izdanja balkanskoga Forbesa prikazuje njegovanog postarijeg muškarca, u snježnobijeloj košulji i hlačama boje devinoga govna, koji u ruci drži lopticu za bejzbol, valjda kao simbol vitalnosti, aktivne dokolice i neposustaloga takmičarskog duha. Samo zbog pseudoliberalne prijetvornosti njegova ruka nije uzdignuta u nacistički pozdrav.

Autorima reklame barem ne možemo pripisati licemjerje. Njihova poruka je jasna kao psovka: ako nisi bogati guzonja, onda nisi čovjek, nego si ,,nula od čovjeka", ljudska ništica. Ali teško ćeš postati bogati guzonja ako ne čitaš Forbes. Ili ćeš makar uzgajati dužno poštovanje prema bogatim guzonjama kao spasiteljima nacija tek ako čitaš Forbes. Ili ćeš makar, u svojoj gologuzosti, sanjati o tome da postaneš bogati guzonja tek ako te kvalitetno narajca Forbes. U slučaju nekontrolirane noćne polucije, oglas za upijajuće papirnate maramice također ćeš naći u Forbesu.



--------------------------------------------------------------------------------
,,Nula od čovjeka" je Židov u nacističkoj Njemačkoj. Ljudsko biće kojemu su odreknute ljudske osobine i status osobe. Stvor predodređen za odstranjivanje u lager. ,,Ne budi nula od čovjeka", dakle, znači: ne budi Židov u carstvu liberalno-kapitalističkog fašizma. Spasi glavu prije nego te sustav ugnjetavanja do kraja samelje i pretvori u ljudsku ništicu
--------------------------------------------------------------------------------

Neuklopljenost u ambijent bogatih i uspješnih - makar na razini ,,pozitivnih intencija" - podrazumijeva izgon iz svijeta kojemu se priznaju ljudske vrijednosti, kaže nam promotor magazina. Život dostojan čovjeka samo je onaj koji je ovjeren s više nula na domaćem ili inozemnom kontu. Ostati siromašan znači onečovječiti se, izdati svoju ljudsku bit koja se sastoji od njegovane halapljivosti i nagona za stjecanjem. Kapitalizam, kao sustav eksploatacije i bespoštedne konkurencije, tako se nadaje kao biološki zadan, jedini prirodan poredak u kojemu ,,čovjek" pliva kao riba u vodi, ako nije ,,nula", dakako, olovno Ništa koje bespovratno tone ka muljevitom dnu.

Magazin Forbes, i inače namijenjen strukturi lojalnih malograđana, čuven je po svojim rang-listama - kojima defiliraju najbogatiji, najmoćniji, najslavniji, najbezočniji... - pa je vrijednosni sustav koji promiče radikalno natjecateljski. Pobjeda ili smrt! - nešto je kao uređivački kredo i mantra što se servira uvaženim pretplatnicima, uz dodatak: prilagodi se ili crkni! Cjelokupan smisao iscrpljen je u agresivnom posvećenju vladajućeg poretka koji se, obzirno kazano, temelji na zaštiti bogate manjine od većine.

S balkanskim izdanjem, očigledno, doživljavamo i to da nas svaki marketinški klipan može izvrijeđati kako god mu padne na pamet. Tu je na djelu još i zrela faza tranzicijskog kretenizma, kada nastupa vulgarno klasno ponižavanje. Reklama u Jutarnjem listu, naime, blistavi je primjer govora mržnje na klasnoj osnovi. Njome se izražava otvoreno gađenje prema ,,drugima i drugačijima", s tim da oni nisu definirani bojom kože, etničkom pripadnošću ili seksualnom orijentacijom, nego su ,,drugi i drugačiji" siromašni ili nedovoljno bogati. Ono perverzno u cijeloj priči je da izdavač Forbesa s pravom računa kako će i među takvima naći određenu količinu suglasnih, te će dio naklade utopiti pothranjujući osjećaje samoprezira. Izdavač, naravno, ima u vidu i klasičnu prodaju iluzija: nemali je broj onih koji će se zbog same činjenice da drže Forbes u rukama - s ,,informacijama" iz života uspješnih i moćnih - osjećati otrgnutim iz svijeta bezvrijednih, iz kategorije ne-ljudi, makar jedva skrpali četiri i pol eura za polumjesečni primjerak.

Poruka da si ,,nula od čovjeka" ako ne nalikuješ Zlatku Mariću, koji je zgrnuo milijune kao kvalificirani tabadžija, pa sada kolekcionira ferrarije i barokni namještaj, ili ako ne želiš slijediti herojski put neke od ,,regionalnih" inkarnacija Ivice Todorića, koji iz dvorca s 40 soba reinvestira ono što je pokrao na razvalinama socijalizma - ako se zaista hoće pročitati - kod osoba s minimumom higijene može samo lediti krv u žilama. Ona, naime, zrači i dodatnom balkanskom stravom.


Izdavač balkanskog izdanja magazina Forbes: Ninoslav Pavić, gospodar medijskog prostora
PHOTO: www.tportal.hr


Kapitalizam je u ove prostore ulazio kroz stražnja vrata, poguran nacionalističkom jurišnom silom, da bi danas ostao baštinik iste vrste energije. Politički razbojnici omogućili su uspon istoj takvoj ekonomskoj sorti; vladajući sloj utvrdio se besprijekornom koordinacijom barbara. Hraneći medije redovitim indiskrecijama iz svoga poslovnog i privatnog života, koje su kozmetički obrađene tako da imaju auru hrabrosti i muške vizije, oni su stvarni kreatori službenoga ,,pogleda na svijet".

Oni pak koji se, niti u snovima, ne pokoravaju religiji tako propisanog lifestylea - tipu življenja koji si, i da ga žele, ne mogu priuštiti - bit će odbačeni i žrtvovani kao heretici. Nitko za njima neće žaliti, jer optužnica je unaprijed ispisana: to su ljudske ništice, vlasnici uzaludnih egzistencija. Sve miriše po zapaljenoj slami; sve podsjeća na radostan povratak kalvinističkoj vjeri prema kojoj je blizina ekonomskom obilju važila kao znak božje milosti.

U takvim okolnostima, uredništva korporativnih medija i pridruženi marketinški odjeli ustrojeni su kao svojevrsne gestapovske ekspoziture krupnog kapitala, gdje raznorazni Herr Flickovi liberalnog kapitalizma razvijaju strategije borbe protiv potencijalnih neprijatelja režima. Oni ih suočavaju sa svjetonazorskim standardima koji će svakodnevno svjedočiti o dubini njihova poraza. U manje suptilnim prilikama, kao što su ove balkanske, šalju im poruku da je poduzetnički i socijalni ,,neuspjeh" - ili već puki manjak interesa za takvo što - krunski dokaz srozavanja ljudskosti. Nije eksploatacija nehumana, nego je nehumano ako u njoj ne participiraš!

Budući da siromašni ionako najčešće maštaju o tome da postanu bogati, zašto im se - ako to ne uspijevaju - poručuje da su ,,nule" u ljudskom smislu? Sigurno ne zato da ih se ohrabri na bogaćenje, nego zbog potrebe da im se usadi strahopoštovanje prema onima koji su, za razliku od njih, bogatstvo stekli i sada su u prilici nad njima vladati.

U ovakvom tekstu čini mi se primjerenim pozvati na Marxa, koji je, varirajući Hegelovu shemu ,,gospodara i sluge" - na način koji bi danas izazivao jednodušan zazor - ,,ideologijom" smatrao gospodarevu predodžbu svijeta koja je klasno neosviještenom slugi važila kao ,,svijet": ta predodžba, dakle, nije bila vlasništvo sluge nego vlasništvo njegova vlasnika. Njemački filozof Gunther Anders, na tome tragu, opisuje učinak korištenja šablona u medijskim manipuliranjima: ,,Kad se masovnom čovjeku svijet isporučuje u obliku totaliteta šablona, na mjesto svijeta stupa doduše totalitet predodžbi, no ipak takav koji je 'njegov' samo zato što mu se žigoše. 'Neka moja predodžba vama bude svijet', govori volja onoga tko proizvodi matrice. Tako je govorio Hitler."


Konc-logor: Prirodno stanište za nulu od čoveka
PHOTO: WIKIPEDIA


I zbilja: ,,Nula od čovjeka" je Židov u nacističkoj Njemačkoj. Ljudsko biće kojemu su odreknute ljudske osobine i status osobe. Stvor predodređen za odstranjivanje u lager. (Suvremene tvornice, doduše, u kojima se za minimalne naknade crnči od osam do pet, a u zemljama tzv. Trećeg svijeta i mnogo duže, pa još s maloljetnicima koji obaraju norme, ionako se sve manje razlikuju od lagera; radnička klasa općenito postaje zatajeni dio svijeta, njegova nevidljiva biološka infrastruktura: dovoljno je prelistati bilo koje novine i uočiti na koliko su fotografija prikazani bijeli ovratnici, a na koliko radni trliši. Živimo u kulturi razigranih menadžmenta, tu sam pogled na radnika izaziva nelagodu i proplamsaj stida, jer predstavlja izravno suočavanje s ,,neuspjehom".)

,,Ne budi nula od čovjeka", prema tome, znači: ne budi Židov u carstvu liberalno-kapitalističkog fašizma. Spasi glavu prije nego te sustav ugnjetavanja do kraja samelje i pretvori u ljudsku ništicu. Pridruži se barem plutajućoj bagaži malograđana koja će živjeti od svojih fantazija i pripomoći usponu najbeskrupuloznijih.

Naravno, predložak nije rasni nego klasni: prema ,,neuspješnima" - prema suvišnima - razvija se odnos multikulturalne tolerancije, a do neke mjere zajamčena im je sloboda govora, kretanja, potrošnje i ostalih izlišnosti. Ono što možda slijedi je Zakon o klasnoj čistoći, koji je, u nepisanoj formi, već na snazi. Ne samo tzv. urbane vile, nego i čitavi gradski kvartovi postupno bivaju ograđeni visokim zidovima sa sigurnosnim kamerama, a unutar njih vlada čelični princip ,,nemiješanja". Nad mirnim snom elitnoga staleža obično bdiju ,,nule" od ljudi s ,,nulericama", širokim ramenima, opasnim pogledima i slušnim aparatima.

Poseban užas izaziva pomisao kako je najbrojniji dio populacije pripitomljen da bude najmanje osjetljiv na poruke i prakse otvorene diskriminacije. Korporativni mediji, kao proizvođači ,,stanja duha", u tome su bili naročito uspješni: žene, homoseksualci, pripadnici etničkih i vjerskih manjina, svi će oni - u borbi za stjecanje ravnopravnosti - uživati neusporedivo izdašniju javnu (tj. medijsku) potporu od potplaćenih, kakvima najčešće i sami pripadaju. Represija se iskazuje kao strukturalno lukavstvo: prigrlimo sve razlike pod uvjetom da sakrijemo one klasne! Tko bi još zapažao materijalno siromaštvo kraj tolikog ,,bogatstva razlika"?

Propagandne poruke tipa: ,,Ne budi nula od čovjeka... deklariraj se kao Hrvat!", ili: ,,Ne budi nula od čovjeka... uđi u krilo Katoličke crkve!", čak bi i u tradicionalno ksenofobičnoj i katolički zadrtoj Hrvatskoj izazvale javnu sablazan nepodnošljivih razmjera. Ali kazati za nekoga tko se nije poslovno etablirao, nego je ,,neuspješan" u disciplini gomilanja kapitala, da je otpadak ljudskog roda, smeće čovječanstva, ,,nula od čovjeka" - nešto je savršeno normalno; ,,stanje duha" takvo je da se nitko od tih uvreda neće osjetiti iritiranim, jer - kako se računa - sluge su prihvatile svjetonazor gospodara.

Prostačko ponižavanje klase proizvođača u javnome govoru bez teškoća se uklopilo u norme jezika političke korektnosti koje je propisao sustav; poželite li, s druge strane, da se taj sustav razmrvi u prah i pepeo, da se pod naletom nekakvoga istočnog ili južnog povjetarca stropošta kao kula od kamata (Georgij Viktorov), to će bez dvoumljenja biti svrstano u žanr opakoga ,,ekstremizma". Zastupnici suprotnoga mišljenja opremit će se šljemovima i gumenim palicama da se s vama upuste u konstruktivni liberalno-demokratski dijalog.

Izdavač balkanskoga Forbesa, vlasnik Europapress holdinga, također ima više od sedam nula na bankovnom računu i svakako nije ,,nula od čovjeka": ljudske ništice proizvodit će njegove magazine, uključujući Forbes, i u borbi za golo preživljavanje pakirati u celofan ,,društvene kriterije" koji njihovome gazdi omogućuju da ih kreativno tlači. Skupina balkanskih tajkuna, istaknuta na naslovnoj stranici već u prvom broju, punit će Forbes oglasima, i tako osiguravati financijsku pozadinu promidžbenom materijalu koji će širiti opsjenu o ,,prirodnoj" naravi njihove moći.

Ovaj potpisnik ne bi im htio mrsiti račune. A i kad bi htio, ne bi to bio u stanju. Kupite Forbes, uostalom. Za četiri i pol eura, u protuvrijednosti raznih balkanskih valuta, tamo će vam kapitalističke svinje objasniti zašto niste ljudi.

*Tekst objavljen u BH Danima, prenosimo uz dozvolu autora i redakcije BH Dana.

Pogledao sam, zahvaljujući Žikinom požrtvovanju D'AUTRES MONDES Jana Kounena.

Ovaj dokumentarni film bi se mogao podvesti po žanr ego-trip dokumentaraca, slično Kustinom MARADONA BY KUSTURICA. Ne samo da se u njemu reditelj bavi svojim iskustvom, već pokušava da određeni fenomen prikaže kroz primere iz svojih filmova.

Iako je kod Kuste taj ego-trip intenzivniji i Kounen priču o šamanizmu ilustruje svojim insertima. DOBERMANN mu služi kao primer pogrešne, banalne upotrebe droge a animacije iz BLUEBERRYja mu služe kako bi objasnio stanja u koja su ga dovodili šamani.

U tom smislu, D'AUTRES MONDES je companion piece u odnosu na BLUEBERRY pošto objašnjava Kounenovo stanje kada je snimao ovaj film. U tom smislu, Kounen ima i više prava da se koristi svojim insertima od Kuste koji prilično nategnuto pravi paralelu između svojih likova i Maradone.

U svakom slučaju, gledajući film shvatamo da Kounen vrlo lepo zabavljao na svom izletu u šamanizam, ali ni nas nije ostavio kao puke posmatrače. Dokumenti o njegovim iskustvima ispraćeni su vrlo zanimljivim polemikama sa naučnicima koji šamanizmu prilaze sa psihijatrijske, sociološke ili farmakološke strane.

Sigurno je da D'AUTRES MONDES nije kompletan uvid u šamanizam, ali jeste prilično zaokruženo štivo za one koji se tak upoznaju sa temom i zato ga iskreno preporučujem. S druge strane, kao što je poznato, da je ljubav prema Kounenu greh, ja bih goreo paklu te uzmite moju preporuku sa rezervom.

* * * / * * * *