ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

Tri decenije od ubistva porodice Zec, gradonačelnik Zagreba prvi put odao poštu

QuotePre tačno 30 godina u Zagrebu je ubijena porodica Zec. Mihajla, Mariju i njihovu 12-godišnju ćerku ubili su pripadnici specijalne jedinice hrvatske policije – takozvani merčepovci koji za taj zločin do danas nisu osuđeni. Na godišnjicu zločina prvi put jedan gradonačelnik Zagreba odao je poštu ubijenima.

U noći između 7. i 8. decembra 1991. zagrebački mesar Mihajlo Zec ubijen je na pragu svoje kuće na Trešnjevici. Njegovu ženu Mariju i ćerku Aleksandru ubice su odvezle na Sljeme gde su ih likvidirali, a tela zatrpali smećem.

Zbog ubistva uhapšeni su Munib Suljić, Siniša Rimac, Igor Mikola, Nebojša Hodak, Snježana Živanović. Za taj zločin nisu odgovarali iako su neki od njih, bez prisutva advokata, priznali učešće u trostrukom ubistvu.

"Sud je to njihovo priznanje kao nezakonito pribavljen dokaz izdvojio iz spisa i više se nije mogao koristiti, tako su oni oslobođeni. To je bio početak sukoba, oni su bili nacionalni heroji, posebno komandant te jedinice 'Jesenje kiše', bio je to Tomislav Merčep", kaže Savo Štrbac, Dokumentaciono informacioni centar Veritas.

Trideset godina od ubistva poslanica opozicionog GLAS-a u hrvatskom saboru Anka Mrak Taritaš zahteva da Aleksandra Zec dobije ulicu u Zagrebu. Prvi put poštu ubijenima odaje i gradonačelnik Zagreba.

"Smatram da je to gesta pijateta prije svega prema žrtvama i zalog za bolju budućnost Zagreba gde nitko nikad neće biti diskriminiran po bilo kojoj osnovi. I dalje ćemo razgovarati sa organizacijama i SDP-om kao partnerom o načinima kako se može obeležiti i komemorirati ta jedna od najsramotnijih epizoda u povijesti ovog grada", navodi Tomislav Tomašević, gradonačelnik Zagreba.

Hrvatski predsednik je drugog stava.

"Obitelj Zec je bila pozvana u Vladu, dobila je odštetu, što još treba. Sad vas moram pitati direktno – šta još treba? Grozna priča, ali ja znam u ratu groznijih priča od te priče iza kojih stoje neki drugi ljudi, neka druga strana. Hoćemo sljedećih 50 godina jedni u druge pristima upirati", poručio je Zoran Milanović, predsednik Hrvatske.

Jedan od ubica Siniša Rimac postao je telohranitelj ministra odbrane Gojka Šuška, a 1995. od Tuđmana primio orden za junački čin u ratu. Suljić, Mikola i Rimac su ipak 2005. osuđeni, ali za ubistvo nepoznatog muškarca u Pakračkoj Poljani. Nikola Hodak je iste godine nepravosnažno osuđen zbog pokušaja iznude.

Haški tribunal 2006. godine prosledio je hrvatskom tužilaštvu "Dosije Merčep" na 14.000 stranica, a 2017. Merčep je pravosnažno osuđen na sedam godina zatvora. U optužnici se navodi da su njegove jedinice nezakonito uhapsile 52 osobe, 43 ubile, dok se tri osobe vode kao nestale.

"Ko zna kako bi to sve završilo, da li bi oni ikada bili za druga dela izvedeni da jednom pripadniku te jedinice Miroslavu Barjamoviću nije proradila savest, pa je 'Feral tribjunu' ispričao sve šta su radili", dodaje Štrbac.

Zločin su preživeli Dušan i Gordana Zec koji su se sakrili u kući. Decu je potom njihova baka odvela u kasarnu JNA, odakle su evakuisani u Banjaluku gde i danas žive.

Zole, može taj pandur 15 puta biti Srbin, i 20 puta se prisećati jutra od pre 30 godina do najsitnijeg detalja, to ne menja bazičnu činjenicu da za ubistvo niko nije odgovarao. Ma, ni za jedno ubistvo nekog srbina. Za porodicu Zec se makar čulo da su srbi, a koliko je takvih pobijeno, da se ni ne zna šta su bili, ni ko ih je pobio, samo ih pojeo vaš demokratski mrak.


Od ukupno 21346 žrtava navedenih na sajtu Nataše Kandić zrtveratovasfrj.info

Etnička pripadnost srbin: 5802

Etnička pripadnost hrvat: 2500

Najpristrastniji mogući izvor tvrdi da je u ratu 90tih pobijeno bar duplo više srba nego hrvata. Kako se to reflektuje u hrvatskoj svakodnevnoj zbilji i vašim stalnim kuknjavama za zrtvama rata?

Evo još finije pretrage sa Natašinog sajta:

Etnička pripadnost srbin, državljanstvo hrvatsko: 1897

Etnička pripadnost hrvat, državljanstvo hrvatsko: 1991

Otprilike na svakog hrvata iz Hrvatske ubijen jedan srbin iz Hrvatske.

Dakle, od tih 400 "hrvatske dece" bar pola su srbi. Ili ima još 400 srpske.

Zločini srpske vojske – zapaljene tri hrvatske obitelji

QuoteNa današnji dan 11. prosinca 1991.  počinjen je strašan zločin u Gornjim Jamama kod Gline o kojemu hrvatska javnost ništa ne zna. Radi se ne samo o zločinima nad 15 civila, već i o ubijanju troje djece od 10 do 14 godina.  Ubijena je cijela obitelj Fabac: otac Nikola, majka Marija  i dvije djevojčice od 10 i 14 godina Nikolina i Željka. Također ubijena je i obitelj Dvorneković, majka Slavica, djed, baka i 10-godišnji sin i unuk Darko. Ubijena je još jedna obitelj Fabac, otac Ivo i njegova dva sina Janko i Stevo.

Sve te ubijene obitelji, kao i nekoliko staraca, na kraju krvavog pira Srbi su spalili u jednoj kući.
Tamošnje pobijene obitelji su posve nepoznate zaboravljene, za razliku od obitelji Zec, premda se sve događalo u isto vrijeme. Zašto? Imaju li sve žrtve, sve obitelji, sva djeca jednaku 'težinu' ili ne? Možemo li konačno doznati sudbine i imena sve ubijene djece u Domovinskom ratu, a ne samo jednoga? Može li se i u njihov spomen napraviti poneka kazališna predstava, dokumentarni film ili barem javno izreći njihovo ime da se zna da su i oni ubijeni u podloj agresiji na Hrvatsku?

Nedosanjani san – Velika Srbija

Srpske su postrojbe počinile strašne zločine u ljeto 1991. u 27 hrvatskih sela sjeverno od Gline, kada su etnički očistile i pobile gotovo sve Hrvate iz tih čisto hrvatskih sela. To su učinili u okviru svog monstruoznog plana Velike Srbije koji je podrazumijevao rijeku Kupu kao granicu te fašističke države, koja je i danas nedosanjani san mnogih političara sa prostora Republike Srbije.
Gojko Pavlović, sumještanin ubijenih Hrvata, koji je ostao u selu, ne napustivši svoje susjede Hrvate, i koji se usprotivio pokolju koji je predstojio. Uporno je ponavljao da ti Hrvati nikada nikome nisu nikakvo zlo učinili, vikom napominjući da je troje djece među tim uhićenicima. Njegove su pokušaje teroristi prekinuli paljbom iz strojnice, ubivši ga na mjestu.
Potom su ubili i zarobljene Hrvate te ih zajedno s kućom zapalili. Selo je potom sasvim uništeno, a danas se do njega jedva može doći šumskim putem i u njemu nitko ne živi. Od ubijenih mještana samo je troje pronađeno dok se za posmrtnim ostacima ostalih, uključujući Darka, Željku i Nikolinu još uvijek traga.
Za zločin u Gornjim Jamama nitko nije kazneno odgovarao.

17. prosinca 1991. Zločini srpske vojske – osvojen glavni četnički štab u Zapadnoj Slavoniji

QuoteČetekovac i Voćin su samo najpoznatija mjesta na Papuku gdje su srpski vojnici počinili morbidne i grozomorne zločine nad Hrvatima. Srpske snage nadzirale su Psunj, Papuk i dio Bilogore, pa je postojala opasnost presijecanja hrvatskog teritorija od Save do Drave, što bi vjerojatno dovelo do pada cijele Slavonije.

Dan 17. prosinca 1991. u okviru velikih vojnih pobjeda Hrvatske vojske nad četničkim postrojbama i JNA u Zapadnoj Slavoniji izvedena je hrvatskoj javnosti malo poznata, ali izuzetno važna, vojna operacija Johanesberg.

Tom akcijom oslobođen je glavni četnički štab Novo Zvečevo, a koji je prije rata bio prekrasno odmaralište tvrtke Rade Končar. Iz tog štaba upravljane su akcije protiv Hrvatske vojske i civila, a slavonski četnici su sve uništili i zapalili prije povlačenja. To je bila velika pobjeda Hrvatske vojske.

Prije Drugog svjetskog rata Novo Zvečevo su naseljavali Nijemci koji su bili protjerani etničkim čišćenjem 1945. godine.

Četekovac i Voćin su samo najpoznatija mjesta na Papuku gdje su srpski vojnici počinili brojne zločine. Srpske snage nadzirale su Psunj, Papuk i dio Bilogore pa je postojala opasnost presijecanja hrvatskog teritorija od Save do Drave, što bi vjerojatno dovelo do pada cijele Slavonije.

Tijekom rata u zapadnoj Slavoniji 1991. godine snage pobunjenih Srba počinile su niz zločina nad hrvatskim stanovništvom, kao i masakre zarobljenih pripadnika hrvatskih snaga. Tragičan događaj zbio se samo nekoliko dana nakon proglašenja SAO Zapadne Slavonije i početka otvorenog rata na ovom području,18. Kolovoza, kada su Srbi iz Kukunjevca oteli dr. Ivana Šretera, predsjednika HDZ-a općine Pakrac i predsjednika Regionalnog kriznog štaba za zapadnu Slavoniju. Dr. Šreter je najvjerojatnije odveden u logor Bučje, koji su pobunjeni Srbi osnovali u blizini Pakraca, i zatim je ubijen, a točni podaci i okolnosti njegova ubojstva do danas su nepoznati.

Pripadnici srpskih snaga su 8. rujna 1991. u mjestu Kusonje, nedaleko od Pakraca, mučili su i zatim ubili 20 zarobljenih pripadnika hrvatske vojske i policije a 21. rujna srpske snage su tijekom napada na Ivanovo Selo, mjesto s većinski češkim stanovništvom, maltretirajući i pljačkajući mještane, ubile sedam civila. U mjestu Voćin su pripadnici srpskih postrojbi 12. i 13. prosinca ubili 45 mještana. Masovni pokolji nesrpskog stanovništva počinjeni su i mjestima Mikleuš, Četekovci i Pakrački vinogradi. Uz lokane Srbe, organizirane u Teritorijalnu obranu SAO Zapadne Slavonije, u zločinima nad hrvatskim stanovništvom sudjelovali su i pripadnici paravojne formacije iz Srbije ,,Beli orlovi".

Brojna druga sela naseljena bila su mjesta zločina kao Hum, Krasković, Zvečevo, Čojlug, Balinci, Bokani i dr.

Mnogi Hrvati odvedeni su u logore i mučilišta koje je srpska vojska osnovala u Zapadnoj Slavoniji. Mnogi od uhićenih, zarobljenih i na razne načine zatočenih Hrvata, prebacivani su iz jednog u više zatvora ili logora, tako da njihova sjećanja započinju u jednom, a završavaju u drugom srpskom zatvoru (Okučani, Miokovićevo, Mali Grđevac, lager Sekulinci kod Voćina, i drugdje) ili logoru (Bučje, Stara Gradiška, logori u Bosni i Hercegovini – Manjača kod Banja Luke, aerodrom Željava kod Bihaća, Batkovići kod Bijeljine, i u Srbiji – Begejci, Srijemska Mitrovica i drugi).

U ime obitelji zapošljava: tražimo voditelja projekata!

QuoteUdruga U ime obitelji traži samostalnu, organiziranu i kreativnu osobu za radno mjesto voditelja projekata.

– organiziranje i vođenje projektnog tima,

– koordinacija i praćenja rada članova tima,

– praćenje ostvarivanja ciljeva projekta kroz vremenske faze,

– podnošenje pisanih izvješća.

Uvjeti:

– prihvaćanje vrijednosti, misije i vizije udruge U ime obitelji

– SSS ili VSS

– proaktivnost

– želja za učenjem i usavršavanjem

– timski rad

– samostalnost u radu

– koordinacijske sposobnosti

– služenje engleskim jezikom

– služenje alatima Word, Excel, Google sheet i društvenim mrežama (Facebook)

Radno vrijeme: puno radno vrijeme uz mogućnost rada na daljinu

Lokacija radnog mjesta: Zagreb i cijela Hrvatska

Zainteresirani za posao trebaju poslati prijavu zajedno sa životopisom i fotografijom na mail: info@uimeobitelji.net do srijede, 12. siječnja 2022. s naznakom NATJEČAJ ZA POSAO.

Zašto je ovo vest?

kako "zasto je ovo vest"? jel' se topik zove "vesti iz..." ili sta? samo hina-filter ili kako?
zasto bi ovo morala biti vijest?

inace je to i vijest, naravno, u ovisnosti sta te zanima. ako netko trazi posao, ovo je odlicna vijest. uio ne raspisuje natjecaje iz zezancije, reda radi, formalnosti, a da bi zaposljavala unaprijed odredjene nesposobne uhljebe, poput mnogih kao snv-a, novosti ili raznih "udruga" za valjanje po prasini, vec je ovo stvarni natjecaj gdje se stvarno trazi netko dobar. i zamisli, moze ovo procitati i natjecati se i hrvatski gradjanin srpske narodnosti.
inace je vijest i da uio jaca i raste, zaposljava, sto je takodjer dobra vijest.

Sretan i blagoslovljen Božić želi vam Narod.hr!

Quote"Anđeo im reče: »Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.« I odjednom se anđelu pridruži silna nebeska vojska hvaleći Boga i govoreći:

»Slava na visinama Bogu,
a na zemlji mir ljudima,
miljenicima njegovim!«"

(Lk, 2,10-14)
Dragi čitatelji Narod.hr-a!
Od srca vam želimo blagoslovljen, miran i radostan Božić! Neka svjetlo novorođenog Kralja zasja u punom sjaju u vašim srcima i domovima!

Uredništvo Narod.hr-a

Budi sretan jer je Božić

"Božić je blagdan radi kojeg ću se truditi da učinim sve što će ti pomoći da budeš sretniji; radi kojeg ću se truditi da ne učinim ništa čime bih te mogao rastužiti."

Kad bližnjima, prijateljima kažete ,,Sretan Božić" trudite se pritom misliti i reći:

"Budi sretan jer je Božić! Budi sretan jer je ovo blagdan velikog događaja koji vrijedi za sav svijet. Budi sretan jer je to blagdan koji se i tebe tiče!

Isus Krist, rođeni od Djevice za spas svijeta rodio se i za tebe. Došao je da ti budeš sretniji, da tvoj život bude ispunjen smislom i radošću. Budi sretan jer od časa Isusova dolaska na ovoj zemlji ima prostora za ljubav i poštovanje. Budi sretan jer je Isus postao čovjekom da bi svima bio bratom; jer je Isus postao čovjekom da bi svi ljudi bili autentični i istiniti u svojoj stvorenosti i poslanju. U Isusu i po Isusu svi smo sada međusobno braća i sestre s neizrecivim razlogom za međusobnu ljubav.

Zato budi sretan: jer smiješ osjetiti vlastito dostojanstvo i hrabrost da ljubiš svoje bližnje; a jednako tako smiješ osjetiti i toplinu onih koji te okružuju.

Božić je blagdan radi kojeg ću se truditi da učinim sve što će ti pomoći da budeš sretniji; radi kojeg ću se truditi da ne učinim ništa čime bih te mogao rastužiti."

nije lose, nije lose.

Bogata tradicija božićnih običaja u Hrvatskoj – mnogi su se zadržali do danas

QuoteMnoštvo je lijepih tradicijskih običaja koji se u Hrvatskoj vežu uz blagdan Božića, slavlja Kristova rođenja.

Posna jela na Badnjak

Ovdje donosimo samo neke božićne običaje iz različitih krajeva Lijepe naše.
U središtu običaja za Badnjak je želja za blagostanjem, dobrim urodom, napretkom i dobrim zdravljem. Od Badnjaka do Sveta tri kralja na stolu je stajao božićni kolač – božičnjak, nekada i više njih. Bio je okrugao s rupom u sredini s raznim ukrasima po sebi. Ponegdje u Dalmaciji, ako je bilo više božičnjaka stavljali su se jedan na drugi, a kroz rupu u sredini zatakla bi se grančica masline, bršljana ili svijeća.
Božićni kolači različitih su oblika, ukrasa i naziva.

U okolici Sinja, u jugozapadnoj Bosni i istočnoj Hercegovini radila se pogača, koja se davala ovcama i magarcima uz malo vina iz bukare. U Slavoniji i Srijemu pekle su se lepinje za domaće životinje. Mijesile su se i lepinje, koje bi se jele, da grlo ne boli, a poslije se pila rakija od meda.

Na Badnjak na stolu su poslagani: orasi, lješnjaci, rogači, bademi, smokve, jabuke, kako u kojem kraju što uspijeva. Obično su se blagovala jela od ribe, grah i med npr. med s češnjakom, riba na razne načine, brodet s palentom, a od kolača fritule, fanjci, gibanice i badnjača (vrsta kruha). Prije Badnje večere upalila se svijeća i izmolila molitva. Jela su bila bez mesa, masti te posna.

U nekim krajevima na stol se stavi posuda s raznovrsnim žitaricama u koju se utakne božićna svijeća te jabuke božićnice i blagoslovljena voda. Neki na stol stavljaju i alate i oruđe: lemeš, crtalo, jaram, konjski ham, bič, torbu, lance, vile i sl.

Kuća se u Podravini nije mela do Nove godine, a jako se pazilo da se na Badnjak ne ugasi vatra u ognjištu. U kuću na Badnjak najstariji muški član obitelji unosi slamu. Dočekuje ga se sa svijećama, potom se izmoli molitva, a zatim se djeca vesele i valjaju po slami.

Odsječeni od svijeta

U Crnome Dabru na Velebitu, na Badnjak su se okupljali mještani tog i susjednih sela, koji su bili i po šest mjeseci odsječeni od ostatka svijeta, zbog dubokog snijega. Zajedno su pričali priče o svojim precima, jeli bakalar i salatu od graha, pili vino s otoka Paga te pucali iz pušaka i kubura. Nakon 1976. godine u selu više nitko ne živi, preselili se u druge krajeve.

Običaj kićenja božićnog drvca

Kićenje božićnog drvca u hrvatskim krajevima nešto je mlađi običaj – naime, nije postojao sve do sredine 19. stoljeća. Kod nas se pojavljuje uglavnom utjecajem njemačke tradicije. No, i prije dolaska tog običaja domovi su se kitili zelenilom, cvijećem i različitim plodovima.

Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a kasnije zimzelena – voćem, najčešće jabukama, ali i šljivama, kruškama te raznim slasticama i ukrasima izrađenim od papira, najčešće lancima te raznim nitima. Pozlaćeni orasi i lješnjaci bili su nakit kojima se kitilo drvce, a često su se postavljale svijeće, simboli nade i božanstva. Poslije su se postavljali i komadići vate, voska ili papira koji su simbolizirali snijeg na drvcu i tako su ga ukrašavali. 

Božićne pjesme

Poslije večere na Badnjak, okupljeni bi još sjedili i razgovarali, pjevali ili molili, a zatim su se okupljali na ulicama zbog odlaska na sv. misu polnoćku (ponoćka, ponoćnica ili polnoćnica). Sveta misa polnoćka jedna je od najsvečanijih misa u godini i jedina koja se slavi u pola noći. Prije polnoćke, obično je prigodan uvodni program u kojem se izvode božićni igrokazi i recitacije.

Na polnoćki se prvi puta pjevaju božićne pjesme, koje su sastavni dio bogoslužja.
Uobičajen je ovaj redoslijed božićnih pjesama: "Kyrie Eleison", "Svim na zemlji mir veselje", "Dvorani neba", "U to vrijeme godišta" (u Dalmaciji: "U se vrime godišča"), "Radujte se narodi". Postoje i drugi redoslijedi i druge božićne pjesme, nije svugdje isto.
Obično se na kraju izvodi "Tiha noć".

Nakon polnoćke, okupljeni vjernici jedni drugima čestitaju "Sretan Božić" i vraćaju se svojim kućama. Poslije polnoćke često je obilato jelo s mesom, božićnim kolačima i pićima.

Božićna tradicija i bogat stol

Nakon čestitanja Božića, u mnogim hrvatskim domovima za doručak se jede pečenica s hrenom, hladetina, domaće kobasice, kulen, slanina, pršut sa sirom i maslinama.

Na Božić se često odlazilo na tri mise, za početak na polnoćku na sam Badnjak na kojoj bi se dočekao Božić, zatim na ranojutarnju misu zornicu, tzv. malu misu gdje se obično pričešćivalo, a na poldanicu, danju ili velu misu odlazilo se po danu.

Na mise su djevojke često odlazile u različitim svečanim haljinama i svečanim narodnim nošnjama.

Žene su dan prije pripremile bogati božićni jelovnik, a ručak je bio svečan i bogat te je za stolom okupljao cijelu obitelj.

Božićni ručak uključivao je juhu, meso – razne pečenke s povrćem, hladetinu, sarmu, pirjani kiseli kupus, kiselu repu, krumpir, razne vrste kruha (božićna pogača, česnica, krsnica, božićnjak, križnica), peciva, voće i brojna druga jela.
Od slastica jedu se: torte, orahnjače, makovnjače, kolači od oraha, rogača, sira, suhi sitni kolači, paprenjaci, smokvenjaci, medenjaci, muškaconi, prace i sl.
 
Čestitanje rođacima i susjedima

Na prvi dan Božića, obično se ostajalo kod kuće, a drugi dan Božića ide se u posjet rođacima i susjedima. Koledanje ili čestitarenje činilo se pjevajući tradicionalne božićne pjesme, a čestitare bi se često darivalo. U sjevernim krajevima čestitari su se nazivali betlehemari (s rasvijetljenim jaslicama), a u jadranskom području koledari (koleđani, kolijani).

Mladići su djevojkama često kao tradicionalni božićni dar darivali tzv. božićnicu, ukrašenu jabuku.

Prvi posjetitelj koji bi posjetio kuću na Božić, tzv. polaznik ili položar, trebao bi biti zdrav, krepak, veseo što bi domu donijelo sreću, a često su se unaprijed domovi dogovarali o "slučajnom" posjetitelju, da se ne bi izazvalo nesreću.
Ako bi pak na Božić padala kiša, vjerovalo se, da će uroditi sve što se okopava motikom.

Neki od običaja zadržali su se do danas, a neki su postali dio bogate kulturne baštine Hrvatske, kojom se valja dičiti.

cuj, bato, tko je manje lud?
narod koji se klanja "izmisljenom", nevidjivom bogu koji obecaje nesto dobro i regulira suzivot na human nacin, sve na dobrovoljnoj osnovi, ili narod koji se klanja zemaljskom "bogu", naojobicnijoj bitangi i pljackasu, diktatorskoj mrcini poput tite koja mu stoji cizmom na vratu? znaci, oni za bozic ili oni sa stafetom, koji su manje ludi?

pozdravljaju te Hrvati iz Irske

27. prosinca 1991. Zločini srpske vojske – 5 masovnih pokolja Hrvata i Mađara u okupiranom Erdutu

QuoteOd studenog 1991. do veljače 1992., u Erdutu koji je okupiran još u kolovozu 1991.,  dogodila se cijela serija masovnih pokolja u kojima je ukupno ubijeno 37 civila Hrvata i Mađara. Jedan od pokolja od njih dogodilo se oko Božića prosinca 1991. godine kada je ubijeno šestero ljudi.

Nakon što su Erdut nasilno preuzeli JNA i Srpska dobrovoljačka garda iz Srbije, na čelu s Arkanom, te ga pripojili Republici Srpskoj Krajini tijekom Domovinskog rata, Hrvati, nesrpski stanovnici i Srbi lojalni Hrvatskoj su ili protjerani ili ubijeni, dok su pobunjeni Srbi naselili prazna sela u okolici. Od studenog 1991. do veljače 1992., dogodila se cijela serija ubojstava u kojima je sveukupno ubijeno 37 civila.

Prvi val masovnih ubojstava

Prema popisu stanovništva iz 1991., Erdut je imao 1459 stanovnika, od čega su većina bili Hrvati. Prema ICTY-u, prvi incident dogodio se u studenom 1991:

Dana 9. studenog 1991. godine, pripadnici TO-a SAO SBZS, predvođeni Željkom Ražnatovićem, i pripadnici Milicije SAO SBZS uhitili su mađarske i hrvatske civile u Erdutu, Dalj Planini i Erdut Planini i odveli ih u centar za obuku TO-a u Erdutu, gdje su vatrenim oružjem ubili njih dvanaestoricu. Nekoliko dana poslije, pripadnici SNB-a SBZS, u suradnji sa nekoliko pripadnika "Arkanovih tigrova", uhitili su i pogubili troje civila, od kojih su dvoje bili članovi obitelji prvobitno uhićenih žrtava, Mađara, koji su se raspitivali za sudbinu svojih rođaka. Tijela osam od prvobitnih dvanaest žrtava pokopana su u selu Ćeliji, a jedna žrtva pokopana je u Daljskom Ataru. Tijela još tri žrtve bačena su u jedan bunar u Borovu. Dana 3. lipnja 1992. godine, pripadnici SNB-a, u suradnji sa pripadnicima "Arkanovih tigrova", uhitili su Mariju Senaši (rođenu 1937. godine), člana obitelji prvotnih žrtava Mađara, koja se i dalje raspitivala za sudbinu svojih rođaka. Ova žena je kasnije ubijena, a njeno tijelo bačeno je u jedan napušten bunar u Dalj Planini.

Drugi val masovnih ubojstava

ICTY navodi sljedeće:

Dana 11. studenog 1991. godine, pripadnici TO-a SAO SBZS, pod komandom Željka Ražnatovića, uhitili su sedam nesrpskih civila u selu Klisa. Dva zatvorenika koja su imala rođake Srbe, puštena su na slobodu. Preostalih pet civila odvedeno je u centar za obuku TO-a u Erdutu. Nakon ispitivanja, žrtve su ubili i pokopali u masovnu grobnicu u selu Ćelije.

Treći val masovnih ubojstava

ICTY navodi sljedeće:

Dana 10. prosinca 1991. godine, pripadnici TO-a SAO SBZS, predvođeni Željkom Ražnatovićem, i pripadnici Milicije SAO SBZS uhitili su pet nesrpskih seljaka iz Erduta. Žrtve su odvedene u centar za obuku TO-a u Erdutu i kasnije ubijene. Tijela tri žrtve kasnije su bačena u jedan bunar u Daljskom Ataru.

Četvrti val masovnih ubojstava

ICTY navodi sljedeće:

Od 22. prosinca 1991. do 27. prosinca 1991. godine, pripadnici TO-a SAO SBZS, predvođeni Željkom Ražnatovićem, i pripadnici Milicije SAO SBZS uhitili su u Erdutu sedam civila, Mađara i Hrvata, i doveli ih u centar za obuku TO-a u Erdutu. Nakon toga su ubijeni Tijela šest žrtava pokopana su u Daljskom Ataru

Peti val masovnih ubojstava

ICTY navodi sljedeće:

Dana 21. veljače 1992. godine, pripadnici TO-a SAO SBZS, predvođeni Željkom Ražnatovićem, i pripadnici Milicije SAO SBZS uhitili su u Erdutu četiri nesrpska civila. Sve žrtve ispitivane su u centru za obuku TO-a u Erdutu, a zatim ubijene. Tijela žrtava pokopana su u masovnoj grobnici u Daljskom Ataru.

H. Hitrec: Božić i posebna prezidentova čestitka kancelaru

Quote(...)

A sada o nepoznatom. Uoči Božića koji smo netom proslavili, prisjetismo se, je li, božićnog Ustava koji pada u godinu koja doduše ne završava brojkom jedan. Božićni je Ustav bio velik događaj, nema spora, prekid s Jugoslavijom (još ponešto oprezan), s komunizmom, do tada vladajući Srbi u Hrvatskoj stavljeni na mjesto koje im pripada, kao manjini sa svim pravima (osim da nas teroriziraju, što je dobar dio njih potom ipak oružano učinio). Ali! Ono što široj javnosti nije poznato jest ovo: prvi ustavno-pravni akt secesije (sc. od Jugoslavije) donijela je Republika Srbija, dotično Ustav Republike Srbije od 28. rujna 1990. (znači, mjesecima prije hrvatskoga božićnog Ustava). Taj je srbijanski akt tiskan u njihovu Službenom glasniku. U svojoj knjizi objavljenoj 1995. – podsjeća Ramljak – Ivan Stambolić otvoreno kaže da je taj Ustav bio "prvi zvanični dokument kršenja pravnog ustrojstva Jugoslavije i secesije Srbije. Srđa Popović piše u članku "Marš na istinu" da je "sukob (u bivšoj Jugoslaviji) od prvoga dana bio međunarodni pošto je Srbija postala nezavisna država po sopstvenom Ustavu od 28. septembra 1990., donetom više od godinu dana pre proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske."

"Šira javnost" to ne zna, a važno je i prevažno, jer otpadaju bilo kakve floskule o građanskom ratu, koje i danas šire jazavci, a neznanje (namjerno ili ne) o rečenim činjenicama proširilo se bilo i na sudstvo, pa se nabadalo je li 25. lipnja ili 8. listopada 1991. do kada je valjda trajala crknuta Jugoslavija, i po tome su se izricale presude. No da, spomenutog Ivana Stambolića dao je Milošević ubiti 2000. Tek tri godine poslije nađen je zakopan na Fruškoj gori. Sve u skladu sa srbijanskom tradicijom.

(...)

Da, zaboravih rimokatoličkim kršćanima čestitati rođendan prvog komunista u povijesti.

Dakle, sretan Božić!

Isus Komunist se rodi!

Kako je Kurt Vonegat plasično opisao to s Isusom i komunizmom:

"A onda, pre nego što će taj nikogović umreti, otvoriše se nebesa i bejahu grmljavina i munje.

Trešteći se razleže glas Boga. Rekao je ljudima da usvaja tog skitnicu za sina, zanavek mu daje svu moć i povlastice Sina Stvoritelja Svemira.

Bog reče sledeće:

Od ovog časa On će grozno kažnjavati svakog ko muči skitnicu bez veza."

30. prosinca 1991. Zločini srpske vojske – četnici i JNA ubili najveći broj novinara nakon II. svjetskog rata

QuoteTijekom Domovinskog rata ubijeno je 23 novinara: 15 hrvatskih novinara, snimatelja, fotoreportera i tehničara, te 8 stranih novinara, što je tada bio najveći broj ubijenih novinara nakon II. svjetskog rata.

Mnogi novinari su dali svoj doprinos širenju istine o Domovinskom ratu, ovo je vrlo kratki podsjetnik na ljude koji su ubijeni radeći svoj posao novinara i snimatelja šireći istinu o genocidu u Hrvatskoj. Više od 170 novinara je ranjeno ili zlostavljano od Srba.

Na današnji dan 30. prosinca 1991. u karlovačkom predgrađu Turanj poginuo je hrabri novinar Živko Krstičević iz Zagreba, star 37 godina. Bio je jedini novinar koji je imao hrabrosti redovito dolaziti na Turanj, poprište teških sukoba, razaranja i borbi prsa o prsa između hrvatske i srpske vojske na samom ulazu u Karlovac.

Zabilježio je svojom kamerom svoju smrt: pogođen je dok je snimao ratom razarani Turanj, na snimku čuje zvuk i fijuk dolazeće granate, njen udarac... kamera pada na hladni asfalt Turnja i nastavlja snimati pored tijela mrtvog junaka koji je dao sebi zadaću da svijetu pronijeti istinu o ratu u Hrvatskoj.

Tijekom agresije ubijeni su hrvatski novinari:

Stjepan Penić, 6. kolovoza 1991. (mučen i ubijen u Dalju), izvjestitelj Glasa Slavonije

Gordan Lederer, 10. kolovoza 1991. (brdo Čukur iznad Hrvatske Kostajnice, ubio ga je srpski snajperist), snimatelj HRT-a,

Đuro Podboj, 23. kolovoza 1991. (kod odašiljača Belje, kojeg je branio),

Žarko Kaić, 28. kolovoza 1991. (Osijek – blizu poligona C, ubio ga je vojnik JNA), snimatelj HRT-a,

Zdenko Purgar, ubijen 1991. godine, izvjestitelj tjednika Borovo,

Nikola Stojanac, 15. rujna 1991. (u blizini brda Oštra kod Gospića), šef tehničke ekipe HTV-ova studija Rijeka,

Siniša Glavašević, 20. studeni 1991. (Ovčara), novinar Radio Vukovara,

Branko Polovina, 20. studeni 1991. (Ovčara), radijski tehničar Radio Vukovara,

Pavo Urban, 6. prosinca 1991. (Dubrovnik, blizu Orlandova stupa), fotoreporter,

Živko Krstičević, 30. prosinca 1991. (Turanj, kod Karlovca), snimatelj WTN (SAD),

Ivan Maršić, 9. lipnja 1992. (Osijek) ranjen 4. svibnja 1992. gelerom minobacačke granate, umro od posljedica ranjavanja, izvjestitelj Hrvatskoga radija Baranja,

Tihomir Tunuković, 1. studenog 1992. (kod Travnika), snimatelj BBC-ja,

Željko Ružičić, 2. veljače 1993. (Sarajevo), novinar u BiH i dopisnik HR-a

Zoran Belavić, 10. rujna 1993. (Karlovac, tijekom granatiranja), izvjestitelj Hrvatskoga radija Karlovac.

Također su poginuli Vladimir Levar i Danilo Hardi, novinari Vinkovačkoga lista i povremeni izvjestitelji HR-a.

https://twitter.com/i/status/1476181013114114053


Sent from my SM-A715F using Tapatalk

A lik živi u Danskoj, čiji je državljanin. Al, eto, nisu ga dovoljno zarazili skandinavstvom...

Neću ništa da komentarišem, meni je ovo vrlo uznemirujuće.

Lik sa kraja snimka TV vidovnjak iz 90tih Ljubiša Trgovčević?

Quote from: Petronije on 30-12-2021, 14:47:46
Neću ništa da komentarišem, meni je ovo vrlo uznemirujuće.

Na nekoliko nivoa, da.

Jedni tvrde da je bio logoraš, da mu je familija stradala, drugi da je sve laž i da je tip prosto zosko.

Svakako je veselo bilo u avionu.

Quote from: Meho Krljic on 30-12-2021, 14:39:43
A lik živi u Danskoj, čiji je državljanin. Al, eto, nisu ga dovoljno zarazili skandinavstvom...

Živi i Milo Pušer u Danskoj. I Lars fon Trir. Trula zemlja!

ne razumijem sta vam je tu uznemirujuce; covjek je naojociglednije ptsp-ovac, moguce neki bivsi logoras srpskih konc-logora. ne vjerujem da stoji teza koju mnogi ponavljaju, ratni zlocinac, jer taj ne bi privlacio ovako paznju na sebe. njemu se duboko gadi i pomisao da ide u srbiju, osjeti to fizikalno, ne moze kontrolirati. sreli ste na stotine takvih ljudi ako bili u hr ili bih, tek ih niste trigerovali, ali uvijek postoji nada. samo ponavljajte kako je juga bila dobra i ko nas bre zavadi, mozete i onu o gradjanskom ratu.

Ako poverujemo šta tvrdi njegova žena sestra, lik se jednostavno plaši aviona i dobio nervni slom kad je shvatio da će sleteti u Srbiju, pa iz Srbije imati ponovo novi let. Navodno su ga jedva ubedili da uopšte krene avionom.

nema sanse, ovo je ptsp. 200%

Da se sad čovek pojavi u nekoj emisiji i kaže isto što mu je i sestra rekla, zosko ne bi verovao čoveku.

ne bih vjerovao, jer se tu vidi nesto drugo. moze pricati ta sestra ili on sto god hoce, to sto sandman navodi bi bilo solidno u smislu "ublazavanja stete", ali vidi se nesto drugo.

Davno sam konstatovao da zoska ne interesuju činjenice, već on traži materijal za svoja verovanja.

Ovde ga je pronašao.

I sad više Sulejman Imamović nema veze s tim. Mogao bi se Sulejman i samoubiti u pokušaju da Zosku/Feti dokaže da je u pitanju nešto drugo nego što on/ona vidi, al' bilo bi mu džabe.

Mada, imamo i ovo:

https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/region/ko-je-sulejman-imamovic-covjek-koji-je-napravio-dramu-u-avionu-bio-u-logoru-sestru-mu-silovali-pred-njim-721197

Znači, ako sam sve pohvatao, sestru su mu silovali danima pa se samoubila, a posle emigrirala za Ameriku i izjavila za novine da Sulejman ima strah od letenja?

Skoro pa Rašomon, sa duhovima koji lažu.

Moguće je da niko ne laže. Možda je Sulejman imao dve sestre, jednu silovanu i ubijenu, i drugu živu koja pojma nema o tome šta je Sulejman preživeo.

Moguće je da ova živa sestra ne postoji, nego je izmislili novinari. Šta znamo o toj sestri, osim da ništa ne znamo?

Moguće je naravno i da je članak s mrtvom sestrom izmišljotina. Svašta je moguće.

Naravno, samo što nijedan tekst ne navodi takvu porodičnu strukturu, što ipak nagoveštava da su fake news u pitanju

uz snimak, puno je suvisliji navod da je logoras koji je izbavljen iz srpskog logora pa prebacen na lijecenje u dansku, sto je bila redovna pojava, skoro nema drzave i internac. organizacije koja nije tako prihvacala (cak i otkupljivala) logorase iz srpskih konc-logora, te ih zbrinjavala. dok je navod toboznje sestre sa drugog kraja planete, sve jos i anonimne, te za kurir, prilicno upitan. a i srbija ga je nesto brzo pustila na slobodu, kao da bas i nije u interesu "talasti".

evo, preletio beogradske agenture u okruzenju, nista, svi sute kao zaliveni. znaci logoras ptsp-ovac. da nije zrtva srpske agresije, to bi vrtili tjedan dana na naslovnicama, kao onomad kad netko bacio krisku limuna na ono govno od pupavke u hr.

Sulejman je zosko a mi smo putnici u avionu. Samo što su putnici to doživeli jednom i više nikad, dok mi nismo te sreće.

Sent from my SM-A715F using Tapatalk

I što je i dalje moguće da je ovaj siroti Sulejman actually doživeo neku strahotu u ratu za razliku od Zoska koji je o njima ipak samo čitao. 

@petronije: zasto? pa ja otvoreno zagovaram da vam se svakodnevno nad beogradom, direktno na glave, kanaderima prazni po nekoliko septickih jama. znaci, ne mogu vas iznenaditi pomanjkanjem osjecaja za vase dusevne boli sto vam tu neka zrtva malo nesto opsovala.

eh, ljudi, što komplikujete, najvjerovatnije je lud ko zosko i to je otprilike to

Pa to i kažem, mi ovakva sranja ovde trpimo svaki dan. Uznemirujuće je to što je čovek toliko lud da je hteo da poubija sve putnike. Sreća pa ne putujem često avionom, užasava me pomisao da u svakom čuči po jedan zosko.

Sent from my SM-A715F using Tapatalk

neovisno sad sto imate te neke manije etnicki cistog prostora, pa i virtualnog, pretjerujete i vrijedjate covjeka. taj je samo malo bolestan, nijansu, zanemarivo. vidi se da je skoro normalan, cak su ga pustili u avion. mislite da bi ga pustili u avion tek tako?

Mađari su trpjeli zoskovce pola milenijuma, što ne bi nekog Sulejmana sat vremena u letu do Tuz... Beograda!

Quote from: Meho Krljic on 30-12-2021, 20:00:30
I što je i dalje moguće da je ovaj siroti Sulejman actually doživeo neku strahotu u ratu za razliku od Zoska koji je o njima ipak samo čitao. 

Bukvalno svi mediji trube kako Sulejman nikakve veze sa ratom nije imao, već je zapravo pobegao u Dansku devedesetih pred rat.

Očigledno takvima nut caseovima nikakav rat nije potreban, da bi složili nekakve svoje ludačke priče, dobili izbeglički status i državljanstvo ni zbog čega.

ajd, ajd, ne gledajte sve tako crno. sve ce to prestati kad ustalite mali shengen ili otvoreni balkan, pobratimite se, pa ce ljudima biti svejedno putuju li za tuzlu, pristinu, tiranu ili beograd, nece biti ni policijske kontrole, granica, sve ce biti jedna sretna zajednica.

Зosko sve hoћu da te pitam jesi li ti služio vojsku ili bio dragovoljac?

Jel vojska oni ljudi sa oružjem na spotovima Thompsona?

Sent from my SM-A715F using Tapatalk

Nisam siguran da u Nemačkoj postoji vojna obaveza...