ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

Ovo je malo starija priča, ali setih se da je okačim pošto na neki način odgovara temi za ovaj mesec...






BUĐENJE


   Taka-Tak... Taka... Taka...Taka-Tak... Taka... Taka...Taka-Tak... Taka... Taka...


   Budim se nozdrva prepunih oštrog zadaha sagorelog ugljena i sa metalnim ukusom u ždrelu. Leđa me bole od neudobnog položaja. Oko mene je mračno, ali u povremenim bljeskovima nazirem da se nalazim Tebi nasuprot na nekakvom trosedu...  I krećemo se... Kuda?
   Znam! Nalazimo se u kupeu voza... Ali ne sećam se najjasnije kako smo se ovde našli.
   Noć je i kompozicija guta tamu u neprestanom kloparanju. Taka-Tak... Taka... Taka- Tak... Protežem se, osvrćem se oko sebe. Sami smo u kupeu, a naselja koja proleću kraj kompozicije naslućujem samo kao serije svetla. Dižem pogled i vidim kofere. Starinske, tvrde kofere sa kopčama. Nekad sam imao takav, ili bar sličan. 
   Ti spavaš. Disanje ti je ravnomerno i osim uzdizanja grudnoga koša, ne pomeraš se. Ne budim te, ne otvaraš oči...
   Bljeskovi naselja promiču kraj prozora i pomišljam da u svakome od njih stari na hiljade ljudskih bića. Čudne misli...
   Vrlo čudne misli. Nema nikakvog reda u njima.
   Fiii-uuuu-fi!... - oglašava se pisak lokomotive i imam utisak da nešto nije u redu. Kao da dolazi iz neke neopisive daljine, ili je prigušen nekom neizmernom masom, nečime što se isprečilo između nas i toga jasnog, pa ipak distanciranog zvuka.
   Ustajem, gledam kroz prozor. Kroz mrak nazirem rastinje koje proleće kraj nas. Drveće deluje drevno i monumentalno. Drveće kakvo nikada ranije nisam video. Ima tu nešto još čudnije - geometrija prostranstva koje posmatram nije kako treba. Sve je u jednoj ravni. Nema neba, nema tla. Sve što vidim nalazi se u savršenom skladu sa prozorom i nikakva vratolomija menjanja pozicije ne uspeva da promeni stalnu perspektivu. Najzad prestajem da se sekiram zbog neprirodne scene i ponovo sedam. Pokušavam da razjasnim gde se to nalazimo?
   Gde putujemo?
   Misli su mi zbrkane. Neka blokada, ili šta god to već bilo, sprečava me da se setim.
   I kada smo se, za ime Boga, ukrcali u ovu fantomsku kompoziciju? Ne mogu da se setim.
   Nervira me ona nepravilnost u perspektivi. Pokušavam da otvorim prozor ignorišući upozorenje o, crvenim slovima ispisanoj, zabrani naginjanja. Ne ide, zaglavljen je. Piša mi se i izlazim iz kupea. Hodnik je slabo osvetljen i potpuno pust. Dolazim do zahoda i olakšavam se.
   Taka-Tak... Taka... Taka...Taka-Tak... Taka...
   Prolazim ponovo sablasno pustim hodnikom i pokušavam da provirim u kupee koji su mi uz put. Zavesice su svuda navučene i iza njih mogu da nazrem samo tamu. Svi spavaju...
   Ima li, dođavola, ova šklopocija konduktera?
   Uzaludno pitanje. Ako ga i ima, spava u nekom od tajnovitih kupea. Sve je pusto.
   Vraćam se u naš odeljak i gledam te. Posmatram to voljeno lice i najednom se uzvrpoljim.
   Nešto nije u redu...
   Tvoje lice je izborano, tvoje telo je krupno. Mnogo krupnije nego što ga pamtim.
   Drmam te, ali ti se ne budiš. Sve jače i jače te tresem. Pomeraš usne, ali tvoj glas ne dopire do mene. Hvata me panika. Zašto se ne budiš ? Zašto te ne čujem? Zašto ne otvaraš oči?
   Dižem ruke do lica i shvatam da je i ono izborano, baš kao i tvoje. Urlam. Ne čuješ me...
   Istrčavam u hodnik, pokušavam da otvorim neki od susednih kupea, ne bih li našao neko logično objašnjenje.
   Ili barem ogledalo...
   Vrata su zaključana, kucam, lupam, derem se...
   Ništa.
   Nikakve reakcije.
   Žurim niz hodnik, pokušavam da pređem u sledeći vagon. Vrata su zaključana. Odustajem...
   Vraćam se i ponovo opipavam lice. Star sam. Veoma star...
   Ponovo sam u svome sedištu i posmatram te dok spavaš. Bore na tvome licu nisu bore smeha, već bore brige. Svakim kilometrom koji načinimo kroz noć, bore su sve dublje, a tvoje oči mi sve više nedostaju. Misli počinju da lutaju.
   Kao da su mi u sećanju lica ljudi koji su još nedavno bili ovde, u istoj ovoj kompoziciji.
   Trzam se pod iznenadnim naletom tih uspomena. Euforično se držim tog spasonosnog otkrića.
   Ako pamtim nekoga ko je bio ovde, onda samo treba malo da se napregnem i setiću se i našega ukrcavanja, zar ne?  Moram samo malo da pokrenem vijuge!
   Trenutak kasnije, umesto novog prisećanja, svi oni dragi likovi mi se u magnovenju gube iz pamćenja. Odlaze u noć koja se prostire svuda oko nas. Histerično se naprežem da zaustavim taj stampedo. Uzalud.
   Nema ih više. Sve je opet pusto. Prošlo je. Misli mi slobodno lete. Opet si Ti u njihovom središtu. Znam, voz se neće skoro zaustaviti. Imam mnogo vremena da se sredim, jer kompoziciju neću napustiti pre no što mašinovođa ne povuče onu veliku metalnu polugu. Neću izaći pre nego što opusteli predeo ne bude prekriven oblakom pare ispuštene iz prenapregnute mašine.
   Bojim se da mi se mesto na kojem će se naše putovanje završiti neće ni najmanje dopasti.
   Sedim, zurim u mrak i prisećam se naših planova.
   Naših velikih planova, svih tih velikih, sudbonosnih maštarija.
   Mislima mi prolaze osećaji kojima smo se grejali. Osećaji koji su se neobjašnjivo zaledili.
   Prisećam se zagrljaja kojima smo se tešili. Zagrljaja koje smo zaboravili.
   Kada je tišina sve to progutala? Zašto ne mogu da te probudim? Zašto je mrak?
   Zurim kroz prozor, krivim glavu, menjam ugao posmatranja... Ne uspevam.
   Derem kožu sa pesnica udarajući po bravi, ali prozor ostaje čvrsto zamandaljen.
   Ne uspevam da ispunim želju koja se najednom probudila u meni.
   Da pogledam nebo!
      Zvezdano nebo!
         Da vidim zvezde...


   Taka-Tak... Taka... Taka...Taka-Tak... Taka... Taka...Taka-Tak... Taka... Taka...


         Sećam se ! Sećam se! Bile su tamo!
            Kada bi barem otvorila oči, da samo još jednom vidim...


   Taka-Tak... Taka... Taka...Taka-Tak... Taka... Taka...Taka-Tak... Taka... Taka...         


            Zvezde! Bile su tamo! U tvojim očima!
               Onda kada sam te prvi put video...


   
   Taka-Tak... Taka... Taka...Taka-Tak... Taka... Taka...Taka-Tak... Taka... Taka...

Ovo iritantno kloparanje šina, me je izistinski omelo u čitanju.

Valjda se tu nešto dešava, ali se od te buke ne čuje.

http://youtu.be/yJkmHQ2q--I

U romanu koji si mi poslao, imaš isto ovo tika-taka i ekstremno nervira...

Quote from: Stipan on 11-03-2015, 18:07:57


Taka-Tak... Taka... Taka...Taka-Tak... Taka... Taka...Taka-Tak... Taka... Taka...


   Budim se nozdrva prepunih oštrog zadaha sagorelog ugljena i sa metalnim ukusom u ždrelu.(loš izbor riječi, osim toga okus se ne osjeća u ždrijelu već u ustima) Leđa me bole od neudobnog položaja.(ovo se moglo puno bolje reći) Oko mene je mračno, ali u povremenim bljeskovima nazirem da se nalazim Tebi nasuprot na nekakvom trosedu(u povremenim bljeskovima nazirem Tebe na nekakvom...bla bla bla...)...  (I) krećemo se... Kuda?

Naravno, Saturnice, uvek može i bolje i drugačije, u to nikad nisam sumnjao.

Stvarno, izbaci tu "onomatopeju", zameni nečim drugim. Tikatakanje, kao i  "fiii-uuu-fiii", malko deluje poput nekog ko priča detetu pokušavajući da mu što više dočara atmosferu, samo što postižeš suprotan efekat. Lepo reče Lazarus, ne može da se prodre do bilo kakvog dubljeg čitanja zbog navedenog tikataka. Ajd ti probaj ovo da zameniš nečim drugim a ostali sve drugo pa da vidimo.
Jasna je meni klaustofobija junaka, ali zbog ovoga što ti napisah, deluje nekako parodično. Opet, imaš ono što ti svesno, nesvesno, stalno radiš a to je da budeš malko prozni autor a malo pesnik. Tešto to ide. Ako si naumio tako graditi stil, uzmi malko predratnu literaturu, ili uzmi "Najmlađi Jagodić neće u roman" (valjda se tako zove). Može ti biti od koristi spajanje kojem težiš.
Ajd, pa me sad pošalji u p... m.... ili se naljuti.

Quote from: Stipan on 12-03-2015, 09:42:38
Naravno, Saturnice, uvek može i bolje i drugačije, u to nikad nisam sumnjao.

Stipe, nemoj da ti ja totalna amaterka moram govoriti čemu jedan pisac mora težiti; da mu se čitaju tekstovi, a da čitalac ne poželi u njemu ama baš ništa izmijeniti. ni točku ni zarez ni metaforu. ti misliš da je to nedostižno? ti misliš da će uvijek netko reći, moglo se bolje? netočno... mislim da se ne trudiš dovoljno. s obzirom da si ovakav tekst prezentirao, i to stari tekst, i to tekst koji je već negdje izašao u tiskanom izdanju, pretpostavljam da ti ni u peti nije bilo da s njim nešto ne valja.

Stipane, nije problem da li može bolje, kod tebe se povremeno postavlja pitanje da li je uopšte moglo gore.

Što bih se ljutio Aleksije? Sve si mi ovo već rekao i privatno.

Eh, sad, pošto je Saturnica već nabola, moram reći da sam priču postavio uglavnom iz razloga što odgovara na ovomesečni zadatak. Jeste Saturnice, ovo je višestruko objavljivana priča, a u dogledno vreme treba da se nađe u zbirci priča "Planet Europa SF" koja će se istovremeno pojaviti u Britaniji i u Americi.

Kako si preveo ovo taka-tak? To mozda pre zvuci kao dg...dg, dg...dg, s tim sto je prvo dg uzlazno, a drugo silazno. Ne stvarno, kako si to preveo na engleski? Cool ti je prica, prolaznost, starost, zvezde u ocima. Ovo procitas i ladno umres. Taka-tak, taka-tak, taka-tak, taka-tak, taka-tak, taka-tak, taka-tak........ ode voz u kukuruz.

THE AWAKENING

   Clack-Clack... Clack... Clack... Clack - Clack... Clack... Clack... Clack - Clack... Clack...

   I wake up with my nostrills full of the sharp smell of burnt coal and a metallic taste in my throat. My back aches because of the uncomfortable position. It is dark around me, but in the occasional flashes of light I make out that I am sitting near you on some kind of a three-seater...  and we are moving... but where?
   I know! We are in a train compartment... but I don't remember clearly how we got here.
   It is night and the train swallows the darkness with its constant cloging. Clack-Clack... Clack... Clack-Clack... I stretch and look around. We are alone in the compartment, and the settlements that we pass I notice only as a series of lights. I look up and see a bag. An old-fashioned, hard bag with buckles. Once I had one like that, or it was at least similar.
   You are sleeping. Your  breathing is even and your only movement is the elevation of your chest. I do not wake you up, you do not open your eyes ...
   Flares from the settlements are moving by the window and I am thinking how in every of them thousands of human beings are getting older. Strange thoughts ...
   Very strange thoughts. Without any order in them.
   Phiii-uuuu-phi!... – I hear the audible whistle of the locomotive, and I have a feeling that something is wrong. It seems to come from some unspeakable distance, or to be muffled by an infinite mass, something that is a barrier between us and the addition of a clear, yet distant sound.
   I get up, look out the window. Make out the dark foliage. Trees seem ancient and monumental. Trees that I've never seen before. There's something even stranger – the geometry of the space I am watching is wrong. Everything is on one level. There is no sky, no ground. All I see is in perfect harmony with the window and no stunts I do while changing position lead to a constant change of the perspective. Finally I stop to worry about unnatural scenes and sit down again. I'm trying to realize where we are?
   Where are we traveling?
   My thoughts are restless. A memory loss, or whatever it is, prevents me to remember. How did we in God's name get in this phantom compartment? I can not remember. The prespective irregularity bothers me. I'm trying to open the window ignoring the warning, printed in red, which says not to lean out the window. It is stuck. I need to take a piss so I get out of the train carriage. The corridor is poorly lit and completely deserted. I'm getting to the toilet and release myself.
   
   Clack-Clack... Clack... Clack... Clack-Clack... Clack...
   I walk eerily through the deserted hallway, trying to peek in the coupes that are along the way. The curtains are drawn and behind them I can recognize just a glimpse of darkness.
Everyone is asleep... 
Does this machine, for hell's sake have a conductor?
   Futile question. If present, he had to sleep in one of the mysterious coupes. Everything is 
empty. I go back to our section and look at you. I am watching that beloved face and suddenly start to shiver. 
   Something is not right...
   Your face is wrinkled, your body is enormous. Much bigger then I remember it.
   I am shaking you, but you don't wake up. I am shaking you harder and harder. You are moving your lips, but I can't hear your voice. I start to panic. Why don't you wake up? Why can't I hear you? Why don't you open your eyes?
   I lift my hands to touch my face and realize it is wrinkled, just like yours. I am shouting. You don't hear me...
   I am running out into the hallway and try to open one of the other coupes to find a logical answer to these strange things.
   Or at least a mirror...
   The door is locked, I am knocking, banging, shouting...
   Nothing.
   No reaction.
   Hurrying down the corridor I am trying to get in the next vagon. The door is locked. I give up...
   I am going back and touching my face again. I am old. Very old...
   Sitting on my seat again I am watching you sleeping. The wrinkles on your face are not wrinkles form smiling, they are wrinkles from worrying. With every kilometer we pass your wrinkles become deeper, and I miss your eyes even more. My thoughts begin to wonder.
   As if there are memories of people who were here in this same compartment.
   I am overhelmed with the apperance of these memories. Euphorically holding onto that glimpse of hope.
   If I remember someone who was here, I have to try a little harder so I will remember our getting on the train, don't I? I just have to try harder!
   A moment later, these other people disappear from my thoughts, and I still don't remember. Histerically trying to stop that stampedo of thoughts. I fail.
   They are gone. Everything is empty. It is over. My thoughts are flying around. You are again in the center of them. I know, the train won't stop for a long time. I have a lot of time to focus, to fix myself, becuse I won't leave before the big metal handle is pulled. I will not leave before the desolate landscape is not covered by a cloud of steam discharged from the mechanical belly of the machine.
   I fear that I won't like the place we will end up at all.
   I am sitting, staring into the darkness and recalling our plans.
   Our big, life changing plans, our fantasies that will seal our destiny.
   Feelings that were warming us come into my thoughts. Feelings that  inexplicably froze. 
I remember  the hugs with which we were comforting each other. Embraces that we have 
forgotten. 
When did silence swallowed it all? Why can't I wake you up? Why is it 
dark? 
I stare out the window, I tilt my head, I change the angle of vision ... I fail. 
I am pealing the skin from my fist by constantly hitting the lock, but the window remains securely locked. 
I fail to fulfill the desire that suddenly awakened in me.

   To look at the sky!
      The starry sky!
         To see the stars...

   Clack-Clack... Clack... Clack... Clack-Clack... Clack... Clack... Clack-Clack...

         I remember! I remember! They were there!
            If you would just open your eyes, so I could see for the last time...

   Clack-Clack... Clack-Clack... Clack-Clack...         

            The stars! They were there! In your eyes!
               When I saw you the first time...
   
   Clack-Clack... Clack... Clack... Clack-Clack...

Kad si već postavio priču, evo trpi:

Nisi nam morao reći da je tekst stariji - to se vidi. Sada, po meni, pišeš mnogo bolje.
Naglasila sam ono ''po meni'' zato što je ovo, kako kažeš, višestruko objavljivana priča.
Neki ljudi su, znači, zaključili da je dovoljno dobra za hartiju, a ti ipak želiš mišljenje zlih Sagitaša i još gorih Sagitašica? Hmmm...

Šta je loše? Ideja ko ideja ne pršti od originalnosti, ali može proći. Emocije ti nisu uverljive. Sve o čemu pišeš je očigledno neproživljeno, tako da ni ja, čitalac, ne mogu da se uživim.
Najslabija tačka su mi rečenice: rogobatne, nemelodične, teške kao tuč!

''Budim se nozdrva prepunih oštrog zadaha sagorelog ugljena i sa metalnim ukusom u ždrelu.''
Ovo uopšte ne mogu sebi da predstavim. Vidim da se i Saturnica upustila u razmišljanja čemu služe nozdrve, a čemu ždrelo. To ne valja. To je maltretiranje čitaoca.
A tek ''oštri zadah sagorelog ugljena''!

Verovatno se neće svi složiti sa mnom, ali mislim da treba težiti jednostavnom i jasnom izražavanju, pogotovo kada ti je primarna ideja, a ne stil.
Izbegavaj izveštačenost.
''Derem kožu sa pesnica udarajući po bravi'' zvuči maksimalno isfolirano. Neprikladno.
Sklon si ti tim neprijatnim kontrastima: imaš red uzvišenih, komplikovanih osećanja, a odmah zatim pišanje i prdež smrznut u gaćama.

Srpski je bolji kad pises u prvom licu, jer ne moras ovoliko - I - da koristis. Clack-Clack mi bolje zvuci od taka-tak. Taka-tak vise zvuci kao kucanje sata.

Naravno Kimura da me zanima mišljenje Sagitaša (i Sagitašica).
Da nije Sagite, ne bih nikad naučio da pišem čak ni ovako kilavo...

Quote from: Stipan on 12-03-2015, 11:34:50
Naravno Kimura da me zanima mišljenje Sagitaša (i Sagitašica).
Da nije Sagite, ne bih nikad naučio da pišem čak ni ovako kilavo...

molim te prekini! tebe uopće ne interesira ničije mišljenje. najmanje sagitaško. na jedno ti uho uđe na drugo izađe. našao si urednicu koja se tvojim tekstovima klanja do zemlje i sada imaš to što već imaš. kako god, i što god, tekst ti ide i na stranom jeziku. mogao bi reći englezima da navrate malo ovdje...

 
Sto si Sagitasice stavio u zagradu? Sexisto.

Saturnica k'o Saturnica...

Nije tačno. Kako god vama to delovalo, itekako uvažavam svačije mišljenje na Sagiti i gledam da se popravim koliko mogu. Druga je stvar što se ne priklanjam baš svakoj primedbi. Ponekad zato što je zlonamerna, a ponekad zato što mi nameće način pisanja koji mi je stran.

Quote from: SuperSynthetic on 12-03-2015, 11:50:07

Sto si Sagitasice stavio u zagradu? Sexisto.

Sexista? E, ovo je baš dobro zvučalo...

Quote from: saturnica on 12-03-2015, 11:46:11

molim te prekini! tebe uopće ne interesira ničije mišljenje. najmanje sagitaško. na jedno ti uho uđe na drugo izađe.

Slažem se 101%. Kao da pokušavaš da dokažeš kako si ti ustvari sve vreme bio u pravu i da ćeš jednog dana nabosti priču, u tvom stilu, pa da će se to sve i javno priznati. A neće. Jbg. Moraš da menjaš. Temeljno da menjaš.
Ovo je vrh "celofan/mašnica" s moje strane. Sad vidi pa se opet napizdi.

Što bih se napizdio? Tvoje mišljenje si mi više puta saopštio i bez celofan/mašnice...

Neces valjda ovakvu engelsku verziju da stampas?

Otkud ti ideja da ja štampam? Ovo je verzija koja je prošla na konkursu.
Nadam se da tamo imaju urednika i lektora.

Ili imaju nekog ko će rado da prikaže Srbe kao nepismene.

I to je jedna od varijanti... I Z. Živković ima priču u zbirci, pa im je to jedinstvena prilika da nas sjebu...

Quote from: Stipan on 12-03-2015, 17:36:37
Otkud ti ideja da ja štampam? Ovo je verzija koja je prošla na konkursu.
Nadam se da tamo imaju urednika i lektora.

crni stipane...
da mi je znati zašto su uopće prikazao englesku verziju kad ni ona ne valja?

Aha... Ispravljaš znači...


Pa zato što je Sintetik tražio, eto zašto.

Pa pocinje sa promasenim vremenom...   I wake up with ...valjda treba - I woke up...

Vidi, nisam ja prevodio, tako da ne bih ulazio u finese.

Quote from: Stipan on 12-03-2015, 18:00:05
Aha... Ispravljaš znači...


Pa zato što je Sintetik tražio, eto zašto.

pa, na koliko jezika je imaš napisanu, takvu kukmastu...?

Tri.

Quote from: Stipan on 12-03-2015, 18:03:35
Vidi, nisam ja prevodio, tako da ne bih ulazio u finese.

hm....

Hahhah! Sad kad ona ovo vidi, nagrabusila si!

Quote from: Stipan on 12-03-2015, 18:08:57
Hahhah! Sad kad ona ovo vidi, nagrabusila si!

hhihihi....molim?

Opet ispravljaš. Prpa, a?

Quote from: Stipan on 12-03-2015, 18:11:35
Opet ispravljaš. Prpa, a?

je. u pravu si.

Ja nisam izvalio da si promasio vreme u engleskoj verziji. Isto je kao u originalu.

Ma, u redu je Sintetik. Sagita je ovo, svako ima pravo da puca po slobodnom nahođenju.

 Vazno je pucati.

He's the one
Who likes all our pretty songs
And he likes to sing along
And he likes to shoot his gun
But he knows not what it means
Knows not what it means
when I say yeeeaaahhh

meni je laicki ugrubo sasvim solidna, volim putovati vlakom.
sta mi ne lezi: ne razumijem kome se obraca. imas nekoliko termina i radnji koji odudaraju od "pjesnickog". bas grubih izraza. "pisa mi se..." i sl.
znaci, osobe kod kojih bi to izazvalo efekat bez da narusi sjetu ne citaju. a ako stvarno zelis odstupiti od melankolicnog, sto aktera nakon pisanja primjerice ne uputis u susjedni kupe gdje, pojma nemam, prije povratka u svoj i zvijezdama, nepoznatoj usnuloj ljepotici odize suknju ili nesto slicno manijakalno u cemu bih se opet nekako mogao prepoznati. znaci ili-ili. sjeta ili ludilo.

Quote from: zosko on 12-03-2015, 21:08:24
nepoznatoj usnuloj ljepotici odize suknju ili nesto slicno manijakalno u cemu bih se opet nekako mogao prepoznati.

ovo je scena preuzeta iz Slobodanide; izgleda da bi ti se ta knjiga dopala.

siguran da ce mi se svidjeti vec i po samoj tematici alternative i kroz, kako se kaze, domaceg zelaznya koji se nazire kroz recenzije.

Dakle dođosmo do tačke kad se priča poredi sa "Slobodanidom". Nisam siguran da li je to dobro ili loše...

Stipane, ima ona narodna da "jebe uporan a ne lep i dobar", dakle ti si taj princip uzdigao na najviši mogući nivo. Dvadeset pet godina daviš okolinu svojim kljakavim pokušajima pisanja i sada jedva nešto bolji nego početkom devedesetih koristiš priliku da su i urednici na sve strane postali kljakavi i nemarni i brzopleti i celokupna ponuda se srozala ispod svakog nivoa. Kad god vidim da si ti na nekom konkursu prošao, meni dođe da povraćam i onda lepo taj i takav izbor precrtam kao išta relevantno, a kada vidim da si na nekom konkursu pobedio, onda dobijam želju da celu tu izbornu ekipu preporučim za opsežna psihijatrijska ispitivanja sa eutanazijom kao poželjnim ishodom.

uporan > ubav i uman...

Ispravka: tri godine (1990, 1991, 1992) + pet godina (2010, 2011, 2012, 2013, 2014), dakle osam godina.

Žali bože što si upravo ti Bobane lik koji me je navukao da ponovo počnem da pišem.

Bre, tebi je uvek drugi kriv!

A ti si zvocalo.

Ne znam odakle ti ideja da sam te ja navukao na pisanje. Čini mi se da sam učinio sve što je bilo u ljudskoj moći da te od toga odvratim. Očigledno je trebalo prizvati neke demone spasa ljudi od kataklizmi, priložiti kakvu žrtvu u nadi da će nas pošast zaobići. Ti si beznadežan slučaj bez ostatka... potpuni antitalenat.

Hvala. Potrudiću se da opravdam tvoje poverenje.