Stara priča...

[saturnica]

Mjesto gdje ljudi zamišljaju raspela

Zamisli, Emile, napokon skupa, sami. Mora da si još zbunjen kad ne prepoznaješ kuhinju i stol na kojem ležiš. Kad ne shvaćaš zašto si gol i zašto ti tijelom prolazi jeza, ali ne brini, sve je u redu. Još si ni tamo ni ovamo. Lebdiš međusvijetom. A samo takvi, ogoljeni i drhtavi, na ovaj svijet dolazimo i odlazimo. Znam, znam... stol ti je tvrd i prekratak. Ali, nećemo razglabati o neudobnost, sada, kada osjeti tek što ti nisu utrnuli. Nelagodu priznajem, to da! Ali daj izdrži!

Da, naravno, svi su došli. I mlado i staro. Znaš već kakvo je selo. Za svadbe i sprovode svi dišu kao jedno. Neki će doći gledati mene, neki da se dobro omrse, a nekima je valjda stalo i do tebe. Žene su prve stigle i ponudile mi pomoć, ali znaš mene, sve sam ih redom odbila. Mogu sama. Jaka sam. I nitko ne polaže prava na tebe polagati ruke, osim mene. Eto, makar mi u smrti to ne možeš uskratiti. Čuješ li ih, Emile? Kako mrmljaju, nagađaju, stvaraju priče. A što oni u stvari znaju o nama? Pa ljudi su rijetko ono što drugi o njima misle. Slažeš se? Nas dvoje naročito...

Možeš li uopće zamisliti sliku stvorenu o nama? Dva zaljubljena goluba kojima je Bog iz nekog razloga uskratio pravo na djecu. Kao da se Bog bavi takvim tričarijama! Kao da on, ako ga i ima, nema pametnijeg posla nego nas sadistički zakidati u najljepšoj životnoj pustolovini zvanoj roditeljstvo. I naša ljubav, koju dakle nismo imali ni s kim dijeliti, ni s djecom ni s prijateljima, trebala se, valjda, neprestano obnavljati u nama. Trebala se, pa nije! Još manje smo ono što se moglo vidjeti nedjeljama i svetcima: u našim besprijekorno uštirkanim odijelima s hostijama pod pohlepno - šutljivim jezicima. Što se tek pričalo o našim večerima, iza toplinom osvijetljenih prozora, i istovremenom lijeganju već s prvim mrakom? Ako se išta zamišljalo, a vjerojatno jest, mislilo se da ništa drugo u zimskim noćima i ne radimo, nego gnječimo tople perine i upornošću Sizifa radimo na djeci! Molim? Tko je Sizif? Moj Emile, prekasno je s tobom voditi mitske razgovore. I s ovim banalnim se naprežem do bola. Shvati, naša vremena jedva da se više preklapaju... Nego, ne znaju oni, kako ti od svega na tijelu najbolje poznajem leđa. To brdo s druge strane kreveta, koje se šutljivo propinjalo, i moji pokušaji da ti prstima na koži mapiram svaki madež, ožiljak...

Trebam li im reći, Emile, kako su stvari stajale među nama? I ja mislim tako. Neka tajne ostanu tajnama. Što se krilo iza naše uspješno sazidane fasade, nevažno je, naročito sada dok ti octenim rastvorom ispirem mlohavo tijelo. Crni Emile, a gdje ti je lice nestalo? Da samo znaš kako ti ga je Mila udesila! Ni ja ne bih znala bolje, ni u najluđim snovima. Netko bi pomislio kako je to razlog zbog čega u mene zuriš bezdanom. Samo ja prepoznajem istu onu prazninu kojom si me gledao dok si imao oči i bio živ.

Znaš, kada sam te pronašla ispruženog u staji pod njenim papcima, ona je i dalje brstila sijeno kao da se ništa značajno nije dogodilo. Ravnodušno i sito. Aha, o ljubimici ti pričam, nego o kome! Ne valjda o sebi koja sam kroz sve ove godine zajedničkog života izašla gladna i željna svega. Ne budi smiješan! Normalno da ne pričam o hrani. Do zadnjeg sam momenta očekivala neko čudo u našoj vezi. Nego, gdje sam ono stala? Mila, da. Iz prevrnute kante iscurilo je pjenasto i gusto mlijeko, šireći se uokolo poput tvoga prokletstva. A na njega si posebno bio ponosan! A tek na Milino ružičasto i plodno vime! Shvaćam da si se s nečim morao uznositi pred ljudima. Kad već nije bilo djece... Znaš li Emile kako sam se osjećala dok si takve stvari pričao, i pri tom me gledao, ali ne u lice, već u usahle grudi, a zatim pogled bez riječi, kao da me time prešutno kažnjavaš, spuštao k istoj takvoj utrobi...

Što kažeš, a da se ipak prisjetimo ljepših dana? Kako kojih? Sjećaš se našeg upoznavanja? Ponešto?? Ja se sjećam kao da je bilo jučer. Točno znam u što sam se zaljubila. Makar, sada shvaćam da je u pitanju bila najobičnija predodžba o tome, što to ljubav jest! Tvoj san o velikoj farmi trebao je postati i moj, jer udvoje se ljepše sanja. Slažeš se na kraju, kako je većina ljudskih života upravo takva, satkana od promašenih i neostvarenih ciljeva? Šutiš...

Nije daleko, vlakom smo do tamo za tren, rekao si onog dana kada smo se zakleli na ljubav. Imala sam malo stvari, ali zato pun ruksak knjiga i glavu u oblacima. Tko je uopće i primijetio da se vozimo puna dva sata, što bi bilo nezamislivo dugo, da se cijelim putem nismo ljubili. Usnama utrnulih od poljubaca, činilo nam se da vrijeme stoji...

Čim sam izašla iz vlaka i dodirnula zemlju, zaglibila sam u ljepljivo blato. Nisam se bojala za blatnjave noge, već za knjige. Samo neka one ostanu čitave. Takvi, blesavi i opijeni, smijali smo se do kuće. Ne razumijem, kako možeš reći da se baš ničega ne sjećaš!? Možda je kriv udarac koji ti je zadala Mila! Ne znam. Nekako je uspjela istisnuti svako sjećanje na nas, a ostaviti samo ono loše. Od mene napraviti nevidljivu osobu i sporednu figuru. Probaj, prisjeti se Emile, kako si me tog dana nosio. Poput perca. Sjećaš se, moje noge sapletene oko tvojih leđa. Moja leđa sapletena ruksakom knjiga. Cijelim sam ti putem udisala kosu i kožu. Na divlje i neisprobano, tako je mirisalo. Na neviđeno. Ako pogledaš koliko sam puta spomenula tu riječ, leđa, shvatit ćeš da je među nama već u startu nešto krenulo s krive strane...

Nisu nas u početku brinula djeca. Doći će, ima vremena, nigdje nam se ne žuri, govorili smo seoskim babama kada su uporno tražile krivca u našoj besplodnoj vezi. Jalovom me prozvaše nakon šest mjeseci kada se uvidjelo da se ne debljam ni od čega drugog osim od domaće hrane i svježeg zraka. A knjige? Ponudio si mi jednu sklepanu policu u dnu kuhinje, nedovoljnu za sve ono što sam dovukla na leđima. Ali, čim si rekao, a ova potkova neka nam donese sreću u braku, bila sam na sedmom nebu. Brak!

Vidiš, do dana današnjeg mi nismo ozakonili našu vezu. A kažu, kako se samo ono pred Bogom računa! Sve drugo je račun bez krčmara. Što sam drugo mogla i misliti nego da se ti Emile i ne razlikuješ od onih koje Boga zamišljaju kako negdje, u nekoj rupetini, gostioničarskom rukom podvlači crtu, i zbraja ljudske račune. Što sad? Hoćeš reći da sam ja jedina na njegovoj listi u debelom minusu?! A ti?

Nego, reci ti meni zbog čega si našu potkovu skinuo sa zida!? I time navukao na nas zlu kob. Ne praviti se blesav i ne zovi me praznovjernom. Mogla bih i ja tebe istim riječima počastiti. Pogledaj zid pred sobom i ono prašnjavo mjesto gdje je odsustvo potkove oblikovalo prekinut krug! Ostao je vidljiv do danas kao podsjetnik na neka naša, bolja vremena. To je ono isto mjesto gdje ljudi, bogobojažljivi kao i ti, zamišljaju raspela. Misliš da bi smo s njim imali više sreće? Ali vidiš, ni to ti nije bilo dovoljno. Zadnjim si parama nabavio čak i srebrne klinove. O da, Mila se već neko vrijeme poput treće osobe u ljubavnom trokutu, ponosno šepurila stajom. Ne, nisam ljubomorna, samo pričam o jednoj kravi. Sjećam se, i onda si planuo kao sada. I onda si rekao: Ne zovi je ,,jedna" ni ,,krava", već Mila! Tako joj je ime! Budemo li je imenom zvali, davat će više mlijeka i biti plodnija. Emile, sjećaš li se ti uopće mog imena...

Spreman si. Za seosku ophodnju i noćno bdijenje. Valjda shvaćaš zašto ćeš bos na onaj svijet i zašto sam ogledala prekrila crnim krpama. Napni uho! Čuješ li Milu? Eto zašto! Trebalo bi je pomusti?? Ne pada mi na pamet! Neću! Tko će, ne zanima me. Neka nabrekne i pukne. Neka skonča u mukama u vlastitom mlijeku. Nemoj mi govoriti što sad da radim kada si mrtav. Imao si kad, pa nisi. Zapravo, prodat ću je ako prije toga ne crkne. O farmi ću još razmisliti. Ali, još nismo gotovi! Ti i ja! Samo da znaš, dala sam skinuti s Mile našu potkovu!

Ooo... pa razumijem da se čudiš i pitaš gdje ću s tim. U grad neću. Kada odem, samo ću knjige uzeti. Ono što je od njih ostalo. Nema puno za ponijeti na leđima! Nego, znaš što. Jutros je bio pop. U mrtvačnici, gdje drugdje. Naišao je dok sam se prepirala s grobarom. Oko čega? Evo sad ćeš čuti. Odbio je zakucati potkovu na sanduk. Samo križevi dolaze u obzir, rekao je i stao se krstiti lijevom i desnom. Ako nećeš ti, ja ću, uzvratila sam sluteći probleme, izvukla čekić iz torbice i rekla mu, da vidim kako ćeš me spriječiti u tome? Probaš li, proći ćeš gore nego pokojnik, a ti znaš kako ga je Mila udesila.

Čulo se na kilometar kako je progutao pljuvačku. Uzeo je potkovu pa je s onim srebrnim klinom zakucao s prednje strane. Za sretan put bez povratka, taman sam izgovorila nešto kao obrnuti blagoslov, kada je ušao pop. Znam da je vidio kako mi čekić uz škljocaj nestaje u torbici. Možda je i čuo sve. Nebitno. Uglavnom, ostao je bez teksta. Vidiš, i meni su riječi iznenada presahnule. Valjda sam rekla sve što sam imala. Imaš li ti što nadodati? Ne? Ona je to valjda, to.