ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

Quote from: Izitpajn on 29-12-2021, 15:29:52
Da, zaboravih rimokatoličkim kršćanima čestitati rođendan prvog komunista u povijesti.

Dakle, sretan Božić!

hvala panju. a ja sam i ekumenican, veceras pratim srbe, sve u jednom: i bogojavljenje i badnjak! i to se prati sarmom:





sad jos ostaje pitanje hoces li ti, izipanju, sutra i srbima cestitati bozic na duhovit nacin, neki bi rekli bezobrazan, tocno ovako kako si hrvatima, u stilu yukom teleta? ja se kladim da neces. prihvaca li tko okladu?

Vaistinu je komi!

ti se bato ne brojis; em si neki srbin, em znas da je to sa isusom u srba onako, u drugom planu, a bitan je sava sveti.
izipanj da oplete po savi, mozda nekako u smislu "sretan rodjendan prvog komuniste, ciji glas vam donesose prva poturica", a onda da vidimo kako se drug ateisticki izrazava kad uvedemo u igru alaha.
ja mislim da je obicna hulja, paksu, fenseraj, nije pravi drug, da se ne usudi, vrijedja samo gdje nema opasnosti da se zamjeri...

Sava nije komunista već prepredeni feudalac, tako da do 27. januara smisli kako ćemo ga slavit

al nije Isus ni u Hrvata prvi, misim prvo Gospa pa Papa pa možda Isus

što nas dovodi do zaključka da je Isus rješenje za zabludjele

ne zanima. sad moramo provjeriti stvarni odnos spram religija naseg druga izipanja, danas srbi slave bozic. katolicizam i hrvate je solidno opleo, nije lose, sad pravoslavlje, pa idemo na islam.

hajde izipanju, dosta si lurkao, cestitaj srbima, tu ti je smjernica, znam da si nemastovit i bez spisateljskog talenta, moze ovako: "zelim vam sretan rodjendan prvog komuniste, ciji glas vam donesose prva poturica."

Želim sretan Božić svim pravoslavcima koji ga slave, kako onima koji su sa obitelji i prijateljima, tako i Novaku Đokoviću

Ali zbilja, kako to da ovdje još nitko ne spominje Novak-Novax-Novisa?

Znaš li onaj vic kad žena traži muškarca koji će joj napraviti dete koje liči na Hulija Iglesijasa?

Sent from my SM-A715F using Tapatalk

o krasne li cestitke, nema zajedljivosti, nema duhovitosti... pa gdje je ona opijum za narod, drugovi? nista briga za srbe, srbi neka se drogiraju, a?

Quote from: Petronije on 07-01-2022, 15:04:17
Znaš li onaj vic kad žena traži muškarca koji će joj napraviti dete koje liči na Hulija Iglesijasa?

Ne. Samo daj.

A ovaj gore orangutan vjerojatno nikad neće shvatiti da je na ovom forumu samo comic relief, turistička atrakcija tipa Žena s Brkovima, samo što ima i tematsku vrijednost, Kućni Hrvat Koji Dokazuje Da Su Hrvati Debili. Zato je ovdje i više nego rado viđen gost, daje publici ono što publika želi.

Osim što majmuni nemaju nacionalnost, samo mogu jedni druge podržavati u mišljenju da imaju, a toga ovdje ima napretek.

Pa taj lik je napravio dete koje liči na HI jer mu ga je bio pun q, tako nešto. Slično je i sa Novaxom, dva dana ne mogu da živim od njegove drame, još samo da se neko polije benzinom ispred ambasade. Čak je i linkedin kontaminiran, ljudi kao da nemaju svoj život.

Sent from my SM-A715F using Tapatalk

Nije "kao" nego fakat nemaju.

izipanju, nisam očekivao da ćeš poslušati zoska i vrijeđat nas tako krvnički. Đoković je ipak rodio Isusa!

https://www.kurir.rs/vesti/drustvo/3847023/7-dana-je-krv-tekla-kao-reka-stravicna-ispovest-nevenke-iz-jasenovca-decu-su-gurali-u-pec-gorela-su-uz-vrisak

Quote from: Labudan on 07-01-2022, 16:33:48
izipanju, nisam očekivao da ćeš poslušati zoska i vrijeđat nas tako krvnički. Đoković je ipak rodio Isusa!

Jel ga to rodio carskim rezom ili je izašao na... otvor?

Kolko si nestručan ccc Začeo je bezgrešan i rađao je bez glutena!


Jbt javni servis večeras u ponoć prenosi sjednicu u Melburnu

Eee nekad smo uz rts ostajali noću da gledamo Tajsona i košarku, a sad ....

Sent from my SM-A715F using Tapatalk

Каква доминација


http://twitter.com/SlobodanSlolub/status/1480200272144224267?ref_src=twsrc%5Etfw%7Ctwcamp%5Etweetembed%7Ctwterm%5E1480200272144224267%7Ctwgr%5E%7Ctwcon%5Es1_c10&ref_url=https%3A%2F%2Fmondo.rs%2FSport%2FTenis%2Fa1580924%2FNovak-Djokovic-dobio-podrsku-iz-Pariza.html

Quote from: ALEKSIJE D. on 09-01-2022, 18:12:33
https://www.kurir.rs/vesti/drustvo/3847023/7-dana-je-krv-tekla-kao-reka-stravicna-ispovest-nevenke-iz-jasenovca-decu-su-gurali-u-pec-gorela-su-uz-vrisak

Пакао Јасеновца земенио је пакао југоносталгичарског менталног помора.

Sloboda, zosko! Sloboda, zosko!

Quote from: Palmer on 09-01-2022, 22:23:38

Quote from: ALEKSIJE D. on 09-01-2022, 18:12:33
https://www.kurir.rs/vesti/drustvo/3847023/7-dana-je-krv-tekla-kao-reka-stravicna-ispovest-nevenke-iz-jasenovca-decu-su-gurali-u-pec-gorela-su-uz-vrisak

Пакао Јасеновца земенио је пакао југоносталгичарског менталног помора.

Ponora. [emoji39]



Sent from my SM-A715F using Tapatalk

kojem paklu pripada đoković?

Kakav ste dobar forum unistili

našo sam
https://www.youtube.com/watch?v=nbK3_MuSL2o

Wrong topic. Again. 

Ove godine 20 godina foruma.
Vracaj na tvornicke postavke

ti si Komi na tvorničkim postavkama haha

a je li zosko bar tada bio normalan?

Quote from: Black swan on 09-01-2022, 23:32:26
Kakav ste dobar forum unistili

sve je to relativno. tu je nekoliko globalnih faktora u igri koje nije bilo moguce izbjeci, tako da su ovi aktualni diskutanti relativno slabi, znaci sve u trendu.
imas smjenu generacija, imas uspon drustvenih mreza, a i sf mijenja pojavni oblik.

inace ni nekad sukobi nisu bili nista blazi, dapace, evo, karikirat cu na primjeru izipanja:

kad je izipanj propo kao sf-autor, okusao je srecu kao tutor, zelio uzdici neku autoricu. pa nagrade u krug, mislim u hr, u nekakvom uskom krugu fandoma, i tako sve dok nije dosao na ideju drndati kakvu ozbiljnu nagradu u srb. no sve je to bilo toliko ocajno slabo da ni srbi nisu mogli udijeliti nagradu bez da uniste svoju reputaciju, pa odbili. uglavnom, ni autorica nije, uz sav trud, nikad dosegla shirinu i tezinu jednog, recimo, macana.

i tu krece zabava koja dosla do izrazaja i na forumu: ljut na srbe, izipanj stavlja na nekoj sf-manifestaciji, mislim sferakonu, ogromni hrvatski grb na tribinu. znas, onako na zid u pozadini. ali bas ogromni, mislim bar 5 metara u visinu i 3 u shirinu. a srbi ko srbi, zajebanti, krenu cimati izipanja: pa sramota, pa sta mislis kako smo se mi kao gosti osjecali, tako, hrvatski grb na manifestaciji u hrvatskoj, pa uzas, pa nelagoda, pa sram te bilo...
a ovaj vidjevsi da je u trenutku slabosti i frustracije pretjerao, krene se izvlaciti: pa oprostite, pa ne bih ja nikad stavio hrvatski grb, ja bih to odmah skinuo, ali to mora biti na javnoj manifestaciji po zakonu, platio bi sferakon kaznu, itd.

i tako, kad nam se tako jadan vec toliko zanijeo u samokritici da je ocigledno prijetila opasnost da ce si nesto samouciniti, ja sam ga spasio, pa je jos i danas frustriran. u jednu ruku srbi ga jos uvijek uglavnom ignoriraju zbog tog ogromnog hrvatskog grba koji postavio, nikako ne moze dokazati da je stvarno morao tako po zakonu i da nije bio ljut na srbe, a u drugu ne zna kako bi se meni oduzio sto sam ga spasio da si ne samonaudi u samokritici...

Jebote, treba mi jedan ovakav za sferakonski Bilten!

Samo za Zoska koji toliko voli da čita o ustašama.
http://www.antifasisticki-vjesnik.org/hr/kalendar/3/28/173/

Ti baš želiš da ovaj umre od pretjerane ejakulacije?

Da ne bude kako nisam mislio o njegovom ugađaju.
http://www.zlocininadsrbima.com/Zlocinac.aspx?ImeZlocinca=%D0%92%D1%98%D0%B5%D0%BA%D0%BE%D1%81%D0%BB%D0%B0%D0%B2-%D0%9B%D1%83%D0%B1%D1%83%D1%80%D0%B8%D1%9B-%D0%9C%D0%B0%D0%BA%D1%81
https://www.youtube.com/watch?v=4lV-xpuMpPM

Više stotina hodočasnika u spomen na 444. obljetnicu herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko

QuoteMisno slavlje u spomen na 444. obljetnicu herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko te slavne pogibije branitelja ove utvrde 13. siječnja 1578. godine, održano je u nedjelju 9. siječnja u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom, izvijestili su iz Sisačke biskupije.

Misu u sklopu hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je varaždinski biskup Bože Radoš u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, generalnim vikarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem i domaćim župnikom Stjepanom Filipcem, a služio je đakon Marin Mlađenović.

Više stotina hodočasnika

Uz više stotina hodočasnika pristiglih iz cijele Hrvatske slavlju su nazočili i izaslanik potpredsjednika Vlade i ministra branitelja general Josip Lucić, sisačko-moslavački župan Ivan Celjak, članovi Hrvatskog generalskog zbora te predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog rata kao i raznih povijesnih udruga.

Na početku sve okupljene je pozdravio biskup Košić zahvalivši svima na dolasku, a posebno biskupu Radošu, koji je u zadnjih godinu dana kao predsjednik Hrvatskog Caritasa više puta posjetio Sisačku biskupiju. Zahvalio mu je i na gestama dobrote i brige za stradale u potresu na ovom području koji je kroz povijest proživio brojne velike tragedije. Na kraju biskup Košić je poručio i kako su ova komemoracija i misa tu da bi zahvalili, molili i sjetili se, ne samo branitelja Gvozdanskog, nego svih onih koji su pali za domovinu.

Nevine žrtve

U propovijedi biskup Radoš je naglasio da s ovog mjesta nemira, gdje su tolike nevine žrtve pale zbog ljudske mržnje i nasilja, želimo poslati poruku mira.

,,Ovdje na ovom svetom mjestu Bog želi oprati sve naše osjećaje da ostane samo jedan osjećaj, a to je ljubav. Da ostane u nama ljubav Božja jer samo ljubav može ići preko granica. Sve će se zaustaviti na granici ovog života, a jedino ljubav može prijeći preko svake granice. Ona ima putovnicu za onaj svijet, za onu stvarnost koju mi čekamo i koju želimo. Danas Crkva slavi Isusovo krštenje i čini mi se da nema ljepše svetkovine koja bi nam mogla dočarati i vratiti u sjećanje ono što je bilo, ali i trenutak u kojem se nalazimo te poslati poruku života ovog blagdana", rekao je biskup te u nastavku progovorio o pročitanoj Božjoj Riječi, koja nas vodi, kako je rekao, prema Jordanu da bi tamo oprala naše misli i osjećaje, mjesto u koje Isus ulazi zajedno s nama grešnicima i preuzima naše grijehe kao Bog.

Branitelji utvrde

Biskup Radoš je ustvrdio i kako da je Božja snaga u današnjem Evanđelju došla u jednoj plahoj golubici, a sigurno su se i branitelji ove utvrde prije 444. godine pitali gdje je Bog i hoće li se otvoriti nebo.

Golubica – znak mira

,,Vjerujem da je Bog primio njihovu žrtvu. Nije ostala bez traga. Umrli su i otišli su i oni koji su nasiljem htjeli osvojiti uzeti oteti i ubiti. Gdje su oni sada? Bog nam želi jednostavno kroz ovu sliku kazati da budemo toliko jaki i snažni, da vjerujemo u Božju ljubav jer on ima svoj put građenja mira ljubavi i snage, a to je u slici jedne golubice koja je tako plaha i koja nikome ne nanosi nikakvog zla. Vojnik će se uvijek upitati, "Bože hoćeš li nam u ratu slomiti ruke da ne možemo nositi?"; Bog je onaj koji će podržavati našu ruku i davat će nam blagoslov. Ali u vrijeme mira, što nam kaže?  Ne trebamo sanjati o ratovima i obrani nego stvarati ozračje u kojem će se mir širiti i u kojem će on biti znak Božji", poručio je varaždinski biskup te na kraju zaključio kako su otvoreno nebo i golubica znak mira i Duha Svetoga te Očev glas koji prodire kroz nebesa i svjedoči za Isusa da je on njegov ljubljeni Sin.

Plamen slobode

Nakon mise slijedio je mimohod u čast hrvatskim junacima Gvozdanskog sve do spomen-križa, gdje je molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio biskup Košić. Vijence i svijeće kod križa položili su predstavnici vlasti, braniteljskih udruga te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga. Na kraju ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je ,,Plamen slobode".

Kad smo kod golubica...
https://www.kurir.rs/vesti/drustvo/3630303/pogodi-ga-cekic-u-celo-puce-lubanja-agent-udba-do-detalja-ispricao-kako-je-presudio-monstrumu-iz-jasenovca-maksu-luburicu
A evo ti pa se pridruži:
https://www.facebook.com/ustasesramota/

Kakve novinarske lazi
Bas nedavno sam citao i luburicu iz komunisticke literature
Nikad nije razjasnjeno ko ga je ubio

I ti si pobornik teorije da se okliзnuo i udario čelom o ivicu stola?

Quote from: ALEKSIJE D. on 10-01-2022, 18:42:25
I ti si pobornik teorije da se okliзnuo i udario čelom o ivicu stola?

Možda o Ivicu.

Ovo je Ivica:

Zosko, evo još malo da uživaš.
https://www.kurir.rs/vesti/drustvo/3629707/5-najvecih-ustaskih-zveri-logora-jasenovac-ko-god-makar-pomisli-bilo-sta-dobro-o-njima-i-sam-postaje-monstrum

Aleksije misli da ti normalni metodi šljakaju za zoska, spustavasmo se mi niz to uže

H. Hitrec: Američka rasprodaja na hrvatski način

QuotePočela reforma stanovništva

Puštam ujutro psa na dvorište. Ako se vrati za tri minute, znači da je debelo ispod ništice. Sjedne i čeka da mu dlanovima zagrijem uši. Dok ga vraćam u normalno stanje, razmišljam o riječima pape Franje koji se rasrdio na kućne ljubimce, djelomično s pravom ako ljudima zamjenjuju djecu. Što je točno? Pa to da čovjek treba imati i djecu i kućne ljubimce, jedni drugima trebaju, vrlo malena djeca i cucki imaju slične kognitivne sposobnosti i vole se igrati, melem su za dušu. Kada djeca odrastu, od njih se svašta može očekivati, napuštaju kuću i domovinu, ali pas uvijek ostaje odanim. A kada stari pas prestane disati, kaže se da je uginuo, premda potreseni vlasnik veli da je ljubimac umro. Još od prvih godina kršćanstva taj je glagol, umrijeti, rezerviran samo za čovjeka i pčele. S tim da pčele imaju, čini se, zajednički mozak i dušu, a čovjek svak za sebe, ako ne živi u totalitarnom društvu. Sudbina čovjeka i pčela je povezana: kada (posve) nestane pčela, započet će i teška agonija čovječanstva. Možda već jest. Ali tada ćemo već biti na drugom planetu, koji jedva čeka da ga uništimo, što me vodi prema razvoju svemirske tehnologije, a ona se stala munjevito razvijati ni manje ni više nego u komunističkoj Jugoslaviji.

Ovih se dana prikazuje na javnoj televiziji kraća serija o proizvodnji atomske bombe pedesetih godina prošloga stoljeća i nadalje, s depandansama u Hrvatskoj, Sloveniji i Srbiji, a nad znanstvenicima je bdio krojač i koljač Ranković. Zatim je rad na nuklearnoj bombi zastao, i dobro da jest, da ga je jugoarmija imala početkom devedesetih ne bi bili raketirani samo Banski dvori nego bi cijeli Zagreb nestao. Nedostatak atomske bombe nadoknađen je u Vukovaru klasičnim načinom, ali sa sličnim efektom.

Nego, ljudima je manje poznat rečeni podatak o svemirskoj tehnologiji, barem onima koji nisu gledali film slovenskoga redatelja Žige Virca, snimljen prije nekoliko godina. Film nosi naslov "Houston, imamo problem", a u njemu se smrtno ozbiljno rastvara priča o jugoslavenskom uspjehu svršetkom pedesetih i početkom šezdesetih, kada je negdje blizu Bihaća stvorena tehnologija koja omogućuje let na Mjesec. Kao što znate, Kennedy je obećao Amerima da će do svršetka šestoga desetljeća američki astronauti sletjeti na Mjesec, ali su u tom trenutku američki znanstvenici još tapkali u mraku. Tada su saznali da Tito već ima sve što treba, ispaljena je bila i raketa s pajcekom koji je preživio. Nastala je jagma, Ameri su stupili u pregovore i ponudili tri ili više milijarde dolara za jugoslavensku tehnologiju, što je Tito prihvatio jer mu je trebalo novaca. Tehnologija je preko Casablance otputovala u Ameriku, a i jugoslavenski inženjeri koji su u zemlji proglašeni mrtvima. Ali, u Americi tehnologija nije funkcionirala, pa je došlo do natezanja s Kennedyjevim nasljednicima, koji su tražili da im se vrati novac. Tito ne da, odugovlači, Ameri su bijesni, u jednom trenutku dug se pretvara u zajam, a Jugoslavija, ha, uz to šalje i superemoderne automobile, "zastave" koje postaju ljubimcima američkih vozača. Ameri, premda su svršetkom šezdesetih sami od sebe odletjeli na Mjesec, i dalje su srditi na Jugoslaviju, odlučuju da će ju vrag odnijeti, što se i zbiva nakon Titove smrti, čime su objašnjeni ratovi devdesetih Pa kada upravo idemo prema obljetnici međunarodnoga priznanja Hrvatske, znajte kako je do toga došlo.

Genijalna satira, bedacima toliko uvjerljiva da prate otvorenih usta. Proviđena je dokumentarnim kadrovima sastanka Kennedyja i Tita, a i poslije komunističkoga diktatora s američkim predsjednicima, pa mulcima priča postaje vrlo autentičnom. Glavna je uloga, naravno, hohštapler i prevarant kojega vidimo u snimkama poznatim, ali i do sada neviđenim, nimalo laskavim.

Taj film ne ćete gledati na javnoj, a ni komercijalnim televizijama u Hrvatskoj, jer bi za jugonostalgičare bilo malo previše, to više što su sada zabavljeni povratkom maršala na zagrebački trg i šminkanjem Galeba u Rijeci, a film bi ih mogao obeshrabriti.

I tako, u zbilji je ostala samo nuklearka Krško, istraživanja u Vinči i u Ruđeru, gdje je Supek na sreću više bio posvećen Hrvatskom proljeću, koje je završilo kao i jugoslavenska tehnologija. Pa bombu ni danas u Hrvatskoj nemamo, i zato se svi koji ju imaju prema nama odnose kao prema smeću, a i od klasičnoga naoružanja daju nam samo stare kante i tenkove. Imamo tek hrabrost i umješnost, a to se ne može kupiti. Ni prodati. Na Mjesec nismo stigli, stojimo na poljani u mraku i zavijamo. Ako se dogodi kakva kataklizma, nas će ostaviti na Zemlji.

S tim radosnim mislima krećem u već poodmaklu novu godinu koja će biti nazvana omikronskom. Već je došlo do obrata: ljudi se cijepe sve u šesnaest, sada im više nije dovoljna treća doza, cijepe se protiv gripe obične i ptičje, protiv kravljeg ludila i svinjske kuge, samo se protiv gluposti još nigdje ne može cijepiti i to je najveća šteta. Barem da se protiv spomenute pošasti cijepe vlastodršci, ali ne, drže da su imuni, čim narod nešto pametno želi, oni razvijaju toliko antitijela (komisija, "reforma" itd) da im virus zvan Zahtijevanja naroda ne može naškoditi. Na izumiranje naroda gledaju kao na prehladu kojoj se može doskočiti, samo ne znaju kako i nije ih previše briga, glavno da je nešto naroda još ostalo, to jest hrvatskoga, kojim oni vladaju jer čime bi inače i tko bi ih drugi trpio, a poslije njih potop, ionako se razina mora polako diže. Doduše, sve su jači napori na demografskoj slici, na njoj rade slikari i demografi, što je vlasti komično. Kakav Šterc, prosim vas, kažu, pa on samo plaši (ostatke) naroda. Još nas ima dosta, posebno u velikim gradovima, a tko je kriv onima koji se drže zemlje, sela i manjih naselja. Svi u Zagreb! Možemo mi to! Imamo trgovačke centre u kojima se sve može kupiti, pa kog bi se vraga mučili. Doduše, za početak travnja najavljuju se visoke cijene hrane i energenata, ali zašto bismo se mi zabrinjavali? Ako ionako izumiremo, za kog đavla bi se prežderavali ili trošili energiju, s tim neka se bakću oni koji će doći (ili su već došli) iz Azije ili balkanskih gudura. Premda podlaci kažu da u Hrvatskoj nema reforma, nije točno! U tijeku je reforma stanovništva. Hrvata će još neko vrijeme ipak biti, ali će u Hrvatskoj imati status otprilike kao (u zbilji) Hrvati u Herceg-Bosni. Pa ako se rezultati popisa stanovništva u nekim sobicama još naštimavaju, svakako ne će ići u prilog Hrvatima nego drugima i drukčijima.

Hrvatska je ionako već nalik na one rasprodaje koje njeguju u Americi, privatne, kućne, kada se obitelji sele onda iznose na dvorište što imaju, a ne žele uzeti sa sobom, prodaju susjedima budzašto. I još se raduju. Evo, susjedi i komšije malo plive, malo mola, malo hotela, malo banaka, nama to više ne treba, malo dobrih nekretnina, puno zemlje, ah, dobro, Sperbanku su Rusi preprodali Srbijancima, no i to je dobro, bolje da ulaze tako nego na tenkovima. Nama više ništa od toga ne će trebati, samo groblja.

Kad sam već spomenuo naše prijatelje Srbijance, ni njima ne ide najbolje, a ako se zbog Đokovića zarate s Australijom, bit će i gore. S Austrijom su već ratovali, zašto ne bi i s Australijom, no čini se da će sve ostati na omanjoj jogurt revoluciji. Glavno je da Hrvatsku puste na miru, ali ne, pošast imperijalizma nije uginula, kao ni južnoslavenska, dotično jugoslavenska ideja u glavama manjinskoga dijela, nadajmo se, Hrvata koji su sjedili na ušima kada se predavala povijest. Ma, pišem upravo scenarij o hrvatskim biskupima i nadbiskupima koji su ostavili traga u hrvatskoj povijesti, pa ne mogu mimoići Strossmayera koji je jahao na jugoslavenskoj misli, to jest saveznoj državi južnjaka Slavena kao protimbi germanskim, talijanskim i mađarskim nasilnicima. Kada se uživi u njegovo vrijeme, bilo je rezona. Iz današnje perspektive i iskustava naravno da više nema, ali i biskupa treba tumačiti drukčije, budući da je već za života, i to vrlo brzo, shvatio s kim ima posla. Koji je to trenutak bio? Kada je slavenska Srbija, netom se otrgla od Turaka, napala slavensku Bugarsku (i doživjela poraz). Tada je sva žuč, do tada pritajena, provalila iz Strossmayera u pismu Franji Račkom: "Ne mogu reći koliko me veseli da je pravedna stvar Bugara pobijedila. Tako je potučena tuđa, slavjanstvu protivna namisao. Ludi su Srbi mislili kad sataru pomoću vječitih neprijatelja slavjanstva državnu ideju hrvatsku, pod kojom bratsku zaštitu nađoše i kroz stoljeća uživahu, i kad sataru dobri bugarski narod – eto im gotovo Dušanovo carstvo. A sad Bog bi dao da progledaju..."

Nisu progledali, samo su se, udarivši u tvrdo, okrenuli prema zapadu, Bosni i Hrvatskoj. I tako dalje, što vam je poznato. Nego, sada imamo Strossmayera u prvoj fazi, onoj do srpsko-bugarskoga rata, u liku pape Franje. Ne radi on na jugoslavenskoj ideji, ne do Bog, nego na misli o ujedinjenju kršćanskih crkava, što je plemenito i infantilno, ukrivo se nasadio i ne zna s kim ima posla, za Križanića i Strossmayera nije čuo, ni za sve poraze i zablude pristaša sjedinjenja crkava, projekta koji ne prolazi jer već u prvoj rundi nailazi na svetosavsku dimenziju srpskoga pravoslavlja i tu je kraj puta do Moskve. Dobri argentinski papa misli, naprotiv, da su Hrvati i Crkva u Hrvata zapreka, premalo su sjediniteljski raspoloženi i u svemu konzervativni, previše hrvatski, premalo liberalni, pa je i on posegnuo za (kadrovskim) reformama, pokušavajući se usput umiliti svetosavskoj braći beskonačnim otezanjem oko kanonizacije bl. Alojzija Stepinca.

Tako nekako. Za to vrijeme srpski svet cvjeta, prodajući velikosrpsku ideju pod drugim imenima. Kao: nije limun, nije ni naranča, nego grejp.U Hrvatskoj je politički domjenak uoči pravoslavnoga Božića prošao u miru i ljubavi, tek je zapaženo da nema Milanovića, kojega je Pupovac očekivao premda je hrvatskoga predsjednika nazvao moralnim kriplom, u čemu je kancelar vjerojatno uživao. Porfirijeva poruka bila je, međutim, vrlo dobra i pametna.

Da sve ne ostane na miru i ljubavi, a uputi se prema nemiru i mržnji, pobrinuo se kancelarov partner Pupovac došavši "na akademiju" (podatak nije zabilježen u tiskovinama) u Banju Luku gdje se slavio datum od Ustavnoga suda BiH zabranjen, ali tko mari. Otkriven je i spomenik zloćudnom fanatiku koji je dignuo u zrak vojarnu u Bjelovaru, srpski je "junak" odveo u smrt jedanaest hrvatskih mladića i gotovo isto toliko jugovojnika, od kojih su neki vjerojatno bili mladi Srbi. Sad, je li Pupovac bio na otkrivanju spomenika ili ne, dok ovo pišem ne znam, ali da je i mimo toga bio sudionikom okupljanja srpskoga sveta, jest (ali je samo šutio, brani ga popularni Plenković) zajedno s premijerkom Republike Srbije, da ne bi ispalo kako SDSS i SNV ispadaju iz kombinacije srpskoga sveta. A budući da je ujedno član hrvatsko-srpske koalicije u Hrvatskoj, eto i hrvatske vlasti u tom kolu. Opasne se igre tu igraju. Što bi Strossmayer danas pisao Račkom, meni je potpuno jasno, a sve jasnije i hrvatskom narodu općenito kojemu se od ovih gibanja diže kosa na glavi. Sve dok se i Hrvati ne počnu gibati. Za sada šute, hladno je i zarazno, šute kao Pupovac u Banjoj Luci.

A strana

Već sam hvalio tu glazbenu emisiju HTV-a koja spašava čast hrvatske televizije barem u zabavnom segmentu. Prošle subote kanio sam navečer pisati, ali me je A strana posjela u naslonjač po kojemu se vere moj zmazani pas. No, znači, od talijanske kancone i San Rema, preko festivala u Hrvatskoj, panorama lake glazbe novije povijesti, sa starim i novim voditeljima i pjevačima, sve skupa na višoj razini od sličnih emisija u svjetskim metropolama, opušteno (sjajan Duško Ćurlić, kao i uvijek), točno režirano, bez nategnutih duhovitosti, čak na trenutke domoljubno.

Nego, sjedeći u zmazanom naslonjaču i dijeleći kekse s Torom, psom neodgojenim, ali pametnijim od mnogih pasa i ljudi koje znam, upadam po nesretnoj navici u razmišljanje kako je to ta lijepa laka glazba u zadnjim desetljećima upala u dvije škrape (koje HTV na sreću nije slijedio). Prva je jama nepodnošljiva buka koju promovira tzv. disco glazba od koje se na kraju čuju samo basovi i od njih se zemlja trese, svinjarija za drogirane i alat nasilja kada se izvodi na otvorenom u turističkoj sezoni, kada primitivci misle da će tako dozvali publiku, i jest, jednu dozivaju, ali drugu platežno snažniju otjeraju iz Hrvatske, obitelji koje se danju kupaju, a noću bi malo spavale, kao i njihova malena djeca. Druga je škrapa neobjašnjivo nagnuće naših ljudi, mladih, ali i ne više tako mladih, prema "cajkama", tzv. glazbi koja bi, s obzirom na provenijenciju, trebala Hrvatima biti odioznom. Ali ne, poslije večere idemo na cajke, kaže mi lokalni slavonski političar srednje dobi. Sav sretan. Idemo na cajke! A kada se žele "dobro zabaviti" odlaze mladi Hrvati i Hrvatice influencerice u Beograd, oprosti im Bože. Pa se, kao u slučaju nesretnoga mladića, ponekad ne vrate kući.

Nestao je. U mirnodopsko doba. Pridružio je tolikim hrvatskim mladićima koji su nestali, dovučeni u ratno doba u Beograd i okolicu, gdje njihovi posmrtni ostatci leže trideset godina, a Srbija kaže i laže da ne zna gdje su.

jedan od najboljih hrvatskih kolumnista, cini ponedjeljke 20% ljepsima. vrhunski talenat.

13. siječnja 1992. Vatikan priznao Hrvatsku

QuoteVatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju. Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica, no Vatikan je službeno priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991., posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem.
Na današnji je dan 1992. godine Sveta Stolica službeno je priznala suverenost i nezavisnost Republike Hrvatske, dva dana prije nego što će to učiniti većina europskih zemalja.

Hrvatska se 1991. našla u izuzetno teškoj situaciji.

Pod jedan, uz raspad višenacionalne države Jugoslavije, na djelu se događao i raspad totalitarnog sustava komunizma koji je zahvatio sve komunističke zemlje Europe. Međutim, niti jedna zemlja bilo koje komunističke države Europe nije se našla raspadom komunizma u tako teškoj situaciji kao Hrvatska. Raspad Jugoslavije i propast komunizma bila je uzrok brutalnoj agresiji na Hrvatsku od strane komunističke jugoslavenske vojske JNA, kojoj su pomagali srpski četnički odredi Srba iz Hrvatske, ali i Srbije, Crne Gore i BiH. Ta agresija je bila praćena ne samo oružanim sukobima, već i teškim zločinima protiv hrvatskih žena, djece, staraca, kao i zarobljenih civila i vojnika.

Pod dva, to je bio vrlo težak zadatak s obzirom da je Jugoslavija bila 'miljenica zapada' među komunističkim zemljama,kao i u masonskim britansko-framcuskim krugovima. Ta politika je bila još na djelu od završetka I. svjetskog rata.

Pod tri, Jugoslavija je imala široko razgranatu mrežu diplomacije diljem cijelog svijeta, često podržavanu paraobavještajnim djelovanjem SDS (komunistička Služba državne sigurnosti) i KOS-a (Kontraobavještajna služba JNA), koje su 45 godina sustavno blatile hrvatski narod i kadrovirale velikosrbe u diplomaciju.

To je umnogome otežalo diplomatsko priznanje Hrvatske, za kojim je hrvatski narod gorljivo čeznuo.

Dvije države davale svaku vrstu pomoći

Od samog početka i vrlo teške situacije u Hrvatskoj, te nesklonosti i nerazumijevanju međunarodne zajednice, dvije su države davale svaku vrstu diplomatske, pa i druge pomoći Hrvatskoj: Vatikan i Njemačka.

Vatikanska diplomacija, kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskome međunarodnom priznanju. Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica, no Vatikan je službeno priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991., posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem.

Vatikanski korak bio je korak ispred, vrlo bitan, jer je njegovo priznanje došlo dva dana prije nego nas je priznala većina članica europskih integracija.

Stoga je vatikanski korak bio značajan, a imao je i veliko simboličko značenje za Hrvatsku. Smatra se da je činjenica da nas je Vatikan priznao prije, a ne poslije većine europskih zemalja bila zasluga poglavito svetog oca pape Ivana Pavla II., koji je imao posebnu emotivnu vezu s Hrvatima i Hrvatskom.

[emoji122][emoji38]

Sent from my SM-A715F using Tapatalk

Trideset godina je prošlo: Pročitajte zanimljivu reportažu o Thompsonu i pjesmi 'Bojna Čavoglave'

QuoteMarko Perković Thompson prisjetio se u svojoj objavi na Facebook stranici reportaže koja je objavljena u Slobodnoj Dalmaciji 14. siječnja 1992.

Prenosimo Facebook objavu u cijelosti:

"U Slobodnoj Dalmaciji je 14. siječnja 1992. objavljen prvi (veći) članak o Marku Perkoviću Thompsonu. Novinar Dražen Duilo i fotoreporter Božo Vukičević zaslužni su za reportažu naslova "Čavoglave – hit 'ispaljen' s fronte" koju vrijedi i danas pročitati. Taj članak je u arhivi Sveučilišne knjižnice.

Čavoglave – hit "ispaljen" s fronte

Ima jedno selo, tu kod Drniša, na vrh Petrova polja, u Zagori na izvoru rijeke Čikole. Zove se Čavoglave. I one jeseni 1991. godine kad je nesreća, velika nesreća zadesila drniški kraj, postavši već nezaobilaznim dijelom njegove povijesti i krenuvši u predaju. Tako da će se o njoj tiho – jer gubitnici svoje jade, s patosom i nemirom, ispovijedaju tiho, šaptom gotovo – govoriti generacijama i generacijama što će doći. Uistim tim Čavoglavama nastat će jedna pjesma. Priprosta je zapravo, i poletna, te lijepa onoliko koliko je jaka. A jaka je, jer nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Za razliku od svih onih pjesmica, pjesmuljaka i pjesama što iz muzičkih studija stižu na bojišta, njezin je put bio upravo obrnut nastala je na fronti i tek nakon nekog vremena, stigla je u studio, ostavši nepatvorenom i neposrednom.

Ide ovako:
U Zagori, na izvoru rijeke Čikole
Stala braća da obrane svoje domove
Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi
Nećete u Čavoglave dok smo živi mi...

Sam njen nastanak ima opet, jednu mitsku dimenziju. A priča o tome je sljedeća: rujna prošle godine pred agresorskim tenkovima padali su redom slabo naoružani i prilično neorganizirani Siverić, Drniš, Oklaj... Pučanstvo je krenulo u zbjegove, pred nadmoćnim neprijateljem povlačila se i garda. Rađala se i apatija, bezvoljnost, rojile su se sumnje i, prisjetimo se, tih dana tek nešto malo vedrine među Drnišane unijet će ona "žetva" armijskih tenkova na Pokrovniku. Čavoglave, selo sa dvjestotinjak dimova, tih dana, tih dana uopće nije bilo branjeno, a ljudi su, kao i iz susjednih sela, već počeli odlaziti u izbjeglištvo i, uopće, nije slutilo na dobro. I onda, kad su tenkovi došli do Graca, kao što to obično biva u sličnim prilikama, skupina momaka iz Čavoglava donosi odluku: branit ćemo svoje selo.

Nadimak Thompson

Odlaze u Unešić te od 113. brigade ZNG dobivaju nešto oružja, dok u svega nekoliko kilometara udaljenim Baljcima četnici orgijaju, u selu organiziraju straže. Između njih i Baljaka, danas već zloglasnoga četničkog uporišta, proteglo se samo Mirlović Polje, selo s miješanim stanovništvom. Hrvati su izbjegli, a dobar dio Srba priklonio se svojim susjedima u Baljcima. Što se tih dana motalo po bolesnom umu generala Mladića, što je planirao, dokle je mislio ići i što bi sve bilo da skupina momaka iz Čavoglava nije stala u obranu svog sela, teško je i reći i teško da će se to ikada s pouzdanjem znati. Uglavnom, tih dana Radio-Knin je pričao kako Čavoglave brani "dve hiljade i dvesta ustaša", dok ih je ovdje bilo stotinjak puta manje. Bez uniformi, slabog naoružanja i s čvrstom voljom da obrane svoje domove.

Tek naknadno do sela će doći i čelnici 114. brigade, da bi zatim u pomoć braniocima sela na izvoru rijeke Čikole stigli i Imoćani. Nakon niza danonoćnih stražarenja i dežurstava, ekipa iz Čavoglava, među kojima je bila i nekolicina onih što žive ili su čak rođeni u Splitu, s tim da su im roditelji iz ovoga mjesta, mogla je malo predahnuti. U selu je svih tih dana s njima ostala samo nekolicina mještana, odnosno mještanki, i dolazak pomagača mnogo je značio. Dakako, osjećali su se jačima, a jedan momak, dvadest četverogodišnjak, što je ljeti radio kao konobar dolje po moru, a zimi tu u Drnišu, ne dobivši nikada stalan posao, dobio je malo više vremena za svoju gitaru. U međuvremenu, dok su mine i granate i dalje padale po Čavoglavama, on je postao bogatiji za nadimak Thompson, dobivši ga po prastaroj američkoj pušci koju je nosio svih tih dana.

Pjesma za Badnjak

Gitaru je svirao, onako, iz zabave. Te tako, u tim trenucima opuštanja, između smjena na straži, uz komin i vatru, obično navečer, polako stižući odnekud iznutra, iz svega onog proživljenog prethodnih dana stizala je pjesma. Riječ po riječ, stih po stih, iskreno i bez velikih pretenzija. Uz Thompsona svatko od njegovih kolega imao je što reći, nešto dodati ili oduzeti, primijetiti i dotjerati. Na koncu, sve se to odužilo toliko da je trajalo po petnaestak minuta. Thompson je "tamburao", pjevali su svi, čitav danas samostalni vod Čavoglave iz sastava 113. brigade ZNG-a.

Napokon, pred Božić, nekomu, ne zna se čije je to ideja točno bila, palo je na pamet da bi se ta njihova "himna" možda mogla snimiti. I bi tako: otišli su u Split, raspitali se kod ovdašnjih muzičara, te otišli u jedan privatni studio. Vokal je Thompsonov, u studiju je ponešto dotjerano, u radu su sudjelovali i neki splitski muzičari, čitava pjesma je ponešto skraćena, radilo se čitavu noć na Badnjak. Ujutro je kaseta bila gotova, ponudili su je Hrvatskom radiju-Studiju Split.

Pet minuta nakon njezina puštanja u eter Čavoglave su tučene minobacačima iz Baljaka. No pjesma je sebi svojstvenom snagu, svojim sedamosminskim ritmom, svojom neposrednošću, nastavila osvajati taj isti eter. I evo, svega dvadesetak dana nakon toga, nema djeteta na ovim prostorima koje ne zna makar dva stiha iz "Čavoglava". Hit je napravljen, vreba se na radio-aparatima s pripremljenom kasetom za snimanje, zvijezda je rođena. Međutim, tko to svira, tko to izvodi? Misterij, pravi misterij i po Splitu se već mogu čuti raznorazne priče. I nerijetko je pitanje, gdje su, na koncu konca, te Čavoglave?

Thompson i gitara

Bili smo u Čavoglavama zajedno s Thompsonom, momkom s tako običnim imenom i prezimenom, kakvih se u njegovom selu može naći još makar pet – Marko Perković – te sa Strujom, Janšom, Tajsonom, Šmućurom, Nabiguzom, Vestijem, Ćarom, Grizlijem, Mrmom, Jenkijem, Bepom, Đonom, Policajcem, Špicom, Tičakom, Agresorom, Selasijem... Sve su to, jasno, članovi samostalnog voda iz Čavoglava i svi su sudjelovali, rekosmo već, u stvaranju sad već znamenite pjesme.

– Prije niko nije zna za nas. Iša sam ja po Dalmaciji, znadu za Kljake, za Umljanoviće, za Baljke, za Mirlović polje, a za Čavoglave ne znaju. Kako ne znate, velim im, to je na izvoru Čikole na vr` Petrova polja. Eto, dok nije bilo pisme, niko nije zna ni za nas ni za Čavoglave, a sad znadu svi – priča Selasije, najstariji među njima.

Govore kako se nitko od njih nije nadao ovolikom uspjehu pjesme, a Thompson kaže kako planira snimiti i kasetu. Ima još materijala, još jednu domoljubnu ali laganu i nekoliko ljubavnih pjesama. Snimit će i spot, veli. 

Čavoglave, gdje je to?

Primirje je i, iako se iz Baljaka tu i tamo može čuti poneki hitac, atmosfera je opuštena. Nekoliko kuća je razoreno, tragovi gelera i granata mogu se vidjeti na sve strane. Izbjeglice se vraćaju u selo. Među rijetkima koji svih ovih dana nisu napuštali svoje selo je i Ana Perković, zatekli smo je pored ognjišta, baš počela "zaprećavat kruv".
– Bilo je u neko doba teško, a sad je jopet dobro kad se ne puca. Nisam puno strašiva, računam, neće mene. Više sam se bojala za njih mlade nego za sebe. Imam ode kravu, prasad, kokoši i, da izvinete, magare. Eto, neki nam bižali, a ja nisam – priča nam.
Iz Čavoglava su inače Perkovići, Gorete, Jukići, Blaževići, Bešlići, Matići, Jelići, Buovci, Dobre, Pilići, Pauci, Žurići, Mikulići, Akrapi, Radoši, Gotovci i Šarani.

Po selu je, uz tek poneku dolje u polju prema Kljacima, malo novijih kuća. Radilo se, uglavnom, dolje u Splitu ili u Drnišu, i živilo uz zemlju i stoku. Zajedno sa Tajsonom i Šmućurom s lakoćom i nelagodom spustili smo se i do izvora Čikole, lakoćom jer reporter nije opterećen viškom kilograma i nelagodom jer su nas četnici s onoga brda zasigurno morali vidjeti. No, pucao nije nitko, a izvor Čikole, rijeke koja se ljeti pretvara u potok, a za kiša u bujicu, prolazeći s jednog na drugi kraj drniške općine, ovih dana je gotovo presušio. Tako dolje red Švabića mlinica umjesto pravog malog jezera sada stoji samo lokva vode. Vele da je to zbog Peruče.

Reporteru na pamet pada jedna o nekoj drugoj rijeci. Znate je, završava stihovima "valja nama preko rijeke"...

Nesporazumi

U vezi sa stihom "Čujte Baljci, Mirlovići" iz pjesme o Čavoglavama u međuvremenu su nastali određeni nesporazumi. Naime, što? Pri spominjanju Mirlovića mislilo se na Mirlović polje, inače susjedno selo, u kojemu ima i Hrvata uključenih u obranu domovine, te Srba koji su se priključili četnicima. Jasno, autori pjesme upućuju četnicima poruku da će ih "goniti sve do Srbije", ali sve to izaziva reakcije kod Hrvata. Zašto se prezivaju Mirlovići kad se oni bore za domovinu – protestiraju.

Stoga nas je Thompson zamolio da objasnimo kako se ono "Mirlovići" odnosi samo na donji dio sela, a ne na gornji.

No to nije sve jer pored Mirlović polja, tamo kraj Unešića, postoji i selo što se zove Mirlović Zagora. Reporter je slučajno jednom čuo jednog čovjeka iz Mirlović Zagore kako se žučno buni protiv onoga spominjanja "Mirlovića", te je to ispričao momcima iz Čavoglava. Oni se pet ispričavaju i vele da se u pjesmi nije mislilo na Mirlović Zagoru. Eto."

Ovo neki odlomak iz predgovora zbirke bajki o oslobođenju Hrvatske?

Sent from my SM-A715F using Tapatalk

F. Baras: U Splitu prije 30 godina

QuotePretresajući ovih dana dnevničke zapise iz siječnja 1992. obnovih sjećanja na Hrvatski 'Dan D' tj. 15. siječnja kada su sve zemlje članice tadašnje Europske zajednice priznale Republiku Hrvatsku kao suverenu i samostalnu državu: Evo što sam nekoć zabilježio:

15. siječnja

Počeli su nas priznavati. U 14 sati gledali tv prijenos primopredaje akreditiva (Vila Zagorje) prvog njemačkog ambasadora u Hrvatskoj! Nazvao me ing. Igor Krstulović. Njegova rodbina čuva staru hrvatsku trobojnicu iz 1873. Oni su je prvi izvjesili na Manušu, a u njihovoj kući čuvala se i ona Hrvatskog Napretka. Odmah javio intendantu HNK. Oduševio ga prijedlog da se ta prastara zastava pojavi večeras na svečanoj akademiji... Popodne slušao beogradske komentare. Bijesni su ne samo na Njemačku, već i na sve ostale. Uporno tvrde da Jugoslavija još uvijek postoji, da je Hrvatska "agresor" da je napala "slobodne teritorije srpskih krajina"! Doista bezumno. Prijete balkanskom "bačvom baruta" itd. Talijani nas rastežu zbog pitanja manjina. Šeparović je danas morao hitno u Rim. Slovenski ministar, naprotiv, odgodio je predviđeni odlazak u Italiju. Tako se dogodilo da su nas Englezi priznali prije Francuza! Sramota po Mitteranda. Bit će velika fešta na Pjaci, trajat će puna četiri sata. vima se preporučuje da ne pucaju. U predgrađu Karlovca snajperisti ubili trojicu naših gardista.

U 21 h otišao u HNK na svečanu akademiju. Na ulazu 'mali od protokola' zamjeri da sam im u posljednji trenutak uvalio "tu zastavu"! (Sjetih se da ga je - kao člana Dalmatinske akcije - sigurno pogodilo, jer je riječ o izvornoj zastavi pod kojom su se splitski narodnjaci borili protiv nekadašnjih 'tolomaša'!) Među uzvanicima svekolikog političkog, vjerskog i kulturnog života te stranim predstavnicima itd. zamijetih nekoliko bivših gradonačelnika i partijskih glavešina! Gradonačelnik prof. Petar Slapničar održa kraći nadahnuti, svečanom trenutku prikladan govor. Napomenuo je da nas je do početka akademije priznalo 27 država... Četvorica pripadnika vojne policije iznesu na pozornicu barjak s izblijedjelom trobojnicom iz 1873, a cjelokupno gledalište oduševljeno ih pozdravi. Pjevao zbor i solisti, glumci recitirali. Poslije šampanjac u foyeru za sve nazočne... Tako smo dočekali i taj pomalo još uvijek 'nestvaran' dan - Hrvatska je konačno samostalna i neovisna država - iako joj je četvrtina teritorija još uvijek okupirana. Mi i nismo svijesni veličine i punog značenja tog događaja: u sudbonosnim i prijelomnim trenucima sve nam se čini običnim i redovitim!

16. siječnja

Do danas nas je priznalo već 37 država! Jutros Vjesnik i Večernjak izišli sa svečanim naslovnim stranicama, Slobodna na svojoj ubacila dio televizijskog spota: CR***ATIA 92, i uvodnik "Naših 890 godina", Također podrobno izvještava o svečanoj akademiji i fešti na Pjaci. Znakovito je da su razdragano mnoštvo na Pjaci ponajviše predstavljali mladi. Isticala se i Torcida, a Thompsona su čak tri puta potakli da ponovi Čavoglave... Evo što je zapisao novinski izvjestitelj:

"Svima se pljeskalo, nekima i skandiralo, ali je pravi urnebes izazvao Thompson pjesmom Čavoglave. Publici koja je dobila svoj žestoki hit nije bilo dosta da tek jednom otpjeva s Thompsonom "Hrvatska vas zaboravit ne će nikada" već se cijeli prizor morao ponoviti tri puta. Letjeli su barjaci uzrak, orilo se sve do Čavoglava. Bio je to vrhunac večeri koja će ući u povijest hrvatske države."

NAPOMENA: Valja podsjetiti, da je tri dana poslije tolikog Thompsonova slavlja na Pjaci, ta ista Slobodna Dalmacija iznenada (na duplerici!) objavila tadašnjem trenutku sasvim neprikladan i veoma uvredljiv zapis o stanovnicima dalmatinske Zagore: "Pusti Vlaja, ubij zeca" iz pera potomka carskoruskog emigranta, inače velikog pobornika 'dalmatinstva' i 'mediteranstva'...

U svom opširom 'traktatu' on usputno tri četvrtine Splićana proglašava Vlajima, a zatim niže dvadesetak napomena kako prepoznati Vlaja, među kojima je i ovaj biser:

"Vlaj ne vodi računa o osobnoj čistoći, čak i kad posjeduje stan s dvije kupaonice. Ne poduzima ništa protiv vlastitog smrada jer ga nije ni svjestan. Obično mu smrdi iz usta, a njemu to nije poznato. Vlajne upotrebom agresivnih parfema običavaju maskirati zadah svoje neoprane tjelesnosti i to smatraju atraktivnim."

Tako je o Splićanima sudio i pisao njihov omiljeni sugrađanin, inače gorljivi rusko-dalmatinski Mediteranac!

Frano Baras

https://povijest.hr/nadanasnjidan/dubrovacka-republika-odbila-izgraditi-pravoslavnu-crkvu-1771/

vekovna pravoslavna zemlja dubrovnik u kojoj je bilo zabranjeno praviti pravoslavne hramove

Već sam to postavljao Komi, ali mi nije jasno da ne kontaš da je to prva diskriminacija a zosko posljednja.

Elem, čituckam Fernana Brodela i on naveo da su u 16. vijeku u Dubrovniku žene pokrivale lice zbog Turske.

postoji izuzetni znanstveni rad, na zalost izuzetno tesko nabavljiva knjiga, sto je uglavnom sudbina mnogih izuzetnih knjiga u danasnjoj mimi-kulturi, a koja na 700 stranica sustavno obradjuje pitanje "dubrovackih srba".

nikola tolja - dubrovacki srbi katolici, istine i zablude



tu je i recenzija iz casopisa za suvremenu povijest:
recenzija

realno ja beogradskim glupostima ne bih pridavao nikakav znacaj i paznju, samo cvrsta granica, pa kad se udari u tvrdo i odbije, onda se bg posvetiti starim srpskim zemljama bugarskima. kao ping-pong loptica, tup u hr, pa se odbije, kvrc u bugarsku, pa se odbije, pa tlok u vekovne srpske zemlje albanije, itd. madjarske, itd. itd. beograd prosto tako funkcionira, sta bi da ne smara susjede.