RADIONICA B - TABAK PRIČA

[Coffin Annal]

D ali znaju da su Zombi karipska ujdurma i da nemaju veze sa virusnim infekcijama? Da li znaju da je virusna infekcija ufuljana u horor zombifikaciju samo zbog falš argumentacije? Ništa od svega. samo: turim ja zombije u priču i biće prpe.

The Serpent and the Rainbow zafrkancija, ako na to misliš...

Monkey Island.

[scallop]

Vi hororsti ne čitate pravu literaturu. Zombi je deo seta a ne kastinga. Zato ste eksperti za prazninu kao što napominje Jevtropijevićka.

[Stipan]

Ha, ha, ha! Zombi infekcija na Tabak radionici!

[Mme Chauchat]

Vi hororsti ne čitate pravu literaturu. Zombi je deo seta a ne kastinga. Zato ste eksperti za prazninu kao što napominje Jevtropijevićka.

Ne napominjem ja to hororistima već ovom konkretnom autoru. Da je ovo ozbiljan horor, sipali bi mozgovi kao kod Janka Veselinovića!!!

"I složno učiniše još jedan juriš. Još jednom prsnuše mozgovi, pa se sve utiša...
I Turci provališe Ravnje..."

[scallop]

To nije horor. Ne unosi zabunu. Kad god se ne složiš sa mnom složila si se sa njima, pa ti vidi koja je fajda. Ni Stipanova (kome je nešto smešno) nije praznija praznine. Ni Coffin Anal nam nije ništa pokazao. "Torta" je esencija praznine... Ti si ta koja se osvrće na "decu pod kamionom". A, D.S.B. nam kuva sve ljudsko... Kad god ostanem sam ljut sam na one koji su me ostavili na cedilu, a ne na one koji mi cede nerve.

[Stipan]

Čekaj malo... Ovo je Rašina priča?
Ako jeste, onda je gadno podbacio...

[Coffin Annal]

Moja priča bez telesne patologije i seksualnih devijacija... teško.

[Stipan]

Uh, dobro je, prepadoh se na trenutak...

[hidden]

Nije Raša, u pitanju je moja rabota.

Pre svega, želim da vam se  zahvalim što ste odvojili vreme i dali komentar. S obzirom da je sud praktično jednoglasan, bilo bi glupo da pokušavam da objasnim bilo kakve namere koje su dovele do toga da isporučim ovaj neuspeo pokušaj.

U najmanju ruku, kada se u obzir uzmu okolnosti, dođem vam  pivo.

Ostaje da dobrano preispitam sebe, pa ćemo da vidimo za ubuduće...

Još jedared, zahvaljujem. 

[scallop]

Što rekao Boban: Put ćemo naći ili ćemo ga napraviti. Uvek se počinje od utabanih staza.

[Kimura]

Ne zamerite mi zbog glupog cepidlačenja, moram da pitam : da li ova Hiddenova priča zaista ima 16 strana? Meni se učinilo da je bitno kraća.

[hidden]

Ne zamerite mi zbog glupog cepidlačenja, moram da pitam : da li ova Hiddenova priča zaista ima 16 strana? Meni se učinilo da je bitno kraća.

Zavisi od toga koliko dužine tebi spada pod bitno 

Kraća je za oko 3000 karaktera...

[Kimura]

Scallop reče da je mera 16 strana ili između 25 i 30Kk.
Što se mene tiče, može i kraće.

[hidden]

Scallop reče da je mera 16 strana ili između 25 i 30Kk.

Pa da...ovaj nesretnik je bio oko 22k kad sam ga poslednji put merio, a bolje da nisam. Avaj, kako sam mogao znati da će da bidne ćorak...? 

[scallop]

Ne zamerite mi zbog glupog cepidlačenja, moram da pitam : da li ova Hiddenova priča zaista ima 16 strana? Meni se učinilo da je bitno kraća.

Tebi je Stipanova bila duža?   Hiddenova ima tačno 16 strana zbog silnih dijaloga. I 3Kk je duža od Stipanove. Do sada se pokazalo da za Tabak nedostaje daha i sadržine. Nadam se da će se pojaviti neko sa tim osobinama.


Ne mogu da se suzdržim da ne čestitam Saturnici. Ona već zna zašto.

[Stipan]

Stipanova će uskoro imati oko 40.000 K. Primedbe ovde viđene su zlata vredne.

Hidden - zanatski dobro, izvedbeno loše. Možeš ti to i bolje.
Ako sam i za trenutak pomislio da je priča Rašina, to može biti samo pohvala.

[saturnica]

Ne zamerite mi zbog glupog cepidlačenja, moram da pitam : da li ova Hiddenova priča zaista ima 16 strana? Meni se učinilo da je bitno kraća.

Ne mogu da se suzdržim da ne čestitam Saturnici. Ona već zna zašto.

[scallop]

Foton tajd javlja za doktorat iz zombologije u SAD:


http://www.photontide.org/socioloska-perspektiva-na-popularnost-zombija/


Za to nije potreban doktorat. Oni koji ih koriste kad pišu primene drp-off sistem: virusna infekcija, gegaju se grizu, pa ako upali, upali. U vizuelnoj sferi, statiste nalepe farbom, znaju da se gegaju za mali honorar, a scenaristi, pa scenaristi isto kao i pisci: drp-off sistem.

[Irena Adler]

Ima i marksistička perspektiva.

[scallop]

Pa, da. Ujedaju, uništavaju sve pred sobom i ne bave se biznisom.

[Coffin Annal]

Ovi su, izgleda, jedini nemrtvi koji su uspeli da namlate pristojne pare. I to pre nego što je The Walking Dead "vozdigao" zombije širom sveta.

http://www.telegraph.co.uk/news/picturegalleries/howaboutthat/5924506/Pair-land-30000-a-year-zombie-job.html

[M.M]

Ne mogu da se suzdržim da ne čestitam Saturnici. Ona već zna zašto.

Pridružiću se i ja Scallopu u čestitanju, iako (zvanično) ne znam šta čestitam.    

[saturnica]

Miljane, nije dobro toliko piti, mogao si pivo zamijeniti recimo... pusom?

[scallop]

Bi on. Kad sam bio u Tulsi zazvoni neki Jelenin babac na vrata. Nosi neki kostim sa šljokicama, dogovorile se da donese. Upozna me Jelena sa njom, a ona će: "I am a huger. May I?" I zagrli me na prepad. Onda meni navali ponos pa uzvtaim udarac: "And, I am a kisser, may I?" Ma, nije se libila ni trenutak.

[saturnica]

Bi on. Kad sam bio u Tulsi zazvoni neki Jelenin babac na vrata. Nosi neki kostim sa šljokicama, dogovorile se da donese. Upozna me Jelena sa njom, a ona će: "I am a huger. May I?" I zagrli me na prepad. Onda meni navali ponos pa uzvtaim udarac: "And, I am a kisser, may I?" Ma, nije se libila ni trenutak.

Eto, tako se to radi!

[M.M]

Miljane, nije dobro toliko piti, mogao si pivo zamijeniti recimo... pusom?

Bi on.

Scallop zna, a ja ne znam gde da nađem smajlija što šalje poljubac. Čim nađem - šaljem.

Bi on. Kad sam bio u Tulsi zazvoni neki Jelenin babac na vrata. Nosi neki kostim sa šljokicama, dogovorile se da donese. Upozna me Jelena sa njom, a ona će: "I am a huger. May I?" I zagrli me na prepad. Onda meni navali ponos pa uzvtaim udarac: "And, I am a kisser, may I?" Ma, nije se libila ni trenutak.

Nego, mene interesuje kako je Radmila reagovala.

[scallop]

Govorim ja da vi slabo čitate. Jest' da sam, u uzbuđenju, napisao nekoliko brljotina (neki, neki, uzvtaim), ali sam sasvim jasno napisao - babac.

[M.M]

Postovao bih smajlija, al' to više ne smem da radim, bojim se da ponovo ne dobijem po nosu.

[scallop]

Šta da se radi? Zbog nečijih "brzih prstiju", dobili smo i brljave postove, jer ne stignem da ispravim greške.

[Loni]

Za novelu koju pišem, a koju nameravam da pošaljem Skalopu, potrebna mi je pomoć.

Jedan lik iz budućnosti je doktorirao posebni sektor u medicini - lečenje uz pomoć čipova koji se unose u telo.
Kako da nazovem tu granu medicine.
Kako da nazovem profesiju lika?

Ne bih da lupetam.
Možda je neko već čuo za postojanje nečeg sličnog.

[saturnica]

healthchiper 

[mac]

A gde je smešten čip, kako je tamo smešten, ko ga je napravio, ko ga je smestio, i šta je funkcija čipa? Da li si probao da proguglaš termine "nanotechnology medicine"?

[Biki]

Za novelu koju pišem, a koju nameravam da pošaljem Skalopu, potrebna mi je pomoć.

Jedan lik iz budućnosti je doktorirao posebni sektor u medicini - lečenje uz pomoć čipova koji se unose u telo.
Kako da nazovem tu granu medicine.
Kako da nazovem profesiju lika?

Ne bih da lupetam.
Možda je neko već čuo za postojanje nečeg sličnog.

Procitaj Prey Michael Crichtona
The novel is narrated by the protagonist Jack Forman, who is an unemployed software programmer who used to work for a company called Media Tronics when he was fired for discovering an internal scandal. As a result, he is forced to take the role of a house husband while his wife Julia serves as a high ranking employee at a nanorobotics company called Xymos. Julia claims that she is working on a new piece of revolutionary imaging technology with her company, which takes up most of her time. He starts believing that during her long hours away from home she is having an affair, and becomes watchful of her changes.
One night Julia comes home late and shows Jack a video of her demoing the Xymos nanobots. In the video, the nanobots are put into a human test subject, and video from inside the body is broadcast in real time. The next day, Julia is injured in a car accident, and Jack is offered a job by Xymos, because the project manager, Ricky, is having software issues with the nanobots.
Jack is taken to the Xymos research facility in the desert. Jack is given a tour of the lab and meets the programming team. He is shown a very complicated machine used to make the nanobots. Ricky refuses to show Jack the source code for the nanobots, and later Ricky claims that building contractors failed to properly install filters in a certain vent in the building. As a result, hazardous elements such as the assemblers, the bacteria, and the nanobots were blown into the desert, evolving and eventually forming autonomous swarms. These swarms appear to be solar-powered and self-sufficient, reproducing and evolving rapidly. The swarms exhibit predatory behavior, attacking and killing animals in the wild, using code that Jack himself worked on. Most alarmingly, the swarms seem to possess rudimentary intelligence, the ability to quickly learn and to innovate. The swarms tend to wander around the fab plant during the day but quickly leave when strong winds blow or night falls.
The nanoswarm kills a rabbit outside the complex, and Jack goes outside with Mae to inspect. They find that the rabbit died of suffocation resulting from the nanobots blocking its bronchial tubes. While Mae goes inside for equipment, Jack is attacked by the swarms. He barely manages to get through the airlock inside the lab before falling unconscious from anaphylactic shock.
Persuaded by Jack, the team decides to destroy the swarm. They believe that the swarm must have nested in the desert to reproduce. They attempt to find this nest by tagging the swarm with radioactive isotopes and following them back to their nest at night. Under the cover of a strong wind that forces the swarms to remain dormant, the team goes outside to a storage shack to find the isotopes and build a spray device. However, as the wind dies down, four swarms attack the shack and eventually kill David and Rosie. The rest of the team are forced to take shelter in the cars parked outside. The Swarms begin an attempt to enter the cars.
Eventually, the swarms find a way to enter the cars, but not long before the wind picks up in speed again. Jack and Mae manage to escape to the lab before losing consciousness, but Charley falls unconscious outside his car after he sprays his swarm with the isotope. Bobby, Vince and Ricky refuse to go outside and help Charley. Jack, dizzy and nauseous, goes back out again to save Charley as the swarms attacks again. Using a motorbike found in David's car, Jack manages to get himself and the semi-conscious Charley to the safety of the airlock before he falls unconscious again.
As night falls, Jack, Mae and Bobby set out to find the swarms. While searching for them, they discover that one of the swarms, now so evolved that it can operate without solar energy, is moving the now deceased Rosie through the desert. They follow the body to find the swarms nesting in a cave. As some of the swarms come out of the cave after them, a Xymos helicopter arrives and traps the swarms inside the cave using its powerful draft. Mae and Jack then venture into the cave and proceed to exterminate the swarm, their nest and their organic assembly plant (which looks very similar to the original Xymos assembly plant) using explosive thermite caps. They return to the Xymos plant, exhausted.
At the plant, Jack, Mae and Bobby are enthusiastically greeted by Julia, who was earlier discharged from the hospital and was brought in by the chopper. Julia's behavior seems to be extremely aberrant: She seems to pay heed to nothing other than trying to entice Jack and kissing him, even when Charley is found dead in the locked communications room with a swarm flying around him and the communication links cut. Jack cannot understand how the swarm got inside the rigorously protected airtight building, why Charley would have disabled the facility's communications, or why Julia and Ricky seem to be coming up with various out-of-character ways of how he died.
Mae discovers security footage of when they were in the desert. To Jack's horror, the video not only reveals that Julia and Ricky had an affair but also shows how Charley engaged in a vicious fight with Ricky and Vince. All of them end up in the communications room where Julia kisses a subdued Charley, injecting a stream of swarm into his mouth.
Eventually, Jack and Mae realize that everyone in the facility except themselves have been infected by a symbiotic version of the nanobot swarms. These nanobots, although evolved alongside the other swarms, do not show aggressive predatory behavior. Instead, while they seem to invigorate their hosts' physical statistics and their perception, they slowly devour and take over their hosts, initially affecting their decisions and then controlling them, while allowing them to travel and contaminate others.
Jack comes up with a plan to destroy this new strain. Mae and Jack drink vials containing a form of phage that kills the nanobot-producing E. coli bacteria. The phage would protect them from infection. Jack then proceeds to take a sample of the phage and pour it into the sprinkler system and drench everyone with it. He tricks Mae into alerting Julia and the infected team. They set out to stop Jack. In the vicious struggle that ensues, Vince is killed and Jack, who barely escapes death several times, finally manages to place the sample into the sprinkler system.
In order to prevent the sprinkler system from triggering, infected-Ricky disables the plant's safety network. However, this is exactly what Jack wants, as Mae has already allowed the phage into the assembly line, causing the phage to reproduce rapidly. The assembly line is rapidly overheating because of the no longer active safety system. If Ricky and Julia do not turn on the safety system the assembly line will burst, filling the lab with the phage. The infected-team, who are now doomed either way, choose to re-activate the safety network and get drenched with the phage. Jack and Mae escape the facility in a helicopter shortly before the facility explodes due to a methane gas leak combined with thermite Mae has placed in the building. After returning home, Jack infects all his children with the phage to eradicate the potential nanobot infestation. Mae calls the U.S. Army and sends a sample of the phage to her lab.
Jack puts together all the missing links. The corrosion of the memory chip in Eric's MP3 player as well as Amanda's rash were caused by gamma assemblers. The MRI's strong magnetic field detached the assemblers from her. These assemblers were most likely brought home by Julia. Knowing this, Julia called in the Xymos special team to scan Amanda's room. The person who Jack spotted in Julia's car was in fact the cloud of nanobots. Xymos intentionally released the swarm into the desert so that it would evolve to stay in a cohesive group in the wind.
[edit]

[Loni]

A gde je smešten čip, kako je tamo smešten, ko ga je napravio, ko ga je smestio, i šta je funkcija čipa? Da li si probao da proguglaš termine "nanotechnology medicine"?

E da. Nanomedicina bio bi najidealniji termin.

Recimo da se u budućnosti razvila grana koja leči ljude čipovima. Ubace jedan u nečije telo i iskoene mu bolest.
Međutim ukoliko je doktor negativac, kao što će kod mene da bude, to može da se zloupotrebi
pa se pacijentu stvore halucinacije i podstakne se na ubistvo i slično.

Hvala Biki, pogledaću.

[scallop]

Nanotehnologija je eufemizam. Čuli ljudi za nano veličine i sve je rešeno. Dobra rešenja se ne otaljavaju.

[mac]

Doktor medicine obično nema znanja da napravi nano-bilošta. Hirurg ima veštinu da otvori čoveka, ugradi nano-magiju, i zakrpi čoveka. Ako je nano-gizmo nekakvog opšteg tipa, recimo samo kontejner koji prenosi neki sadržaj u deo tela gde treba da bude prenesen, onda osoba koja je obučena da koristi takav nano-štagaznam može da ga zloupotrebi u svoje opskurne svrhe.

Naravno, ludi naučnik zna i može šta hoće, ali ludi naučnici su davno nestali. Nisu mogli da nađu finansijska sredstva, i završili su na ulici.

[scallop]

Da razmrsim jer ćete samo zbuniti Lonija. Implantologija, implanti, implantolog.

[Stipan]

Fala bogu da se neko dosetio...

[Džek]

loni pobogu, pa izmisli nauku, gedzete i imenuj ih, kao naprimer Asimov sa psihotronikom i pozitronskim tintarama. Samo pazi da budes dosledan i da to ima nekog smisla, mozda ispadnes vizionar

[mac]

Bolje je pronaći pravu reč nego izmisliti novu za nešto što već postoji, da ti se ne bi smejali ljudi.

[saturnica]

Pod pretpostavkom da ono o cemu Loni pise nije jos uvijek izvedivo, ne znam zasto bi rijec koja ce to opisivati morala biti iz znane terminologije. I prica je izmisljena, i operacija na ljudima koja ce se dogoditi, takoder. Neka bude i rijec, ali mozda tako da se lako prepozna i shvati o cemu se radi.

[mac]

Bez dodatnih informacija nećemo znati dok ne pročitamo, a tada ćemo videti koliko je izbor bio ispravan ili smešan.

[saturnica]

Bez dodatnih informacija nećemo znati dok ne pročitamo, a tada ćemo videti koliko je izbor bio ispravan ili smešan.

Da, to je tocno!

[scallop]

Dobili smo treću priču. Ova ima nešto više od 30Kk, ali ćemo i nju pogledati u tri dela. Kao i do sada prva trećina negde oko 11h.

[scallop]

Evo i prve trećine. Otprilike. Ugodno je za čitanje. Zabeležio sam tuce tipfelera, ali me više brinu neki glagolski oblici, participi, šta li, na kojima sam se lomatao.



FELIKSOV POSLEDNJI SKOK


                                                                                                                                                                              Zoranu Radosavljeviću


Kada se zadihani rudar iz Trepče sapleo na devetom stepeniku prepunog stadiona Jugoslovenske Narodne Armije, masom se prolomio uzdah, kada je pao, još uvek držeći ruku podignutom, zavladao je muk. Sto dvadeset hiljada očiju očekivalo je njegov ustanak. Razlupane lobanje, iz koje je već kapala krv i natapala mu radnički kombinezon, snagom čiste volje, ispunio je praznična očekivanja rulje. Uz očit napor, koji je najudaljenijem gledaocu na suprotnoj tribini, mogao izgledati kao nemušti let iglom probodenog komarca, uspeo se i, korak po korak, došao do centralne lože. Trideseta štafeta mladosti predata je na do tada neviđen način. Stadionom se proširio aplauz...

Noći kada se to desilo, uz slavljeničke fanfare i svečane marševe, sletove i priredbe, jedan je čovek, ni nalik trepčanskom rudaru, nosio svoj krst, penjući se uz preduge, beskrajne stepenike sopstvene svesti. Ledeno mu je čelo, jedva obojeno živim, počivalo uz bolesni, memljivi zid, i u nekom času iza ponoći, ni sam ne znavši da li sanja, poverovao je da je zid pred njim – njegovo čelo, a da mu se nad veđe i prosede obrve, nadvio golemi, neprelazni zid. Zid. Iza njega – zid. Svet satkan od zidova prostirao se u mislima tog čoveka, klaustrofoba, koji se donedavno, od svoje fobije, branio nadzvučnim letenjem u modru prazninu neba; čoveka izbrisanog iz svih registara, dokumenata i sećanja.

Ćelija u koju je bio zatvoren prostirala se na četiri kvadratna metra. Imala je daščani ležaj pričvršćen uz zid, čučavac, lavabo. I hiljade, hiljade zidova, koje je samo izgriženo, treperavo svetlo stare sijalice, prividno pretvaralo u četvorougaonu strukturu, u četiri strane betona. Čovek je znao – svaki zid u sebi je nosio hiljade zidova. Noćas, kada su mu, za Maršalov rođendan, doneli biftek, upitao je stražara – čemu služe zidovi u već zazidanom svetu? Nije dobio odgovor. Biftek mu nije prijao, ali je cigaru ispušio slasno, glasno, drhteći. Voda koja je neprestano kapala iz slavine, i dobovala o štrokavi lavabo, imala je magijsku moć uspavljivanja, čudotvornu lekovitost protiv straha od skučenosti. Noćas, pre prvog raskrzanog sna, ponovo je bio ,,tamo". To mesto, u njegovom sećanju opisano tek običnom priloškom odrednicom, nije imalo ime, lokaciju u prostoru i vremenu i, bilo je – živo. Možda je to bilo nešto prisno u memoriji uma, možda orahov gaj iza rodne kuće, a možda, najdivnijim krajolicima prirode otelotvoren Raj. Biti ,,tamo", za ovog čoveka je, od onog dana kada se prvi put našao na tom mestu, značilo ne prekoračiti, već srušiti zid. Sve zidove. Pred njim, čak i kada je bio ,,ovde", prostirao se čist vidik, nikakvom maglom, nikakvom senkom, nikakvim provalijama izobličen. Sve mu je postalo jasno, kao u nirvani. Progledao je. Ili je oslepeo, konačno, nepovratno, oslepeo...?

Treperavo svetlo sijalice zgasnulo je. Spolja, iz grotla dugog hodnika, čuli su se koraci, nalik na zveket razbijene košnice. Čovek se probudio, pribijenog čela uz zid, okrenuo se i oslušnuo. Da, to su koraci koji nose umore, zgađenost, žaoke tri, pet, deset časova mučnog ispitivanja, nesanice, zadaha duvana. Dolaze po njega. Po njegov um...

Ponovo ulaze dvojica. Mrki, očito seljačkog porekla, oštri i neumoljivi, krupnih šaka, lako se uklapaju u memlu ćelije, pokreti su im u toj skučenosti prirodni, graciozni, gotovo da liče na pokrete artista na bini, a u polumraku, njihove oči vide sve. Podigli su čoveka, odvojili ga od zida, za kojim je on, nesvesno, posegao šakom, i stavili mu lisice. Već su bili u hodniku, i mrak se sklopio iza njih. To nije hodnik, to je pregnojno crevo, bez početka i kraja, neke odvratne životinje, to nije mrak, već stanje svesti. Hodnik je dug, kraj mu se ne nazire, ne zato što je u tami, već zato što kraja – nema, u tom kafkijanskom prepletu vrata, hodnik je jedino oličenje sveta, i koraci koji po njemu brzo odzvanjaju, njegova su muzika. Čoveka odvode. I on zna – opet će ga uvesti na vrata 2112. Ali, u klaustrofobičnom umu, u umu čoveka koji je bio ,,tamo", ništa nije tako jednostavno, kao šetnja parkom. Hodnik, pred njim, ima fiziku crne rupe, u njemu ne važe poznati zakoni, i on se u antigravitacionom viru razlama, uvija oko sebe i obezobličava, razdeljuje i pretvara u – pučinu. Čovek vidi, stražari koji ga vode, ne. On im govori – eno je! Devojčica! Eno je! Jače ga stiskaju ispod miški, požuruju. Čovekove noge vuku se po podu. Vrišti. Eno je! U nabrekloj, otekloj daljini hodnika, nazire siluetu devojčice, kako izmiče, udaljava se, ali maše i zove na susret, i njen glas ima prizvuk kao da je utekao za dobre violine: KADA CRVENA ZVEZDA ZABLISTA SMRT DOLAZI! Te reči odzvanjaju hodnikom, čak i kada prikaza devojčice nestane u grlu mraka, i kada samo eho, u čovekovoj svesti ponavlja KADA CRVENA ZVEZDA ZABLISTA SMRT DOLAZI!; odzvanjaju i onda, kada ih prenese na usne, i izgovori... KADA... CRVENA... ZVEZDA... SMRT... DOLAZI... DOLAZI...

Posle dugog hoda, posle nebrojenih vrata, stigoše pred ona na kojim je stajao broj 2112. Uđoše. Kancelarija, pre jazbina, leglo inkvizotora, istražitelja, ispitivača, nije marila za svoju klišeiziranu formu, imala je sve ono što policijski budžaci i treba da imaju – plesniv zadah hartije, bazd duvana i kafe, oratorijum polusvetla i trom, crn vazduh. Ovu je upotpunjavao jedan detalj, dajući klišeu privid suštine – na stolu od hrastovine, među fasciklama, počivala je polusklopljena ,,Politika ekspres" i paklica neotpakovanih cigareta ,,57".

Čoveka su poseli na stolicu, i izašli. Tanki snop mutne svetlosti, uperen iz stone lampe, kao jedino svetlo u kancelariji, urezao mu se u lice, otkrivši njegovu mršavost, mlohavost, žutilo pod osenčenošću koja je rezala nos, uši, bradu, dajući im profil ispijene slabosti, prerane starosti. Može mu biti četrdeset sedam, četrdeset osam godina. To nije mnogo, ali je više nego što broji kilograma. To nije malo, ali je manje od one večnosti, kojoj je svedočio kada je...

,,Ime?"

Sa one strane, iza izvora svetlosti, začuo se čupav glas. Odgovorilo mu je molećivo ćutanje.

,,Ime!"

,,Rekao sam vam... rekao vam... pet, pedeset puta..."

,,Recite nam i pedeset prvi put. Ne želite da kažete, valjda, da se Država zasitila vašeg imena? Je li to želite da kažete, druže?"

,,Ne želim da kažem... ništa..."

Mlaz svetlosti rasuo je, iznenada, svoj fokus na veću kružnicu, otkrivši zidove, i u senci, oblo, gotovo žensko lice ispitivača, koje kao da je izmicalo, krijući se u tupim uglovima vida, skriveno iza plavičastog dima cigare i masivnog brega fascikli. Vojni sudski istražitelj, VSI 44, ustao je, drobljivo uzdišući. Prekrstio je ruke na leđima i počeo da hoda, kružeći.

,,Ništa? Hoćete da kažete, da vi, drug taj i taj, ovoj Državi, ukoliko od vas to zatraži, niste dužni, odnosno, da nemate šta da joj ponudite, čak ni da kažete, kada vas, njen reprezent, u ovom slučaju, ja, pita za ime? Nema, druže, u našoj Državi, bezimenih."

,,Vi znate ko sam ja."

Čovekov glas bio je loman, pred pucanjem, istezao se preko svih kadenci, ličio na paučinu izvađenu tananim kukama sa dna dubokog bunara.

,,Znamo li, druže? A znate li vi, ko ste, druže?"

Istražitelj je prestao da korača i nadvio se nad čoveka. Oči su im se susrele, zakvrvavljene, podsmešljivo ozbiljne istražiteljeve, palile su, bezuspešno, vodnjikavnu poroznost očiju čoveka na stolici. On se znoji. Svetlost mu probada kožu, obuzima ga fobija, telo mu cimaju lagani grčevi. Ali, sve je to ništavno, pred grčenjem koje mu potresa um: više nije važno pitanje ,,ko si", već ,,šta si". Čovek to zna, i svestan je uzaludnosti da isražitelju obznanjuje jeretičke istine. VSI 44 je seo. Žiža svetla ponovo je pala na lice sputanog čoveka na stolici.

,,Ime?"

,,Feliks Jugovan."

,,Zanimanje?"

,,Znate."

,,Zanimanje!"

,,Pilot."

,,Čin?"

,,Major. Ražalovan."

,,Razlog?"

,,Kršenja pravila službe i... zdravstveni razlozi i..."

,,Recite."

,,Sabotaža, ali..."

,,Mesta službovanja?"

,,Zemunik, Batajnica, Slatina."

,,Bračno stanje?"

,,Oženjen. Žensko dete."

,,Veze sa inostranstvom?"

,,Prijatelji u Americi, rodbina u Nemačkoj."

,,Objasnite mi..."

Istražitelj je, Feliksu Jugovanu se učinilo, ustao, i naslonio se uz zid. Svetlo je bridelo, njegov šušanj bio je jedino što se čulo. Istražitelj je upalio cigaretu:

,,Objasnite mi šta se desilo u rano predveče, trećeg septembra, na probnom letu koji ste izveli radi ispitivanja letilice koja je upravo bila vraćena sa redovnog remonta?"

Feliks Jugovan je ćutao. Preko žarulje lampe, gmizao je poput zmija pregriženih glava, dim iz istražiteljeve cigarete, a iz mraka, slamajući se u sebe same, spuštali su se zidovi, crni, teški, hiljade njih. Zidovi. Feliks Jugovan pao je u nesvest.

# # #

[Džek]

Ovo je pocetak koji obecava i za razliku od prethodne dve, jedva cekam nastavak. Docaravanje mentalnog stanja protagoniste je ambiciozno i prenaglaseno, ali ne smeta toliko prilikom citanja. Lepo pripovedanje veze. Kao sto rekoh, sa nestrpljenjem cekam nastavak i razvoj price.

[Kimura]

Gle, Džek je već napisao da priča obećeva. To i ja mislim, a koliko će se obećanja ispuniti -  tek treba da vidimo.
Sam tekst ima izvesnih nedostataka, ali se sve to da doterati.
Malčice mi smeta (isuviše vidljivo) insistiranje na osobenom, ''zanimljivom'' izražavanju : ''Sto dvadeset hiljada očiju očekivalo je njegov ustanak.'' Ili, još iritantnije : ''nemušti let iglom probodenog komarca'';  ''mesto, u njegovom sećanju opisano tek običnom priloškom odrednicom'';  ''Kancelarija, pre jazbina, leglo inkvizotora, istražitelja, ispitivača, nije marila za svoju klišeiziranu formu''!!!
Čemu nabrajanje : inkvizitora, istražitelja, ispitivača? Jedna reč, ako se dobro izabere, sasvim je dovoljna za postizanje određenog efekta. Glasam za inkvizitore.
Verujem da je autor suprotnog mišljenja i da se svesno upustio u pomenuto nabrajanje.
Možda se mnogi neće složiti, ali lepota je u jednostavosti. A mnogo izgovorenih reči nas ne čini ubedljivim.
Osim toga, tekst opterećen mnogim ukrasima  (tu ne mislim samo na stipanovske prideve) odbija svakog poluzainteresovanog čitaoca.

O ideji ne bih da se izjašnjavam dok ne pročitam priču. Za sada ne vidim mesto rudaru iz Trepče, a čini mi se (stariji neka me isprave ako grešim) da su štafete nosili omladinci. Sam taj motiv je toliko rabljen da se iskreno nadam da će ga priča, u daljem svom razvoju, nekako opravdati.

[scallop]

Kad bismo se svi izražavali isto, literatura bi crkla. Lepota je u raznovrsnosti.

[Kimura]

Jednostavno nije isto što i isto.

[saturnica]

Cijeli prvi uvodni dio s rudarom, stafetom i krvi koja kaplje po odjeci, je po meni, cak i bez koristenja kica od pridjeva, naprosto patetican do bola! Iako se sada ne vidi svrha i cilj umetanja ovog komada, valjda ce do kraja biti objasnjeno.
I ovo mi smeta..." Ni sam ne znavsi da li sanja..."...ruzno zvuci i kad se cita, a da ne govorimo kad se proba to isto izvesti na glas. Mislim da se moglo i drugacije.
Ipak pismenost je i te kako na zavidnoj visini. Tema mi nije bliska tako da pricu citam zbog zadatka, ali daleko od toga da predem ko macka na ovom tekstu.