Antifašizam

[Krsta Klatić Klaja]

Interesantno, Bosna 2.6 miliona stanovnika, Hrvatska 3.5, Srbija ispod 7, njemačka demokratija cvjeta.

[džin tonik]

sad kad ste se iskukali da su vas bar pri jednom genocidu, pa zaboga, uhvatili s prstima u pekmezu, vratimo se antifasizmu:

M. Biočić: Uz 30. obljetnicu vukovarske tragedije

''Borimo se za našu veru, srpsku pravoslavnu crkvu, za veliku i jedinstvenu srpsku državu. Verujemo u srpskog Boga''

(Željko Ražnatović Arkan, kriminalac kojega gonio Interpol, zbog ubojstava i raspačavanja droge, odgovoran za najokrutnije pokolje u Hrvatskoj i Bosni, poslanik u Beogradskom parlamentu. ''Time'' 6. prosinca 1993.)

Nasilje nad ženama, koje je provodila srpska vojska na okupiranim područjima (ali i nad muškarcima), dio je jedne šire strategije i većeg plana, a to je čišćenje terena i posrbljivanje, kako bi se stvorila etnički čista i homogena Srbija na području zacrtanim već prije dva stoljeća. Christopher Clark objavio je 2013. godine knjigu ,,Sleepwalkers; how Europe went to warin 1914." (London: PenguinBooks) u kojoj je na 700 stranica detaljno opisao genocidnu prirodu srpske politike, koja je dovela do smrti milijuna ljudi u Balkanskim ratovima i u I. svjetskom ratu. Nadalje, u obje Jugoslavije se krila duga povijest etničkog čišćenja koje je provodila srpska država od svog utemeljenja, kroz sve ratove do danas. U isto vrijeme dobro organizirana i svestrana srpska propaganda je optuživala svoje žrtve za ono što su im upravo oni radili, a Zapad se nije puno brinuo za tamo neka plemenska razračunavanja.

Srpska strategija laganja

Tu srpsku ''strategiju laži'' kao vrlinu je opisao u svom romanu ''Deobe'' srpski književnik, Dobrica Ćosić (1921.-2014., srpski književnik, ''otac nacije'', Predsjednik krnje Jugoslavije od 15. lipnja 1992. -31. svibnja 1993., član Srpske akademije nauka i umetnosti), riječima: "Lažemo, da bismo obmanuli sebe da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, lažemo da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito i inventivno."

"Laž je srpski državni interes", kaže Ćosić i upravo je zato negirao genocid koji je počinio Ratko Mladić u Srebrenici dok je ratom pokušavao ostvariti ideje Memoranduma kojeg je Ćosić stvorio. Jedan od najpodlijih primjera srpske laži je Valerijanov memorandum, iz 1941., koji je nastao pod pokroviteljstvom SPC-a. Radi se o projektu ozloglašavanja Hrvata u svijetu (Lozo, Stjepan. 2017. Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima-Projekt Homogena Srbija 1941., str. 106. Split: Naklada Bošković.), izmišljanjem ,,ustaškog genocida nad Srbima" od samog nastanka Nezavisne države Hrvatske 10. travnja 1941.

Nakon što je na Berlinskom kongresu 1878. priznata srpska država, dodijeljeno joj je područje oko Niša. Vlasti su odmah protjerale autohtono albansko stanovništvo, uz strašne zločine, izazvavši proteste Europe. Engleski konzul je uputio 26. studenog 1878. vlastitom ministarstvu za vanjske poslove, uz ostalo: ''Saznajem da su se srpske vlasti ponijele s krajnjom nepotrebnom surovošću, da ne kažem okrutnošću prema stanovništvu u dodijeljenoj joj oblastima (...) Miroljubivi albanski stanovnici iz više od stotinu sela na području Toplica i Vranja, nemilosrdno su protjerani sa svojih posjeda početkom ove godine (,..) žetvu na njihovim poljima obavila je srpska vojska.'' Da je to točno, iznosi i Vasa Čubrilović (1897.-1990.), ugledni predstavnik srpske inteligencije, sveučilišni profesor, osnivač terorističke organizacije ''Mlada Bosna'', koji je bio upleten u sarajevski atentat 1914. Bio je u vladama kraljevine Jugoslavije i na visokim položajima u Titovom režimu. Član SANU, koja je proizvela Memorandum 1986. U jednom svom predavanju (od 7. ožujka 1937.), naveo je pojam ''zone očišćene od Albanaca''. To predavanje predstavlja pravi priručnik etničkog čišćenja, u kojem su izneseni razlozi, duh i sredstva operacije (Paolo Frusca. ''Genocido nei Balcani nel nome della Grqande Serbia''. Centro studi catollici ''Mater Ecclesiae'', Brescia 1996. str. 25).

U pogledu metoda, Čubrilovićev tekst preporuča protiv ne-Srba slijedeće: ''Globe, robiju, prisilni rad, oduzimanje dozvola, smjenjivanje i otpuštanje dužnosnika''. Zatim: ''Valja podijeliti oružje našim zakupcima, pribjeći četničkim metodama uz direktnu pomoć vojske, ugušiti u krvi svaki lokalni nered, nakon što ga se izazove...'' te i koristiti posebno način koji je Srbija uspješno primjenila nakon 1878: ''Paliti ognjem i mačem sela i gradske četvrti u kojima obitavaju Albanci'' (Michel Roux u Limesu, talijanskoj geopolitičkoj reviji, siječanj 1993. str.34). Metode koje je Ćubrilović predlagao 1937., primjenjivale su se i 1991., a da bi se jedno područje etnički očistilo, dopunjeni su sugestijom da se zlostavljaju svećenici i zatiru groblja: ''Sve u svemu valja stvoriti psihozu evakuacije (...) protjerati čitava sela (...)''. Slijedi lista o kriterijima izbora novih srpskih naseljenika i organizacija ''Instituta za posrbljenje'' (Paolo Frusca. ''Genocido nei Balcani nel nome della Grande Serbia''. Centro studi catollici ''Mater Ecclesiae'', Brescia 1996. str. 26, 27).

Srpska rasistička politika

Rasistička politika svih srpskih vlada od 1878. do danas, bila je vrlo dobro poznata europskim velesilama, ne samo u svezi Albanaca, nego i ''Ćifuta'', kako su zvali Židove, koje su počeli progoniti odmah nakon priznanja 1878. To im je Zapad jako zamjerio i prigovorio, ali se uvijek sve svodilo na formalne proteste. Među suvremenim dokumentima koji su podloga etničkom čišćenju je važno spomenuti projekt ,,Homogena Srbija" iz 1941. Stevana Moljevića (1888.-1959., pravnik, četnik, savjetnik Draže Mihaljevića) kojim je trebalo budući teritorij Velike Srbije ,,očistiti" od ne-Srba na bilo koji način, Memorandum SANU iz 1986., zatim vojni plan RAM, kojeg je sastavila skupina srpskih visokih oficira u lipnju 1991., a kojim se označio teritorij Velike Srbije. U izvještaju iz RAM-a, stoje gotovo od riječi do riječi Čubrilovićeve upute iz 1937.: naoružati i organizirati Srbe u Krajini, tj. u području gdje obitava srpska manjina u Hrvatskoj, izazvati nerede kako bi se dobio povod za vojnu intervenciju, intervenirati snažno tamo gdje je društvena struktura najosjetljivija (eufemizam za nasilje nad ženama, starcima i djecom), izazvati paniku da bi došlo do povlačenja s dotičnih područja. Taktika je posve jasna: kada se počeo širiti glas o četničkim zločinima, praznila su se čitava sela i Srbima je preostala pljačka i uništavanje identitetskih obilježja odbjeglog naroda (rušenje crkava, groblja, paljenje matičnih i crkvenih knjiga itd.) (Paolo Frusca. ''Genocido nei Balcani nel nome della Grande Serbia''. Centro studi catollici ''Mater Ecclesiae'', Brescia 1996. str. 29).

Jedan od srpskih vođa Jovan Rašković rekao je: ''Mi smo Srbi Adamova roda, narod tragične i božanske sudbine; u postanku našeg etničkog identiteta spoj je neba i nacionalnog identiteta'' (iz knjige ''Luda zemlja''), te je u ime nebeske Srbije sve dopušteno, da bi se na zemlji ostvarila zemaljska Velika Srbija. Jedan od najučinkovitijih postupaka je nasilje nad ženama, planiranim i provedenim na takav način da su prisiljene donijeti na svijet srpsku djecu, a u ruralnom društvu identitet djeteta određuje otac. To ritualno nasilje nad ženama prisutno je u srpskoj epskoj poeziji (o Kraljević Marku i sl.). S tom vrstom mentaliteta, silovano je oko 30 tisuća muslimanki u BiH, a humanitarne su organizacije morale priznati da je silovanje planirano u Beogradu. Planiranost akcije potvrdila je komisija CEE sastavljena ad hoc, kojoj je predsjedavala Simone Weil. Do istog zaključka došao je i State Department. Silovanje je bilo sistematsko i dio svjesne politike usmjerene da kroz etničku čistoću, stvori životni prostor ''Lebensraum'' za Veliku Srbiju. Usporedba ovih postupaka s nacistima je nedvojbena (Paolo Frusca. ''Genocido nei Balcani nel nome della Grande Serbia''. Centro studi catollici ''Mater Ecclesiae'', Brescia 1996. str. 41).

Stradanja žena u Domovinskom obrambenom ratu

U Hrvatskoj je u Domovinskom obrambenom ratu poginulo sveukupno 14.154 ljudi, od toga civila 7.263, a vojnika 6.891. Podatak da je u poginulo više civila od vojnika, govori u prilog genocidnog načina ratovanja od strane srpsko-crnogorskog agresora. Nadalje, srpsko-crnogorski agresor je ubio 3.182 žene (43,8% svih ubijenih civila), ne računajući nestale. Žene su stradale najvećim dijelom u svojim domovima. (Andrija Hebrang, Zločini nad civilima u srpskocrnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-1991., Ogranak Matice Hrvatske u Zadru, Zagreb – Zadar, 2013., str.119, 119.).

Srpska silovanja žena u Domovinskom ratu

Prema popisu Udruge žena Domovinskog rata, pripadnici JNA i srpsko-crnogorske paravojne formacije silovali su oko 3000 žena. Najmlađa je imala 5 godina, a najstarija 80 godina. (Andrija Hebrang, Zločini nad civilima u srpskocrnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Udruga hrvatskih liječnika dragovoljaca 1990.-1991., Ogranak Matice Hrvatske u Zadru, Zagreb – Zadar, 2013., str.194, 195.)

I danas, pred tridesetu obljetnicu pada Vukovara u velikosrpske komunističko/četničke ruke i dalje vlada golema bešćutnost u službenoj javnosti, u svim glavnim medijima u odnosu na silovane vukovarske i ne samo vukovarske žene, za vrijeme Domovinskog obrambenog rata. Ta bol i poniženje su nemjerljivi u odnosu na sve poznate boli i poniženja, a hrvatska je politika nakon 2000. godine, u liku Vesne Pusić, upućivala te 'Sunčice' u 'Gay pride', kada su je kao ženu, došli moliti za pomoć! Da je i jedna desetina osjetljivosti i pravednosti naše pravne države pokazana prema tim ženama, u odnosu na druge vrste nasilja u društvu, ne bi još nakon 30 godina silovane žene gledale svoje silovatelje po gradu Vukovaru i ponovo proživljavale iste duševne boli, pri susretu s tim monstrumima na ulici.

Kako se, uz glavne medije, ne stide i brojne udruge koje su upravo rasistički glasne samo u jednom političkom smjeru, a tihe u drugom! Gdje je tzv. Istanbulska konvencija, gdje su njezini zagovaratelji i nositelji? Ili ne smiju djelovati retroaktivno? Ili u interesu silovanih hrvatskih žena – jer su hrvatske?! Čini se da im učinjeno nasilje nad tim ženama nije u prvom planu, nego ,,rodna ideologija", koja se unatoč Plenkovićevoj ,,Interpretativnoj izjavi" podmuklo provodi u cijeloj Hrvatskoj.

Srpski čelnici planirali su silovanja

Žene su silovali i ubijali sistematski u Hrvatskoj i BiH. Brojna svjedočenja potvrđuju da su masovna silovanja i prisilne trudnoće bili dio politike srpskog genocidnog "etničkog čišćenja" i da su provođeni po zapovijedi!

Tako zapovjednik 3. korpusa srpske armije Milan Dedić u tajnom pismo Mihajlu Kertesu navodi: ''U raznim središtima našeg područja nalazi se 1680 Muslimanki od 12 do 60 g. (...) mnoge su trudne (...) psihološki učinak je snažan, što znači da treba nastaviti''. M. Kertes izjavljuje: ''Ministar unutrašnjih poslova Jugoslavije neće otvoriti istragu o silovanjima, jer je to dio psihološko-strateškog pritiska (...) dogovoreno je da stanovit broj mladih žena bude prebačen na okupirana područja za potrebe srpskih snaga i oficira UN ... (Paolo Frusca: ''Genocido nei Balcani nel nome della grande Serbia'', Centro studi cattolici ''Mater Eclesiae'', Brescia 1996., str.42; Giuseppe Zaccaria, Noi criminali di guera, izd. Baldini&Castodi, Milano,1994. op.cit.str.130). Komisija za ljudska prava EU-a navodi: ''Srpska silovanja hrvatskih i bosanskih žena nisu slučajna, već planirana od Beograda, kao strateško oružje''. ( New York Times, 9. siječnja, 1993.)

Srbin Bogdan Bogdanović (1922.-2010., arhitekt, umjetnik, filozof, bivši gradonačelnik Beograda, nakon sukoba s Miloševićem odlazi u Beč do smrti), kaže, uz ostalo, da je ''ništavan mir bez pravde i slobode, te svima koji trpe prisutnost nacističkog režima u Europi i koji prostiru crvene tepihe krvnicima i rukuju s njima uz osmjeh, umjesto da ih odmah predaju sudu da im sudi za njihove zločine''.

Što radi hrvatsko pravosuđe?

Možda hrvatsko pravosuđe nešto i radi, ali polako, bez žurbe, dok zločinci budu nedohvatni ili bijegom preko Dunava ili odlaskom na konačni sud. I opet će Kolona na tridesetu obljetnicu sjećanja, prolaziti Vukovarom i opet će biti izgovorene velike riječi i opet će ostati sve isto, a bol vukovarskih silovanih žena nitko neće utješiti barem pravednom presudom. Vjerujem da ni one više ništa ne očekuju od onih koji su ih toliko puta iznevjerili, od onih koji su tragediju našega naroda 1991.-1995. gledali iz inozemnih fotelja, onih kojima je država servirana, koji se za nju nisu borili. Ako već nisu, onda se moraju duboko pokloniti i štovati žrtvu onih koji jesu i nadoknaditi svoj propust pravdom za sve nevine žrtve, koje su im omogućile to što jesu! A ponajprije za hrvatske žene, jer hrvatski narod poštuje, voli i časti ženu kao što časti Blaženu Djevicu Mariju, svoju najveću zaštitnicu pred Gospodinom.

Prof. dr. sc. Mihovil Biočić

[dark horse]

N. Pivaš: Falsifikovanje D. Ćosića o laži kao vidu srpskog patriotizma

Sve ono što je napisao u ,,Deobama" jeste predstavljalo odraz njegovog mišljenja i pogleda na svet. Međutim, problem je što se to mišljenje i falsifikuje i izvrće iz konteksta

Ukoliko je neko prethodnih godina pratio bošnjačke[1][2] ili hrvatske medije[3] ili vodio diskusiju sa nekim njihovim nacionalistima (pa čak i antinacionalistima!) lako je mogao da primeti koliko je kod njih popularna priča o tome kako je ,,laž vid srpskog patriotizma" što navodno predstavlja priznanje Dobrice Ćosića lično.

Poznato je kolika opsednutost vlada Ćosićem u njihovoj intelektualnoj i medijskoj javnosti, koji je sa njihove strane bio doživljavan kao nekakav Đepeto koji iz senke vuče konce srpskog nacionalizma pa i u ,,udruženog zločinačkog poduhvata". Zbog toga im je bilo izuzetno drago kada su od samog ,,inspiratora" lično mogli da čuju priznanje u kome on navodno kaže:

,,Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Laž je srpski državni interes. Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u istoriji spasavala laž".

Isto tako su i Crnogorci montenegrinske provinijencije, kao istorijski novija pojava, krenuli po ovom pitanju, kao i po mnogim drugima, pronalaziti uzor u protivsrpskim stavovima hrvatskih i bošnjačkih nacionalista. Oni koji su duže vreme pratili taj ideološki fenomen primećivali su to odavno, no šira javnost je sa time upoznata tek kada su uz pesme hrvatskog pevača Marka Perkovića Tompsona na Cetinju[4] održani protesti nezadovoljstva nakon pobede opozicije na parlamentarnim izborima u Crnoj Gori. Isto tako, ove nedelje su u Kotoru[5] i Podgorici[6] osvanuli plakati sa citatima gore pomenutog Ćosićevog ,,priznanja". Nije baš originalno, ali imajmo razumevanje, jer u pitanju je tek desetljetna kulturna tradicija, tako da se nije imalo vremena za inventivnost za koju su ipak potrebni procesi dugog trajanja.

No šta u stvari predstavlja navodno ,,priznanje" Dobrice Ćosića? Sam Ćosić to nikada nije izrekao kao nekakvu ocenu karaktera srpskog naroda – što najverovatnije misle mnogi koji su uvereni da ga citiraju – već se pomenute reči nalaze u njegovom romanu Deobe objavljenom prvi put 1961. godine! Ali nije samo stvar u tome da je reč o romanu, već i o tome da je čak i ono što je napisano u njemu pogrešno citirano i falsifikovano. Evo šta stvarno piše:

,,Ropstvo, to je: smrtonosne su istine. Zato se i viču i šapuću laži. Svima i svakome. Laže okupator, lažu izdajnici, lažu i borci za slobodu. Lažemo da bi obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, lažemo da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu. Lažemo iz ljubavi i čovečnosti, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma (podvlačenje N.P) i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno. Za ovu laž pod okupacijom i običan idiot ima više mašte od mnogih romansijera. Laž je nužda: biološka, psihološka, nacionalna, politička. Beograd u ovim danima – to je apokalipsa laži.Moja iskrenost je revolt protiv ropstva. Još uvek najčovečniji protest. Toliko mi je život neizvestan da iema smisla sebe da mučim još i nekakvim dnevnikom, zapisivanjem. Ali ja više nemam s kim o svemu da razgovaram." (Ćosić, 2017: 96-97)

Dakle tamo gde je u romanu piše ,,našeg" prilikom citiranje se stavlja ,,srpskog", dok su poslednje četiri rečenice o ,,laži kao srpskom državnom interesu", ,,laži u samom biću Srbina", ,,zemlji u kojoj sve laži postaju istine" i ,,Srbima koje spasava laž" nepostojeće. 

Korisno je ovom prilikom i analizirati Deobe, kao i samog Ćosića, jer mogla bi se uputiti i primedba u stilu kako eto oni jesu izmenili tekst i dopisali par rečenica, ali kako to ipak predstavlja preporuku i savet samog autora. Čime se dakle bavi pomenuti roman i kome pripadaju citirane rečenice? Delo se bavi Ravnogorskim pokretom Draže Mihailovića na teritoriji centralne Srbije u izmišljenom selu Prerovo, a pomenute reči su zapravo zapisi studenta Mladena Rakića koji se pridružio četnicima. Naravno, četnici, kojima se pomenuti roman bavi, nisu predstavljeni kao pozitivci i kako vreme tj. stranice odmiču njihova slika je sve mračnija. Zločini postaju sve učestaliji, a kolaboracija i paktiranje sa Nemcima izraženije.

To i nije naročito čudno jer je Dobrica Ćosić i sam bio partizan, a pomenutu knjigu pisao je 50-ih godina XX veka, kada nešto drugačije teško da je i moglo da se piše. Niti bi, na kraju krajeva, sam Ćosić pisao drugačije sve i da je bio u prilici. Sve ono što je napisao u Deobama zaista je predstavljalo odraz njegovog mišljenja i pogleda na svet. Međutim, problem je što se to mišljenje i ono što je zapisano u tom vremenu, falsifikuje i izvrće iz konteksta da bi se proglasilo za nekakvo ,,jevanđelje (veliko)srpskog nacionalizma", a Dobrica Ćosić za njegovog apostola.

Još je interesantnije pratiti šta je Ćosić radio u svom životu u vreme dok je pisao pomenute Deobe, a za to nam odlično mogu poslužiti njegovi Piščevi zapisi, od kojih prvi tom pokriva period od 1951. do 1968.Tako je 1955. u godini u kojoj je počeo pisanje pomenutog romana, u svojim privatnim beleškama, koje se odnose na 3. avgust date godine, Ćosić zapisao: ,,Prvi put sam se rukovao s Titom i sedeo s njim i Markom. Dva sata smo proveli s Titom. Neobična, impresivna ličnost. Snaga, zdravlje, muška lepota, jednostavnost i superiornost. Bio sam začuđen običnošću velikog vođe." (Ćosić, 2001: 104). Isto tako, kada pogledamo beleške iz 28. februara 1961, iz godine kada su Deobe objavljene, možemo pročitati kako je tog dana Ćosić bio deo Titove lične pratnje prilikom njegove posete Gani: ,,Kroz okeanske sporine, Gana mi je prilazila lagano, blago, sanovito, meka zelena linija s boksitnim mrljama. Iznenađen sam beznačajnim prizorom i kao malo razočaran. 'Obala plitka, kao Istra', kažem Titu, stojeći na palubi... 'Da, i mene ovo podseća na Istru.' Na obali gomila crnog naroda, nagrnula na okean, glatku, sivu ploču koja se spaja s nebom. Crn talas naroda ispršen pred nemim beskrajem okeana... 'Mnogo je sveta', kažem Koliševskom.". (Ćosić, 2001: 204). Isto tako, na Laguninom izdanju Deoba iz 2017. na čijim koricama stoji ocena Teofila Pančića kako je reč o ,,Prvoj knjizi 'druge Srbije'".

Ne mislim da je Ćosić ikada imao drugosrbijanske stavove, uključujući tu i vreme kada je bio partizan i kada je u prvim decenijama posle Drugog svetskog rata bio blizak sa Titom. Ali isto tako ne mislim ni da je nakon što je raskrstio sa Titom 1968. pa do kraja života ikada postao nekakav ekstremista ili radikalni srpski nacionalista, kao što pokušava da mu se imputira. Takva ocena može doći samo od strane onih koji imaju tendenciju da apsolutno sve što je srpsko, ili, još tačnije, sve što nije drugosrbijansko, proglase za velikosrpsko.

Unutar bilo kog drugog eks-jugoslovenskog naroda osoba koja bi imala slične stavove kao on bila bi posmatrana kao odmerena. Ćosić je bio svedok jednog vremena, sa mnogim manama i vrlinama, tačnim uvidima i pogrešnim procenama, ali nije bio ni najmanje toliko uticajan na tokove života i politike u Srbiji koliko pokušava da mu se pripiše. A što se tiče Crnogoraca montenegrinske provinijencije, za njih bi bilo poželjno, ukoliko već izbegavaju čitanje istorijskih dela, da počnu barem sa iščitavanjem beletristike, makar one koja je važila za obaveznu tokom školovanja za vreme bivše nam zajedničke države.

Oh, sweet irony, laganjem o laganju, kažem ja. 

[džin tonik]

Geopolitička analiza: Srpsko 'popravljanje' istine o ratovima

[Krsta Klatić Klaja]

Geopolitička analiza: Zoskovo 'popravljanje' istine o ratovima

Fixed

[dark horse]

Ma, ne verujem da je zosko uopšte pročitao tekst koji je citirao.

Nema on vremena. On sad čita roman Dobrice Ćosića iz 1961 "Autogol" i nervira se što je ispao glup u društvu. 

[dark horse]

Kad smo kod poboljšavanja istorije, ovo je verovatno zanimljivije, finalna knjiga iz pera genijalnog i pokojnog Dejvida Grejbera, antropologa i anarhiste:


Human History Gets a Rewrite

A brilliant new account upends bedrock assumptions about 30,000 years of change.

Many years ago, when I was a junior professor at Yale, I cold-called a colleague in the anthropology department for assistance with a project I was working on. I didn't know anything about the guy; I just selected him because he was young, and therefore, I figured, more likely to agree to talk.

Five minutes into our lunch, I realized that I was in the presence of a genius. Not an extremely intelligent person—a genius. There's a qualitative difference. The individual across the table seemed to belong to a different order of being from me, like a visitor from a higher dimension. I had never experienced anything like it before. I quickly went from trying to keep up with him, to hanging on for dear life, to simply sitting there in wonder.

That person was David Graeber. In the 20 years after our lunch, he published two books; was let go by Yale despite a stellar record (a move universally attributed to his radical politics); published two more books; got a job at Goldsmiths, University of London; published four more books, including Debt: The First 5,000 Years, a magisterial revisionary history of human society from Sumer to the present; got a job at the London School of Economics; published two more books and co-wrote a third; and established himself not only as among the foremost social thinkers of our time—blazingly original, stunningly wide-ranging, impossibly well read—but also as an organizer and intellectual leader of the activist left on both sides of the Atlantic, credited, among other things, with helping launch the Occupy movement and coin its slogan, "We are the 99 percent."

On September 2, 2020, at the age of 59, David Graeber died of necrotizing pancreatitis while on vacation in Venice. The news hit me like a blow. How many books have we lost, I thought, that will never get written now? How many insights, how much wisdom, will remain forever unexpressed? The appearance of The Dawn of Everything: A New History of Humanity is thus bittersweet, at once a final, unexpected gift and a reminder of what might have been. In his foreword, Graeber's co-author, David Wengrow, an archaeologist at University College London, mentions that the two had planned no fewer than three sequels.

And what a gift it is, no less ambitious a project than its subtitle claims. The Dawn of Everything is written against the conventional account of human social history as first developed by Hobbes and Rousseau; elaborated by subsequent thinkers; popularized today by the likes of Jared Diamond, Yuval Noah Harari, and Steven Pinker; and accepted more or less universally. The story goes like this. Once upon a time, human beings lived in small, egalitarian bands of hunter-gatherers (the so-called state of nature). Then came the invention of agriculture, which led to surplus production and thus to population growth as well as private property. Bands swelled to tribes, and increasing scale required increasing organization: stratification, specialization; chiefs, warriors, holy men.

Eventually, cities emerged, and with them, civilization—literacy, philosophy, astronomy; hierarchies of wealth, status, and power; the first kingdoms and empires. Flash forward a few thousand years, and with science, capitalism, and the Industrial Revolution, we witness the creation of the modern bureaucratic state. The story is linear (the stages are followed in order, with no going back), uniform (they are followed the same way everywhere), progressive (the stages are "stages" in the first place, leading from lower to higher, more primitive to more sophisticated), deterministic (development is driven by technology, not human choice), and teleological (the process culminates in us).

It is also, according to Graeber and Wengrow, completely wrong. Drawing on a wealth of recent archaeological discoveries that span the globe, as well as deep reading in often neglected historical sources (their bibliography runs to 63 pages), the two dismantle not only every element of the received account but also the assumptions that it rests on. Yes, we've had bands, tribes, cities, and states; agriculture, inequality, and bureaucracy, but what each of these were, how they developed, and how we got from one to the next—all this and more, the authors comprehensively rewrite. More important, they demolish the idea that human beings are passive objects of material forces, moving helplessly along a technological conveyor belt that takes us from the Serengeti to the DMV. We've had choices, they show, and we've made them. Graeber and Wengrow offer a history of the past 30,000 years that is not only wildly different from anything we're used to, but also far more interesting: textured, surprising, paradoxical, inspiring.

The bulk of the book (which weighs in at more than 500 pages) takes us from the Ice Age to the early states (Egypt, China, Mexico, Peru). In fact, it starts by glancing back before the Ice Age to the dawn of the species. Homo sapiens developed in Africa, but it did so across the continent, from Morocco to the Cape, not just in the eastern savannas, and in a great variety of regional forms that only later coalesced into modern humans. There was no anthropological Garden of Eden, in other words—no Tanzanian plain inhabited by "mitochondrial Eve" and her offspring. As for the apparent delay between our biological emergence, and therefore the emergence of our cognitive capacity for culture, and the actual development of culture—a gap of many tens of thousands of years—that, the authors tell us, is an illusion. The more we look, especially in Africa (rather than mainly in Europe, where humans showed up relatively late), the older the evidence we find of complex symbolic behavior.

That evidence and more—from the Ice Age, from later Eurasian and Native North American groups—demonstrate, according to Graeber and Wengrow, that hunter-gatherer societies were far more complex, and more varied, than we have imagined. The authors introduce us to sumptuous Ice Age burials (the beadwork at one site alone is thought to have required 10,000 hours of work), as well as to monumental architectural sites like Göbekli Tepe, in modern Turkey, which dates from about 9000 B.C. (at least 6,000 years before Stonehenge) and features intricate carvings of wild beasts. They tell us of Poverty Point, a set of massive, symmetrical earthworks erected in Louisiana around 1600 B.C., a "hunter-gatherer metropolis the size of a Mesopotamian city-state." They describe an indigenous Amazonian society that shifted seasonally between two entirely different forms of social organization (small, authoritarian nomadic bands during the dry months; large, consensual horticultural settlements during the rainy season). They speak of the kingdom of Calusa, a monarchy of hunter-gatherers the Spanish found when they arrived in Florida. All of these scenarios are unthinkable within the conventional narrative.

The overriding point is that hunter-gatherers made choices—conscious, deliberate, collective—about the ways that they wanted to organize their societies: to apportion work, dispose of wealth, distribute power. In other words, they practiced politics. Some of them experimented with agriculture and decided that it wasn't worth the cost. Others looked at their neighbors and determined to live as differently as possible—a process that Graeber and Wengrow describe in detail with respect to the Indigenous peoples of Northern California, "puritans" who idealized thrift, simplicity, money, and work, in contrast to the ostentatious slaveholding chieftains of the Pacific Northwest. None of these groups, as far as we have reason to believe, resembled the simple savages of popular imagination, unselfconscious innocents who dwelt within a kind of eternal present or cyclical dreamtime, waiting for the Western hand to wake them up and fling them into history.

The authors carry this perspective forward to the ages that saw the emergence of farming, of cities, and of kings. In the locations where it first developed, about 10,000 years ago, agriculture did not take over all at once, uniformly and inexorably. (It also didn't start in only a handful of centers—Mesopotamia, Egypt, China, Mesoamerica, Peru, the same places where empires would first appear—but more like 15 or 20.) Early farming was typically flood-retreat farming, conducted seasonally in river valleys and wetlands, a process that is much less labor-intensive than the more familiar kind and does not conduce to the development of private property. It was also what the authors call "play farming": farming as merely one element within a mix of food-producing activities that might include hunting, herding, foraging, and horticulture.

Settlements, in other words, preceded agriculture—not, as we've thought, the reverse. What's more, it took some 3,000 years for the Fertile Crescent to go from the first cultivation of wild grains to the completion of the domestication process—about 10 times as long as necessary, recent analyses have shown, had biological considerations been the only ones. Early farming embodied what Graeber and Wengrow call "the ecology of freedom": the freedom to move in and out of farming, to avoid getting trapped by its demands or endangered by the ecological fragility that it entails.

The authors write their chapters on cities against the idea that large populations need layers of bureaucracy to govern them—that scale leads inevitably to political inequality. Many early cities, places with thousands of people, show no sign of centralized administration: no palaces, no communal storage facilities, no evident distinctions of rank or wealth. This is the case with what may be the earliest cities of all, Ukrainian sites like Taljanky, which were discovered only in the 1970s and which date from as early as roughly 4100 B.C., hundreds of years before Uruk, the oldest known city in Mesopotamia. Even in that "land of kings," urbanism antedated monarchy by centuries. And even after kings arose, "popular councils and citizen assemblies," Graeber and Wengrow write, "were stable features of government," with real power and autonomy. Despite what we like to believe, democratic institutions did not begin just once, millennia later, in Athens.

If anything, aristocracy emerged in smaller settlements, the warrior societies that flourished in the highlands of the Levant and elsewhere, and that are known to us from epic poetry—a form of existence that remained in tension with agricultural states throughout the history of Eurasia, from Homer to the Mongols and beyond. But the authors' most compelling instance of urban egalitarianism is undoubtedly Teotihuacan, a Mesoamerican city that rivaled imperial Rome, its contemporary, for size and magnificence. After sliding toward authoritarianism, its people abruptly changed course, abandoning monument-building and human sacrifice for the construction of high-quality public housing. "Many citizens," the authors write, "enjoyed a standard of living that is rarely achieved across such a wide sector of urban society in any period of urban history, including our own."

And so we arrive at the state, with its structures of central authority, exemplified variously by large-scale kingdoms, by empires, by modern republics—supposedly the climax form, to borrow a term from ecology, of human social organization. What is the state? the authors ask. Not a single stable package that's persisted all the way from pharaonic Egypt to today, but a shifting combination of, as they enumerate them, the three elementary forms of domination: control of violence (sovereignty), control of information (bureaucracy), and personal charisma (manifested, for example, in electoral politics). Some states have displayed just two, some only one—which means the union of all three, as in the modern state, is not inevitable (and may indeed, with the rise of planetary bureaucracies like the World Trade Organization, be already decomposing). More to the point, the state itself may not be inevitable. For most of the past 5,000 years, the authors write, kingdoms and empires were "exceptional islands of political hierarchy, surrounded by much larger territories whose inhabitants ... systematically avoided fixed, overarching systems of authority."

Is "civilization" worth it, the authors want to know, if civilization—ancient Egypt, the Aztecs, imperial Rome, the modern regime of bureaucratic capitalism enforced by state violence—means the loss of what they see as our three basic freedoms: the freedom to disobey, the freedom to go somewhere else, and the freedom to create new social arrangements? Or does civilization rather mean "mutual aid, social co-operation, civic activism, hospitality [and] simply caring for others"?

These are questions that Graeber, a committed anarchist—an exponent not of anarchy but of anarchism, the idea that people can get along perfectly well without governments—asked throughout his career. The Dawn of Everything is framed by an account of what the authors call the "indigenous critique." In a remarkable chapter, they describe the encounter between early French arrivals in North America, primarily Jesuit missionaries, and a series of Native intellectuals—individuals who had inherited a long tradition of political conflict and debate and who had thought deeply and spoke incisively on such matters as "generosity, sociability, material wealth, crime, punishment and liberty."

The Indigenous critique, as articulated by these figures in conversation with their French interlocutors, amounted to a wholesale condemnation of French—and, by extension, European—society: its incessant competition, its paucity of kindness and mutual care, its religious dogmatism and irrationalism, and most of all, its horrific inequality and lack of freedom. The authors persuasively argue that Indigenous ideas, carried back and publicized in Europe, went on to inspire the Enlightenment (the ideals of freedom, equality, and democracy, they note, had theretofore been all but absent from the Western philosophical tradition). They go further, making the case that the conventional account of human history as a saga of material progress was developed in reaction to the Indigenous critique in order to salvage the honor of the West. We're richer, went the logic, so we're better. The authors ask us to rethink what better might actually mean.

The Dawn of Everything is not a brief for anarchism, though anarchist values—antiauthoritarianism, participatory democracy, small-c communism—are everywhere implicit in it. Above all, it is a brief for possibility, which was, for Graeber, perhaps the highest value of all. The book is something of a glorious mess, full of fascinating digressions, open questions, and missing pieces. It aims to replace the dominant grand narrative of history not with another of its own devising, but with the outline of a picture, only just becoming visible, of a human past replete with political experiment and creativity.

"How did we get stuck?" the authors ask—stuck, that is, in a world of "war, greed, exploitation [and] systematic indifference to others' suffering"? It's a pretty good question. "If something did go terribly wrong in human history," they write, "then perhaps it began to go wrong precisely when people started losing that freedom to imagine and enact other forms of social existence." It isn't clear to me how many possibilities are left us now, in a world of polities whose populations number in the tens or hundreds of millions. But stuck we certainly are.

[džin tonik]

Faktograf tvrdi da je hakiran, Bakić: Kolike su šanse da su se sami srušili da bi glumili žrtvu

[džin tonik]

Novinar RTL-a Boris Mišević podržao Nenada Bakića: I sam je žrtva kleveta Faktografa

Novinar RTL-a Boris Mišević, koji je nedavno podržao referendum o ukidanju covid potvrda, osvrnuo se na cenzure koje godinama provodi Faktograf. Putem Facebook statusa poslao je riječi podrške Nenadu Bakiću, istaknuvši kako je i sam žrtva Faktografovih manipulacija i kleveta.

"Kada se upiše Boris Mišević u Google tražilicu onda ne izađu prvo naslovi da sam posvojio sina, da sam dobio nagrade za reporterski rad, da se borim za ubrzavanje postupaka posvojenja. Ne izađu prvo naslovi o mojim reportažama i teškim terenskim bitkama. Ne izađu brojni interview-i mene i moje supruge o našem životu. Ne. Prvo izađe teška. Faktografova kleveta i pamfletčina da ja lažem i manipuliram" -napisao je Mišević.

"Samo zato jer sam u tom slučaju bio dovoljno hrabar da iznesem istinu koju su upravo oni htjeli sakriti. Zato neka ne glume žrtvu brate. Žrtve su svi građani koje oni godinama cenzuriraju i smanjuju doseg objava. Ideologiju svojih financijera i vlasnika podvaljuju pod "činjenice" Da nije tragično bilo bi komično. Razloge bijesa ljudi prema njima trebaju potražiti u tome što su radili sve ove godine običnim ljudima ove zemlje. Nek pročitaju desetke tisuća komentara. Ovdje je sve jasno."

Na kraju je poslao podršku Nenadu Bakiću, naglasivši da maltretiranje mora prestati.

[džin tonik]

Faktograf opet u fokusu javnosti: Sjećate se pokušaja cenzure Narod.hr-a?

(...)

Faktograf se u svom radu često fokusirao na portal Narod.hr i upušta u ideološku ocjenu sadržaja. Negativnu ocjenu dobili su članci na temu komunističkih zločina, pobačaja, partizanskih mirovina, Greenpeacea, o stvarnom broju pobačaja u Sloveniji, napada na Hrvate u Münchenu na Uskrs 2019., zatim Trumpu i liječnicima koji tvrde da postoji lijek za koronavirus, financiranju koalicije s Možemo od strane Emila Tedeschija te na kraju, Faktograf je cenzurirao Narod.hr zbog prenošenja mišljenja prof. dr. Matka Marušića o izvorima pandemije koronavirusa.

Tko su ljudi koji rade na Faktograf.hr?

Glavni urednik portala Faktograf je Petar Vidov, njegova zamjenica je Sanja Despot, izvršna urednica Ana Brakus, a novinarke su Ana Benačić i Gabrijela Galić te urednica komunikacija Ivana Živković. Riječ je mahom o novinarima koji su radili na nekom od portala poput Indexa, Lupiga, N1 televiziji, Novom listu ili Novostima.

Kolakušić i Bakić protiv Faktografa

Europarlamentarac Mislav Kolakušić nedavno je podnio kaznenu prijavu protiv Faktografa zbog ograničavanja slobode govora.

Najnoviji slučaj tiče se Faktografa i matematičara i analitičara Nenada Bakića koji je najavio pokretanje sudske tužbe protiv fact-cheker stranice Faktograf koji je pojedine njegove objave proglasio lažnom vijesti te tako ograničio mogućnost da njegova objava dođe do što više ljudi. Faktograf je Bakićevu najavu proglasio javnim linčem.

(...)

fucktograf sve vise u zizi javnosti.


Nenad Bakić: Pokrenuta je staljinistička hajka zbog moje najave tužbe protiv Faktografa

[džin tonik]

Tko se do sada našao na meti Faktografa?



ocigledni idioti uber europa gdje god se covjek okrene (nadam se da nece ovo fucktografirati...).

[džin tonik]

Mišetić: "ESLJP presudio da države mogu raspustiti stranke koje se ne distanciraju od bivših komunističkih partija"

Odvjetnik Luka Mišetić na Tweeteru se oglasio povodom najnovije odluke Europskog suda za ljudska prava u kojoj kažu: "Opravdano je odbijanje registracije političke stranke koja se nije odvojila od bivše Komunističke partije".

Mišetić je objavio: Opa. Europski sud za ljudska prava danas je presudio da države mogu raspustiti stranke koje se ne distanciraju od bivših komunističkih partija. Raspuštanje je "nužno u demokratskom društvu".

Naime, Rumunjska komunistička partija tužila je državu Rumunjsku Europskom sudu za ljudska prava jer su ih odbili upisati na listu političkih stranaka. Europski sud je odlučio u korist države Rumunjske, a odluka je konačna.

Rumunjske vlasti zauzele su stajalište kako program i ustav Rumunjske komunističke partije sadrži nejasne i opće pojmove, zanemarujući društvenu i političku evoluciju zemlje od 1989. Rumunjska komunistička partija nije se ogradila od totalitarnih i ekstremističkih vrijednosti koje mogu naštetiti nacionalnoj sigurnosti i predstavljaju opasnost za demokraciju. Sadašnji rumunjski sudovi odlukom o neregistraciji željeli su spriječiti političku formaciju koja je tijekom dugog razdoblja ozbiljno zlorabila svoj položaj stvaranjem totalitarnog režima, od zlouporabe svojih prava u budućnosti. Na taj način su željeli izbjeći bilo kakvu opasnost za nacionalnu sigurnost ili za temelje demokratskog društva.

Ovo odbijanje registracije Rumunjske komunističke partije je bilo potkrijepljeno željom da se suprotstavi, iako samo potencijalnoj, ali mogućnoj osobito ozbiljnoj zlouporabi, koja bi potkopala načela vladavina prava i temelje demokracije. Odbijanje registracije podnositelja zahtjeva je stoga bilo "neophodno u demokratskom društvu", smatra ECHR.

[mac]

Da, i drugi ljudi i filozofi su došli do zaključka da demokratsko društvo ne sme biti demokratsko onda kada brani od onog što je ne-demokratsko.

[Krsta Klatić Klaja]

drugi ljudi zvani neoliberali

[mac]

Eto i od njih neka korist.

[Krsta Klatić Klaja]

da, samo caka je što zosko definiše šta je to (ne)demokratija

čuvena klauzula prema kojoj narod ne definiše šta je narod

[džin tonik]

Peternel: Normalni ljudi osjećaju mučninu što postoje neki koji podržavaju komunizam

[Krsta Klatić Klaja]

https://www.youtube.com/watch?v=HdvyaQ__OBk

[džin tonik]

Đula: Što ti vrijedi doktorat kada konačni veto ima neki lokalni Faktograf?

Koliko je koncept fact-checkinga na društvenim mrežama redikulozan, promašen, a mjestimice i veoma zabavan, moglo se jasno vidjeti ovaj mjesec, i to u nekoliko viralnih hitova, koje ne bi bilo zgorega ponoviti. Prvi je i najluđi svakako taj da se Facebook pred privatnom tužbom američkog novinara Johna Stossela brani tezom da je fact-check ustvari tek jeftino mišljenje medija koji je zadužen za "kustosiranje" Facebookova sadržaja. Stossel je Facebookova provjerivača činjenica tužio za difamaciju nakon što se jednom od uposlenih fact-checkera nije svidio ton kojim je Stossel govorio o klimatskim promjenama, piše Nino Đula u kolumni za tiskano izdanje Jutarnjeg lista koju djelomice prenosimo.

Dakle, ubuduće kada vam lokalni internetski komesar objavu označi kao neistinitu ili djelomično istinitu, kada vam ono što imate reći otrese na neko digitalno smetište ili izravno nanese financijsku i drugu štetu smanjenjem dosega vašeg profila i vaših objava, upamtite da to radi iz agresivnih ideoloških razloga, ponesen ničim drugim nego osobnim mišljenjem.

U tom su duhu portali ovog tjedna prenijeli vijest da je Facebook s privatnog profila, cenzurirao i uklonio fotografiju na kojoj je pisalo da su "slatki štenci instant depresiv". Josip Prvonožac jedan je od korisnika čija se fotografija pasa uklonila s društvene mreže pod objašnjenjem, pazite sad, da štenci IPAK NISU antidepresiv. Ma 'ajde?
Umjesto klonazepama netko je "u depri" htio prožvakati tromjesečnog retrivera?

Jer evo, ima tome par dana da je The British Medical Journal, jedan od najstarijih i najutjecajnijih medicinskih časopisa, poslao otvoreno pismo Marku Zuckerbergu u kojem "izražava ozbiljnu zabrinutost u vezi provjere činjenica koje u ime Facebooka obavljaju fact-checkeri".

Urnebes i u domaćem medijskom kabaretu

Nakon što su se u BMJ-u opetovano javljali redakciji spomenutog fact-checkera sa zahtjevom da se netočne informacije isprave, sudeći po pismu djelomično zabrinuti i za njihovu mentalnu krepost, uručena im je odbijenica. Dakle, što ti vrijedi medicinski doktorat, umiveni znanstveni pedigre i to što si akademski recenziran u najprestižnijem medicinskom časopisu kada konačni veto pred širom boranijom ima neki lokalni Faktograf?

Urnebes i u domaćem medijskom kabaretu – nakon što je Nenad Bakić (možda poveden i Stosselovim primjerom?) predložio svojim pratiteljima da tuže Faktograf ako im se učini da su iz nekog partikularnog razloga oštećeni ili cenzurirani, ekipa iz lokalnog provjerivača činjenica Bakićev je prijedlog označila kao fake news, a njegovim objavama smanjila doseg. Zauzvrat su se, tvrde u Faktografu, izložili različitim prijetnjama, a s Bakićevom objavom povezali su i hakerski napad koji im se dogodio nekoliko sati poslije. Zašto se jedan pravni savjet definira kao poziv na linč ili fake news, ostaje da se utvrdi u misaonim alejama koje su svojim koracima prokrčili doajeni internetskog bontona.

Kulminacija ove bizarne fertutme doseže se u trenutku kada Faktograf neovisnom provjerom činjenica utvrđuje jesu li informacije koje se tiču Faktografa vjerodostojne ili nisu. Tužan presedan postavilo je i Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske, koji su se gotovo nehajno, kao da to njihova posla nisu, popišali po slobodi govora i stali na stranu takvog sitnjavora kao što je cenzura Facebook profila. Na takvu situaciju Maja Sever, predsjednica Sindikata novinara Hrvatske, odgovara hashtagovima #samoljubav, kao neka krpom udarena Severina.

Civilno društvo svelo se na iste njuške

Najbitnije, suočavamo se s tragičnim opadanjem onoga što smo zamislili kao slobodu izražavanja. I to putem resursa kojeg je svijet zamislio da je zaštiti – pritom potpuno propustivši reći da u novinarstvu neutralnosti nema. Utišavanje suprotnih ideoloških stavova, gušenje znanstvene rasprave i ušutkavanje kritičkog promišljanja stvara probleme suživota tamo gdje ih ne bi trebalo biti. To je perverzna cenzura, na koju nismo bili spremni jer je ne ostvaruju država, vlada, stranka ili Crkva, nego prije raspršeni fragmenti onoga što zovemo civilnim društvom. U Hrvatskoj je, k tome, slučaj da se civilno društvo, ionako šićušno, svelo na civilnu ekipu – što god da se događa, pojave se jedne te iste njuške. Utvrditi činjenice nije problem: hitan makeover!

[džin tonik]

Dr. sc. Bulić za Narod.hr: Tuđmana je tijekom Hrvatskog proljeća mnoštvo oduševljeno prihvaćalo

Lederer za Narod: Nova vlast u Zagrebu pokazala je nedoraslost i bezidejnost

Mišetić za Narod.hr: U 2022., godini izbora u BiH, želim da se poštuju prava Hrvata

Dr. Kanački za Narod.hr: Nevjerojatno je da postojanje Covid logora nije naišlo na osude

[džin tonik]

Hrvoje Hitrec: Hrvatske kronike – još Hrvatska nij propala, idemo dalje

Najčešće riječi na odšašću stare i dočetcima nove godine bile su mir, ljubav, zdravlje i slične dobre želje koje će se nekomu možda u privatnom životu ispuniti, ali u javnoj sferi na nacionalnoj i globalnoj razini teško i nemoguće. Glede pošasti: trebamo pronaći način da ostvarimo suživot s virusom, bez obzira na to što sa suživotom imamo loša iskustva, a mnoge je stajao i života.

Svečani doček za omikron

Novi došljak, omikron, svečano je dočekan u Hrvatskoj, vatrometom i petardama. Primili su ga u audijenciju Banski dvori i Pantovčak, a u obje je prilike izjavio da će mu, koliko vidi, u Hrvatskoj biti dobro, ljudi su srdačni, vole se grliti i ljubiti, maske nose oko vrata kao kravate, lijepa tradicija. Na pitanje koliko će se zadržati u Hrvatskoj, davao je dvosmislene odgovore, a kada su ga pitali hoće li cijela ta covidska pošast napokon prestati, samo se nasmijao.

U svoju korist izjavio je da ima blažu narav od svoje braće i sestara, dobar je momak, brzo trči ali se i brzo umara. Imunokompromitirani mu se sviđaju, ali ih ostavlja na životu, za razliku od kompromitiranih u drukčijem smislu riječi, što je izazvalo uzbunu u višim društvenim krugovima. Pozvan pred Stožer da se opravda i napokon kaže je li on posljednji covidski Mohikanac, reče hladnokrvno da nije, dolaze novi i novi, a uz to je zapjevao svoju verziju Tisuće generacija...

Uskoro svi nećemo imati kune

Tako je Hrvatska radosno dočekala sunčanu novu godinu, u nadi da će virus otići dalje od nas barem negdje u lipnju kako bismo i opet imali sjajnu turističku sezonu, a ako se vrati u listopadu, nije važno. Nije važno uopće ni za zimski turizam, nismo skijaška destinacija, uglavnom više nema snijega osim malo na Banovini, kamo na grudanje idu visokopozicionirani i brzo se vraćaju u sigurna utočišta. Gornja srednja klasa otišla je na inozemna spuštališta, odakle će se vratiti bolesna, ali sretna i prenijeti stare ili nove viruse nižoj srednjoj klasi koja je ostala doma i gleda kako bi platila račune, dok se na sirotinju i ne računa, a ona nema ni kune.

Uostalom uskoro svi mi ne ćemo imati ni kune, već se organizira povlačenje kuna na pričuvne položaje, kovanice će se navodno čuvati u vojarnama. Upravitelji europskih kolonija razumjeli su odavno da im nacionalne valute donose samo neprilike, kao i nacionalne države, uostalom, posebno male, što je naučavao još Karl Marx koji se zgražao nad Jelačićem, primjerice, premda je ban samo upalio baklju koja je brzo ugašena. A da Jelačić i danas slabo prolazi, dokaz je bečki novogodišnji koncert: obično završava koračnicom Radetzky marš Johanna Straussa starijeg, a taj stariji skladao je i koračnicu Jelačić marš, koja se na bečku Novu godinu u Musikvereinu ne izvodi, kao, zaboravljena je. Istine radi, da nije bilo Jelačića i pobjede kod Schwechata, u Beču bi se danas govorilo mađarski i svirao Kossuth marš. Pretjerujem, ali neka se nađe.

U Zagrebu se u novijoj povijesti Jelačić marš tu i tamo izvodio, recimo kada se ban vratio na trg, desetljećima nakon što su ga raskomadali komunisti. A što se dogodilo s banovom grobnicom zaprešićkom i tijelima u njoj, još je u stvari do u tančine neispričana nekrofilska priča, koja zaslužuje barem dobar dokumentarni film. Kao što bi dokumentarni ili još bolje igrani film zaslužio fra Lujo Marun koji je kopao i iskopavao posebno niže Knina, u Biskupiji, na lokalitetu Crkvine, pa napokon iskopao ni više ni manje nego sarkofag sa zemnim ostatcima kneza Branimira odjevenim u svilenu dolamu i dalmatiku, sa svilenim plaštem. Kobnu pogrješku učinio je Marun kada je otišao na počinak, a srpski seljaci velikim kamenjem razbili Branimirov kostur i uništili odjeću.

Nema velikoga, epskog filma o Vukovaru, nema epske sage o Oluji...

Upravo sam na Badnjak (sada već) prošle godine završio roman pod naslovom Dux Chroatorum, o Branimiru i njegovu vremenu, zlatnom dobu hrvatske povijesti, neupitne samostalnosti Hrvatske kneževine i gotovo nevjerojatne činjenice da u doba kneza Branimira nije bilo ratova, ako se ne računa ona bitka na teritoriju Morjana iliti Neretvana u kojoj su Hrvati porazili Venecijance, a Branimirovi konjanici i sagene po svemu sudeći donijeli prevagu. Inače, da podsjetim, na natječaju Ministarstva kulture za potporu autorima književnih djela, rukopis spomenutoga romana (prva poglavlja) glatko je odbijen, jer su i autor i tema nepoćudni, valjda, kako je odlučio žiri sastavljen od lijevih znalaca. Da znalaca.

Dobro, idemo dalje. Nova je godina pred nama, 365 ili koliko ono dana (i noći) u kojima nas čeka obnova, a svršetkom prosinca bit će u Zagrebu i Petrinji postavljeni brončani kipovi Andreja I. Obnovitelja. Zasjenit će kipove Franje Tuđmana, čiju stotu obljetnicu rođenja obilježavamo ove 2022. godine, a moj scenarij za igrani film o Franji u Oluji odbio je dični HAVC, navodno po uputama Ministarstva kulture, nije utvrđeno. Pa se sada širi vijest da će film ipak biti snimljen u verziji trenutno nepoznata oblika, s Kevinom Spaceyem u glavnoj ulozi, a taj je glasoviti kazališni, filmski i televizijski glumac kojemu su pokušali uništiti karijeru doputovao bio u Zagreb koji dan prije Nove godine, pa glasi nisu neutemeljeni. Tako se, eto, u Hrvatskoj treba dovijati da bi se snimilo nešto novo za stotu obljetnicu Franjina rođenja, usprkos državi koju je stvorio i stranci koju je utemeljio. Da, koliko god to idiotima zvučalo skaradno, u manjim državama bez veće ili nikakve filmske industrije, upravo država treba stajati iza filmskih projekata za koje drži (ili bi trebala držati) da čuvaju kolektivno sjećanje kao dio identiteta naroda. A ta svijest ne postoji, nema velikoga, epskog filma o Vukovaru, nema epske sage o Oluji, nema ništa.

Nema igranoga filma o Trpimiru i Branimiru, nema o Zvonimiru, nema o Sigetu, nema o Zrinskim i Frankopanima, nema o Jelačiću, nema o Kvaterniku i Starčeviću, nema o Radiću. Ni o Tuđmanu. Da ne spominjem velikane iz svijeta umjetnosti, čije su biografije i zanimljive i dramatične. Koliko god mi je uvijek mučno kada moram spomenuti Srbiju, ta je država razumjela kako se to radi, snimila nepregledno mnoštvo serija, a i dosta filmova, pa samo čekam kada će snimiti srbijansku verziju Oluje, ali i Vukovara. Jasenovac je već obavila, doduše traljavo.

Ako imamo konje u visokoj politici, nema razloga da ih nemamo u vojsci

Glede rata i ratova, opet smo u vremenima kada se rat sve češće spominje, ne dao Bog da se i dogodi, a kuha se globalno (Ukrajina koju Rusija smatra svojom krajinom, Formoza iliti Tajvan itd.), ali i regionalno, što nas i više zabrinjava. Bačen na marginu pozornosti, "Balkan" se puši od mržnje i navalnih misli, a ako dođu poslanici američki i europski da naprave reda, zadrže se nekoliko dana i kada vide da nisu dorasli niti što razumiju, brzo odlaze, kao što smo vidjeli. Daytonski ugovori (pariški) o Bosni i Hercegovini, dotično Herceg-Bosni, davno su rasklimani i sada je već postalo teškim i gotovo nemogućim da se u međunarodne dokumente uvrsti rečenica o konstitutivnim narodima.

Da, do toga je došlo. Hrvatska država je (nakon dugih godina zločinačkoga nemara prema Hrvatima u Herceg-Bosni) napokon stigla do zaključka da im treba pomoći, a ne odmagati, da oni trebaju njoj koliko i ona njima, da smo dio istoga hrvatskoga narodnog korpusa. Barem nešto. Barem su u tomu Andrej I. Obnovitelj i zanimljivi oporbeni predsjednik Zoki Zlatousti (ha) na istom valu. Kako će njih dvojica u drugim područjima kohabitirati u novoj godini, lako se dosjetiti, već su staru završili najavom tenkovske bitke koja će završiti slično kao u početku zrakoplovna, pa ćemo se naći, glede sigurnosti, između neba i zemlje, s tim da na nebu još dugo ne će biti aviona, a na zemlji modernijih tenkova. Ostaju nam pješaci, i to budi nadu. Najbolji pješaci (i u povijesti konjanici) na svijetu. S tim u svezi, zašto ne bismo opet uveli konjicu, pitam ja. Ako imamo konje u visokoj politici, nema razloga da ih nemamo u vojsci.

Mi isprva uvijek dugo gubimo, ali na kraju uvijek brzo pobjeđujemo

Što Hrvatskoj preostaje? Nada, kao i uvijek. Narod nade, narod koji se uvijek nada. Očito nismo izabrani narod, ni odabrani, ni nebeski ni božanstveni, za razliku od nekih. U knjizi mojega pokojnog prijatelja biskupa Bogovića Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj može se naći bilješka s jednoga od mnogih sastanaka katoličkih i pravoslavnih velikodostojnika u ratno doba (održavani u Austriji, Švicarskoj, Mađarskoj). Bilješka govori o sastanku u Pečuhu 1992. kada je tadanji episkop budimski definirao koji su narodi obdareni, jer im je Bog dao neke posebne talente. Znači ovako: Židovi, Grci, Indijci, Rusi, Arapi, Armenci i Srbi. Potonji su zato predodređeni da vladaju južnim Slavenima, kako je tumačio obožavatelj Hitlera, episkop Nikolaj Velimirović. Dakle i Hrvatima, a ako u nekim razdobljima baš ne mogu sami vladati u Hrvatskoj onda su barem u koaliciji. Kao sada, primjerice.

Hrvati su iz rečenoga nabrajanja talentiranih izostavljeni jer Bog tada još nije razmišljao o nogometu. Ali nam je ipak ostavio dar nad darovima – talent za improvizaciju. Mi isprva uvijek dugo gubimo, ali na kraju uvijek brzo pobjeđujemo. Naknadne analize ne pružaju odgovor kako to uspijevamo. Samo Bog zna kako.

Sretna vam 2022. Nije počela posve loše – u nekim rodilištima pojavili su se neki novi mali ljudi, u većem broju no što se pretpostavljalo. Još Hrvatska nij propala. Čeka nas velika budućnost, a i već sada su Hrvati predsjednici u dvije države, bit će još, s hrvatskim članom predsjedništva BiH i tri. Idemo dalje.

[džin tonik]

GI 'U djeci je budućnost' predaje podnesak Visokom upravnom sudu: Traže zaštitu zakonom zajamčenih prava roditelja odgojitelja

[džin tonik]

Ministarstvo: Banjolučke vlasti zastupaju velikosrpsku ideologiju i politiku

Hrvatski veleposlanik u BiH uručio je prosvjednu notu ministarstvu vanjskih poslova te zemlje zbog toga što je u Banjoj Luci otkrivena ploča majoru JNA Milanu Tepiću koji se 1991. raznio u skladištu oružja u Bjelovaru.

Major Jugoslavenske narodne armije Milan Tepić 29. rujna 1991. godine izazvao je eksploziju 170 tona streljiva i eksploziva u vojnom skladištu na Barutani u Bjelovaru, pri čemu je poginulo 11 hrvatskih branitelja bez čije intervencije bi tragedija bila i veća.

Gradonačelnik Banja Luke Draško Stanivuković u nedjelju je povodom neustavnog Dana Republike Srpske otkrio ploču Tepiću, "posljednjem jugoslavenskom narodnom heroju".

,,Ako se svi budemo držali riječi, kao što je to učinio major Milan Tepić, Republika Srpska ima sigurnu budućnost", rekao je tom prigodom 28-godišnji gradonačelnik, naglasivši da je taj čin ,,za najveće moguće poštovanje".

Ministarstvo vanjskih i europskih poslova u ponedjeljak je priopćenjem ukazalo na neprihvatljivost ovakve odluke vlasti Banja Luke jer "veliča teroristički čin osobe koja je tijekom velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku, u samoubilačkoj akciji svjesno uzrokovala smrt velikog broja hrvatskih branitelja i civila te ogromna materijalna razaranja Grada Bjelovara".

MVEP ističe da se gradske vlasti Banja Luke time ,,poistovjećuju sa zločinačkom velikosrpskom politikom" i ugrožavaju ,,proces izgradnje povjerenja i razvoja dobrosusjedskih odnosa".

Po Milanu Tepiću nazvane su ulice u brojnim gradovima u Srbiji, a u rujnu 2017. otkriven mu je spomenik u Beogradu, na 26. godišnjicu njegovog čina. Vijence mu je položio tadašnji ministar obrane, danas ministar unutarnjih poslova Srbije Aleksandar Vulin, uz predstavnike srpske vojske.

Tadašnji srbijanski ministar vanjskih poslova i aktualni predsjednik parlamenta Ivica Dačić, rekao je pak da je Tepić kao ,,oficir JNA koji je položio zakletvu državi i odgovarao za živote mladića u svojoj jedinici bio oličenje časti i morala".

Reagiralo i Ministarstvo branitelja

Iz Ministarstva hrvatskih branitelja najoštrije su osudili odavanje počasti ratnom zločincu Milanu Tepiću kojemu su banjalučke vlasti u nedjelju otkrile spomen-ploču i time, ističu, potvrdile da zastupaju velikosrpsku ideologiju i politiku.

Iz Ministarstva su u ponedjeljak priopćili da tim činom vlasti u Banja Luci veličaju sumanuti čin u kojemu su poginula jedanaestorica hrvatskih branitelja i deset ročnih vojnika te izravno ugroženo stanovništvo bjelovarskoga kraja.

"To nikako nije i ne može biti herojski čin kakvim ga vlasti u Beogradu i Banja Luci pokušavaju prikazati, to je kukavički čin i ratni zločin", priopćili su.

Istaknuli su da veličanjem ratnog zločinca predstavnici banjalučkih vlasti, među njima i banjalučki gradonačelnik Draško Stanivuković, potvrđuju da zastupaju velikosrpsku ideologiju i politiku.

"Trideset godina od tog zločina slaviti Milana Tepića kao heroja još je jedan pokušaj iskrivljavanja istine o Domovinskom ratu, otvaranje rana obiteljima ubijenih hrvatskih branitelja, ali i dovođenje u zabludu mladih generacija koji svoju budućnost žele graditi na istini i europskim vrijednostima", navode u priopćenju iz Ministarstva branitelja.

Naglašavaju da je Hrvatska pobijedila u Domovinskom ratu i porazila velikosrpsku politiku, te da je to istina s kojom se spomenuti moraju suočiti.

Krajem rujna 1991. u skladištu Barutana kraj Bjelovara major tzv. JNA Milan Tepić digao je u zrak skladište sa 170 tona eksploziva te u smrt odveo sebe i 11 hrvatskih branitelja te ročnike bivše vojske, kako bi spriječio da ga zauzmu pripadnici Zbora narodne garde (ZNG) koji su bili okružili vojarnu.

[džin tonik]

Vidović Krišto: Skup u Banja Luci na kojem je sudjelovao Plenkovićev koalicijski partner je neprihvatljiv – DORH mora reagirati

Saborska zastupnica Karolina Vidović Krišto poslala je dopis DORH-u vezano uz proslavu u Banja Luci održanoj 9. siječnja 2022., kojom se slavi legalizirano etničko čišćenje Hrvata i Bošnjaka, a na kojoj je bio i Plenkovićev koalicijski partner Milorad Pupovac.

Vlasti Republike Srpske u Banjoj Luci ponovo su organizirale proslavu 9. siječnja kao dana tog entiteta unatoč činjenici da je Ustavni sud BiH još 2016. taj praznik okvalificirao neustavnim jer vrijeđa osjećaje Hrvata i Bošnjaka koji žive u RS.

Prenosimo dopis Vidović Krišto u cijelosti:

"Poštovana gospođo Hrvoj-Šipek,

U privitku Vam šaljem dopis kojega sam jučer uputila predsjedniku Vlade RH, vezano uz proslavu u Banja Luci održanoj 9. siječnja 2022.

Naime, u Kaznenom zakonu u članku 325. stavku 4. zapisano je: " kaznit će se (kaznom zatvora do tri godine) tko javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina, usmjereno prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla ili boje kože, na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine."

Također, u Kaznenom zakonu članku 349. zapisano je: ,,tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb ili himnu, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine."

Zastupnik u Hrvatskom saboru Milorad Pupovac, sudjelovao je na navedenom skupu na kojemu se negirao genocid u Srebrenici, na kojemu su se umanjivali ratni zločini počinjeni protiv Hrvatskog i Bošnjačkog stanovništva, te se lažno klevetala i optuživala Republika Hrvatska.

Pitanja oko Milorada Pupovca

Ovu konstataciju potvrđuje i Europska komisija koja je jučer osudila navedeni skup te izvijestila:

,,Vodstvo RS-a treba pridonijeti okončanju zabrinjavajućeg trenda mržnje i netolerancije. To mora uključiti i prestanak glorificiranja ratnih zločinaca i negiranje ili glorificiranje njihovih zločina"

DORH je dužan utvrditi sljedeće:

Je li Milorad Pupovac koji je zastupnik u Hrvatskom saboru počinio navedena kaznena djela.

Je li Milorad Pupovac sudjelovao u veličanju masovnog ubojice Milana Tepića, kojemu su na dan kada je Pupovac boravio u Banja Luci, tamošnje vlasti otkrile i spomen ploču. Naime, časnik JNA Tepić, zaslijepljen mržnjom prema svim ne-Srbima, odgovoran je za desetine ubijenih i ranjenih građana Bjelovara.

S poštovanjem,

Karolina Vidović Krišto
Zastupnica"

[džin tonik]

Dr. Hebrang za Narod.hr: Tuđman je i pod cijenu vlastitog života htio osloboditi Hrvatsku

"Operacija Orkan 91 omogućila je da Hrvatska bude međunarodno priznata", ističe u razgovoru na Narod.hr dr. sc. Andrija Hebrang.

Povodom jubilarne 30. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske 30. siječnja 1992., razgovaramo s dr. sc. Andrijom Hebrangom. U vrijeme međunarodnog priznanja RH dr. Hebrang bio ministar zdravstva RH i član Kriznog stožera.

Narod.hr: U trenutku međunarodnog priznanja Republike Hrvatske bili ste na dužnosti ministra zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske. Kako je međunarodno priznanje Hrvatske izgledalo iz Vaše perspektive?

Dr. sc. Andrija Hebrang: Uz to što sam bio ratni ministar zdravstva, u međunarodno priznanje Republike Hrvatske bio sam uključen i kao član Kriznog stožera RH. Bitka za priznanje odvijala se je na dva sektora. Jedan je bila diplomacija, a drugi borbena djelovanja na terenu. Okosnica svega je izjava dr. Tuđmana o pregovorima: ,,U pregovorima sam jak onoliko koliko imamo uspjeha na bojišnici". To smo na svojoj koži osjetili svi koji smo sudjelovali u oba pravca djelovanja. Tuđmanova taktika vage između pregovaranja i ratovanja dovodila je srpske pregovarače do ludila. Jednom prilikom mi je general Rašeta rekao: ,,Recite vašem predsjedniku da se već jednom odluči hoćemo li ratovati ili pregovarati!". Odgovorio sam mu da ćemo tu odluku prepustiti predsjedniku Tuđmanu, a on je svom nalogodavcu, KOS-ovom pukovniku Stamenkoviću, dobacio: ,,Opet odugovlače!".

Druga razina pregovora bila je naša diplomacija u kojoj smo bili ograničeni s velikim brojem projugoslavenskog kadra kojega smo naslijedili i koji se je vukao još godinama, a poteškoće su činili i pojedinci koji su se sakrili u Ministarstvo vanjskih poslova da bi izbjegli rat. Na međunarodnom planu najveće terete su preuzeli akademik Rudolf i prof. dr. Šeparović, a velike su zasluge i ratnog premijera Franje Gregurića, koji je pružao podršku na oba područja, diplomatskom i ratnom.

Značaj oslobodilačkih operacija u zapadnoj Slavoniji

Odmah sam shvatio da se glavna bitka za priznanje vodi na terenu, a ne u diplomaciji. Naime, Srbi su naslućivali što se priprema pa su odlučili bilo kakvo priznanje prekinuti potpunim presijecanjem hrvatskog teritorija u Zapadnoj Slavoniji. Naime, istodobno se je pripremala mirovna konferencija o prekidu vatre, po planu gospodina Vancea, a za to je valjalo imati dobre ratne pozicije. Zato Srbi objedinjuju dijelove dva korpusa, Banjalučkog i izvučenog Bjelovarskog, te kreću u žestoki napad prema sjeveru Zapadne Slavonije kako bi izbili na mađarsku granicu i podijelili Hrvatsku na dva dijela. Osnovnu napadnu snagu su činili dijelovi Banjalučkog korpusa i 28. partizanske divizije.

Jasno je da tako podijeljena država više ne bi mogla funkcionirati i rat bi bio gotov. U Istočnu Slavoniju, gdje su nakon okupacije Vukovara Srbi krenuli na okruženje Osijeka, više nismo mogli ni autoputom okupiranim još na početku srpske agresije, a niti Podravskom magistralom koja je bila na dometu srpskog topništva. Do obale Drave i potpunog prekida hrvatskog teritorija nedostajalo je još vrlo malo.

Zato predsjednik Tuđman donosi odluku o velikoj oslobađajućoj vojnoj akciji pod nazivom Orkan 91., koja je započela s manjim akcijama na Bilogori pod nazivom Otkos 10. Bile su to prve oslobodilačke akcije na ovom terenu od presudnog značaja za održanje kontinuiteta hrvatskog slobodnog teritorija, a s time i za priznanje države. O tome se manje piše, jer vojnici malo govore, dok diplomatima pisanje i govor idu u osnovno zanimanje.

Duboko urezana sjećanja

Moja sjećanja na te dane su duboko urezana. Predsjednik Tuđman me je pozvao krajem studenoga 1991. g. i izdao zapovijed da odem u Istočnu Slavoniju kao predstavnik Vlade RH. Zadatak mi je bio izvještavati ga o borbenim aktivnostima, a napominjem da je tada do potpunog okruženja Osijeka nedostajalo još samo 6 kilometara! Razgovor s Predsjednikom je trajao dvije minute, jer mi je sve bilo jasno. Imao sam samo jedno pitanje: ,,Predsjedniče, a što ako ne uspijemo zaustaviti presijecanje Zapadne Slavonije"?

Tuđmanovskom odlučnošću je rekao: ,,Onda smo izgubili rat! U tom slučaju zadatak ti je probiti se do slobodnog teritorija preko Mađarske, idemo zajednički izginuti na najbližu bojišnicu! Hrvati neće imati svoju državu, ali će imati još jednog Zrinjskog kao temelj za buduća vremena!".

U ovoj zapovijedi vidi se sva Tuđmanova odlučnost da pod cijenu vlastitog života oslobodi Hrvatsku, ali i ključni problem za priznanje države, a to je očuvanje teritorija neophodnog za njezinu cjelovitost i funkcioniranje. Potpuno je jasno da podijeljenu zemlju ne bi mogli priznati ni rijetki prijatelji koje smo tada u svijetu imali. Osim Vatikana, gospode Mocka i Genschera, ostali svjetski političari branili su opstanak Jugoslavije i podržavali srpsku agresiju. Nasuprot njima, mi smo imali snagu jaču od njih, naše branitelje i vrhovnog zapovjednika Tuđmana.

Operacija Orkan 91 omogućila je da Hrvatska bude međunarodno priznata

U sljedećim tjednima do kraja prosinca 1991. g. Hrvatska vojska nanijela je u akciji Orkan 91 niz teških poraza Srbima koje je naoružavala i podržavala JNA. Oslobođeno je u kratkom vremenu 21 okupirano srpsko uporište, oslobođena su strateški važna mjesta cijeli Papuk od Orahovice do Daruvara, Lipik, obranjen je Pakrac, Voćin, prekinut je obruč oko Osijeka, potisnut je neprijatelj koji je htio osvojiti Viroviticu i Suhopolje i definitivno je spriječeno presijecanje Hrvatske.

Oslobođeno je 740 kvadratnih kilometara strateški najvažnijeg područja. U akciji je sudjelovalo 30 000 vojnika, za ilustraciju onima koji kažu da je samo mala skupina hrabrih branila Hrvatsku, a to je bio tek mali dio od ukupno tisuću kilometara bojišnice. U akciji su poginula su 314 a ranjeno je 595 branitelja. Na žalost, pobjednička akcija Orkan 91 zaustavljena je potpisivanjem Sarajevskog primirja 2. siječnja 1992., manje od dva tjedna do odluke o priznaju Republike Hrvatske od strane zemalja Europske zajednice. Tako smo prekid borbenih djelovanja dočekali s cjelovitom Slavonijom i stvorenim uvjetima za priznanje. Hrvatske vojne pobjede bile su glavni pokretač promjena u politici onih zemalja, koje nam nisu pomagale cijelo vrijeme srpske agresije.

Narod.hr: Dana 15. siječnja 1992. Hrvatsku su priznale sve članice EZ-a i još niz europskih zemalja. Prije toga Hrvatsku su priznale neke zemlje koje i same još nisu bile priznate (Slovenija, baltičke države, Ukrajina), ali i Island (19. prosinca 1991.), Vatikan (13. siječnja 1992.) San Marino (14. siječnja 1992.). Priznanje Hrvatske Njemačka je najavila još 19. prosinca 1991., a ono je stupilo na snagu 15. siječnja 1992. I Vatikan je još 3. listopada 1991. objavio da radi na međunarodnom priznanju Hrvatske. Koliko je ta aktivnost Vatikana i Njemačke bila presudna da bi i ostale zemlje priznale Hrvatsku?

Dr. sc. Andrija Hebrang: Svakako da je pomoć Vatikana i dijela Njemačke politike, uz dio austrijske, bio značajan vjetar u leđa našim pregovaračima. Ne treba nikada zaboraviti da je prva i sama priznata država koja nas je priznala bio Island, a da su nas SAD priznale gotovo dva mjeseca nakon Rusije! Prevrtljivost međunarodne politike uzrokovana je prvenstveno uspostavom koristi za vlastite države i to je opravdano. Iz toga moramo još puno učiti, naročito od onih koji glume globalizam, a provode suverenizam.

Narod.hr: Kako se međunarodno priznanje Hrvatske odrazilo na stanje na ratištu?

Dr. sc. Andrija Hebrang: Zahvaljujući Sarajevskom primirju početkom 1992. godine zaustavljene su oslobađajuće akcije HV u akciji Orkan 91. Dosegnute pozicije zadržale su se do akcije Bljesak 1995.g. Na tom i drugim bojišnicama srpski je agresor često prekidao primirje, ali većih akcija nije bilo pa možemo reći da je priznanje Hrvatske zamrznulo situaciju i dalo nam vremena da se pripremimo za konačno oslobađanje države. Samo priznanje ne znači ništa ako država nema politiku i vojnu silu da se oslobodi.

Narod.hr: U mjesecima koji su uslijedili Hrvatsku su priznavale i mnoge druge europske i izvaneuropske države. Sjedinjene Države priznale su nas 7. travnja 1992. Koliko je bilo potrebno diplomatskih napora da se postigne to priznanje i koliki je bio značaj tog priznanja?

Dr. sc. Andrija Hebrang: Najveća korist međunarodnog priznanja je relaksiranje svih pregovora, a pregovaranja su se usmjerila na oslobađanje cjelokupnog teritorija. Koliko je kočnica bilo u međunarodnoj politici neka posluži podatak da su planom Z2 pred samu akciju Oluja htjeli napraviti srpsku državu u hrvatskoj državi.

Ovdje treba spomenuti i unutarnje opstrukcije oslobađanju države, počevši od slučaja Manolić-Mesić koji su htjeli još 1994. parlamentarnim udarom svrgnuti Tuđmana i spriječiti planiranje oslobodilačkih akcija, pa do manjih akcija čiji je cilj bio isti.

Primjer bolnice u Dubravi

Navesti ću samo primjer bolnice u Dubravi. Ta je bolnica cijelu 1991. godinu bila pod JNA upravom i služila za liječenje okupatorskih vojnika. U ime Vlade RH sam bio određen da pregovaram o preuzimanju bolnice u koju je JNA smjestila svoje posljednji Glavni vojni štab s generalom Rašetom. Nije im padalo na pamet da ju predaju. Polovicom prosinca 1991. g. pozvao me je predsjednik Tuđman da se vratim u Zagreb i hitno dovršim pregovore, jer mnoge zemlje odlazak komande JNA iz Zagreba postavljaju kao uvjet priznanju.

Vratio sam se i za 5 dana završio pregovore, ali tada Rašeta odustaje od odlaska jer je utvrdio da im je ukradeno 7 kg zubnog zlata! I to smo morali platiti. Mislio sam da laže kako bi odgodio odlazak i otežao postupak priznanja Hrvatske. Tek preko dvadeset godina kasnije u intervjuu jednom dnevnom listu Josip Perković priznaje da je on organizirao krađu tog zlata, kako bi oštetio JNA?!

Isto kao što je Budimir Lončar glasao za embargo za nabavku oružja da bi naštetio Srbiji?! Ti udbaški kadrovi uvijek su vukli podzemne poteze da spriječe napredak Hrvatske, a tragove toga imamo i danas jer nije provedena lustracija, osim nad Perkovićem, ali u Njemačkoj. Naravno da ni grama od tih 7 kg zlata nismo pronašli ni do danas! Nadležne institucije nisu odradile svoj posao, a nakon Perkovićeva priznanja jasno je i zašto. Taj primjer pokazuje koliko je protivnika imao Franjo Tuđman i velika je sreća da je bio pametniji od njih.

Junaci koji se ne spominju

Puno je zaslužnih branitelja za priznanje Hrvatske. Samo da spomenem jedan primjer, jer ne znam hoće li za to još ikada biti prilike. Pripadnik ratnog saniteta dr. Miroslav Kinčl nikada nije odustao od obrane Pakraca, a u nedostatku kadra sam nas je prevozio oklopnim transporterom gusjeničarom kroz kišu srpskih granata do Pakraca. Takvog i slične junake neće povodom obljetnice priznanja milovati kamere niti reflektori raznih proslava i promocija. Oni svoj ponos i dostojanstvo proslavljaju sami, u svojim mislima i uspomenama, visoko uzdignuta čela.

Prema tome, po mojoj prosudbi najzaslužniji za priznanje Republike Hrvatske su vrhovnik Franjo Tuđman, ratni ministar obrane Gojko Šušak, načelnik Glavnog stožera OS general-pukovnik Anton Tus, zapovjednici obrane Zapadne Slavonije i to Operativna zona Bjelovar sa zapovjednikom brigadirom Miroslavom Jezerčićem, OZ Osijek i zapovjednik brigadir Karl Gorinšek, Operativna grupa Posavina sa zapovjednikom pukovnikom Rudijem Stipčićem i kasnije Rozarijom Rozgom, svi bojovnici pod njihovim zapovjedništvima plus pripadnici MUP-a i narodne zaštite. Bez njihove žrtve svi pregovori bi bili uzaludni. Hvala im!, zaključno poručuje dr. Hebrang.

[džin tonik]

Diskografska kuća Menart prekinula suradnju s Tram 11 zbog kritika lijevih medija: Gdje su nestale 'umjetničke slobode'?

"Na čelu ti petokraka, u oku dugine boje/ u kol'ko si udruga što milijardu kuna broje/ Puši ku*ac malo Titu malo Castru/ k'o Danka partizanka provaljuješ na terasu/ Ne voliš kuhara, ali dobro grabiš iz lonca / Svi ste tu zbog novca kao mit iz Jasenovca / Balaševići, nema vam države ni na igrici / pušite ku*ac za ćirilicu na Ilici / Bipolarni bipsići, je*o li vas ćaća / k'o Plenki i Njonjo, svi ste topla braća / olfo tolerantni, orjunaški unučići / toliko puše ku*ac da ih zovemo Pušići."

[mac]

Možda je veći problem govor mržnje prema manjinama ("u oku dugine boje", "svi ste topla braća").

[džin tonik]

ja to ne vidim. vidim samo umjetnost koja skrece paznju na crvene fasiste koji nemaju veze ni sa vecinama, ni sa manjinama, vec samo sa kopanjima. cisti antifasizam.

[Krsta Klatić Klaja]

narod.hr priča kako drugi ukidaju neke slobode haha

[džin tonik]

Možemo imao presicu o građanskom odgoju, a njihov PR žali za vremenima kad je ljevica ubijala svećenike

Tko je Josip Jagić, PR Možemo, koji žali za vremenom kad je ljevica ubijala svećenike?



TRAM 11 - Jebo sliku svoju

[dark horse]

Hrvati: "Krivi smo za Holokaust, moramo to priznati i sebi i drugima, da se nikada više ne ponovi"

20. januara navršilo se tačno osamdeset godina od bizarnog sastanka nacističkih vođa na temu "Kako ubiti što više ljudi u kraćem vremenskom periodu". Ovaj najmračniji deo istorije prošlog veka, poslužio je kao okidač hrvatskim analitičarima da se osvrnu na ulogu glavešina NDH u Holokastu kao i da glasno osude zločine koji su se događali na području Hrvatske, ograđujući se od svih sunarodnika koji pokušavaju zločince da predstave herojima.

Osim što se radi o civilizacijskom činu Hrvatska ima posebnu obavezu da istražuje i proučava teme iz Holokausta. Razlog leži u činjenici što su pripadnici hrvatskog naroda bili među najagilnijim i najsurovijim sprovodiocima rasističkih i genocidnih politika tokom Drugog svetskog rata u Evropi.

Naravno, ne mislim pritom na Hrvate poput Josipa Broza Tita, Ive Lole Ribara, Većeslava Holjevca, Vladimira Nazora i hiljade njihovih sunarodnika koji su se borili protiv onih koji su Holokaust sprovodili. Mislim na Antu Pavelića, Maksa Luburića, Juru Francetića, Didu Kvaternika i sve ostale Hrvate koji su se priključili ustaškom pokretu, ili ga svojim (ne)delovanjem podupirali.

A ustaški pokret odgovoran je za genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima koji je sistematski sprovođen tokom četvorogodišnjeg postojanja NDH. Potpuno nevine ljude, koje se smatralo rasno, verski ili etnički štetnim po Hrvatsku, ustaše su ubijale gde god su stigle, najviše u koncentracionim logorima kao što su Jadovno na Velebitu i Jasenovac. Deo Jevreja i Srba živote će skončati u nacističkim logorima poput Aušvica jer će ih ustaše "prepustiti" na nemilost svojim nemačkim saveznicima. Ustaše najodgovornije za smrt najvećeg broja Srba, Jevreja i Roma

Međutim, za smrt najvećeg broja Srba, Jevreja i Roma ipak su najodgovorniji pripadnici hrvatskog nacionalističkog pokreta, tj. ustaše.

Da se Holokaust na teritoriju Hrvatske sprovodio onako kako su ga Nemci zamislili, i to bez potrebe za njihovim angažmanom, a što nije bio slučaj u drugim evropskim državama, govori i zapisnik s Konferencije u Vansu. Na tom "radnom sastanku" nemačkih ministarstava kojim su predsedavali Rajnhard Hajdrih i Adolf Ajhman održanom 20. januara 1942. u jednoj vili na jezeru Vanse donesena je odluka o "konačnom rešenju" jevrejskog pitanja. Nacisti su u tom trenutku već sprovodili masovna ubijanja pa je ova konferencija trebalo da posluži daljoj razradi plana koji bi omogućio ubijanje što većeg broja ljudi u što kraćem vremenskom periodu. Govoreći o problemima s kojima se suočavaju pri deportacijama Jevreja u logore smrti iz nekih zemalja Hajdrih je ipak zadovoljno zaključio: "U Slovačkoj i Hrvatskoj stvar više nije tako teška budući da su najveći problemi u tom pogledu već privedeni rešenju".

Pokušaj iskrivljavanja istorijskih činjenica, ali i odbijanje suočavanja s odgovornošću

Nažalost, koliko god pohvalno bilo o holokaustu uopšte govoriti, činjenica da se u hrvatskom društvu često prećutkuje aktivna uloga Hrvata u njegovom sprovođenju može se i mora okarakterizovati kao pokušaj iskrivljavanja istorijskih činjenica, ali i kao odbijanje suočavanja s odgovornošću za počinjene zločine.

A sve navedeno se manifestuje na različite načine. Jedan je kada na službenim stranicama Hrvatskog sabora povodom Međunarodnog dana sećanja na žrtve Holokausta stoje saopštenja u kojima piše: "Holokaust je provodio nemački nacistički režim nad šest miliona Jevreja, Roma, Slovena, homoseksualaca, osoba s invaliditetom, političkim oponentima nacizma i ratnim zarobljenicima." (24. siječnja 2020.) ili "Holokaust (pogrom, istrebljenje) proveo je nacistički nemački režim nad šest milijuna Židova u razdoblju od 1933. do kraja Drugog svjetskog rata." (27. siječnja 2021.), a da se u tim priopćenjima niti jednom riječju ne spomene ustaški režim, odnosno holokaust i genocid koji su ustaše sprovodile na području NDH. Jedan način je i kada Vlada RH finansijski podupire revizionističko društvo koje negira zločinački karakter logora Jasenovac i umanjuje broj žrtava istog, a državna televizija u svojim programima reklamira revizionističke publikacije članova spomenutog društva.

Iskrivljavanje istorijskih činjenica i odbijanje odgovornosti za holokaust je i proglašavanje Mile Budaka, Julija Makanca, Vladimira Krena, nadbiskupa Josipa Šarića, Filipa Lukasa i brojnih drugih članova i simpatizera ustaškog pokreta uglednim Hrvatima koji su zaslužili da se ulice po gradovima širom Hrvatske zovu po njima.

Holokaust i genocid u NDH sproveo pokret koji je u trenutku preuzimanja vlasti imao 2.000 članova

U suprotnosti s komemoracijom žrtava holokausta je i tolerisanje i nekažnjavanje političkih stranaka, udruženja i pojedinaca koji na svojim internetskim stranicama propagiraju i veličaju ustaški režim i ustaške glavešine odgovorne za holokaust. Tako se pre nekoliko godina na hrvatskim portalima i u jednom hrvatskom nedeljniku mogla pratiti inicijativa za revizijom sudskog postupka osuđenom ratnom zločincu Dinku Šakiću, bivšem zapovedniku logora Jasenovac, da bi se pre nekoliko dana pojavio nekrolog Andriji Artukoviću, ministru unutrašnjih poslova i pravosuđa NDH, jednom od glavnih kreatora ustaške genocidne politike.

Fejsbuk stranicu koja je objavila nekrolog prati više od šest hiljada ljudi, a sam tekst koji završava rečima "VEČNA SLAVA I HVALA MINISTRE ARTUKOVIĆ!" svojim je komentarima i lajkovima podržalo više od hiljadu ljudi.

Čini vam se da prevelik značaj pridajem skupini od šest hiljada ljudi? Nadam se. Ali, samo da podsetim da je holokaust i genocid u NDH sproveo pokret koji je u trenutku preuzimanja vlasti brojio tri puta manje članova.

"Moraćemo se pokajati u ovoj generaciji ne samo zbog govora mržnje i postupaka loših ljudi, već i zbog zastrašujućeg ćutanja dobrih ljudi", upozorio je svojevremeno Martin Luther King. Naši preci 1941. nisu imali prilike da čuju to upozorenje. Zato bismo ga mi, na temelju istorijskog iskustva, morali svakodnevno imati na umu.

[džin tonik]

Otvoreno pismo prof. Šeparovića: "Kada je moj bivši student Plenković objavio članove Vlade nastala je konsternacija"

,,Opet sam u prilici ocijeniti svoga bivšeg odličnog studenta, koji je u međuvremenu: ostvario briljantnu karijeru, s lakoćom je krenuo u vrh europske politike i diplomacije, osvojio je Ukrajince, ne pazeći što će o tome misliti velika Rusija, preuzeo je HDZ i dobio izbore. Relativno mlad postao premijerom zemlje u teškoćama.

Obećavao je vjerodostojnost, brigu za čovjeka i boljitak Hrvatske, s naglaskom na rastu gospodarstva, rješenjima za poljoprivredu, demografsku obnovu, zaustavljanje odlaska mladih, potporu Hrvatima u BiH i Srbiji, zaštitu nacionalnih interesa i druge dobre stvari.

U izbornoj kampanji i kao mandatar, do posljednjeg je dana krio sastav vlade. Intenzivno je radio sa Mostom, često je viđen sa Pupovcem, nakupio je 91 mandat podrške, čak i one iz oporbe – HSS-a.

Kad je objavljena lista članova Vlade nastala je kostrenacija.

S jedne strane nekoliko vrhunskih rješenja kao što je ministar zdravstva prof. Milan Kujundžić, dva brigadna generala Medved i Krstičević, da spomenemo samo njih i na drugoj strani nekoliko neočekivanih od kojih neki premijeru Plenkoviću već sada predstavljaju problem. Spomenuti ću samo Ninu Obuljen, koja kao da dolazi sa ljevice, koja joj daje nepodijeljenu podršku. Kao da se s njom pokazuje da smo na putu imati veliku koaliciju. Da je u izbornoj kampanji Andrej Plenković izišao sa Ninom Obuljen umjesto Zlatka Hasanbegovića, danas ne bi bio premijer – velika većina HDZ-a uskratila bi mu podršku.

Moj bivši odlični student, u kojeg ja i dalje vjerujem, za ovo kako je sastavio vladu, koju naziva svojom, ne bi dobio prolaznu ocjenu, ali ima šansu na popravnom ispitu – trebati će mijenjati neke članove svoje vlade. I lišiti se nekih savjetnika.

Danas ću mu, s posvetom, poslati svoju novu knjigu: Lustracija – rasvjetljavanje nasljeđa bivšeg totalitarnog komunističkog režima. Da ga podsjetim na ono što on dobro zna: da Europa od nas traži lustraciju."

Prof. emeritus Zvonimir Šeparović
Predjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta

[Krsta Klatić Klaja]

https://youtu.be/bW6d4WqnOmM

[džin tonik]

Holodomor: Masovni pokolj milijuna Ukrajinaca izgladnjivanjem

U noći sa srijede na četvrtak, Rusija je 24. veljače započela invaziju na Ukrajinu koju naziva "specijalnom vojnom operacijom". Ta je operacija krenula nakon što je Vladimir Putin priznao neovisnost Donecka i Luhanska, separatističkih pokrajina na istoku Ukrajine. Putin je tijekom svog govora povodom priznanja dviju novih republika spomenuo Josifa Staljina pet puta, u kontekstu totalitarne vladavine i davanja Ukrajini nekih zemalja koje su "prije pripadale Poljskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj".

Međutim, Putin nije spomenuo da je Staljin zaslužan za holodomor, odnosno gladomor, jedan od najmasovnijih pokolja u povijesti, počinjen nad Ukrajincima.

U 17. stoljeću stvorena je preteča današnje ukrajinske države te je ona u 18. stoljeću ušla u sastav Ruskog Carstva. Nakon Oktobarske revolucije, odnosno građanskog rata. Tijekom Oktobarske revolucije, odnosno građanskog rata, Vladimir Lenjin je proglasio samoodređenje naroda kako bi što više ljudi pridobio za komunističku revoluciju. Ukrajinci su 1917. pokušali osnovati svoju državu, ali kada su boljševici ojačali odlučili su je uništiti. Radi rusifikacije Ukrajine boljševici su na istok zemlje doveli stotine tisuća svojih ljudi, zapošljavajući ih u teškoj industriji i rudarstvu.

Holodomor na ukrajinskom znači gladomor ili smrt glađu

Ukrajinci su se tijekom SSSR-a često odupirali središnjoj vlasti i komunizmu pa ih je Staljin odlučio disciplinirati brutalnom provedbom velikoga otkupa poljoprivrednih proizvoda, koji je rezultirao holodomorom.

Holodomor je bio pokušaj slamanja ukrajinskog naroda pomoću umjetno izazvane nestašice. Riječ holodomor na ukrajinskom znači gladomor ili smrt glađu.

Taj genocid totalitarnog sovjetskog, komunističkog režima nad ukrajinskim narodom dogodio se između 1932. i 1933. godine. U to su vrijeme sovjeti prodavali ogromne količine otetog ukrajinskog žita na inozemnim tržištima, zbog čega je oko 7 milijuna ukrajinskih muškaraca, žena i djece izgladnjelo do smrti.

Staljin je tom metodom istovremeno htio kolektivizrati poljoprivredu jer su se seljaci odbijali pridruživati kolektivnim farmama, te se nadao da će prodajom ogromnih količina žita zaraditi novac koje će iskoristiti a financiranje svojih industrijalizacijskih ambicija.

U konačnici, opskrba žitom je postala političko sredstvo za pokoravanje ukrajinskog naroda, a posljedice se broje u milijunima ljudi koji su izgladnjeli do smrti, dok je sovjetska vlada izvezla žito 28,1 milijuna tona u dvije godine holodomora.

[Krsta Klatić Klaja]

Zole, kontaš li da je Ukrajina - Krajina?

[džin tonik]

Geopolitički objektiv: Velikosrpska agresija na dubrovačku književnost

U 40. epizodi podcasta Geopolitički objektiv Davor Dijanović je razgovarao s novinarom i filozofom Maritom Mihovilom Leticom o srbijanskom svojatanju dubrovačke književnosti.

[džin tonik]

Nakon što je u subotu otvoren gay bar u Dubrovniku, to je bila i tema 11. sjednice Gradskog vijeća Grada Dubrovnika

Naime, sjednica je počela vijećničkim pitanjima vijećnika Mara Kristića (MOST) koji je upitao je li u subotu otvoreni gay bar imao suglasnost za korištenje javnom površinom na kojoj se dogodio performans za koji kaže kako je u najmanju ruku dvojben i degutantan, a odnosi se na izvođače koji su izgovarali pogrdne riječi nekoliko metara od škole, doma za stare i nemoćne Domus Christi, katedrale i crkve sv. Vlaha, te namjerava li Grad to sankcionirati.

(...)

Sudeći po komentarima na društvenim mrežama, brojne je sablaznio nastup hrvatskog queer sastava "House of Flamingo"...

Ovako glasi pjesma kojom je queer sastav zabavljao Dubrovčane:

"Dragi Oče,

sada slijedi pokora:

ou ou jeijeeej sada pušim k.... tvoj,

malo sperma, malo znoj.

ako želiš bit ću ja

herpes tvoga utora..."

(...)

nije mi jasno zasto se mediji i uopce drustvo bave s ovim. realno, kad covjek ovo sretne na ulici, a ukinuli smo inkviziciju, jelte, realno se moze samo pozvati hitna. toliko publike i nitko nije pozvao hitnu da pokupi ovog najociglednijeg teskog bolesnika i zbrine ga u odgovarajucoj ustanovi. "alo, hitna, covjeku pozlilo, namazao neka govna na sebe i urlice nesto ulicom. za deset minuta? fala, dovidjenja." sta je tu komplicirano?

[Krsta Klatić Klaja]

Još Trumanovih vrijednosti

[džin tonik]

[džin tonik]

Raskrinkan povjesničar koji manipulira s podatcima o Jasenovcu: Njemačka mu oduzela odlikovanje, Izrael ga demantira

propo gideon greif. mislim da ste mogli izgraditi dva autoputa sta vam je ovo tele pozderalo para da shiri mitove. prosto se na kraju balade uvijek morate sresti sa stvarnoscu, glazba svira samo dok je obilja tudjih para; identicno yugokomunistima.

[mac]

Verovao je pogrešnim ljudima. Kao Milošević...

[dark horse]

Milan St. Protić: Neka se Moskva zapita zašto ih niko ne želi za susede

Tri antiruske pogubnosti koje definirao Dostojevski su: ateizam, nemoralnost i nihilizam (socijalizam)

[džin tonik]

Dijanović: Tko su beogradski agenti u Hrvatskoj?

Duga je povijest velikosrpskog presizanja na hrvatske zemlje. Više od sto i pedeset godina Beograd koristi Srbe prečane kao monetu za potkusurivanje s ciljem amputacije hrvatskih krajeva i njihova pripajanja ,,Velikoj Srbiji". Pokušaji provedbe velikosrpske ideje rezultirali su nasiljem i brutalnim zločinima nad većinom Srbima susjednih naroda. Velikosrpska ideja predstavlja amalgam laži, nasilja i političke patologije. Riječ je o duboko iracionalnoj ideji koja vrlo malo korespondira sa stvarnošću.

,,Srpski svet"

Velikosrpska ideja danas se provodi u formi tzv. srpskoga sveta. Vučićev megafon Aleksandar Vulin svojedobno je vrlo jasno istaknuo kako ,,srpski svet" podrazumijeva jedan državni prostor. Srbijanski geopolitičar Milomir Stepić prošle je godine napisao programski nacrt ,,srpskoga sveta". Tzv. rekonfiguracija postjugoslavenskog prostora podrazumijevala bi širenje Srbije na račun Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Pritom Srbija računa na ,,bolje okolnosti" u međunarodnim odnosima, tj. jačanje globalnog utjecaja Rusije i Kine.

Ciljevi, taktike i strategije velikosrpske politike pred desetak su godina formulirani i u dokumentu koji se kolokvijalno naziva ,,Memorandum 2". U ovim se smjernicama zaključuje kako se pozornost međunarodne javnosti može skrenuti sa Srbije tako što će se pred srbijanskim pravosuđem voditi postupci protiv građana Hrvatske, BiH i Kosova. Sjećamo se slučaja Marić i Purda, a aktualne optužnice protiv pilota dio su iste strategije.

Srbija se svih ovih godina naoružava, a nabavila je neke sustave srednjeg dometa koje Hrvatska nije uspjela kupiti, ne zbog nedostatka novca, nego zbog političkih opstrukcija. Medijska slika Srbije danas je možda i gora nego devedesetih godina. Svakodnevno se u medijima difamiraju okolni narodi i stvaraju psihološke pretpostavke za moguće nove konflikte.

Suradnik američkog Istraživačkog instituta za vanjsku politiku Richard Kraemer u ožujku je objavio članak pod nazivom ,,Srbija na ivici" u kojemu ističe kako je došlo vrijeme da se Republika Srbija ,,otvoreno smatra za ono što jest: čvrsti ruski i kineski saveznik koji vodi poluautoritarna vlast koja proaktivno teži ideološki iredentističkom teritorijalnom širenju na Zapadnom Balkanu". Kraemer upozorava da je današnja Srbija prijetnja regionalnoj i euroatlantskoj sigurnosti.

,,Pod Srpskom naprednom strankom (SNS) predsjednika Aleksandra Vučića, Vlada Srbije ubrzano gradi svoju vojsku, otvoreno podržavajući nacionalističke provokatore u susjednim državama, učvršćujući veze Beograda s Moskvom i konsolidirajući partnerstva s Narodnom Republikom Kinom (NR Kinom). Kao sastavni dio svojih napora da aktualizira ideologiju 'Velike Srbije', vrh Srpske i Ruske pravoslavne crkve blisko i u dogovoru surađuje sa svojim političkim kolegama. Bez značajnog pomicanja na Zapad u svojoj orijentaciji, Srbija će nastaviti autoritarnu putanju usklađenu s američkim protivnicima", upozorava Kraemer.

Beogradski agenti u Hrvatskoj

Srbija na međunarodnoj razini vodi propagandni rat protiv Hrvatske. To uključuje napade na bl. Alojzija Stepinaca, ali i propagiranje jasenovačkog mita. Svojata se dubrovačka književnost, a Hrvatima Bunjevcima negira se identitet. Jučer je srbijanska predsjednica Vlade Ana Brnabić optužila Hrvate za etničko čišćenje Republike Hrvatske.

,,Srpski svet" ima svoje agente i u Republici Hrvatskoj, što uključuje sam vrh srpskih političkih predstavnika, ali i Srbe zaposlene u hrvatskim institucijama. Potpredsjednica Hrvatske vlade Anja Šimpragama izravno je uključena u tzv. humanitarni projekt za Srbe u Hrvatskoj pod nazivom ,,Krajina živi". Projekt se financira novcem hrvatskih poreznih obveznika iako samo spominjanje ,,Krajine" izravno negira hrvatski teritorijalni integritet. Milorad Pupovac 30 godina neumorno promiče kult ugroženog Srbina kao staro pogonsko gorivo velikosrpske politike, a Srpsko narodno vijeće – što se može potražiti na međumrežju – iz godine u godinu izdaje publikacije u kojima se promiču velikosrpski narativi.

Danas je u Srpskom privrednom društvu u Zagrebu održana tribina posvećena podizanju optužnice protiv 4 hrvatska pilota. Tribinu je moderirao Saša Kosanović, a gost je bio ni manje ni više nego Janko Velimirović, zamjenik Save Štrpca i ranije oficir vojske tzv. Republike Srpske Krajine. Došli smo do toga da oficiri zločinačke vojske drže tribine po Hrvatskoj, a Milorad Pupovac je pred koji dan maltene prijetio Andreju Plenkoviću da će biti posljedica u slučaju da se odbiju optužnice protiv pilota.

Kardinal Franjo Kuharić svojedobno je rekao: ,,Ima istina od koji se ne može odstupiti, granica na kojima se mora stati i položaja sa kojih se ne smije uzmaknuti!".

Na žalost, mnoge su granice u Hrvatskoj već prijeđene, a posljedice će biti jako skupe.

[džin tonik]

Antunovski hod mladih: Pogledajte dvokilometarsku kolonu i sjajnu atmosferu

Sisak je hodao za život: Ovoliko pozitive u gradu na Banovini rijetko se viđa

U Sisku protiv Hoda za život prosvjedovalo ukupno pet osoba među kojima žena koja je psovala prosvjednicima – i pas

[Dybuk]

Zagovaramo nultu toleranciju prema nasilju nad nerođenom djecom

A kad se već rode *crickets*

Svaki hodač za život da usvoji po jedno neželjeno dete ili odojče, mislim da bi to bilo ok.

[džin tonik]

u najmanju ruku! u najmanju.
da. protiv toga se treba boriti. ono, ti prokleti nacifasisti, uvijek isto. ja samo iznosim te jezive primjere zlocina i nasilja nad slobodom, tu nacifasisticku hrvatsku koja se inace pravi i pretvara uljudnom!
smrsaviti, khm, ne, slobodni pobacaj je naravno ljudsko pravo! jasno. kristalno jasno, realno, tko to ne razumije.

razgleda zena tako izloge, hocu reci, covjek, osoba koja slucajno menstruira, onako bezveze, razumijes, pa svrati u kino, mislim, bioskop, pa prosece kroz zoo, sjedne na kavu... pa debljina, pa mucnina, pa depresija, pa uzas! pa se neki zlobnici jos zezaju, nista ne razumiju, kao da je tu nesto smijesno, kao da se njima to ne moze desiti, onako. to nije smijesno.

[Dybuk]

Da, gojenje je najozbiljnija nuspojava neželjene trudnoće, imaš ti tu neku poentu za... tamo nešto.
Nego, ove majice hodača za život maltene u bojama trans zastave bokte. Možda imaju čak i neke dodirne tačke, ništa nije slučajno itd itd  Eto, i od mene jedna nasumična opservacija tek rubno vezana za temu.

[džin tonik]

ma nije! kakvo gojenje. tko je ikad vidio gojaznu zenu, to nije moguce, khm, onako.

[džin tonik]

Izvrsna atmosfera na osječkom Hodu za život uz tamburice i slavonske pjesme

evo ih opet, jezivo. ja prosto nemam rijeci. kako uljudni svijet to dozvoljava...

[Krsta Klatić Klaja]

zašto Talibani prosvjeduju u Hrvatskoj?