ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

Jebli ih migranti vise
I kod nas lijepe nimand ist ilegal

Quote from: Black swan on 23-11-2021, 18:22:04
Njemacki novinari lazu

O čemu, pušbekovima migranata? Pa to svi rade.

Njemacki novinari su komunjare

zamisli tek šta bi reko za prave komunjare haha

elem, pa policija srpske pušbekuje migrante u federaciju ili hrvatsku, gura ih u vozove i buseve i šiba preko grane, onda Izetbegovićevi vraćaju a i Plenkovićevi bi, generalno igraju ping pong s tim jadnim migrantima

jest da sam čuo da i migranti ono uđu u kuće nekih gastoza, lijepo se okupaju, pojedu ako šta ima, uzmu čiste odjeće, uzmu kola ako su u garaži, provozaju se do grane, ostave uredno kola, nisu ih ukrali, samo pozajmili i tako to haha

leber, covjek srednjih godina, znaci nije naivan i glup, a djeluje u ekstremno ljevicarskim glasilima. ne tek u mejnstrim ljevicarskima. ostalih kvazi ni nema.
usput autor (trendovski i, naravno, vrlo nagradjivani), cjepinator i malo peder. mislim, razumijete, sad je u trendu da svi imaju decka. i cure i decki, pa i ovi mladi od 44 godina.

kad se pogleda izvjestavanje nekad ozbiljnih medija o ovom "slucaju", moze se komotno reci da radi za kakve njemacke sluzbe, neki proizvod gestapa i stasija, sve je unisono orkestrirano kontra hr-zastite granice. znaci covjek sluzi njemackom pretvaranju jugoistocne europe u radne logore koji su dovoljno blizu da kvalitetne povuku u maticu, a ostale zaposle na motanju kablova, t.j. optimiraju logistiku, ne cimaju se do afrike ili azije. i ljudi i proizvodi, sve na dohvat ruke.

u tom duhu nastupa na hrvatskoj granici, dok njegovi kolege trpaju migrante u italiju i spanjolsku.

pozitivno: hrvatska se je na vrijeme otrgla od poludjele njemacke, sve bez da upadne u suprotni ekstrem, te jaca veze sa francuskom.
jos pozitivnije: srbija cvrsto stoji uz njemacku, razvija se uz ove manijake.

Evropski sud, Hrvatska i migranti: Odšteta za smrt avganistanske devojčice koja je potresla Balkan

Četiri godine posle pogibije avganistanske devojčice na graničnoj pruzi, Evropski sud za ljudska prava u četvrtak je presudio da Hrvatska mora da plati 40.000 evra odštete njenoj porodici kojoj su vlasti ove zemlje uskratile mogućnost da zatraži azil.

QuoteMadina, tada šestogodišnjakinja, bila je sa porodicom u grupi migranata koju su hrvatske vlasti proterale nazad u Srbiju preko pruge 21. novembra 2017.

Devojčicu je udario voz na pruzi, a njeni roditelji su od nadležnih hrvatskih organa dobili telo tek posle nekoliko dana.

Stotine migranata i izbeglica sa Bliskog istoka i Azije na takozvanoj Balkanskoj ruti pokušava da nastavi put ka Evropskoj uniji preko Srbije i Hrvatske.

Šta je odlučio Evropski sud za ljudska prava?

Sud je utvrdio, između ostalog, da je istraga o Madininoj smrti bila neefikasna i da je država tražiocima azila uskratila njihova prava, između ostalog ograničavajući pristup advokatu, te da su neki od njih kolektivno proterani iz Hrvatske.

U presudi se takođe navodi da istražitelji nisu proveravali nedoslednosti u policijskim izveštajima o Madininoj smrti, da su maloletni azilanti bili maltretirani, a da žalbe na određivanje pritvora nisu revnosno obrađivane.

Hrvatska je ignorisala optužbe, a Ministarstvo unutrašnjih poslova Srbije saopštilo je da je Madina poginula ubrzo pošto su hrvatski policajci na silu pokušali da je vrate u Srbiju, saopštio je sud.

Kako je nastradala Madina?

Posle višemesečnog boravka u izbegličkom kampu u Srbiji, Madina, njeno četvoro braće i sestara, majka, ali i dva krijumčara, po hladnoj novembarskoj noći stigli su u Hrvatsku, ali ih je zaustavila policija.

Zahtev za azil im je odbijen i rečeno im je da moraju da se vrate u Srbiju.

Do granice su odvezeni policijskim kombijem, a policajci su im rekli da ,,prate šine".

Ubrzo pošto su zakoračili prugom u Srbiju, začuo se prasak.

Madina je ležala licem ka zemlji, oblivena krvlju, dok su nekoliko desetina metara dalje stajali hrvatski policajci, navodili su svedoci.

Umrla je u kolima hitne pomoći na putu ka bolnici u Hrvatskoj.

Porodici nije dozvoljeno da pođe sa njom i oni su, drugi put te noći, vraćeni u Srbiju.

Hrvatske vlasti su poricale da su grubo postupale prema avganistanskoj porodici, navodeći u saopštenju da su dežurni graničari videli porodicu tek pošto je došlo do nesreće.

Uz pomoć jedne hrvatske humanitarne agencije, porodica je tužila neimenovane hrvatske policajce jer su ,,odbili zahtev za azil i deportovali porodicu u Srbiju, što je dovelo do Madinine smrti".

Porodica je dobila njeno telo posle četiri dana.

,,Kada smo ponovo videli Madinu, bila je u kovčegu. Još je bila u krvi, niko joj nije umio lice", rekla je Nilab Huseni, Madinina 17-godišnja sestra.

Srpske vlasti odlučile su da ona bude sahranjena na srpskom pravoslavnom groblju u pograničnom gradu Šidu, iako je porodica želela da sahrani devojčicu po muslimanskim običajima.


Jovana Georgievski

BBC novinarka

Rašid, Madinin brat, tada 15-godišnjak, bio je utučen, slomljen.

Ispričao mi je kako se sve desilo.

,,Dva sata smo prolazili Hrvatskom kada nas je policija uhvatila i rekla da moramo da se vratimo u Srbiju.

Bilo nas je osmoro te noći, 20 .ili 21. novembra. Bilo je mračno i bili smo umorni.

Moja majka je pitala mogu li nam da nam dopuste da tamo provedemo noć, jer smo putovali sa mojom malom braćom, jedan ima tri godine, a drugi godinu i po.

Policija nam je rekla da nas vodi na železničku prugu i tamo nije bilo svetla. Niko ništa nije rekao o vozu, niko nas nije upozorio. Nismo znali.

Hodali smo i iznenada smo začuli zvuk voza. Skočili smo na stranu - svi, osim Madine.

Voz se zaustavio, a kroz svetlo sam je video kako leži licem prema zemlji. Prišao sam joj, podigao glavu i video krv. Podigao sam je.

Došla je policija i sedeo sam u policijskom automobilu s Madinom dok je ostatak porodice bio napolju.

Ne znam da li je već tada bila mrtva, mislim da jeste. Posle nekog vremena došla je hitna pomoć i odveli su Madinu.

Hteli smo ići, posebno moja majka, ali nisu nam dopustili. Prvo nam nisu rekli gde su je odveli.

Moja majka je stalno pitala: 'Gde je moje dete?' Hteli smo da odemo u Zagreb i čekamo vesti o Madini.

Policija nam je rekla da je Madina odvedena u beogradsku bolnicu i odlučili smo da odemo u Beograd.

Ali kad smo stigli u Beograd, ponovo smo pitali i rekli su nam da Madina nije tamo".


Lazara Marinković

BBC novinarka

Oko mesec dana posle Madinine smrti, sa koleginicom iz inostranstva razgovarala sam sa porodicom Husini u kampu Principovac, blizu Šida.

Madinina sestra Nilab, tada 17-godišnjakinja, detaljno je, uz suze, na engleskom opisivala, šta se dogodilo u noći 21. novembra. 2017.

Odavala je utisak zrele i sabrane osobe - kao da je te noći morala da odraste.

Nilab je pričala da je porodica bila na putu dve godine, i da je njena mala sestra bila umorna.

,,Jesmo li stigli? Je li ovo sada naš dom?", pitala je Madina svaki put kada su prelazili novu granicu.

,,Samo je želela da vidi naš novi dom, da vidi njenu novu sobu", ispričala nam je Nilab kroz suze.

U skučenoj sobi sa krevetima na sprat u kojoj su boravili, njihova majka Muslima je i dalje neutešno plakala.

Brat, tada 15-godišnjak, slušao je pognute glave, a mlađa deca, još nesvesna šta se dešava, tiho su sedela blizu majke.

Dok nam na telefonu pokazuju fotografije Madine kako se bezbrižno igra, koleginica i ja gutamo knedle u grlu.

Zatim nam pokazuju njene poslednje fotografije - uvijena u krvavi čaršav, leži na stolu u maloj prostoriji, dok se čuje jecanje porodice.

Madinine posmrtne ostatke vratili su iz Hrvatske nekoliko dana posle pogibije, bez dokumenata i smrtovnice, rekla je tada porodica.

Posle višesatne rasprave sa nadležnima, nije im bilo dopušteno da Madinu sahrane prema muslimanskim običajima.

Kažu da su dobili samo nekoliko flašica vode za kupanje tela.

Sahranjena je na najudaljenijem obronku pravoslavnog groblja u Šidu, gde počivaju i druge izbeglice i migranti koji su izgubili život na putu ka Evropskoj uniji.

Za razliku od njih, Madinin grob nije imao nikakvo obeležje kada nas je porodica odvela tamo.

Bila je to mala, tužna humka sa par drvenih štapova zabodenih u zemlju.


Hrvatska i migranti

O postupanju hrvatskih policajaca prema migrantima često se govori u organima Evropske unije, čija je ova zemlja članica.

Početkom oktobra 2021. godine, grupa hrvatskih policajaca krišom snimljena je kako tuče palicama i proteruje migrante iz Hrvatske.

Neki migranti su ispričali novinarima kako su ih policajci dovezli kombijem, uzeli im stvari i tukli ih, iako su maloletnici.

,,Hrvatska policija se veoma loše ponaša prema nama.

,,Jednom su nam uzeli 2.700 evra. Stave maske tako da ih uopšte ne vidite, imaju crno drvo, razumete.

,,Imaju palice i govore nam: 'Idite, idite', idite, idite", rekao je tražilac azila Rabud Kati juna ove godine za RTL emisiju Potraga.

Snimci su izazvali ogorčenje u Evropi, a policajci sa snimka su suspendovani.

Pozivajući se na Danski savet za izbeglice, londonski Gardijan je aprila 2021. godine objavio svedočenje Avganistanke koja je optužila hrvatske policajce za seksualno zlostavljanje.

Navodno joj je hrvatski granični policajac sredinom februara ove godine pretio nožem i naterao je da se skine gola.

Hrvatsko Ministarstvo unutrašnjih poslova odgovorila je da će ispitati taj slučaj, naglašavajući da su policajci humanim postupcima spasili živote stotina migranata izvlačeći ih iz minskih polja, gudura, spašavajući ih od davljenja, noseći ih kilometrima kroz snežne oluje".

,,Ne možemo da ne primetimo da je uporno prikazivanje hrvatske policije kao brutalne i nehumane grupe sklone pljačkama i zlostavljanju ilegalnih migranata postalo uobičajeno bez ijednog dokaza", naveli su tada iz hrvatskog MUP-a.

lijepo su to docarale jovana i lazara, bijedne sluskinje, stvarno kvalitetno i vrlo nadahnuto. ne sad da bi se lesinarilo oko tragicne smrti djeteta, praljave njemacko-srpsko-turske igre, znaci fasisticke, kao i krembila od roditelja koji se tako daju potezati svijetom za ovu gamad, sve u potrazi za iluzijom.

Tako je. Dete samo skočilo pod voz da se spase bede u koje su je uvukli krembili od roditelja, a nemci-srbi-turci nešto tu mute da su je tamo s namerom poslali hrvatski policajci usred mrkle noći. Svašta. Čisti su ko poglavnikova duša posle mise.

Nego Zole, onako iskreno, u poverenju: jel imaš ti trunke ljudskosti? Samo pitam.

Zole, meni je najintrigantnije od svega to kolike krembile nahrani i podiže ta Njemačka, na čelu sa tvojim retardiranim veličanstvom

naravno da imam ljudskosti, i previse: ove njemacko-srboturske akcije oko migracija imaju moju punu moralnu podrsku. ako treba skupiti kakve donacije da se kupi koji autobus i proglasi pokretnim njemackim tlom na koje ce migranti stupiti prvim korakom u eu, vas sam i dushom.
a inace imamo i te neke zakone kojih se policija, na zalost, mora pridrzavati; postoji ta neka granica koja nas dijeli li pa dijeli. nekad se zvala sanitarni koridor ili predzidje krscanstva, ne znam zasto. sto je uglavnom i naravno velika steta u ljudskom pogledu, pa i tu mogu moralno samo podrzati njemacko-srbotursku akciju naskakivanja na granicu. ne sad da bih bio neki optimista da ce granica nestati, ali bar ljudi imaju posla, pa i kruha, ako nista drugo.

Quote from: džin tonik on 24-11-2021, 01:00:48
njemacko-srbotursku akciju naskakivanja

hoćeš reći da su uskoci Srbi?

https://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2021&mm=11&dd=24&nav_category=167&nav_id=2061830


Zagreb -- Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABA RH) energično je protiv uređenja memorijalnog ustaškog groblja na Mirogoju.

...Na tom groblju bi ustaše i domobrani bili kvalifikovani kao "hrvatska vojska", što će biti tema današnje sednice saborskog Odbora za ratne veterane. Iz tog saveza su poručili da se nikako ne sme prihvatiti to da su ustaše bili 'hrvatska vojska''.

Rekao bih, isto izvrtanje istorije, ista revizija,  kao Dolina palih, u Španiji. Nije bitno ko se pod kojom zastavom borio.

https://www.vreme.com/cms/view.php?id=1649629

PS: Jedan pakostan novinar , posetivši Dolinu palih, i videvši tablu na ulazu - Umrli su za Boga i Španiju, napisao je:  "Posetiocu je ostavljeno da promisli ko je za koga umro."

samo bi falilo da iskopaju Pavelića, pa zoleta bi uhvatili spuštenih gaća u madridskoj mrtvačnici

Nisu svi isti. Domobrani su, eto, mnogo mnogo gori od ustaša, sa svojim tvrdim malograđanskim stavom telerisanja nenormalnosti i ekstremizma.


Lažu i na srpskoj i na hrvatskoj strani

QuoteGeneracija mojih roditelja, starih komunista, imala je izreku da problem nisu ustaše, koji su manjina, već domobrani, regularne trupe takozvane Nezavisne Države Hrvatske. To je bila malograđanska većina. Ta malograđanska većina toleriše ekstremne desničare i nacionaliste. Oni kažu: "Ma malo preteruju, ali to su naši mladići, naši dečki." Ako nemaju simpatiju onda imaju neutralnu poziciju, apsolutno nisu spremni da nešto kažu protiv tog ekstremizma, a kamoli da se protiv njega bore. I to je ta vrsta normalnosti. U svakom slučaju u jednom dijelu Hrvatske. U drugom delu, kao što je Istra, recimo Rijeka, tako nešto se nikako ne viđa. Ali tamo smo imali drukčiju istorijsku situaciju. Tamo gde se vide ustaški simboli ljudi kažu, nije tako važno, nije strašno, i idu dalje. Mnogo veći problem su ljudi koji ekstremizam tolerišu i time normalizuju od manjine koja je ekstremna i sprovodi takve akcije.

Dark horse,  sve se slažem, ali pitanje je drugo.
Da li je iko, ikad, u ovoj zemlji pokušao da na groblju glavnog grada sahrani ljotićevce?
Ili nekog drugog koga samo prati odijum da je bio u službi Nemaca?  Samo to?
A to da društva žive od podeljenosti, hmm...

Hrvati su čudo.

(Ako neko od mlađih ne zna - četnici nikad nisu odlikovani Gvozdenim krstom od Nemaca. Ljotićevci jesu. A ustaše... ihaaj!)

čini ti se, pa eo jedan četnik koji mi je mučio pradjeda i njegovog brata (brat preminuo od mlaćenja) dobio ulicu. Jest neka slijepa ulica al je ulica.

Srbi su samo malo sporiji od susjeda, nismo napredni toliko ali krećemo se u istom pravcu

I onda kazu ko nas bre zavadi
Vi vase oruzje i vasi stavovi

Quote from: Labudan on 24-11-2021, 16:05:34
čini ti se, pa eo jedan četnik koji mi je mučio pradjeda i njegovog brata (brat preminuo od mlaćenja) dobio ulicu. Jest neka slijepa ulica al je ulica.

Srbi su samo malo sporiji od susjeda, nismo napredni toliko ali krećemo se u istom pravcu

Sad, da pitam bez zle namere - jel dobio ulicu u Srbiji ili u Srpskoj? Ako je u Beogradu, povlačim sve što sam rekao.
Bio sam službeno u Banja Luci nekoliko puta - tamo ima i ulica po likovima iz narodnih pesama, i ulica po pripadnicima svih srpskih vojski u poslednjam svetskom ratu  (što reče kolega koji je bio sa mnom - svako je dobio bar po jednu, a neki po dve!)

pa da, ali do sada je svašta počelo u Srpskoj pa se prekopiralo u Srbiji

imaš u Srbiji ulicu Milana Nedića tamo negdje u Šumadiji, ček da izguglam

https://rs.n1info.com/vesti/a346534-ulica-milana-nedica-u-arandjelovcu/

Mogu samo da kažem da se ne slažem. Sa tim Aranđelovcem.
Ali bih voleo ulicu Tome Maksimovića, ne znam da li postoji u Beogradu.


PS: Sad sam pogledao Google, postoji Tomina ulica u Beogradu.

Macron potpisao ugovore, razgledao Neveru, izašao iz protokola i sastao se s majkom Jean-Michel Nicolliera

QuotePotpisivanje nekoliko važnih ugovora, među kojima je onaj o kupnji borbenih zrakoplova; razgovori s predsjednikom Zoranom Milanovićem i premijerom Andrejom Plenkovićem; odavanje počasti poginulima u Domovinskom ratu; susret s majkom francuskog dragovoljca i vukovarskog heroja Jean-Michel Nicolliera; prelet dva Rafalea i šetnja Gornjim Gradom; te razgledavanje električnog automobila Nevere – to je ukratko sadržaj posjeta francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Hrvatskoj.

(...)

lijepo se cita ovo zblizavanje hrvatske i francuske politike. francuska, uz izrael i rusiju, opcenito vrijedi za vrlo pouzdanog partnera, usa tek uz veliki oprez, nepouzdana je, dok su germansko-srboturska osovina, engleska, madjarska i italija dno koje ne vrijedi ni papira na kojem se nesto potpise. ovo je lijep razvoj hrvatske politike.

Nama madzarska pomaze u bih
Polako se ukljucuju...ne bih ih otpisao
Talijani ko 1941. Pomazu svima

Pazi zole, Francuska prva pogurala Jugoslaviju 1918.

https://www.klix.ba/vijesti/svijet/silajdzic-za-cnn-agenda-je-i-dalje-velika-srbija-pozivam-nato-da-posalje-vojsku-u-brcko-i-na-drinu/211126148

Malo mural malo haris, u prosjeku tufahije.

Quote from: Black swan on 26-11-2021, 12:14:30
Nama madzarska pomaze u bih
Polako se ukljucuju...ne bih ih otpisao
Talijani ko 1941. Pomazu svima

ma to sve podvale; madjari bi do rijeke, srbi do balatona, kao i uvijek.
aktualno imamo te germansko-srboturke, pa madjare, pa talijane, koji se svi grle sa srbijom na stetu hrvata, jer znas sta srbija ima?
izuzetnu prirodnu vezu sa rusijom, nuklearnom silom.
a germani i taj ostali sljam od susjeda odlicno znaju da im nema povratka stare slave i moci bez transformacije u nuklearnu silu. to je alfa i omega svega.
pa bi tu preko srbije u nekakve igre sa rusima, sve ne bi li na neki nacin dobili podrsku za tu nuznu transformaciju.
zato su hrvati izuzetno dobro pozicionirani uz francusku kojoj nije u interesu da se germansko-srboturska osovina vrati staroj moci.

Quote from: džin tonik on 27-11-2021, 23:25:01
zato su hrvati izuzetno dobro pozicionirani uz francusku kojoj nije u interesu da se germansko-srboturska osovina vrati staroj moci.

Je T'aime (uzdišu hrvati),...Moi Non Plus (odgovaraju franci)

*hrvatski orgazam*

29. studenoga 1989. Srpski mitinzi mržnje u Jugoslaviji bili su priprema za Veliku Srbiju

solidna kronoligija pripreme svesrpske agresije.

Izjava predsednika Hrvatske Zorana Milanovića o ubistvu srpske porodice Zec u Zagrebu pre tri decenije izazvala je burne reakcije.

Quote
Komentarišući jučerašnju komemoraciju povodom ubistva porodice Zec, Milanović je novinarima rekao da su preživeli članovi porodice dobili obeštećenje i upitao: "Šta još treba?".

Eugen Jakovčić, medijski koordinator u Dokumenti, centru za suočavanje s prošlošću u Hrvatskoj, kaže da je šokiran izjavom Milanovića, što, kako kaže, potvrđuje da smo i dalje u "glibu devedesetih".

"Kao aktivista koji godinama razgovara s civilnim žrtvama rata, neću reći da sam zgrožen, šokiran sam tim ponašanjem i izjavama i želim reći da je to poraz koji se naslanja na ovu politiku koja je pustila i napravila sve da i mi građani nosimo taj teret da su ubice naši sugrađani", kazao je Jakovčić za zagrebačku televiziju N1.

To je, istakao je, zaista porazno.

"To je kontinuitet jedne trule politike za koju smo mislili da smo je ostavili po strani. Mogao je, s obzirom da aktivno operiše odlikovanjima, pa ih vraća Glavašu, mogao je oduzeti odlikovanje za junački čin koje je Tuđman dodelio Siniši Rimcu, kao jednom od onih koji su ubice Mihajla Zeca. Ne samo što je Rimac dobio to odlikovanje, nego mu je Tuđman dodelio i Orden reda hrvatskog krsta. I Mesić je tog istog Rimca pomilovao kad je osuđen u predmetu Pakračka poljana. Taj kabinet na Pantovčaku ima kontinuitet negiranja ovog događaja", kaže Jakovčić.

Jakovčić kaže da preživeli članovi porodice Zec nikad nisu dobili izvinjenje, a obeštećenje je usledilo tek kad je pokrenula građanski postupak i to kad je sudija planirala da uvede priznanje o krivici i počinjenju zločina.

"Tek je onda neko procenio da je to opasan presedan i da je trenutak da se direktnom nagodbom to izbaci iz prostora", priča Jakovčić.

Na pitanje šta o svemu kažu preživeli članovi porodice Zec, Jakovčić kaže da nikad nije smogao hrabrosti da ih pozove u Zagreb.

O tome zašto niko nije odgovarao za ovaj zločin, Jakovčić kaže:

"Ovo definitivno spada u ratne zločine koji ne zastarevaju. Treba doći i taj dan kad će neko u pravosudnim institucijama smoći snage otvoriti ovaj slučaj i detaljnije istražiti ko je aktivno učestvovao u pravosudnom zataškavanju", rekao je, između ostalog, Jakovčić.

Istakao je da je ubistvo porodice Zec zločin i da Hrvatska kao društvo i institucije imaju obavezu da se sa tim suoče, kao i da isplatom obeštećenja ne može biti sve rešeno, preneo je Tanjug.

Novinar Boris Vlašić u tekstu za zagrebački ,,Jutarnji list" predsedniku Hrvatske je poručio: ,,Ne, Milanoviću, ubijeni se ne nadoknađuju novcem".

Kako je naveo u autorskom tekstu, rečenicom ,,Šta još treba?", Milanović se ponaša kao da je u redu ubiti jednu porodicu a preživelima isplatiti neku svotu novca.

ja sam to shvatio kao da se milanovicu doslovno bljuje od srpske biznis-drame i relativizacije krivnje za rat, zamagljivanja srpske agresije, kao i vecini hrvata.

znaci, ako je obitelj zec, kos-udbasijsku, pobio munib iz zenice, poznati predratni kriminalac, sve pri pljacki, ne pri redarstvenoj akciji, i ako je to pravosudno sankcionirano, sto je, prosto ne mozes zajasiti hrvatsku drzavu da ti se klanja i uzdigne te na pijedestal ne znam cega.
plus, mi imamo preko 400 hrvatske djece, sto poklane sto poubijane na razne druge nacine pri srpskoj agresiji, granatiranjem, snajperima i ostalim egzekucijama, koju nitko ziv ni ne spominje, posebno ne pocinitelj, znaci srpske formacije koje god.

imate li 400 ulica u beogradu? imate. ajmo redom, 400 ulica svaka po jednom djetetu koje likvidirano u hr od srpskog agresora. znaci toliko ste degutantni i odvratni pri potprcavanju da je nestala svaka empatija i za vase sporadicne zrtve.

QuoteU Domovinskom ratu poginulo je 402 djevojčice i dječaka,[2] dok je na području Općine Slavonski Brod samo u jednoj godini 1992. čak je 27-ero djece ubijeno na pragu svoga doma, a 65 ih je ranjeno za što do danas 2020. godine, nitko nije odgovarao za ovaj zločin.[3]

Nedjelja, 3. svibnja 1992. bila je krvava nedjelja za Slavonski Brod i grad je proživljavao jedan od najtežih trenutaka u svojoj povijesti. U tim napadima i u eksplozijama topničkih ili minobacačkih granata ispaljenih iz Bosne ili u prasku bombi izbačenih iz zrakoplova koji su uzletjeli sa zračnih luka u Srbiji i Bosni, poginulo je 16 osoba, od toga šestero djece...

to kad priznate, osudite, isplatite odstetu, preimenujete ulice u beogradu i podignete spomenike, te odrzite nekoliko komemoracija, duboko se poklonite, znaci postanete ljudi, onda dijelite lekcije ljudima.

Čim vi, poznati po ljudskosti, imenujete svaku ulicu u svakom gradu i selu u Hrvatskoj po nekom srbinu ubijenom u Jasenovcu.

Slučaj Zec: Tuđman je ubojicu nagradio, Mesić pomilovao, a Milanović sve relativizira

QuotePRVI predsjednik RH Franjo Tuđman je sudionika u ubojstvu Aleksandre Zec uzeo u osobnu stražu, a drugi predsjednik RH Stipe Mesić ga je pomilovao. A trenutni predsjednik RH Zoran Milanović sad sve skupa relativizira i pita se što još treba učiniti za zagrebačku obitelj Zec. Njihov odnos, nažalost, odlično ilustrira odnos hrvatske države prema sramnom zločinu iz prosinca 1991., koji je zauvijek obilježio Zagreb.

"Obitelj Zec je bila pozvana u vladu, da sam bio premijer, ja bih ih pozvao prve. Dobili su odštetu. Što još treba? Sad vas moram direktno pitati, što još treba?" zapitao se jučer u još jednoj svojoj tiradi pred novinarima aktualni predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović.

Milanović se obitelji Zec dohvatio tijekom najnovije bujice riječi, u kojoj je nastavio svoju praksu bacanja verbalnih bombi, vrijeđanja i svađanja sa svime i svakim.

"Grozna priča. Ali ja znam u ratu i groznijih priča od te. Iza kojih stoje neki drugi ljudi, jedna druga strana. Hoćemo idućih 50 godina jedni u druge prstima upirati?" zapitao se Milanović, istovremeno relativizirajući ubojstvo većeg dijela obitelji Zec i glumeći nekoga tko zapravo time radi na pomirenju.

Milanović nastavlja sramotnu tradiciju hrvatske države
Time Milanović svojim retoričkim fintama i logičkim pogreškama želi skrenuti s merituma teme. Nitko ne tvrdi da je zločin nad obitelji Zec najgori u brojnih zločina počinjenih u ratu, pa je prilično ljudski jadno što Milanović time licitira. Znakovito je i što Milanović, koji jako voli svoje ja, odjednom prebacuje na množinu kada je riječ o upiranju prstom, tako kolektivizirajući krivnju za grozne ratne zločine. Milanović time nehotice otkriva da je iz njegove perspektive naša strana ona na kojoj su bili ubojice, dok je zagrebačka obitelj Zec bila na neprijateljskoj strani, zato što su bili Srbi. Ne pada mu na pamet mogućnost da su Mihajlo i Marija Zec bili građani RH, da su oni bili naša strana, a ne ekipa ubojica i pljačkaša iz pričuvnog sastava MUP-a.

Zanimljivo je i što Milanović smatra da je dovoljno da se Republika Hrvatska oduži preživjelim članovima obitelji Zec za ono što im je učinjeno. To su dvije stvari: 1. Pozvati ih u vladu i 2. Dati im odštetu. A kako je to po njegovom mišljenju već učinjeno, onda bi tu trebao biti kraj priče. Kakve ulice, kakve isprike, kakve komemoracije, kakvi bakrači.

Time Milanović nastavlja dugu tradiciju svojih prethodnika na poziciji predsjednika RH i njihova odnosa prema obitelji Zec, što, nažalost, zbog ubojstva članova ove zagrebačke obitelji 7. prosinca 1991. uključuje i odnos prema počiniteljima i sudionicima tog zločina.

Merčepovci su ubili obitelj Zec
Pripadnici pričuvnog sastava MUP-a Munib Suljić (za kojeg su svjedoci rekli da je ubio 12-godišnju Aleksandru i njenu majku Mariju), Siniša Rimac, Igor Mikola i Nebojša Hodak postali su svojevrsni lakmus-papir za odnos predsjednika Republike Hrvatske prema ubojstvu svojih građana, Mihajla, Marije i Aleksandre Zec.

Za razliku od obitelji Zec, njihovi ubojice su imali sreće s institucijama Republike Hrvatske, kao i s predsjednicima Republike Hrvatske.

To sada dokazuje i Milanović, koji svojim nepristojnim laprdanjem pokušava skriti ono što je najvažnije u vezi s ubojstvom obitelji Zec: kako su na njega reagirale institucije države i najviši vrh RH. E to je sigurno jedna od najgorih priča iz rata.

Naime, policija je osumnjičene vrlo brzo pronašla i oni su priznali svoj zločin. No, zbog tehničke pogreške njihova su priznanja proglašena nevažećima, a nakon što ih je u pritvoru posjetio njihov zapovjednik Tomislav Merčep, u tom trenutku u MUP-u visokopozicionirani HDZ-ovac, više nisu bili raspoloženi za razgovor. No, postojali su brojni forenzički dokazi, kao i svjedoci.

Uloga Vladimira Šeksa
Ipak, tadašnje Javno tužiteljstvo (sada DORH) nije inzistiralo na tome da se ovaj slučaj dovede do kraja. Aktivist za ljudska prava Zoran Pusić je svjedočio da je pregledao dokumentaciju DORH-a u slučaju ubojstva obitelji Zec.

"Na toj odluci suda piše crnim flomasterom 'ne se žaliti', DORH iz tog doba, jasno je o čemu se radi. Ja sam imao taj dokument u ruci, tko stoji, ne znam, ali znam da je potpisano s V. Š.", ispričao je Pusić.

Državni odvjetnik u to vrijeme bio je Vladimir Šeks. On se kasnije u javnosti branio time da je sve bio splet nesretnih okolnosti.

U svakom slučaju, iako su ubili dvoje civila i jedno dijete, pritom noseći uniforme MUP-a, počinitelji su vrlo brzo pušteni na slobodu, kao da se ništa nije dogodilo. Još gore, neki od njih su nastavili svoje ratne karijere prilično uspješno.

Vojna karijera i pomilovanje Siniše Rimca
Siniša Rimac (rođen 1973. u Borovu Naselju), za kojeg su svjedoci rekli da je upucao Mihajla Zeca, a kasnije povezao oči Aleksandri prije nego što je dobila metak u glavu, završio je kao pripadnik Prvog gardijskog zdruga, elitne postrojbe koja je čuvala predsjednika Franju Tuđmana, postrojbe koja je bila pod njegovom direktnom komandom. Mediji su 1990-ih pisali o tome, Tuđman je sigurno znao tko je Siniša Rimac i što je učinio, ali mu to nije smetalo, držao ga je uz sebe. Rimac je dogurao i do čina bojnika.

Tek je 2005. osuđen za jedno drugo ubojstvo, ono Aleksandra Saše Antića.

Tada Rimcu u pomoć pomaže drugi predsjednik RH Stipe Mesić, koji donosi odluku o njegovom pomilovanju prije kraja odsluženja kazne.

Mesić je na kraju svojeg drugog mandata 2010., u svojoj posljednjoj "rundi" pomilovanja, smanjio zatvorsku kaznu pripadniku rezervnog sastava hrvatske policije, tada 36-godišnjem Siniši Rimcu, koji je osuđen na osam godina zbog ubojstva srpskih civila u Pakračkoj Poljani 1991. godine.

Rimac je tako odslužio mnogo manje od presuđenih osam godina za ubojstvo Aleksandra Saše Antića, dok se za sudjelovanje u ubojstvu obitelji Zec posve izvukao.

Jedina simbolička kazna je bila da mu je predsjednik Ivo Josipović oduzeo odlikovanja i čin, što je i jedini konkretni institucionalni čin u kojem RH nije išla na ruku ubojicama Aleksandre Zec.

Što još RH treba učiniti za obitelj Zec?
Prema svojim građanima, prema obitelji Zec, RH nije bila tako susretljiva. Dapače, posve ih je iznevjerila kao pravna država. Prvo ih nije uspjela zaštititi od upada lopova i ubojica u njihov dom, dapače oni su nosili uniforme pričuvnog sastava MUP-a. Onda ih nije uspjela zaštititi od ubojstva. Onda nije primjereno kaznila njihove ubojice, već ih je oslobodila i nastavila podržavati. Uostalom, preživjela djeca iz obitelji Zec - Dušan i Gordana - morala su se odseliti baki u Banja Luku, pa se može reći i da su indirektno etnički očišćeni iz Hrvatske.

Preživjelim članovima obitelji Zec je RH, nakon medijskog pritiska, isplatila jednokratnu novčanu pomoć u iznosu od 1.5 milijuna kuna 2004. godine. Nije to bila odšteta, kako je jučer rekao Milanović, jer RH ni tada nije priznala da je nešto pogrešno učinila kao država. A učinila je mnogo toga pogrešnog kada je riječ o ubojstvu obitelji Zec, ne samo ponižavajući žrtve već i nagrađujući počinitelje.

Dakle, RH treba učiniti još dosta toga ako želi da u ovoj mučnoj priči konačno dođemo do pravde za Mihajla, Mariju i Aleksandru Zec. Priznati krivicu, ispričati se, isplatiti pravu odštetu itd.

Milanović je gradio karijeru u državnom aparatu koji je zaštitio ubojice Aleksandre Zec
Ipak, nije iznenađujuće zašto netko poput Milanovića to ne razumije.

Naime, neovisne su novine objavile prilično brzo što se dogodilo s obitelji Zec i tko je za to odgovoran. Milanović je tada bio ili ambiciozni student prava ili svježe zaposleni činovnik Ministarstva vanjskih poslova. Teško je povjerovati da Milanović u prvoj polovici 1990-ih nikad nije čuo za to svirepo ubojstvo i za svinjariju s odustajanjem od kaznenom progona u režiji vladajućih. To mu nije smetalo da se prijavi za rad u istom režimu i da pažljivo gradi svoju diplomatsku karijeru.

I tada mu nije bilo stalo do Aleksandre Zec, i tada mu je ona bila sporedna, zapravo posve irelevantna u odnosu na vlastitu stražnjicu. To se u 30 godina nije promijenilo, kao ni odnos hrvatske države prema svojim kardinalnim greškama iz 1990-ih.

Da je porodica Zec ubijena kao odmazda za nešto što je ta porodica učinila, ili ljudi bliski porodici, ili neki drugi Srbi, onda bi to bila jedna priča. Ali porodica je ubijena na početku rata, i samo potvrdila strahove Srba da nisu sigurni u sopstvenim kućama, i da ih hrvatski zakoni neće zaštiti od hrvatskih građana. Balvani su se pokazali kao opravdani.

bez da citam ove eseje, koliko se ja sjecam dvije zec je ubio nekakv munib, predratni kriminalac oko zenice, a rimceva uloga je vrlo sumnjiva, taj je imao valjda oko 17 godina kad se zlocin zbio, dok mu je prije toga pola obitelji pobijeno negdje u vukovaru od srpskog agresora. uglavnom je to sudski obradjeno i nije dio sustavne agresije (ili obrane od vase agresije) kao u vase vojske i sta ste vec sve slali u etnicko ciscenje i okupaciju rh.

uglavnom, to je to, sudski obradjeno, isplaceno 1.5 milijuna kuna odstete. vratimo se pitanju sta cemo sad sa vise od 400 hrvatske djece koju je na razne najbrutalnije nacine likvidirala srpska agresija? svaki dan po jedan slucaj, da preimenujete 400 ulica u bg-u? gdje su sudske obrade, gdje je odsteta? sta ste uradili, gdje su pocinitelji? gdje crpite moralno pravo gurati hrvatima prst u oko zbog jednog kriminalnog slucaja van sustava?

Aleksandra Zec ubijena je kao svjedok pljačke, bez političke pozadine

Quote(...)

Napravio je pritom i usporedbu, podsjetivši na Martinu Štefančić, djevojčicu od četiri i pol godine, koja je ubijena u Borovu Selu zajedno sa svojom bakom u ožujku 1992., kada nije bilo ratnih djelovanja, i to iz mržnje.

– Ubijena je samo zato jer je bila Hrvatica, rekao je Mlinarić.

– U Hrvatskoj je poginulo 402 djece, no njihova imena nitko ne zna, zna se samo ime Aleksandre Zec, rekao je zastupnik DP-a. Dodao je kako je to tragedija koju je dopustila politika, napravili i mediji koji ne izvještavaju onako kako je.

– Samo u Vukovaru ubijeno je 24-ero djece, u vukovarskoj je bolnici poginula Antonija Zeko, nedonošče, ubijene su dvije trudnice, ubijen je Ivan Kljajić, dijete od šest mjeseci – tko je za njih odgovarao, jesu li njihove obitelji dobile kunu odštete, upitao je Mlinarić.

Podsjetio je kako je za malu Aleksandru, što jest tragedija bez riječi, obitelj Zec od hrvatske države dobila odštetu od 1,5 milijuna kuna.

– Što su dobile 402 obitelji za svoju stradalu djecu, što je Hrvatska poduzela da naplati ratnu odštetu od Srbije, upitao se i odgovorio – apsolutno ništa.

– Tragedija je ove države to što i mrtvu djecu dijelimo i ne govorimo istinu. Mala Aleksandra je ubijena kao neželjeni svjedok bestijalne pljačke koja se može dogoditi bilo gdje, Martina Štefančić iz mržnje, zato jer je bila Hrvatica, to su velike razlike, naglasio je zastupnik Mlinarić.

Upitao je i zašto Klub SDSS-a i Antifašistička liga, potpredsjednik Vlade Boris Milošević, nisu tražili da Martina dobije ulicu u Borovu Selu, nego traže za Aleksandara dobije u Zagrebu, a ubijena je prilikom pljačke?

Dobro, Zole, ti želiš reći da su hrvati obični kriminalci, u rangu sa nacistima koji su u 2 sv. ratu od jevreja otimali zlato i dragulje?

Pljačka ko pljačka, jel tako?

Pa dobro... znači, treba samo da poravnamo ko je kome više zlata i drugulja oteo, a ko televizora, frižidera i veš mašina.

Inače, ovo tvoje pravdanje je jako zgodno po svim osnovama.

Hajde onda da zaključimo da ratovi 90-tih nisu ni bili ratovi, već jedna velika pljačka, kako ti reče "bez političke pozadine".

I onda je tu bitno jedino ko je pljačku "bez političke pozadine" započeo, što bi rekao tvoj predsednik Milanović, a to ste svakako bili vi, s porodicom Zec.

Postoji razlog zašto se više piše o Aleksandri Zec nego o 402 djece ubijene u ratu

QuoteJE li Aleksandra Zec na popisu djece ubijene u ratu i, ako nije, zašto?

Pitamo se to nakon što su jučer, potaknuti izjavama Zorana Milanovića, istaknuti predstavnici hrvatske desnice, ali i Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskog rata, zaključili kako se o njezinoj likvidaciji, eto, mnogo piše i govori, dok je 402 djece nastradale u ratu u drugom planu.

Zastupnik Domovinskog pokreta smatra da je Aleksandra Zec nastradala kao svjedokinja pljačke
"U Hrvatskoj je poginulo 402 djece, no njihova imena nitko ne zna, zna se samo ime Aleksandre Zec", izjavio je Stipo Mlinarić, zastupnik Domovinskog pokreta, pa spomenuo Martinu Štefančić, četverogodišnjakinju koju su četnici smaknuli u ožujku 1992. godine u Borovu Selu.

Prisjetio se i 24 mališana ubijenih u vukovarskoj bolnici te poentirao tvrdnjom da je Aleksandra Zec nastradala kao svjedokinja "bestijalne pljačke koja se mogla dogoditi bilo gdje", dok je Martina Štefančić, prema Mlinariću, ubijena "zato što je bila Hrvatica, to su velike razlike".

Oglasili su se i iz Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskog rata. Podsjetili su na činjenicu da se, uz potporu Ministarstva hrvatskih branitelja, svake godine u svibnju u Slavonskom Brodu polažu vijenci i 402 bijele ruže pod spomenik "Prekinuto djetinjstvo" podignut 2016. godine za svu poginulu djecu.

Sve je krenulo od izjave Zorana Milanovića
"Njihova žrtva za vas nije važna. Da je istinski važna, znali biste te 402 obitelji, znali biste imena i prezimena te djece i njihovih roditelja. Roditelji ubijene djece naslušali su se šutnje svih vas koji ste danas toliko glasni", poručila je Zajednica "potaknuta najnovijim izjavama pojedinih političara o obitelji Zec".

Sve je započeo Milanović, najpoznatiji hrvatski dokoličar. U pauzi dvorskih spletki s plenkovićima, banožićima, burčulima, njonjama i drugim sebi sličnim pojavama, dohvatio se novije hrvatske povijesti, onako kako to rade osobe bez skrupula i makar minimalne empatije.

Na upit o komemoraciji za obitelj Zec, na kojoj je ove godine prvi put bio zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, predsjednik države je odgovorio: "Obitelj Zec je bila pozvana u vladu, dobila je odštetu, što još treba? Aleksandra Zec je grozna priča. Ali ja znam u ratu i groznijih priča od te priče. Iza kojih stoje neki drugi ljudi, jedna druga strana. Hoćemo idućih 50 godina jedni u druge prstima upirat? Što je sa starcima koji su ubijeni u Promini 1993. godine od strane paravojske Srpske Krajine, 40 ljudi je ubijeno."

Zašto se toliko piše o Aleksandri Zec?
Tako je otvorena nova, mučna i besmislena sezona prebrojavanja ljudi ubijenih u prošlom ratu. I tako je likvidacija imućnog zagrebačkog mesara Mihajla Zeca, njegove supruge i kćeri ponovno postala tema koja nervira hrvatsku desnicu ali i, nažalost, Zajednicu stradalnika.

Zašto se, dakle, toliko piše o Aleksandri Zec?

Za početak, zašto se ne bi pisalo? Smaknuta je prije 30 godina, teškog, hladnog i beznadežnog prosinca 1991. godine. Ubijena je u ratu, njezini su ubojice imale uniformu. Bila je dijete ubijeno u ratu. Ona bi, dakle, trebala biti među 402 ubijene djece. Ili ih je s njom 403?

Ako je ona jedno od 402 djece, onda, zapravo, nema problema da njezina likvidacija bude simbol stradanja djece u ratu kao što se, recimo, spominje pogibija Blage Zadre bez ambicije da se umanji žrtva bilo kojeg čovjeka ubijenog u obrani Vukovara. Ne pamtimo da su Mlinarić ili neka od brojnih udruga govorili kako se podsjećanjem na Zadrinu smrt u drugi plan stavlja smrt više od 900 vukovarskih branitelja. Niti bi takvo što imalo smisla.

Ako Aleksandra Zec nije na popisu djece ubijene u ratu, onda s njim nešto temeljito nije u redu. Ona, naime, može biti izostavljena samo s popisa sastavljenog po etničkom kriteriju - zato što joj je otac, kažu, bio Srbin. U tom slučaju, ne govorimo o popisu 402 djece poginule u ratu, nego o 402 hrvatske djece. Ili o 402 djece za koju se vjeruje da bi bili Hrvati. Nekako nam je ružno licitirati s nacionalnom pripadnošću malih bića još nesvjesnih teških i uzaludnih identitetskih tema. Ili je, možda, kriterij uvrštenja na popis bila nacionalnost ubojica, pa su se tamo našle malene žrtve krvoločnih Srba, ali ne i one smaknute hrvatskom rukom? Kako god, nema poštenog popisa djece ubijene u ratu bez imena Aleksandre Zec.

Aleksandra nije imala priliku odrasti u Hrvatskoj. Danas joj osporavaju i status žrtve
Ako već hrvatska država nije dala mogućnost Aleksandri Zec da u njoj živi i odraste, hrvatsko joj društvo danas, barem, ne bi trebalo dovoditi u pitanje status stradalnice. Hrvatske je politika komemorativne naravi, jedno od stotinu podsjećanja na ljude ubijene u ratu može biti posvećeno i njoj bez suvišnih ali.

Smrt Aleksandre Zec spominjemo, ili izbjegavamo spomenuti, zbog toga što ona podsjeća kako je funkcionirao režim Franje Tuđmana. Ubojice su, istina, brzo otkrivene, privedene i saslušane. Priznali su likvidaciju. No počinjena je proceduralna greška, ispitani su bez prisustva advokata, pa su pušteni.

Hrvatska je pod Tuđmanom bila prepuna razumijevanja za ubojice
Hrvatska je, pod Tuđmanovim vodstvom, imala mnogo razumijevanja za ubojice. Jednog od njih, Sinišu Rimca, odlikovat će Tuđman osobno 1995. godine, a kad nekoliko godina kasnije zaglavi u zatvoru zbog drugih zločina, pomilovat će ga Stjepan Mesić. Tomislav Merčep, vođa opskurne grupe ubojica, postao je u Tuđmanovu režimu savjetnik u Ministarstvu unutarnjih poslova.

Na Milanovićevu je inicijativu zagrebački aerodrom nazvan po Tuđmanu.

Za ubojstvo obitelji Zec nitko nikada nije odgovarao.

Mlinarić veli da je Aleksandra Zec ubijena tek kao svjedokinja pljačke. To bi značilo da nije nastradala zbog očeva porijekla ni zbog svoje pretpostavljene nacionalnosti - vjerujemo da je u njezinih 12 godina nitko nije pitao za nacionalno opredjeljenje - nego zato što je grupa kokošara krenula pljačkati njezin dom. Recimo da je to tumačenje točno. No zašto se onda vlast prema ubojicama nije odnosila kao prema grupi kokošara, nego im je osiguravala sinekure i ordenje? Pljačka se, zaista, mogla dogoditi bilo gdje, no ne i nagrađivanje ubojica.

Tuđmanov je režim štitio ubojice
Ako je već toliko pažnje poklanjao ciničnom legalizmu da mu je pravo ubojica na odvjetnika bilo iznad prava ubijenih na život, Tuđmanov je režim mogao ubojice opkoliti hladnim prezirom, a ne simboličkom i stvarnom državnom pažnjom. Nema dileme da su i mnoge četničke ubojice iz rata izašle nekažnjene, ali nije nam poznato da su uživale posebnu državnu brigu.

Konačno, o likvidaciji Aleksandre Zec i njezinih roditelja piše se više nego o ljudima proganjanima u devedesetima na neokupiranom dijelu Hrvatske. Sve one deložacije, likvidacije, poslovni prostori i automobili odletjeli u zrak postali su samo dijelovi porodičnih povijesti, posve istisnuti iz službene nacionalne povijesti.

I njih se sjećamo kad pričamo o obitelji Zec. Sjećate li se, recimo, Đorđa Gašparevića? Što vam znače prezimena Bulović i Knežević? Je li itko ubijen dok je pokušao spriječiti bespravnu deložaciju? Kako su i zašto ljudi nestajali u Osijeku?

Istina o ratu u Hrvatskoj govori i o srpskoj agresiji, ali i zloćudnoj Tuđmanovoj vladavini. Sve drugo je filtriranje, prešućivanje, laž.

Eto zato se toliko piše o Aleksandri Zec.

tu pishe zasto se drnda u krug:

Vukušić: 'Po meni je veći problem Mate Granić nego Hidajet Biščević'

QuoteViktor Gotovac želi vratiti Tita jer je svjetonazorski i politički klon svog ujaka, osuđenog udbaša Zdravka Mustača, ali i unuk oznaša Andrije Mustača, koji je '45. sudjelovao u poslijeratnim likvidacijama hrvatskih zarobljenika u okolici Zagreba – izjavio je u Bujici, na Z1 televiziji, Bože Vukušić, publicist i istraživač komunističkih zločina, povodom najava novog predsjednika zagrebačkog SDP-a, da mu je jedan od političkih prioriteta, povratak imena Trga maršala Tita u Zagreb: – To je apsolutno retrogradna politička poruka, koju nismo očekivali čak ni od Katarine Peović!

"Već neko vrijeme Gotovčev glavni savjetnik je Anto Nobilo, inače odvjetnik Josipa Perkovića i Zdravka Mustača," otkriva Vukušić: "Moguće je da je njegov politički angažman povezan s Nobilovim inicijativama da za Mustača i Perkovića ishodi prijevremeno puštanje iz zatvora! Možda Gotovac procjenjuje da kao što su Možemo i SDP pobjedili u Zagrebu, kroz neko vrijeme mogu pobijediti i na državnoj razini. A onda bi on mogao igrati određenu ulogu u takvoj konstelaciji političkih snaga."

Vukušić: Gotovcu je ujak mu je udbaš, a djed oznaš

Član komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava otkrio je u Bujici i tko je bio djed novog šefa zagrebačkog SDP-a: – Gotovčev djed po majci, Andrija Mustač, bio je u partizanima, a krajem Drugog svjetskog rata priključio se OZNA-i i KNOJ-u. Operirao je u zarobljeničkom logoru na Črnomercu, odakle su zarobljeni hrvatski vojnici i civili slani na područje Vrapča i Zaprešića, gdje su ubijani!

Bože Vukušić je ovog tjedna na stranici www.hrvkrizniput.com, počeo s javnim objavljivanjem dossiera Udbe, zapravo registra suradnika tajnih službi bišve komunističke Jugoslavije, što je plod njegovog dugogodišnjeg istraživačkog rada: – Na tome radimo već tri desetljeća i očekivao sam da će to napraviti država, na institucionalan način. Budući da se to nije dogodilo, zajedno sa suradnicima, zaključio sam da je krajnje vrijeme to realizirati kroz udrugu 'Hrvatski križni put'. Prikupili smo nekoliko milijuna dokumenata i na temelju njihove obrade rekonstruirali cijelu suradničku mrežu jugoslavenskih tajnih službi. Započeli smo s iznošenjem podataka o suradnicima tajnih službi Službe državne bezbednosti Bosne i Hercegovine, a uskoro na red dolazi i dokumentacija o dužnosnicima SDB-a bivše socijalističke Hrvatske.

Bujica objavila udbaški dossier veleposlanika u Beogradu

Redakciji Bujice ustupljen je udbaški dossier aktualnog hrvatskog veleposlanika u Beogradu, Hidajeta Biščevića, koji se proteklih dana našao pod povećalom javnosti, zbog kontroverznih izjava o "građanskom ratu", prosrpskih stajališta o Kosovu, ali i sukoba s Hrvatima u Subotici, zbog neprimjerene reakcije na srbijansko nasilno nametanje tzv. bunjevačkog jezika... Biščević se, prema navodima iz objavljenog dossiera, u Savez komunista Jugoslavije učlanio u travnju 1979. godine, a Udba ga je vrbovala kao novinara Vjesnika. Na vezi su ga držali Zdravko Mustač i Franjo Vugrinec i kodno ime bilo mu je 'Luks'.

Vukušić: "Hidajeta Bišćevića Srbi ucjenjuju kompromitirajućim materijalima"

Bože Vukušić smatra da se "iza Biščevićeve servilnosti prema Vučiću skriva ucjena" i "kompromitirajući podaci iz beogradskih arhiva": – Nakon što je Biščević zavrbovan od zagrebačkog centra Udbe, kako bi pratio strane novinare i diplomate, kontaktirala ga je i Kotraobavještajna služba, putovao je u Palestinu i Ameriku i dossier o njegovoj suradnji s Udbom i KOS-om nalazi se u Beogradu. Već samo njegovo imenovanje za veleposlanika u Beograd je vrlo problematično s nacionalno-sigurnosnog stajališta! Tako nešto je u svakoj ozbiljnoj državi nezamislivo; poslati ga na tako važnu poziciju u državu, čije tajne službe raspolažu kompromitirajućim materijalom o njemu!

Hidajet Biščević je kadar Mate Granića, a Granić je posebni savjetnik za vanjsku politiku premijera Plenkovića – napominje Vukušić, odgovarajući na pitanje tko tolerira potencijalno ucijenjenog diplomata u Beogradu: – Po meni je veći problem Mate Granić nego Hidajet Biščević! Odgovoran je onaj tko ga je tamo poslao, a nije on jedini. Takvih 'hidajeta' imamo na desetke u hrvatskoj diplomaciji...

Kakva je veza HDZ-ova ministra Butkovića i Vanje Špiljka?

Osim dossiera Udbe, Bujica je javno objavila i dossier KOS-a o naftnoj kompaniji INA-i, u kojem se, u kontekstu ubojstva hrvatskog političkog emigranta, Stjepana Đurekovića, citiraju riječi osuđenog udbaša Zdravka Mustača, a informacije službi JNA slao je sin komunističkog moćnika Mike Špiljka, danas vlasnik marine u Novom Vinodolskom – Vanja Špiljak.

"Niti suđenje, kao ni istraga u Njemačkoj, još uvijek nisu otkrili stopostotni razlog ili motiv Đurekovićeva ubojstva," tvrdi Vukušić: "Sigurno je da ubojstvo ima veze s INA-om i da je Đureković likvidiran kako bi ga eliminirali kao neprijatelja Jugoslavije. Drugi je cilj bio zataškati kriminal koji je postojao u INA-i i u koji su bili upleteni sinovi trojice 'narodnih heroja' – Vanja Špiljak, sin Mike Špiljka, Vanja Ujvić, sin Mate Ujvića i Aleksandar Broz, sin Josipa Broza Tita. Ta se trojka bavila ozbiljnim kriminalom, preplaćivali su naručenu robu i uzimali ogromne provizije. Novac se u zrakoplovima iz Beograda prebacivao u Švicarsku i na druge lokacije."

Na pitanje voditelja je li u marinu, koju je Vanja Špiljak sagradio u Novom Vinodolskom, uložen krvavi udbaški novac i kako komentira vezu udbaškog tajkuna s HDZ-ovim ministrom Olegom Butkovićem, Vukušić je odgovorio: – Pretpostavlja se da je uloženi novac opljačkan iz INA-e, ali i mnogih drugih poduzeća, u zadnjim godinama Jugoslavije. Pojedinci su novac prvo iznijeli u inozemstvo, a onda su, nakon devedesetih, njime kupovali firme i ulazili u razne druge investicije. Jedan američki institute, vrlo blizak FBI-u i CIA-i, procijenio je da je od 1982. do 1991. godine, na taj načinukradeno više od 180 milijardi dolara! To bi trebalo biti predmet interesa naše policije i Državnog odvjetništva.

Hoće li biti još izručenja Njemačkoj?

U Bujici su objavljeni i dokumenti njemačke policije, koji potvrđuju da je u tijeku još jedna istraga – zbog udbaškog ubojstva, našeg emigranta Nikole Miličevića, 1980. godine u Frankfurtu. Iz dokumenta se jasno vidi da se za ubojstvo sumnjiči Tomislav Mičić, koji je bio suradnik raznih službi – prije i nakon devedesetih: – Riječ je o dokumentu kojim njemačka policija predlaže Državnom odvjetništvu otvaranje istrage protiv Tomislava Mičića, zbog sumnje da je osobno ubio ili sudjelovao u ubojstvu Nikole Miličevića! Mičić je bio jedan od glavnih operativaca koji su sudjelovali u prikupljanju podataka za obranu Josipa Perkovića za vrijeme suđenja u Njemačkoj, a sada je i on angažirao Antu Nobila za odvjetnika! u ovom slučaju. Njemačke vlasti zatražile su da hrvatska policija od Mičića i još jednog osumnjičenika izuzme DNK uzorke, kako bi ih mogla usporediti s onima koje su pronašli na mjestu ubojstva.

"Vjerojatnost da će njemačke vlasti zatražiti izručenje Tomislava Mičića zaista postoji," smatra Vukušić: "Mičić se uzda u Nobila, ali i predsjednika države Milanovića, a vjerojatno i u novog predsjednika Vrhovnog suda Radovana Dobronića, a u prijateljskim je odnosima i s nekim visokopozicioniranim dužnosnicima u Ministarstvu pravosuđa, pa se nada da ipak neće biti izručen Njemačkoj!"

Vukušić o zabrani Bleiburga

Na kraju emisije Bože Vukušić je prokomentirao i tzv. ekspertno izvješće, kojim se na više od stotinu stranica, od austrijske Savezne vlade traži zabrana Bleiburga. U izvješću se Zorana Milanovića, predsjednika RH, naziva ZLATKO Milanović, dok je predsjednik Sabora Gordan Jandroković, proglašen "revizionistom": – To je izvješće apsolutno diletantsko! Temelji se na totalno izmišljenim stvarima i događanjima na Bleiburgu. Iako su elaboracije i činjenice diletantske, taj je uradak ipak opasan i štetan. Ne samo za komemoraciju i za Počasni bleiburški vod, već i za našu državu, zato što se komemoracija karakterizira kao "neofašistički skup", a pokrovitelj tog skupa je Hrvatski državni sabor, u liturgijskom dijelu Hrvatska biskupska konferencija. Zabrinjavajuće je da nitko u našim državnim strukturama, kao ni crkvenim donedavno, nije shvatio opasnost i uvredljivost takvih konstatacija.

S Bleiburgom je slično kao i s registrom suradnika komunističkih službi – zaključio je Vukušić: – Ako se država nije htjela institucionalno baviti tim problemom, mi ćemo morati naći načina da kroz razne građanske inicijative i udruge to riješimo.

u biti su to igrarije hrvatske kleptokratske udbashije koja brani stecevine, pri cemu joj asistiraju hrvatski srbi, kao i uvijek, jer srbiji odgovara da maksimalno izravna agresiju devedesetih sa hr-obranom, opere se; a racun ce opet platiti obicni ljudi, bilo masakrima, bilo egzodusom, dok ce se udbashija (sto hrvatska, sto srpska) suncati na hvaru. a ti sandmane drndaj po indexu, mislim, stvarno, pa nemamo 15 godina da se palimo na tako tupava "objasnjenja", blic i index.

Quote from: džin tonik on 09-12-2021, 17:17:30
jer srbiji odgovara da maksimalno izravna agresiju devedesetih sa hr-obranom, opere se

To možda ti i i Milanović mislite tako.

Razbili ste Jugoslaviju, sami pokrenuli pljačke i nasilje na svojoj teritoriji, kao rezultat izbacili (skoro) sve srbe, etnički očistili teritoriju i još mislite doveka plakati na svojom sudbom, i naplaćivati što smo bili budale i vas primili u Jugoslaviju.

Nema od toga ništa.

Jedno pitanje za tebe: šta znači tih 400 dece, da li se tu računaju i ubijeni srbi koji su de fakto bili državljani Hrvatske ili su samo hrvati u pitanju?

Mislim, bilo bi krajnje neobično da ubijete Aleksandru Zec na početku rata, i onda ni jedno srpsko dete, samo neki zli Srbi pobiše 400 mališana.

Pusti me molim te sa tim statistikama. Pravite državu i masakre, i brojite kako vam se sviđa šta vam se sviđa. Ako ste sami u to poverovali, ne mislite valjda stvarno da u to iko sem vas veruje, pa još da se pere za to?

kakva glupa pitanja ti postavljas. mene pitas koja djeca? ja brojim samo hrvate...

Gde su srpske žrtve, Zole?

Hrvatska priča o ratovima devedesetim: srbi 0 zrtava, svi ubijeni hrvati.

Kako? Naskakivali ste četnicima na kame, da se slučajno ne povrede?

Od ukupno 21346 žrtava navedenih na sajtu Nataše Kandić zrtveratovasfrj.info

Etnička pripadnost srbin: 5802

Etnička pripadnost hrvat: 2500

Quote from: džin tonik on 09-12-2021, 18:18:03
kakva glupa pitanja ti postavljas. mene pitas koja djeca? ja brojim samo hrvate...

Pa da, ali kako se osjećaš, misim ima li simptoma?

stvarno nevjerojatna vremena, ta poludjela zenskadija koju smo pustili sa lanca ce nas definitivno upropastiti.

nesto

pogledajte ovu, to je dobilo glasove, to vlada u zagrebu, "mozemo". nema veze sto prica, nebitno, pogledajte taj nastup, mimiku, gestiku: zena je najociglednije duboko mentalno rastrojena, poremecena, lebdi u nekim zestokim umisljajima, slucaj za psihijatriju da ju struka pokusa spojiti sa stvarnoscu. ne razumijem kako ljudi, ovi novinari koji joj postavljaju pitanja, mogu biti toliko neodgovorni i ne pozvati hitnu da ju odveze u prvu ludnicu. razumijem srpsku stranu, bizantizam, to je sve vrlo bezobrazno ali racionalno, srbija gleda svoju korist, morala nema.
ali zagreb: koliko lud moras biti to birati na kakve odgovorne pozicije? jukom je ljudima ocigledno isprao mozak, to su stvarno zestoki poremecaji. moram sad kompenzirati sa necim normalniim:

General Glasnović: Može Hrvatska iz Jugoslavije, ali Jugoslavija iz Hrvatske nikako

Quote"John Donne, pisac i humanist je rekao: "Svaka nevina žrtva mene umanjuje kao čovjeka jer sam ja dio čovječanstva." Žrtva je uvijek žrtva – ali ovo neprestano kolektivno nametanje krivnje za ubojstvo Aleksandre Zec i njene obitelji koje nema nikakve veze s njihovom nacionalnošću, a koju vi već 30 god koristite kao priliku i izgovor za ostvarivanje svojih bolesnih ciljeva protiv hrvatskog naroda, profitirajući čak i na smrti nevinog djeteta je čisto ruganje sa zdravim razumom. Ako ćemo već govoriti o ubijenoj djeci, što je s 402 ubijene djece u Domovinskom ratu koja su likvidirana u velikosrpskoj agresiji i to isključivo iz čiste mržnje jer su bili hrvati?

Što je s 10 000 djece koja su u istom tom ratu ostala bez svojih roditelja?

Gdje su njihova imena? Gdje su njihove ulice? Trgovi? Odštete? Tko je odgovarao? Što je s 10 000 djece koja su u istom tom ratu ostala bez svojih roditelja? Mi još uvijek nismo pronašli ni kosti naših nestalih dok vi od ubojstva iz koristoljublja izgrađujete priču na nacionalnoj osnovi i izjednačujete ga sa svim ubijenim žrtvama koje su likvidirane isključivo zbog nacionalnosti. Pa onda dijelite od odštete do imena ulica i trgova. Jesmo li mi normalan narod? Graditi tezu o zločinakom pothvatu na kojem je nastala Država na temelju mafijaškog obračuna i okrutnog ubojstva jednog djeteta mogu samo mentalno osakaćene osobe i neprijatelji samostalne Hrvatske. Ako ćete već selektivno birati žrtve kako se onda niste sjetili devetogodišnje Ivanke Milošević koja je od strane UDBE izbodena više od pedeset puta skupa sa svojim ocem koji se protivio Titovom režimu. Tijelo joj je bilo jedva prepoznatljivo od količine ubodnih rana – djetetu od 9 godina.

Ona je žrtva vaših prethodnika koje i danas slavite. Nju ste zaboravili? Pitam se zašto? Ili zašto ulicu ne bi npr. nazvali po malenoj Rosemarie Ševo koja je imala samo devet godina kad joj je suradnik UDBE ispalio dva hica u glavu i likvidirao je skupa s njenom obitelji. Ni nju nećete? A Vericu Nikšić koja je imala 13 god. i koja je živa zapaljena od strane srpskih postrojbi? Ili četverogodišnju Martinu Štefančić kojoj je sedam metaka ispaljeno u glavu?

Sve što su radili vaši, na čudan način zaboravljate. Ni spomena. Ni saznanja

Sve što su radili vaši, na čudan način zaboravljate. Ni spomena. Ni saznanja. Ni obljetnice. Ni izvinjenja. Ni odštete. Ni ulice. Ni trga. I slijepcu su vidljivi dvostruki kriteriji u naglašavanju jedne žrtve a prešućivanju i relativiziranju drugih žrtava. Nije vam bilo dosta partizanskih spomenika po cijeloj Hrvatskoj pa ste nakon DR diljem Hrvatske dopustili dignuti još 39 spomenika četničkim ,,herojima" koji su vršili agresiju na RH što sebi ne bi dopustila nijedna dostojanstvena država. Takve spomenike često čuva i hrvatska policija tako da u bliskoj budućnosti možemo očekivati da čak budu proglašeni i za ,,kulturno dobro". Ne samo da ne procesuirate ratne zločine i pravite se slijepi, nego čak i odbijate spriječiti velikosrpsko veličanje počinjenih zločina, te neprestano izjednačavate žrtvu i agresora.

Zašto se npr. kolodvor u Zagrebu ne bi zvao "Šesti autobus" , zašto ne bi imali trg "Ivana Kljajića ", zašto ulicu ne bi nazvali "Ulica ubijene djece u DR"? Siguran sam da će i Srbija biti toliko empatična i da će razmotriti da neku od svojih ulica nazove npr "Ulica Igora Kačića" po najmlađoj žrtvi s Ovčare, a usred Beograda staviti veliku bistu Blagi Zadri po uzoru na nas koji u sred Borova sela imamo mauzolej njihovog narodnog heroja, ratnog zločinca Vukašina Šoškočanina koji je organizirao napad u kojem je 12 hrvatskih redarstvenika ubijeno početkom svibnja 1991. god.

Trideset godina ste čekali da bi Ružici Markobašić smaknutoj na Ovčari u šestom mjesecu trudnoće podigli spomenik, dok Šoškočanin već 30 godina vrišti s mauzoleja kao herojski komandant. Može Hrvatska iz Jugoslavije, ali Jugoslavija iz Hrvatske nikako", zaključuje general Glasnović.

Neverovatne su mi ove hrvatine što ih zosko uporno citira, a da je sam svestan da totalno promašuju poentu.

Svi oni vrlo dobro znaju da za ubistvo Aleksandre Zec niko nikada ni dana nije proveo u zatvoru, Zosko, Milanović, taj General Glasnović i svi hrvati, nego se prave blesavi, ne pada im na pamet da srbi budu bilo šta više od građana drugog reda čiji život ne vredi ništa, ni imovina, to se može oduzeti bez posledica i puj pike ne važi, Milanović koji uvređeno sarkastično pita novinare "isplatili smo porodici odštetu, šta još treba?"

Pa, treba da se ponašamo kao ljudi, za početak. Pusti me te priče država nije iza zločina, a ta država nije procesuirala odgovorne, još ih je odlikovala.

Sad im je trn u oko inicijativa da se po Aleksandri Zec imenuje ulica u Zagrebu i da se mesto gde su je zverski likvidirali obeleži spomen pločom. Zamisli, mesto na kome je ubijen jedan iz nacije NIKO i NIŠTA.

Kakva sramota i evropska bruka od neljudi. 

A opet, to je njihova država, njihov grad, njihova ulica. Ako većina njih ne oseća potrebu da se tako imenuje ulica, onda će tako i biti. Njihovo je. Uostalom Aleksandra Zec nije Ana Frank. Nije progonjena, nije pisala dnevnik, Ne znamo ništa onjoj osim da je nastradala, kao što su i mnogi drugi. Nema toliko ulica koliko ima nastradalih. Ne bih rekao da je baš zaslužna da se neka ulica zove po njoj. Može spomen ploča tamo gde se to desilo, to je očekivano, ali cela ulica? Ne znam baš.

Očigledno je i ulica onih koji žele da se tako imenuje, da ne moraju da evo već 30 godina žive u strahu da će ih njihova država preko noći likvidirati i oteti im sve.

Nije porodica Zec jedina prema kojoj se tamo tako ponaša, ubijaju se i stalno im se sve otima.

Inspektor Lazarević o slučaju Zec: Nitko nije naložio ubijanje Srba po Zagrebu, pa i ja sam Srbin!

Quote'Sjećam se svega što sam radio te večeri kao da je bilo jutros', kazao je za T-portal Branko Lazarević, nekadašnji šef ekipe za očevide Policijske uprave zagrebačke koji je vodio očevid ubojstva obitelji Zec 7. prosinca 1991. Ovaj 72-godišnji umirovljeni policijski inspektor, koji se i u osmom desetljeću života bavi novinarstvom i publicistikom, otkrio je detalje te kobne večeri u kojoj je petero pripadnika pričuvnog sastava MUP-a likvidiralo Mihajla Zeca, njegovu suprugu i 12-godišnju kćer Aleksandru

'Te večeri vraćao sam se iz Prečkog u službenom automobilu, padala je susnježica. Kod Knežije je zazvonila radiostanica. Čulo se: Lika 017, zaputi se u Poljaničku ulicu, imamo ubojstvo. I krenuo sam pravac Trešnjevke', prisjeća se Lazarević.

Bilo je to oko 23 sata. U kuću poznatog zagrebačkog mesara Mihajla Zeca upalo je petero pripadnika pričuvnog sastava MUP-a. U obiteljskoj kući na Trešnjevci bila je u tom trenutku cijela obitelj: supruga Marija te djeca Aleksandra, Dušan i Gordana.

Mihajlo Zec ubijen je hicima na kućnom pragu dok su suprugu Mariju i kćer Aleksandru kao svjedokinje brutalnog ubojstva ubojice odveli i likvidirali kod nekadašnjeg planinarskog doma Adolfovac na Medvednici.

'Došao sam u tu ulicu i zatekao ekipu za očevid, već je bila stigla. Kao šef odsjeka za očevide bio sam dužan informirati načelnika o tome. Čovjek je ležao u blatu pored ceste uz koju mu je kuća. Pogledao sam, informirao se o osnovnim stvarima. Bio sam u kući. Pogledao sam prvi kat. Kuća je bila ispremetana, ispreturana, povađene ladice. Oni su tražili lovu. Zec ju vjerojatno nije dao, pa su tražili sami. Uzeli su nešto oružja i novca', prisjeća se Lazarević.

Kaže da je tek kasnije iz novina doznao da je pokojni Zec poznavao jednoga od ubojica (Muniba Suljića, op.a.), 'koji je imao pečenjaru, pa mu je Zec davao meso i posuđivao novac', kaže Lazarević.

'Pričalo se da je Zec dobar i sa šefovima policije, kojima je davao odojke...'

'Imamo dakle mrtvog čovjeka i zadatak policije je utvrditi tko ga je ubio i točka. Obavili smo očevid i tek kasnije su se neke stvari počele odmotavati', kaže.

Za Mihajla Zeca, kaže Lazarević, znao je i mnogo ranije. 'Milijun puta prošao sam pokraj njegove mesnice. Ljudi su mi pričali da je Mihajlo Zec dobar čak i sa šefovima policije, kojima je davao odojke i ne znam što sve ne. Nikada nisam kročio nogom u mesnicu, nisam ga ni vidio, ali sam čuo za njega i prvo što sam pomislio kada sam prišao njegovom tijelu te večeri bilo je: 'E moj Mihajlo, svi policajci i šefovi su te znali i družili se s tobom, pili kavu, a evo, došlo je vrijeme da se i Branko Lazarević upozna s tobom, ali na ovaj užasan i grozan način', govori.

U noći ubojstva policajci su razgovarali sigurno s barem 50 osoba u ulici u kojoj je Zec ubijen.

Kaže da su ubojice došli kombijem te da su, kada su krenuli u bijeg, udarili u ogradu i automobil.

'Netko je zapisao registraciju, klupko se odmotavalo...'

'Ljudi su provirivali kroz prozore i gledali što se događa, a netko je i zapisao registraciju i preko te tablice saznalo se čiji je auto', dodaje Lazarević.

Tek tada uslijedilo je iznenađenje.

'Vidi vraga, auto je registriran na policiju. Taj auto kasnije je pronađen na Velesajmu i radio sam očevid na njemu. U vozilu sam našao nekoliko registarskih tablica. Bilo je nešto policijskih tablica, ali i civilnih. Taj auto bio je registriran, koliko se sjećam, na gospićku policiju', dodaje.

Klupko se odmotavalo, a od 12. do 16. uhićeni su Nebojša Hodak (25), Munib Suljić (32), Siniša Rimac (18), Igor Mikola (20) i Snježana Živanović.

Oni su otkrili i lokaciju na kojoj su ubili i sakrili tijela Marije i Aleksandre Zec – kod planinarskog doma Adolfovac na Medvednici.

'Tamo je bio istražni sudac, bio je i tužitelj, bilo je nas nekoliko iz ekipe za očevid, bili su pirotehničari... Sve skupa, ekipa od desetak ovlaštenih službenih osoba. Otkopavali smo to, neko smeće bilo je na brežuljku nedaleko od samog objekta. I tamo smo ih našli', prisjeća se Lazarević.

'Opisali smo ozljede, pucali su im u glavu, tijela su prevezena u Zavod za sudsku medicinu, obavljena je obdukcija', dodaje.

Na pitanje je li tijekom istrage imao osjećaj da se iz viših političkih krugova vrši pritisak na istragu, kaže da nije.

'Nitko ništa nije pritiskao, profesionalno smo radili svoj posao. Oni su priznali i poprilično detaljno sve opisali', napominje Lazarević, a sastavljao je i potpisao zapisnik o očevidu, zapisnike o obdukcijama i o pronalasku tijela na Adolfovcu.

'Nitko nije rekao da treba ubijati Srbe po Zagrebu, pa i ja sam Srbin'

Na pitanje je li tih godina bilo sličnih ubojstava, kaže da nije, no bila je jedna, kako kaže, samozvana grupa koja je upadala ljudima u stanove.

'Nama nitko nikada nije rekao da treba ubijati Srbe po Zagrebu, pa i ja sam Srbin. Bilo je to vrijeme u Zagrebu u kojem se pojavila jedna grupa koja je hodala po stanovima za koje su znali da u njima ima oružja i novca. To je neka samozvana grupa koja je išla kamo god kad su imali informaciju da neki Pero, Marko ili Janko ima pušku... 'Ajmo uzet' pušku, a ako ima i koji dinar, uzet ćemo i tu lovu.' I gotovo.'

Otkriva i jedan zanimljiv detalj. Upali su u stan i Zvonimiru Červenku, hrvatskom generalu koji je organizirao obranu Zagreba, a kasnije, u vrijeme Oluje, bio je načelnik Glavnog stožera HV-a.

'Radio sam taj očevid – i od njega su odnijeli neko oružje i nešto novca. Nisam siguran. Hoću reći da su išli po stanovima. Ako su bili kod Červenka, išli su i Hrvatima. Zaključio sam da su im bili bitni oružje i lova. Ako je osoba koja to ima Srbin, onda je to još bolje. Ako je Hrvat, nije problem', zaključuje.