ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

Molim sve zainteresirane i raspoložene za čitanje ove bajčice, ako im se da, da ostave trag. Zahvaljujem..



                                                                         MASLAČAK




Procvjetala sam uz sam rub pločnika, iz dijela raspuknutog asfalta. Ja, sjemenka malenog maslačka. Ni prašnjavo me mjesto nije spriječilo da se na tom, za jedan cvijet neuglednom mjestu, izborim za sebe. Zaogrnuta pjenušavom i prozračnom haljinom, uz buku automobila i žamor ljudi, zadivljeno sam se zapitkivala:
,,Gdje li je nestala žuta, ona koja je još do jučer mamila kukce?"
Nisam ni slutila kako je samo pitanje vremena kada će takva, krhka, uskoro nestati i izgubiti se kao da je nikada nije ni bilo.

I kao da je samo to i čekao, da odjenem najtananije i najprozračnije ruho, pa da na meni iskaže svu svoju moć, snažan je vjetar duboko udahnuo, napeo obraze zadržavši na kratko dah, a onda ih ispuhao svom silinom. U samo par sekundi nestalo je svega, a moja čudesna bijela oprava razdijelila se na mnoštvo padobrana koji otploviše dalje nošeni nemirnim morem života. Ono što je ostalo od mene na zemlji, više nisam mogla vidjeti.

Letjela sam duže od ostalih. Vinula se visoko. Sa sigurnošću mogu reći kako niti jedna do tada nije dosegnula te visine. Od prostranstva mi se malo i zavrtjelo u glavi. Zamišljala sam kako se uspinjem, kao da je put prema visinama popločan nekim, samo meni vidljivim stepenicama. Tada je u meni buknuo vatromet misli. Od svih, zgrabila sam samo jednu: dobiti novo životno iskustvo. Sudbina maslačka više me nije zanimala, pogotovo ne ona smještena uz rub pločnika. Tko želi biti zgažen, zatrovan plinovima iz jurećih automobila ili zaliven životinjskim izlučevinama? Nitko! Sve u svemu kako sam uopće opstala? Doduše ostala sam živa ali, prilično kržljava.

Nije me napuštala ideja kako sam stvorena za velika djela, a da bi ih ostvarila, moram postati nešto drugo. Valjda zato jer sam se previše uzdigla, pa se time i ohrabrila, pomislila sam kako se Duhu Prirode mogu slobodno obratiti. Zamolila sam ga da mene, sjemenku maslačka, pretvori u nešto veće, jače i bolje.
Na moje iznenađenje, odmah mi bude udovoljeno, i nisam ni trepnula a već sam postala sjemenkom bora, ukorijenivši se na osamljenoj i strmoj litici planine.

Koliko li je samo trebalo vremena da narastem do svoje prave veličine jedva da mogu i opisati. Pa čak i kad sam je na kraju dosegnula, i dalje sam dugo i predugo živjela. Neometano ni od koga. Kao neko drvo na rubu svijeta. Izazova nigdje. Mogućnosti nikakve. U novoj ulozi bila sam strašno osamljena. Toliko, da sam vrlo često i s čežnjom razmišljala o burnim danima iz vremena života maslačka. Prisjećala se sa sjetom avanturističkih zgoda provedenih uz rub pločnika, ljudskih glasova, psećih i mačjih njuškanja...

Odavde je doduše pogled bio fantastičan ali to je, što se tiče nekih prednosti, bilo sve! Kome trebaju divni krajolici, nezamislivo lijepi zalasci sunca, plavičaste planine u daljini i titrav zrak za vrelih dana, kad u blizini nije bilo n i č e g a! U samom podnožju, tik uz korijenje, raslo je nešto trave i beznačajnog divljeg cvijeće. Stabala nigdje. Toliko sam dugo živjela a da ni riječ nisam progovorila, da sam zamalo zaboravila služiti se vlastitim jezikom. A kada je i zadnji češer sa stabla raširio ljuske, a sjemenke poput elise helikoptera poletjele zrakom, iskušala sam opet svoju sreću, nadajući se kako mi molba ni ovaj put neće biti uskraćena.
,,Zašto?", htio je znati Duh Prirode.
,,Zbog dosade, eto zašto", rekla sam."Dobro je da na onoj litici nisam sasvim zaboravila pričati. Dobro da uopće znam nakon toliko vremena sastaviti normalnu rečenicu."
,,Hoćeš reći da ja, Duh Prirode, negdje griješim u odbiru života?"
,,Ma ne!" pravdala sam se, ali upravo sam to mislila kako je pogriješio. ,,Nego, bila je to krajnost na koju se nisam mogla naviknuti."
,,Znači tako", kratko je zaključio Duh Prirode. Zadovoljan ili ne mojim odgovorom, nisam znala procijeniti. I kao da mu ništa nije bilo lakše nego opet udovoljiti mojoj molbi. Samo je još jednom pokušao prije toga objasniti kako je svaki život stvoren na zemlji savršen na svoj način, premda u njemu uvijek zaluta neki ,,ali".
I tako sam ja, sjemenka maslačka, odnosno bora, iznenada postala sjemenkom ruže.

Ovaj put sam bila smještena u predivnom vrtu bogatom biljem. Tu sam brzo narasla, brzo propupala i još brže procvjetala. Jednog sam jutra samo otvorila svoje ružičaste oči, protegnula lisnate ruke, isprsila ponosno trnje kao mala koplja, i imala što i vidjeti. Uokolo, kamo god sam dopirala pogledom bilo je istih i sličnih miomirisnih cvjetova. Nisam znala koja ruža je ljepša od koje. I možda je baš ta sličnost i male razlike u ljepoti, mirisima i bodljama, učinila da je u ovom prekrasnom vrtu vladao veliki natjecateljski duh.
Koja je ljepša? Koja bolje miriše? Koju vrtlarica najviše hvali? Koja će biti prva ubrana? Čije trnje je najoštrije? Nije se bilo lako nositi s izazovima, jer pored zadivljujuće ljepote sve su ruže izuzetno spretno pružale oštro trnje oko sebe, čak i bez ikakvog povoda, na najmanji povjetarac ili zuj kukca. Svaka je htjela uloviti prvi lahor i pčelama ponuditi najsvježiji jutarnji obrok.

Bilo je to jedno od onih jutara u kojem se čekalo milovanje vjetra il' ticalo kukca.
Kad ono, ni jedno ni drugo. Umjesto toga začula sam riječi naše vrtlarice:
,,O, kako si mi ti jutros prekrasna, nikad ljepša", i s jednim potezom škara me odrezala i odložila s ostalim cvijećem u košaru. Ni zaboljelo me nije. Nisam uspjela reći ni, nemoj, još bi se malo izležavala u vrtu. Tek sam na radnom stolu shvatila kako ću uskoro krasiti nečiji vjenčani buket. Što bi to bilo? Vjenčani buket! I nisam ni trepnula a već sam izgubila bodlje i lišće, a i smiješak skriven među laticama čudno mi se ukočio nakon što me vrtlarica nasprejala s namjerom da dugo trajem. Zato sam se i dalje osmijehivala čak i onda kada mi do njega više nije bilo stalo. Zatim me uplela s ostalim cvijećem u male komadiće tila, i čvrsto vezala zlatnom vrpcom. Tja, odložena kraj ogromnog ogledala, nisam se više prepoznavala. Usprkos svemu, u tom sam trenu jedva disala od sreće.
Život mi nije još pravo ni završio, a već sam maštala o sljedećem.

Nakon slavlja, vjenčani buket u kojem sam zgužvana stajala s ostatkom ekipe iz vrta, neko je vrijeme krasio nepoznatu sobu, bućkajući se u kristalnoj vazi punoj ustajale vode. Sve u svemu, brzo se osušio i smežurao, i takav završio na smetlištu. Na takvom besplodnom tlu, iz onoga što je ostalo od ruže, ispala je mala sjemenka. Odnosno, ja!
Prva mi je pomisao bila, zar je ovo kraj?
Druga, ovdje nema Duha Prirode, on ne prebiva na zagađenim mjestima.
Treća, trebala bih poletjeti, dozvati ga, ali kako?
I dalje odvažna, kakva sam već bila, usudila sam se i obratila mu se mislima još jednom:
,,Molim te Duše Prirode, ako me čuješ, neka ovo bude zadnja želja, mislim da sam sad sasvim sigurna što želim."
,,Sasvim si sigurna?", upitno je ponovio kao da me nije dobro čuo iako ne može biti da on ne čuje, pogotovo ako je zbog mojih tananih misli došao čak dovde.
,,Sigurna sam", potvrdila sam.
,,Pa što odmah nisi tako rekla, da ne radim grešku kao prošli put. Ha?"
Nije mi bilo jasno, zbija li on to sa mnom šalu ili ne, ali sam se pravila kao da je sve u redu.
,,Jesi li vidio onu svadbu, pa buket, veselje, druženje... želim biti dio toga. Apsolutno sam sigurna u ono što sam vlastitim ružičastim očima vidjela. Tu nema greške..."
,,Nema greške", još jednom je ponovio Duh Prirode kao da mu je rječnik naglo osiromašio i kao da ne zna ni sam što bi drugo rekao.
"Dug će ti biti put", napokon su mu riječi krenule. ,,Trebat će vremena da se približiš ljudima i postaneš dijelom njihova života."
,,Nema problema!", razdragano sam uzvratila, a puno kasnije, kad se više po tom pitanju nije dalo ništa učiniti, razmišljala sam o svojim nejasno izgovorenim riječima.
,,Nema problema", ponovio je na sada već iritantan način. Nije više bilo vremena da se zastane i razmisli... otkotrljala sam se put novoga života.

Sve je bilo drugačije i ništa nije bilo onako kako sam zamišljala. Odmah sam znala da željena preobrazba nije uspijela. I sve je upućivalo na to kako sam ispala četveronožac. Upravo sam se tako kretala.
K tome je bilo jako, jako toplo. Nezamislivo toplo. Zrak suh i vreo, a tlo užareno. Nije mi smetalo. Dapače, bila sam stvorena da mi vrelina godi. 
Nisam se usudila protestirati na glas, ali sam zato gunđala u sebi... nismo li se dogovorili da mi se daju dvije noge, dvije ruke i glava koja priča, smije se i pjeva? Od svega očekivanoga, ništa!? Ostadoše samo ove nemirne misli u toj čudnoj glavi nasađenoj na zdepastom trupu.
Sad mi se činilo, dok sam promatrala zlatno sunce visoko na nebu, kako mi Duh Prirode nikada nije bio bliži, kako me budno motri, i da je dovoljno reći mu što god poželim, a on će mi na to ponuditi odgovor.
Tko se usudio više zucnuti?! Glave zabijene prema tlu, kretala sam se na kratkim i dlakavim nožicama, kotrljajući pred sobom vlastite misli.

Tjeskobu zbog ovakvog obličja, donekle je ublažila spoznaja da imam krila s kojima u svakom trenutku mogu poletjeti. A to je bila izuzetna privilegija koju nisu imala sva bića. Pa sam to i učinila.
Raširila sam svoja neuobičajeno tvrda i glatka krila, a ona su proizvela čudan šuštav zvuk, a zatim me ponijela visoko, visoko.
Što reći, bilo je lijepo. Ali opet, dok sam tako letjela, znala sam da ni približno nisam ptica. Mučilo me u što sam se dakle pretvorila!
Nigdje uokolo nije bilo biljaka, nigdje ni ljudi ni životinja. Samo ja i ta užarena kugla na nebu koja kao da je sve nemilosrdno spržila. Sve osim mene. Zar sam ostala sama na cijelom svijetu? Na tu misao, krilca su mi od slabosti zadrhtala.

Spas! Iznenada sam ugledala drvo, samoniklo usred toga beskrajnog pijeska, usamljeno u svojoj nepomičnosti kao i ja u svom kretanju. Sletjela sam na njega.
I nisam nego skupila krila, kada sam primijetila kako se iz stabla nešto cijedi. Znam da sam u tome što je teklo trebala prepoznati smolu. Nisam li jednom i sama bila bor? Stoga, ne znam što me u tom trenu zbunilo. Možda ono što sam u njoj, dok sam se naginjala i ogledala, vidjela: stvorenje sa šest nogu, glavom sraslom uz kratki trup, s krilima boje smaragda. Možda sam se prepala same sebe pa sam pomislila, ako samo dotaknem jednom nožicom tu tekućinu, zamutiti ću cijelu sliku. To ne može biti stvarnost, i zato će nestati, rasplinuti će se kao ružan san.

Gotovo! Više se nisam mogla osloboditi. Najprije jedna, pa druga, treća, četvrta, peta, šesta... a onda i ostatak tijela. Sasvim sam utonula u tu gustoću i i ljepljivost. U tu mirisnu toplinu. O povrataku nazad mogla sam samo sanjati.
Ne znam koliko je vremena proteklo. Izgubila sam svaki pojam o njemu i količini kojom se ono mjeri. Dospijela sam u zemlju, skrutila se, i kao što sam već rekla, zaspala. Zarobljena u jantarno - vremenskoj kapsuli koja putujući kroz zemlju, vodu i stijenu, čeka da konačno jednom bude pronađena.
Kad sam takva u stvrdnutoj žutoj masi jednom ipak ugledala svjetlost, mislila sam da ću od blještavila oslijepiti. Držla sam da ću tada napokon biti izvučena, oslobođena, i da ću opet moći trčati, hodati, letjeti. Prema suncu.
Ništa od toga. Brusili su na nečemu grumen u kojem sam bila, sve dok nije postao grumenčić, kuglica željene veličine, a onda me utisnuli u nisku s drugim sličnim oblicima.

Dugo su me izlagali na izložbama, divili mi se, nazivali me rijetkim primijerkom kukca koji više ne živi na ovoj planeti. Pripadala sam istrijebljenoj i nestaloj vrsti planete Zemlje.
Naposlijetku sam prodana za nevjerojatno sumu novaca i tako završila kao ukras na vratu neke bogate žene.
Odjednom mi je iz sjećanja, nakon tisućljeća prohujala vremena, doplivalo ono što mi je jednom rekao Duh Prirode. ,,Dug će ti biti put, trebati će vremena da se približiš ljudima i postaneš dijelom njihova života." Čini se da onda konačno jesam postala dio njih, na način kako samo to vrlo neprecizno zatražila.

Gospodarica me čuvala i brižno njegovala. Izlagala samo u posebnim prigodama. Kao kukac zarobljen u jantaru, nema što s njom nisam vidjela, koga susrela i čije me sve ruke nisu doticale.
Jedne me večeri zaboravila i odložila uz sam rub otvorenog prozora. Mjesečina je obasjavala gospodaričin vrt o kojem se često i naveliko pričalo. Prvi put sam ga imala prilike dobro osmotriti, jer me za dana nije nosila, bila sam više noćna zvjerčica nego dnevna.

Vrt je bio bogat biljem, ali prevladavla je kraljica cvijeća. Zarobljenoj, mirisi me nisu mogli dodirnuti, pa sam zato očima klizila preko svog tog šarenila, prisjećajući se starih vremena. A onda mi je pogled zapeo za maleni žuti cvijet izniknut uz rub gredice, sasvim slučajno. Zaboljeo me od silne čežnje. Pomislila sam kako bi i samom snagom osjećaja tog trena mogla rastopiti zlatne okove u koje sam upala.
,,Duše Prirode, čuješ li me?", nisam mogla odoljeti.
,,Sav sam se pretvorio u uho...", rekao je pomalo vragolasto.
,,Smijem li?"
,,Eh, ima li išta da ti ne smiješ..."
,,Želim biti maslačak!", izrekla sam kratko i jasno.

Okolo naokolo, pa opet na početak... A od ovog bi krasna pesma mogla nastati...

Quote from: Stipan on 21-10-2013, 11:38:05
Okolo naokolo, pa opet na početak... A od ovog bi krasna pesma mogla nastati...

haiku:

Na damskom vratu                                                                         
zarobljen kukac sniva.                                                                 
Jantarni san.                                                                                     

E vidiš, ovo ti je mnogo jače od priče same...

Quote from: Stipan on 21-10-2013, 14:07:16
E vidiš, ovo ti je mnogo jače od priče same...

Kad si takav mačak, svedi i ti "Sam ispod šljive" na pjesmuljak. Možda i tvoj haiku bude jači od samog romana, jel, tko zna...

A prijatelju moj, s obzirom da si ti zasjeo u uredničku fotelju, od tebe sam kao urednika očekivala i nešto smislenije u komentarima. Kad ono, ništa. Ili ja možda slabo čitam među redova gdje mi želiš nježno reći da to što sam napisla i nije baš nešto.

Vidi ovako. Ova pesma je sjajna, a sad ću ti reći i zašto.

Osim što je savršeni ženski haiku 5:7:5, sa motivom posmatranja neke pojave, ovde postoji i mnogo više od toga. Ovde imaš motiv besmrtnosti, a još više, priču o ceni te besmrtnosti - jer u jantaru je kukac osuđen samo da sanja. Preko toga, tu postoji i motiv gospodara, onoga ko ima koristi nečije besmrtnosti (Dama). Stihovi su široko primenljivi, ja ih lično mogu povezati sa besmrtnošću jedne Dženis Džoplin ili Džimija Hendriksa.

Umesto što se vređaš pokušaj pročitati ono što sam napisao, umesto što tražiš skrivene motive i uvrede.

 
Najpre da kažem da sam ODUŠEVLJEN!
Naslov me je zaintrigirao, a prvim redovima sam bio zaprepašćen, jer i sam imam priču o maslačku
koja počinje gotovo istovetno
Međutim (i srećom, da ne bi ispalo da sam lopov ili bilo šta slično ) moja i Vaša priča
se kreću nakon uvoda u raazličitim pravcima 
Divna bajka, mada, nema bajki koje to nisu (svako ko ih voli to zna )
Uživao sam čitajući sve scene i sve metamorfoze i nekako sam naslućivao kakav bi
kraj bajke mogao da bude.
Ja, iako književni laik, ali iskreni i pažljivi čitalac i bajkoljubac, od srca Vam zahvaljujem

Odavno naslućujem da rapidno starim. I da svet gledam kako je nekad bilo ispravno. Elem, ovo nije bajka, a nije ni priča. Ne u mom vrednosnom sistemu. Od Saturnice sam očekivao barem jedno od ta dva.

eto, hvala, konačno na kakvim takvim komentarima...

zamolila bih još jednom sve one koji su se iskušali u pisanju bajki, da pročitaju i daju svoj komentar.

Priča jeste malo istesana i suva, a Steva to ne voli. Poučna priča kojoj nedostaje šarm.

Quote from: scallop on 24-10-2013, 09:40:48
Priča jeste malo istesana i suva, a Steva to ne voli. Poučna priča kojoj nedostaje šarm.

...šarm?

Poucna, poucna. Cuti disi, ni za disi nisi. A presla je velicanstven krug. Nije bila covek jbg. Ah ti kukci.

Da me se ne bi razumelo pogrešno, ja u principu volim kako to Saturnica izvodi. I ovo je lepo napisano, ali mi fali "nešto" da bi se pretvorilo u priču. Ili bajku. A možda je do toga štio u meni ne čuči poeta.