ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

Quote
bugger
"sodomite," 1550s, earlier "heretic" (mid-14c.), from M.L. Bulgarus "a Bulgarian", so called from Catholic bigoted notions of the sex lives of Eastern Orthodox Christians or of the sect of heretics that was prominent there 11c.

Quote from: Stipan on 30-07-2012, 13:51:20
Ajd' ovo nekako i može da prođe pod "Umetnost i kultura", ali gde da postavimo topik za vazdušne puške, pitam se sad ja...

Quote
Prvo da odmah kažem da ovo ni u kom slučaju ne pričam iz neke preskriptivne vizure, u smislu nije trebalo, ko god da je bio prevodilac, da stavi to i to, trebalo je ono drugo.  Ako hoćete osudu, obratite se nekom poput Tvrtka Prćića (autora takvih radosti kao što su Transkripcioni rečnik engleskih ličnih imena, Du yu speak anglosrpski? i Engleski u srpskom).  Iz moje pozicije, ova transkripcija je u neku ruku skoro jedinstven biser, opravdana a originalna.  Zašto, oktrijte u ostatku teksta.   

Pri transkripciji stranih imena u srpskom smo uvek rastrzani između očuvanja grafemskog integriteta imena, i njegovog izgovora.  Kod nekih smo bliži jednoj strani kontinuuma, a kod nekih drugoj.  Da nam je izgovor jedino merilo, imali bismo verovatno rusko Dastajefskij, američko Ajzak Ezimaf itd. 

Što se tiče prenošenja engleskih zvukova u srpski, većinu njih i u našoj svesti, i u transkripcionoj praksi mapiramo na jedan od naših zvukova i bez previše izuzetaka se uglavnom držimo tih ustaljenih veza njihovih i naših zvukova.  Njihov vokal /æ/ tu odskače, jer iz očiglednih razloga ne možemo sasvim da se odlučimo da li će to biti naše /a/ ili /e/, pa u pozajmljenicama obično biva ovo drugo (tenk, bend, ajped, bigmek itd. ) dok u ličnim imenima češće biva ovo prvo (Edgar Alan Po, Čarli Čaplin, Hari Poter itd.  mada ima i dosta imena u kojima ipak imamo /e/). Ali dobro, taj vokal ionako nije relevantan za našu današnju priču.

Kad se radi o vokalu u tzv.  leksičkom setu STRUT (reči poput love, money, mother, bus, fuck) prenošenje u srpski je prilično nekontroverzno.  U standardnom američom i standardnom britanskom akcentu, a uglavnom njih slušamo preko medija, taj vokal je vrlo blizu srpskom kratkom /a/ (poput onog u tata, mama, baba itd. ).  Jedini izuzetak je mala grupa reči (jumper, flush, bluff, Humphrey Bogart) koje smo pod uticajem predratnih Nemaca uzeli sa /e/.  Naime, oni su ga isprva bizarno asocirali sa njihovim 'ö' - /œ/, što smo mi oduvek uzimali kao naše /e/, pa nam je tako i ostalo džemper, fleš (u pokeru), blef i Hemfri.

To nas dovodi do imena naših dvoje protagonista.  Naime, ja mislim da je prevodilac prvo video grafemske oblike, tj.  zapisana prezimena Mulder i Scully, on bi ih ustaljenom praksom stavio kao Malder i Skali, i to bi bilo to.  Međutim, gotovo je izvesno da je dotični prvo gledao odnosno slušao seriju.  I tu čuo dva različita zvuka u imenu jednog i drugog agenta.  Evo o čemu se radi: vokali u naglašenim slogovima reči Mulder i Scully su iste foneme.  To znači da kad biste pitali nekog izvornog govornika engleskog, pa i američkog engleskog, on bi vam rekao, da je to isti zvuk.  Baš kao što bi vam govornik srpskog rekao da u sredini reči banka i banda naravno /n/, mislim šta bi drugo moglo biti.  Tek kada bi obratio pažnju kako ih zaista izgovara, primetio bi da su to dva vlro različita zvuka - u prvom je velarni nazal [ŋ] a u drugom dentalni nazal [n̪].

Baš tako su dva prezimena fonemski /'mʌldɚ/ i /'skʌli/, ali se fonetski ona primetno razlikuju u većini formi američkog engleskog.  Razloga za to je, ja bih rekao, nekoliko: prvo, u /'mʌldɚ/ je vokal praćen velarizovanim, 'tamnim' /l/ koje očekivano ima efekat povlačenja vokala unazad, a drugo, izgleda da inicijalni bilabijal /m/ dodaje tom efektu; u /'skʌli/ sa druge strane u drugom slogu imamo /i/ što u dobroj meri blokira efekat tamnog /l/.  Drugim rečima, vokal u /'mʌldɚ/ je fonetski toliko izmenjen da on postaje bliži srpskom /o/*.  Ono što je izuzetno, dakle, kod transkripcije Molder je što je ona fonetska, a ne fonemska - oslanja se na objektivni kvalitet pojedinačnog vokala u specifičnom fonetskom kontekstu, a ne na opšte vokalske kategorije jezika o kome se radi.

*Vredi dodati da ovo važi za izgovor većine likova u seriji, ali ne i za glumca koji je igrao Duboko Grlo.  U njegovoj varijanti američkog engleskog, fonetski kontekst nije uticao na kvalitet vokala, pa ima gotovo istovetne vokale u Mulder i u Scully.  Da svi u seriji koriste takav izgovor, uveren sam da bi i naš prevodilac stavio Malder i Skali.

QuoteEnglish: of Norman French origin. In Norman French it was a byname meaning 'moustached' (from grenon, gernon moustache, of Germanic origin). The Normans were as a rule clean-shaven, and this formed a suitable distinguishing nickname when it was applied to William de Percy, a companion of William the Conqueror. In the 15th century it was revived, with a sense of family tradition, as a byname or second given name for his descendant Henry Percy (1478-1527), and thereafter regularly used in that family. It was subsequently adopted into other families connected by marriage with the Percys, and eventually became common property.

Quote from: Jevtropijevićka on 31-07-2012, 12:50:06
EDIT: ništa, nije važno, posle samo dvanaest godina iščeprkala sam odlomak na netu i shvatila da je "angel" i "gang" koristio da objasni izgovor vokala u Laing, ne suglasnika.  :oops: :cry:

Quote

JDL tells me a story that he heard from former colleagues of his. It is a cross-linguistic tale concerning a dry cleaner's in Luxembourg. In the window there is (or was) a sign in German:

    Morgens gebracht, abends gemacht.1

Below this is another sign, this time in French:

    Fermé le matin.2

It is my fervent hope that the story is true.


1Bring it in the morning, it's finished in the evening.
2Closed in the mornings.

Quotepresident (n.)
    late 14c., "appointed governor of a province, chosen leader of a body of persons," from L. praesidentum (nom. praesidens) "president, governor," noun use of prp. of praesidere "to act as head or chief" (see preside). First use for "chief executive officer of a republic" is in U.S. Constitution (1787), from earlier use for "officer in charge of the Continental Congress" (1774); it had been used of chief officers of banks from 1781, of individual colonies since 1608 (originally Virginia) and heads of colleges since mid-15c. Slang shortening prez is recorded from 1892.

QuoteA short TED talk by Mark Forsyth that starts with the fine old American slang word snollygoster 'A shrewd, unprincipled person, esp. a politician' (OED; 1895 Columbus (Ohio) Dispatch 28 Oct. 4/3 "A Georgia editor kindly explains that 'a snollygoster is a fellow who wants office, regardless of party, platform or principles, and who, whenever he wins, gets there by the sheer force of monumental talknophical assumnacy'") and proceeds to a very interesting discussion of how George Washington came to be called "president" (a lowly title at the time, meaning simply 'An appointed or elected head of any gathering'; it was used for such things as shire meetings and dinner parties). I like very much his final remark about reality changing words far more than words can change reality.

Quote from: Father Jape on 16-08-2012, 23:09:43Sad idem da bolje upotrebim svoje vreme tako što ću da gledam neku komediju sa Džonom Kjusakom.

Quote from: Milosh on 16-08-2012, 23:16:08
Grosse Pointe Blank!

Quote from: Father Jape on 16-08-2012, 23:37:33

Quote from: Milosh on 16-08-2012, 23:16:08
Grosse Pointe Blank!

Milosh me zna.  xremyb :oops:

Quote from: Lord Kufer on 18-08-2012, 15:13:03

Nastranu to što Homer uopšte nije pisao na grčkom, nego na nekakvom tračkom ili drugom narečju, pa je to posle prevođeno na grčki.

Quote
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fwww.empiricalzeal.com%2Fwp-content%2Fuploads%2F2012%2F05%2Fsatfaces_map_450.png&hash=36545789846d6114c739dd29beaf9ebf1f1b7332)
A map of color for an English speaker. Results of the XKCD Color Survey. Randall Munroe.

But if you think about it, there's a real puzzle here. Why should different cultures draw the same boundaries? If we speak different languages with largely independent histories, shouldn't our ancestors have carved up the visual atlas rather differently?

This question was first addressed by Brent Berlin and Paul Kay in the late 1960s. They wanted to know if there are universal, guiding laws that govern how cultures arrive at their color atlas.

And here's what they found. Languages have differing numbers of color words, ranging from two to about eleven. Yet after looking at 98 different languages, they saw a pattern. It was a pretty radical idea, that there is a certain fixed order in which these color names arise. This was a common path that languages seem to follow, a road towards increasing visual diversity. And they suggested that the road looked like this:

(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fwww.empiricalzeal.com%2Fwp-content%2Fuploads%2F2012%2F06%2Fberlinkay.png&hash=cb3edd88df20f1e383bae606ed5619aee30b1492)
A picture worth many words. The path to a more colorful language, according to Berlin and Kay (1969).

The figure above is really telling a story. What it says is this. If a language has just two color terms, they will be a light and a dark shade – blacks and whites. Add a third color, and it's going to be red. Add another, and it will be either green or yellow – you need five colors to have both. And when you get to six colors, the green splits into two, and you now have a blue. What we're seeing here is a deeply trodden road that most languages seem to follow, towards greater visual discernment (92 of their 98 languages seemed to follow this basic route).

QuoteSome thoughts have a certain sound, that being equivalent to a form.

Quote from: Meho Krljic on 19-08-2012, 10:48:11
:shock:  Ali kako govorna mana prethodi jeziku? Mislim, šta je mana ako nije bilo pravila u odnosu na koje bi bila odstupanje?

Quote
Linguist Geoffrey Nunberg has written a scholarly study of the A-word, saying its rise in culture impacted feminism, self-discovery movements and conceptions of social class.
The University of California, Berkeley School of Information linguist professor spoke with NPR (http://www.npr.org/2012/08/29/160252153/a-linguists-serious-take-on-the-a-word) about his book, "Ascent of the A-Word (http://www.publicaffairsbooks.com/publicaffairsbooks-cgi-bin/display?book=9781610391757)," which was released on August 14.
"I'd meet people when I was working on the book, and even academics—they'd say, 'What are you working on?' and they'd giggle. Or they'd say, 'You must have a lot of time on your hands,'" Nunberg told NPR's "Fresh Air" hostTerry Gross.
"[T]hey reflect our genuine attitudes, rather than what we think our attitudes should be."
Nunberg says the word's use as slang first rose to prominence during World War II, when soldiers used it when referring to an officer who took advantage of his rank, believing it gave him authority, "to either abuse his men, or makes him more important than he really is."
According to the Historical Dictionary of American Slang, the A-word was originally used in England and Germany as "arsehole" both as an anatomical and insulting term. The first known use of the word in print came in 1865, when it was used to describe a particularly unpopular tourist destination as "the arsehole of the world."
The first known printed version of the American usage occurred almost exactly 100 years later, on May 28, 1965, in a Harvard Crimson article by Michael Lerner titled, "A Refreshing Radicalism (http://www.thecrimson.com/article/1965/5/28/a-refreshing-radicalism-pwhen-the-subject/)."
But Nunberg says it wasn't until 1970 that the word had spread to common usage in the U.S. population.
"The feminists use it to replace 'heel' as a word for a guy who mistreats women, and to cover all forms of entitlement," he told NPR. And he credits—or perhaps more specifically, blames—the Internet for the word becoming even more popular today.
"We have more opportunities both to behave this way to other people and to use this kind of language," he says.

QuoteRiddled with irregularity
by Philip Ball

Why are languages so different—and disorderly?

Quote from: zakk on 03-09-2012, 17:06:51
Urmašica, čak smo diskutovali u kafani o etimologiji imena.

Quote
The Indo-European languages belong to one of the widest spread language families of the world. For the last two millenia, many of these languages have been written, and their history is relatively clear. But controversy remains about the time and place of the origins of the family. A large international team, including MPI researcher Michael Dunn, reports the results of an innovative Bayesian phylogeographic analysis of Indo-European linguistic and spatial data.

Their paper appears this week in Science.
The majority view in historical linguistics is that the homeland of Indo-European is located in the Pontic steppes (present day Ukraine) around 6,000 years ago. The evidence for this comes from linguistic paleontology: in particular, certain words to do with the technology of wheeled vehicles are arguably present across all the branches of the Indo-European family; and archaeology tells us that wheeled vehicles arose no earlier than this date. The minority view links the origins of Indo-European with the spread of farming from Anatolia 8,000 to 9,500 years ago.
Lexicons combined with dispersal of speakers
The minority view is decisively supported by the present analysis in this week's Science. This analysis combines a model of the evolution of the lexicons of individual languages with an explicit spatial model of the dispersal of the speakers of those languages. Known events in the past (the date of attestation dead languages, as well as events which can be fixed from archaeology or the historical record) are used to calibrate the inferred family tree against time.
Importance of phylogenetic trees
The lexical data used in this analysis come from the Indo-European Lexical Cognacy Database (IELex). This database has been developed in MPI's Evolutionary Processes in Language and Culture group, and provides a large, high-quality collection of language data suitable for phylogenetic analysis. Beyond the intrinsic interest of uncovering the history of language families and their speakers, phylogenetic trees are crucially important for understanding evolution and diversity in many human sciences, from syntax and semantics to social structure.

Quote from: Melkor on 30-09-2012, 22:53:24
http://britishisms.wordpress.com/ (http://britishisms.wordpress.com/)

QuoteAdrian Morgan pointed out to me a Usenet comment (http://groups.google.com/group/alt.fan.pratchett/msg/d58bd221fdcd8ef7) in which someone says of some course of action that it "can hardly be a sane policy for anyone who is not evincing signs of heading distinctly dagenham".  In this context dagenham is apparently to be taken as a synonym for "insane", by a rather devious etymological route. Dagenham is a town in Essex, England.  On the District Line of the London Underground, Dagenham is three stops beyond the town of Barking (after Barking are Upney, Becontree, Dagenham Heathway, and Dagenham East). To be barking mad is to be crazy; and being dagenham is therefore being three steps beyond barking.  The allegation of being beyond barking was leveled at Prime Minister Margaret Thatcher, according to this page at phrases.org (http://www.phrases.org.uk/meanings/barking-mad.html).  And this list of British idioms (http://en.wiktionary.org/wiki/Transwiki:List_of_British_idioms) says a parallel use is made of the place name Becontree (two stops beyond Barking on the District Line).

QuoteThere are several theories regarding the origin of the word hooliganism. The Compact Oxford English Dictionary states that the word may have originated from the surname of a fictional rowdy Irish family in a music hall song of the 1890s. Clarence Rook, in his 1899 book, Hooligan Nights, claimed that the word came from Patrick Hoolihan (or Hooligan), an Irish bouncer and thief who lived in London.

As an "inventor" and adapter to general purposes of the tools used by navvies and hodmen, "Hooligan" is an Irish character who occupies week by week the front of a comic literary journal called Nuggets, one of the series of papers published by Mr. James Henderson at Red Lion House. Previous to publication in London, "Hooligan" appears, I believe, in New York in a comic weekly, and in London he is set off against "Schneider," a German, whose contrainventions and adaptations appear in the Garland (a very similar paper to Nuggets), which also comes from Mr. Henderson's office. "Hooligan" and "Schneider" have been running, I should think, for four or five years. ["Notes and Queries," Oct. 15, 1898]

QuoteE, za dagenham ne znam!

QuoteTHE TRANSLATOR IN THE TEXT II.

A month ago I posted on Rachel May's The Translator in the Text: On Reading Russian Literature in English, which I had just started; now that I've finished it, I'm basking in the pleasure of having found a book that explains in such detail a strong but inchoate feeling I've had for as long as I've been reading Russian literature: that Russian is strikingly, perhaps uniquely, ill served by its translators.

Quote from: Father Jape on 04-11-2012, 23:42:39
Svratih sad, kao što povremeno činim, na sajt koji otkrih pre nekoliko godina. Snimci pojedinih pesniha kako čitaju svoje stihove:

http://www.lyrikline.org/index.php?id=59&L=1 (http://www.lyrikline.org/index.php?id=59&L=1)

Od naših ima Pope, Crnjanskog, Desanke. Od stranih ima Jejtsa, Brehta, Hesea... Mada ubedljivu većinu čine savremeni pesnici.

Quote from: Jevtropijevićka on 05-11-2012, 00:35:51
Hm... hoću li se pokajati ako pitam šta je na fejsbuku?

Quote from: Jevtropijevićka on 06-08-2012, 19:34:37
Naučila sam lepu reč za praksu koja postoji i na našim pijacama, a gde bolje nego ovde:
http://en.wikipedia.org/wiki/Lagniappe (http://en.wikipedia.org/wiki/Lagniappe)

Quote from: Father Jape on 31-12-2012, 15:46:52
A imaš i ono Filip - Pilip.  :lol:

Takve promene se dešavaju, mislim prelazak ploziva u frikativ (a u šta će /p/ preći ako ne /f/). Najpoznatiji primer jeste iz germanskih jezika:
http://en.wikipedia.org/wiki/Grimm%27s_law (http://en.wikipedia.org/wiki/Grimm%27s_law)

Quote from: Father Jape on 15-01-2013, 11:51:25
Kako da prevedem othering?

Kao opšti koncept, mislio sam "konstruisanje 'drugog'", ali šta da radim sa konkretnim primerom poput "Othering of Heather Mills"? Otuđivanje?

Quote
Pojam ,,othering" preveden je na srpski jezik na različite načine: ,,konstrukcija 'drugog'", ,,stvaranje 'drugog'", ,,kreiranje 'drugog'", ,,drugojačenje", ,,podrugovljenje" i dr. U ovom radu koristiće se termini ,,konstrukcija 'drugog'" i ,,stvaranje 'drugog'".

Quote from: Father Jape on 26-01-2013, 13:16:33
Meni nije iritantno "Popović je izjavila", ustvari to mi je jedino i prihvatljivo u formalnom pisanju. Ali ostaju ti pridevi kao problem... Sad baš gledam, u prikazu seminarskog jedne studentkinje, koristio sam "Josipović očekuje", "Josipović tvrdi" itd. ali imam na jednom mestu "Josipovićkinog rada". I sad ne znam da li da to menjam, posebno što je profesorka kojoj šaljem... istomišljenica Svenke Savić.  :lol:

Quote from: Father Jape on 26-01-2013, 13:16:33
Meni nije iritantno "Popović je izjavila", ustvari to mi je jedino i prihvatljivo u formalnom pisanju. Ali ostaju ti pridevi kao problem... Sad baš gledam, u prikazu seminarskog jedne studentkinje, koristio sam "Josipović očekuje", "Josipović tvrdi" itd. ali imam na jednom mestu "Josipovićkinog rada". I sad ne znam da li da to menjam, posebno što je profesorka kojoj šaljem... istomišljenica Svenke Savić.  :lol:

Quote from: scallop on 26-01-2013, 13:32:22
te je samo pitanje da li je pomenuta dama Popovićeva ili Popovićka

Quote from: pokojni Steva on 26-01-2013, 14:16:47

Quote from: scallop on 26-01-2013, 13:32:22
te je samo pitanje da li je pomenuta dama Popovićeva ili Popovićka

Finesa koju ću se potruditi da zapamtim, mada cenim da me rodnoravnoprvano osvešćene baš i ne bi podržale u tome.

Quote from: Jevtropijevićka on 26-01-2013, 15:15:04

Quote from: pokojni Steva on 26-01-2013, 14:16:47

Quote from: scallop on 26-01-2013, 13:32:22
te je samo pitanje da li je pomenuta dama Popovićeva ili Popovićka

Finesa koju ću se potruditi da zapamtim, mada cenim da me rodnoravnoprvano osvešćene baš i ne bi podržale u tome.

Hoćeš reći da do sada nisi znao?! U tvojim godinama?!
Izgleda da su samo meni skretali pažnju da je komšinica sa petog sprata Verbićka, a njena unuka Verbićeva  :lol:

Quote from: scallop on 26-01-2013, 15:56:23
Ta deformacija u tintarama nastala je po odlasku komunista.

Quote from: Jevtropijevićka on 26-01-2013, 13:25:39

Quote from: Father Jape on 26-01-2013, 13:16:33
Meni nije iritantno "Popović je izjavila", ustvari to mi je jedino i prihvatljivo u formalnom pisanju. Ali ostaju ti pridevi kao problem... Sad baš gledam, u prikazu seminarskog jedne studentkinje, koristio sam "Josipović očekuje", "Josipović tvrdi" itd. ali imam na jednom mestu "Josipovićkinog rada". I sad ne znam da li da to menjam, posebno što je profesorka kojoj šaljem... istomišljenica Svenke Savić.  :lol:

Pa dobro, ali kako bi onda [Persida] Popović menjao po padežima? "Filmovi Kavani su..." "Sekulić je pisao Kašanin", "Bursać su odlikovali", "Trajković su streljali"?
EDIT: pazi, ne govorim samo o relativno kratkim i "funkcionalnim" tekstovima nego i o književnim gde NE MOŽE stalno puno ime i prezime.

Quote
sad se samo ovaj sufiks smatra prihvatljivim upravo da se žene ne bi
određivale po bračnom stanju.

Quote from: Dacko on 26-01-2013, 18:01:30pa nema potrebe da predloge profesorke Savić ovde osporavam jer u praksi nisu ni prihvaćeni, ako ne računamo njene studente i Japea. :)

Quote from: Meho Krljic on 27-01-2013, 20:46:52
Verovatno će neko upućeniji da odgovori tačije, ali meni deluje da bi prstenja bilo kad je u pitanju neprebrojiva količina (dakle, svo prstenje na svetu ili tako nešto) a prstenova je jer im se zna broja...

Quote
U srpskom jeziku postoji popriličan broj imena koja imaju svoj muški i ženski pandan i razlikuje ih samo dodato slovo A na kraju ženskog imena (odnosno oduzeto na kraju muškog, budimopolitičkikorektni ), na primer Jovan(a), odnosno imena koja se u ženskoj varijanti završavaju slovom A, a u muškoj slovom O: Željka/Željko.

U zvanično priznatoj i gramatički ispravnoj, književnoj varijanti srpskog jezika, ova imena su u instrumentalu ista - ne postoji razlika između rodova, što može dovesti do zabuna, pa i konflikata. (-"Ljubavi, idem da se vidim sa Mirkom." - "Koja ti je sad pa ta, koske li ti polomim?!" - "Mirko bre!")

E sad, južniji dijalekti naše zemlje (ne, nisu "nepravilni", već imaju sasvim jasna gramatička pravila koja nisu u skladu sa priznatom jezičkom konvencijom) koriste manji broj padeža u svakodnevnom govoru. Oblik instrumentala zamenjen je akuzativom, što u slučaju uparenih muških i ženskih imena umnogome olakšava situaciju: "Ljubavi, idem da se vidim s Dragána." - i nema prostora zabunama.

Quote from: Father Jape on 19-02-2013, 12:14:29
O ruskim spontanim reakcijama na meteore:

http://www.languagehat.com/archives/004913.php (http://www.languagehat.com/archives/004913.php)

Quote
the staggering breadth and flexibility of mat

Quote from: Alexdelarge on 27-01-2013, 20:38:40
a zbog čega je gospodar prstenova, a ne gospodar prstenja?

QuoteThe Chinantecan people of mountainous northern Oaxaca, Mexico, speak by whistling as well as by talking. We visit their isolated community and see for ourselves how they use whistled speech to supplement—and sometimes replace—spoken speech.

QuoteWhether the total number of humans was closer to 30,000 or to 300,000 is open to debate, but in any case they were far too many of them to constitute one speech community, especially if the Out-of-Africa migrants were already a separate sub-population somewhere in the Near East, the Arabian Peninsula, and possibly elsewhere in Eurasia and/or Australia (depending on the exact date of the bottleneck). It's hard to imagine that the same language was spoken in Paleolithic Sub-Saharan Africa and South Asia, no matter how strongly the latter was affected by a demographic crash. No single language, then; at any rate not in anatomically modern humans. We have always been multilingual.

QuoteЗашто је човек жуте косе плав?


Зато што је српски придев плав стара прасловенска и индоевропска реч која је првобитно означавала сасвим бледу, неизразиту нијансу боје – од беличастожуте до беличастоплавичасте или сивкасте ( ,,Видите њиве како су плаве пред жетву" - Зографско јеванђеље; у XIX веку је у Лици забележено: ,,Жутило може бити по сили боје плаво, пуно плаво, мрко", а у Малом Извору у Црној Реци израз плав се употребљава ,,за ознаку да је боја отворена": постоји ,,жута загасна и жута плава", каже аутор речника овога краја).
Док је придев плав означавао бледу нијансу неке боје, за означавање плаве боје у данашњем значењу, у најстарије словенско време постојале су речи сињи и модар. У неким словенским језицима нестала је једна од њих, у другима друга, а у стандардном српском језику сачуване су обе, али махом у суженој, специфичној употреби (у српским дијалектима стање може бити и сасвим другачије). Придев сињи се као ознака за тамноплаву боју почео метафоризовано употребљавати за тамне појаве у животу – злослутне, злосрећне, злокобне (,,сиња кукавица" је ојађена, несрећна особа), а придев модар спецификовао се за боју убоја, промрзлине, болесничког или самртног бледила (отуда модрица или модреница, народни израз за модру боју коже и усана због болести).
На упражњено место за означавање плаве боје дошао је облик плав (најстарије потврде за то имамо од XV века). Додуше, то што се од тада и за плаву хаљину и за светлу (тј. жуту) косу говори да су плави, противи се логици. Али, језичка логика може имати своје посебне законе. Како је говорио Фердинанд де Сосир – у језику није толико важно оно што се изговара колико оно што се под тим подразумева.

QuoteБеч, Пећ и Пешта


Питање зашто Срби Беч зову Бечом добило је последњих година другачије тумачење од оног негдашњег да смо тај назив примили од Мађара, који су главни град данашње Аустрије именовали својом речју (куманског порекла) – bécs. Савремени истраживачи виде словенске корене у том имену. Додуше, у једноме се старија и новија сазнања слажу: у старомађарском језику постојала је реч беч (bécs) са значењем ,,пећ за креч", која је у говору молдавских Мађара добила значење ,,вински подрум" (јер су рупе од напуштених кречана коришћене за подруме). Оно у чему се старија и новија тумачења разликују јесте порекло речи по којој се град зове. Данашњи истраживачи (међу њима и аутори Етимолошког речника српског језика) сматрају да је извор ове речи у староруској лексеми печь ,,пећ", а промену п у б тумаче посредовањем неког турског језика који није знао за почетно п. Овакво тумачење наводи на закључак да је Беч исто што и Пећ, тј. исто што и Пешта – пешт је стара словенска реч за пећину, односно пећ (значење које је реч касније добила, јер су пећине накадашњим људима могле служити као пећи). На овај начин Беч се придружује обиљу словенске топонимије на тлу наших северних суседа: Грацу, Лајбницу, Руденеку (у Аустрији), Будиму, Пешти, Печују, Естергому, Солноку, Чонграду (у Мађарској) и многим другим градовима који носе словенска имена и траг су словенског бивствовања на овим просторима. Њихов првобитни лик понекад је толико промењен да је често, поготово неупућенима, тешко проникнути у њихово значење и порекло. Није лако у Лајбницу видети ,,град липа", тј. Липницу, у Грацу препознати ,,мали град" – Градац, а у Чонграду ,,чрн град" тј. црни град, пандан ,,белом граду" – Београду (Милка Ивић у белом граду не види град беле боје већ има другачије тумачење, али то је друга тема).

Quote from: Father Jape on 15-03-2013, 10:09:55
Languagehat opet o prevodu ruskih klasika, ovog puta Gogolj:

http://www.languagehat.com/archives/004938.php#more (http://www.languagehat.com/archives/004938.php#more)

QuoteBre je preuzeto iz turskog. U turski je preuzeto iz grčkog u kome glasi starinski bre, starije mbre, još starije mre, izvorno more, što je vokativ od moros ,,budala, moron". Danas Grci ne kažu bre, nego po seljački vre, a najobičnije re, npr. A re, ti kanis? Od grčkog starijeg oblika more dolazi naše more, a od odgovarajućeg vokativa ženskog roda mori ,,ženo budalo!" dolazi naša verzija za ženski rod mori! (jal' direkt, jal' preko turskog). Dakle, bre, more i mori su ista reč i nose u sebi neko naglašavanje u negativnom kontekstu, izvestan negativni akcenat kada se upotrebe pošto su poreklom od grčkih pejorativa, indirektno ili direktno.

QuoteMatthew Wilkens has a fascinating LARB review of what sounds like a fascinating book: Macroanalysis: Digital Methods and Literary History, by Matthew L. Jockers. Wilkens starts by discussing a fashionable topic, the "biases of the canon." I used to be impatient with it when I saw it primarily as a club with which people were attempting to knock great writers out of their well-deserved places of respect, but the more I read early Russian literature, the more I realize how arbitrary the canon is. There's no good reason for the oblivion into which writers like Narezhny and Veltman have fallen; they would provide much fodder for scholarship and much enjoyment for the ordinary reader. It's just the luck of the draw. But he takes it in a very interesting direction:

    But changing the canon — or even a proliferation of canons, as literary studies has fractured into a collection of increasingly well-defined subfields — takes us only so far. Readers are finite creatures, capable of making their way through only a tiny fraction of the millions of books published over the centuries. The problem, at this sort of scale, has less to do with canonical selection bias than it does with our inevitable ignorance of nearly everything that has ever been written. [...] So how can we know the outlines of literary history without reading an impossible number of books?

One answer would be "to change the way we work, to preserve large-scale claims by ending the singular identification of literary study with close reading." The important word there is "singular"; he's not saying we should give up on close reading but that we should supplement it with the kind of quantitative studies featured in the book under review. I won't try to summarize his summary of the book's strengths and weaknesses, but I agree with him that we're going to be hearing a lot more about this approach, and I'm guessing it's going to produce some exciting results. (Thanks, Paul!)

Quote from: Mica Milovanovic on 28-11-2013, 17:19:19
Ali Vukova reforma ima i mnogo loših strana, bar po meni, a, pre svega, značajan raskid sa dotadašnjim srpskom kulturnim poljem, prevashodno stacioniranim s druge strane Save i Dunava... Pitanje je koliko je Vukova reforma bila pozitvna, a koliko negativna...

Quote from: Dacko on 05-01-2014, 17:11:08
Kako to ne navode izuzetke? A disimilacija usled koje će instrumental od jež biti ježom, a ne 'ježem'? Upravo uzimajući u obzir disimilaciju, Šipka u Pravopisnom rečniku daje instrumental 'hokejom' i 'džokejom', što se slaže i s pravilima datim u Stanojčićevoj gramatici.

QuoteGde nestaje drugo, ili prvo K iz prezimena Metjua? Ako je McDonalads = MekDonalds onda bi trebalo McConauhey = Mek Konahej ili kakav već kraj treba, samo pitam, nemam pojma.

Quote from: Father Jape on 17-03-2014, 20:05:08
Sačekaćemo da neki prevodilac ovo vidi. :lol:

Sve što ja mogu da ti ponudim jeste da je "buffer zone" obično kod nas "tampon zona".

Quote from: scallop on 17-03-2014, 21:27:49
Misli na preradu uopšteno. Kao od njive do trpeze. Preoblikovanje.

Quote from: scallop on 17-03-2014, 22:52:52
Nadam se da će neko otvoriti topik na tu temu. Koliko je veliki projekat moglo bi se dugo po njemu drljati. Ne ovde.

QuoteОнда уздахнем, разменим неколико снуждених погледа са студијом Ред речи у реченици Љубомира Поповића. Ја њој: ,,Куку", она мени: ,,Авај".

Quote,,Вероватно нема грђег него кад вас Правопис наведе на зло. Можда у најнеобичније такве инциденте спада онај када је младалачка забава, каквих ће ових дана бити, постала ништа друго до тамнопута водена кока!"

QuoteWhere did the thief go? You might get a more accurate answer if you ask the question in German. How did she get away? Now you might want to switch to English. Speakers of the two languages put different emphasis on actions and their consequences, influencing the way they think about the world, according to a new study. The work also finds that bilinguals may get the best of both worldviews, as their thinking can be more flexible.
Cognitive scientists have debated whether your native language shapes how you think since the 1940s. The idea has seen a revival in recent decades, as a growing number of studies suggested that language can prompt speakers to pay attention to certain features of the world. Russian speakers are faster to distinguish shades of blue than English speakers (http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC1876524/), for example. And Japanese speakers tend to group objects by material rather than shape (http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S0010027796007846), whereas Koreans focus on how tightly objects fit together (http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/001002779190033Z). Still, skeptics argue that such results are laboratory artifacts, or at best reflect cultural differences between speakers that are unrelated to language.
In the new study, researchers turned to people who speak multiple languages. By studying bilinguals, "we're taking that classic debate and turning it on its head," says psycholinguist Panos Athanasopoulos of Lancaster University in the United Kingdom. Rather than ask whether speakers of different languages have different minds, he says, "we ask, 'Can two different minds exist within one person?' "
Athanasopoulos and colleagues were interested in a particular difference in how English and German speakers treat events. English has a grammatical toolkit for situating actions in time: "I was sailing to Bermuda and I saw Elvis" is different from "I sailed to Bermuda and I saw Elvis." German doesn't have this feature. As a result, German speakers tend to specify the beginnings, middles, and ends of events, but English speakers often leave out the endpoints and focus in on the action. Looking at the same scene, for example, German speakers might say, "A man leaves the house and walks to the store," whereas an English speaker would just say, "A man is walking."
This linguistic difference seems to influence how speakers of the two languages view events, according to the new study. Athanasopoulos and colleagues asked 15 native speakers of each language to watch a series of video clips that showed people walking, biking, running, or driving. In each set of three videos, the researchers asked subjects to decide whether a scene with an ambiguous goal (a woman walks down a road toward a parked car) was more similar to a clearly goal-oriented scene (a woman walks into a building) or a scene with no goal (a woman walks down a country lane). German speakers matched ambiguous scenes with goal-oriented scenes about 40% of the time on average, compared with 25% among English speakers. This difference implies that German speakers are more likely to focus on possible outcomes of people's actions, but English speakers pay more attention to the action itself.
Bilingual speakers, meanwhile, seemed to switch between these perspectives based on the language most active in their minds. The researchers found that 15 Germans fluent in English were just as goal-focused as any other native speaker when tested in German in their home country. But a similar group of 15 German-English bilinguals tested in English in the United Kingdom were just as action-focused as native English speakers. This change could also be seen as an effect of culture, but a second experiment showed that bilinguals can also switch perspectives as fast as they can switch languages.
In another group of 30 German-English bilinguals, the researchers kept one language busy during the video-matching task by making participants repeat strings of numbers out loud in either English or German. Distracting one language seemed to automatically bring the influence of the other language to the fore. When researchers "blocked" English, subjects acted like typical Germans and saw ambiguous videos as more goal-oriented. With German blocked, bilingual subjects acted like English speakers and matched ambiguous and open-ended scenes. When the researchers surprised subjects by switching the language of the distracting numbers halfway through the experiment, the subjects' focus on goals versus process switched right along with it.
The results suggest that a second language can play an important unconscious role in framing perception (http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/25749698), the authors conclude online this month in Psychological Science. "By having another language, you have an alternative vision of the world," Athanasopoulos says. "You can listen to music from only one speaker, or you can listen in stereo ... It's the same with language."
"This is an important advance," says cognitive scientist Phillip Wolff of Emory University in Atlanta who wasn't connected to the study. "If you're a bilingual speaker, you're able to entertain different perspectives and go back and forth," he says. "That really hasn't been shown before."
But researchers who doubt that language plays a central role in thinking are likely to remain skeptical. The artificial laboratory setting may make people rely on language more than they normally would, says cognitive psychologist Barbara Malt of Lehigh University in Bethlehem, Pennsylvania. "In a real-world situation, I could find reasons to pay attention to the continuity of an action and other reasons where I would pay attention to the endpoint," she says. "Nothing says I have to be a bilingual to do that ... It doesn't mean language is the lens through which I see the world."

QuoteJa ih osobno sve i koristim (naravno, u različitim situacijama), a da pritom nikada nisam živeo ni u Šumadiji, ni u Vojvodini, ni u Hercegovini, ni u užičkom kraju.

Quote from: Dybuk on 13-05-2015, 13:59:00
Povodom teksta: ovo mi je zaparalo 'usi'. Mozda sitnicarim, ali...

QuoteJa ih osobno sve i koristim (naravno, u različitim situacijama), a da pritom nikada nisam živeo ni u Šumadiji, ni u Vojvodini, ni u Hercegovini, ni u užičkom kraju.

Zar ne bi ovde trebalo da stoji 'licno'? A i pored toga, nije li 'ja, licno' pleonazam @Jape?

Quote from: Jevtropijevićka on 13-05-2015, 14:10:44
Umereno sam sigurna da je namerno upotrebio izraz koji se vezuje za "zapadnu verziju srpskohrvatskog" (tm) u rečenici u kojoj objašnjava kako se služi izrazima iz različitih dijalekata. :lol:

Quote from: Father Jape on 13-05-2015, 16:49:06
Možda će neke interesovati :lol:

http://www.philopolitics.org/being-a-yugoslav-today-how-to-contribute/ (http://www.philopolitics.org/being-a-yugoslav-today-how-to-contribute/)

Quote from: Dybuk on 13-05-2015, 18:00:22
Jamacno je vec anahroni izraz, (jemciti, jemac? neko ko garantuje za nekog)...

Quote from: Pizzobatto on 13-05-2015, 18:28:40
pa kako je englesko stiglo do Vuka Karadžića, mislim, jedva da je i mletačko moglo
tu jamačno nisu čista posla

Quote from: zosko on 13-05-2015, 16:09:07
samo vas promatram... dobro, jevtra je pod dojmom pratchetta, razumljivo, u dibuka se bar malo nazire kondicional drugi, ostalo ide pod svojatanje hrvatske bastine.

Quote from: Jevtropijevićka on 13-05-2015, 19:28:23
prežici jugoslovenstva

Quote from: zosko on 14-05-2015, 20:10:34
skalop je jedini prepoznao apsurd.

Quote from: Dybuk on 14-05-2015, 12:13:51
Po toj logici, bice nam, ipak, crnogorski. Taj je najmladji. :lol:

Quote from: RedSonja on 14-05-2015, 22:17:22

Quote from: zosko on 14-05-2015, 20:10:34
skalop je jedini prepoznao apsurd.

ne nego sam ja prepoznala, ali ti si me izignorisao

Quote from: zakk on 14-05-2015, 23:09:56
Da zna šta radi?

Quote from: RedSonja on 15-05-2015, 03:31:08
ali pošto se radi o društvenom fenomenu, ja ne bih zaboravila etiku.
a kasmo kod etike ni estetiku...

Quote from: RedSonja on 15-05-2015, 15:57:05
zosko nisam gadljiva a i jesi znao da mačke imaju sapun u pljuvačkoj

QuoteNiall
Pronunciation   /ˈniː.əl/,
sometimes /ˈnaɪl/

QuoteTit napravi mjesta, i Levin pođe za njim.
Trava je bila niska kraj puta te je Levin, kako davno nije kosio i smeten od pogleda koji bijahu u nj uprti, u prvi mah kosio loše mada je snažno zamahivao. Iza njega se začuše glasovi:
— Nije dobro nasađena, ručica je visoka, vidi kako se mora saginjati — reče jedan.
— Peticom jače nalegni — reče drugi.
— Ništa, dobro je, nadoći će on već — nastavi starac.
— Gle, pošlo mu je... Širok otkos uzimaš, smorit će te... Gazda i po, nema šta, svoju kuću kući! Aha, ostavlja između otkosa! Za to bi koji našijenac upamtio svoje.

Quote from: zakk on 30-05-2015, 23:33:59
Ju, "smaranje" još 1961. u književnom tekstu?

Quote from: Father Jape on 02-08-2015, 14:54:00
Slovenski ekvivalent je, prvi put čujem, ... zasun.

Quote
We know a lot about language, but we know very little about how speech developed. Did we start with gesturing and grunts? Beating our chests and pointing? Most linguists agree that some combination of movement and sound probably got us started. But how did we decide which sounds to use for various words? Now, an experimental game has shown that speakers of English might use qualities like the pitch and volume of sounds to describe concepts like size and distance when they invent new words (http://rsos.royalsocietypublishing.org/content/2/8/150152). If true, some of our modern words may have originated from so-called iconic, rather than arbitrary, expression—a finding that would overturn a key theory of language evolution.
For years, mainstream linguists have said that most of the sounds we use have no meaning. A few words—think "splash" and "bow-wow" in English—clearly have their origins in the noises of the natural world, and the universal "mama" might be the result of an infant puckering up for a kiss of milk. These kinds of words have what linguists refer to as iconicity—the ability to evoke an image in the mind's eye. But the vast majority of words, from "fish" to "sushi," are arbitrary. Or at least that's what linguists thought.
To explore the idea, researchers asked pairs of students at the University of California, Santa Cruz, to invent new words for 18 contrasting ideas: up, down, big, small, good, bad, fast, slow, far, near, few, many, long, short, rough, smooth, attractive, and ugly. Their partners then had 10 seconds to guess which one of the ideas the "word inventors" were describing. The students weren't allowed to use body language or facial expressions though they were sitting face to face, and they weren't allowed to use sounds related to similar English words.
Surprisingly enough, the partners scored better than chance on the first round. And during subsequent rounds of the game, students got faster and more accurate at guessing which word was being created. Analyzing the data, author Marcus Perlman—a cognitive scientist at the University of Wisconsin, Madison—says the guessers were successful because the inventors consistently used certain types of vocalizations with certain words. For example, made-up words for "up" had a rising pitch (http://news.sciencemag.org/sites/default/files/up.m4a), whereas made-up words for "down" had a falling pitch (http://news.sciencemag.org/sites/default/files/down.m4a). "Slow" had a long duration and a low pitch (http://news.sciencemag.org/sites/default/files/slow.m4a), whereas "fast" had a short duration and high pitch (http://news.sciencemag.org/sites/default/files/fast.m4a). And "smooth" had a high degree of harmonicity (http://news.sciencemag.org/sites/default/files/smooth.m4a), whereas "rough" had a high degree of the opposite quality (http://news.sciencemag.org/sites/default/files/rough.m4a)—noise. Overall, each of the new words varied reliably from its opposite in at least one feature, and 57% of the words had unique prosodic "calling cards." (Ovde sad ide slika, kliknite na link gore da je vidite)  Perhaps more surprising, when Perlman ran a second experiment with subjects recruited from a labor crowdsourcing website, they also guessed better than chance when listening to sample vocalizations. Their guesses were not nearly as good as the face-to-face participants—35.6% right versus 82.2%—but they had only one round in which to make their guess.
"It's interesting to me that people are so consistent in their ideas of how to express these different meanings," Perlman says. "[Students playing the game] are nervous at first, and they don't have any idea of how to express these meanings the first time through. But, lo and behold, they are actually very consistent in what they do. They all share similar intuitions."
This isn't the first time that sound has been linked to meaning. In a series of cross-linguistic experiments, researchers have demonstrated something they call the "kiki-bouba" effect (http://ww2.psy.cuhk.edu.hk/~mael/papers/RamachandranHubbard_Synaesthesia.pdf). Subjects consistently link round objects with rounded, back vowels (like the "ou" in bouba), and they link sharp, angular objects with unrounded, frontal vowels (like the "ee" sound in kiki). And developmental studies have shown that children often grasp iconic words first, whether they are using spoken language or sign language. Sotaro Kita, a psycholinguist at the University of Warwick in the United Kingdom who was not involved in the study, says the Perlman work is "theoretically very important," and could "knock out" a common explanation for language evolution: that humans developed gestural language first, and only much later moved on to spoken language. Instead, says Kita, it is much likelier that gestures and spoken language evolved in lockstep.
"This study is informative about how language might have emerged because it asks people to create acoustic labels for different concepts," Kita says. "So there is a kind of universal code that people are tapping into to express these concepts."
Of course, the study used only native English speakers, and Kita says it's crucial to test speakers of other languages to see if the findings hold. Perlman is already taking that advice to heart. Recently, he ran a similar study among deaf children at a boarding school in rural China. He found that the deaf children and their hearing counterparts, all native Mandarin speakers, consistently used longer and louder sounds to make up words for big objects and shorter and softer to make up words for small objects (https://mindmodeling.org/cogsci2015/papers/0321/paper0321.pdf). There was one difference from the English-language speakers: They used higher pitches for bigger objects and lower pitches for smaller objects. Perlman suspects the tendency may have something to do with Chinese folk performances, which use high pitch to express strength and power.
University College London psycholinguist Gabriella Vigliocco praises Perlman's work with the English speakers and says that future studies should also expand the classes of words used in the experiment. "From the data they have, there's a big jump to the conclusions that they are making. But you have to start somewhere. I'm quite sympathetic with the conclusions."

Quote from: Pizzobatto on 30-11-2015, 01:49:51
a generalno gledano mi je čitav izraz paradoksalan, ako su potvrđene, kako su i dalje intuicije...

Quote from: ridiculus on 30-11-2015, 03:08:01

Quote from: Pizzobatto on 30-11-2015, 01:49:51
a generalno gledano mi je čitav izraz paradoksalan, ako su potvrđene, kako su i dalje intuicije...

Pa ko kaže da su "i dalje" intuicije?

Quote from: mac on 30-11-2015, 02:04:48
To je zato što pričamo o filozofima, a ne o naučnicima. U nauci kad je nešto statistički potvrđeno onda više nije pretpostavka nego otkriće. Možda ovde hoće da kažu da je potvrđeno, ali ne u dovoljno statistički značajnoj meri da bismo mogli umesto intuicije da kažemo nešto drugo.

Meni se ovde nešto javljaju "potvrđene sumnje".

Quote from: Father Jape on 08-12-2015, 11:33:26
COBISS veli da Narodna ima samo jednu godinu, a da samo Filozofski fakultet ima ovo što ti treba, biblioteka katedre za istoriju izgleda.

(A 'ladno ima i 8. sveska na Kupindu, ali ostale ne :lol:)

Quote from: Father Jape on 08-01-2016, 14:04:49
Opet malo o književnom prevođenju, i opet s ruskog na engleski:

http://languagehat.com/dralyuk-on-readys-dostoyevsky/ (http://languagehat.com/dralyuk-on-readys-dostoyevsky/)

Quote from: Father Jape on 27-05-2015, 17:40:26
Nije isto, "hvali mi" je hiperkorekcija, kao što ti i reče, a ovo s apostrofom su u pitanju homofoni (dakle sličnije je recimo našem "neznam" i "ne znam").

Meni je draža činjenica da izvorni govornici brkaju u pisanju there/their/they're jer su to takođe homofoni, a ovi koji uče engleski nikad to ne čine jer ne znaju da su homofoni. :lol:

S druge strane oko duplih slova i tako toga svi greše.

QuoteAbsolute Genius

Spectacular! You performed at an exceptional level on this test -- that is the highest possible score that anyone can achieve. You're in the top 0.9% ranking! This test included questions which had some of the most misspelled words and phrases in the English language. Most people who take this quiz fail it, but you know your grammar and spelling exceptionally well!

Quote from: Father Jape on 01-03-2016, 17:08:20
http://chronicle.com/blogs/linguafranca/2016/02/29/being-an-interjection/ (http://chronicle.com/blogs/linguafranca/2016/02/29/being-an-interjection/)

O novim FB emodžijima i uzvicima.

Quote from: Father Jape on 23-03-2016, 14:34:51
Jok, poslušaj na Forvu i pogledaj šta kaže Pravopis srpskog.

I Höher i Hoeher imaju /øː/ što se prenosi kao naše 'e'.

http://forvo.com/search/hoeher/de/ (http://forvo.com/search/hoeher/de/)

Quote from: Father Jape on 23-03-2016, 13:55:22
Jesi li siguran da nije Susanne?

Elem, Сузане, Сибиле, Евердинг, Хеер.

S tim što bih sačekao Jevtropijevićku da nam kaže koliko je često adaptiranje u Suzana i Sibila. Znam da recimo koleginicu s Katedre za nemački jezik svi zovemo, uključujući i zvanična dokumenta, Анете a ne Анета.

Quote from: Father Jape on 01-06-2016, 08:55:46
Ja mislim da kurzivom idu samo reči ostavljene u originalu. Nešto se ne sećam da sam viđao kombinaciju transkripcije i kurziva...

Quote from: scallop on 21-11-2016, 11:41:15
Prilagodljiva (lean) proizvodnja. Ili, adaptivna (lean) proizvodnja.

Quote from: scallop on 21-11-2016, 11:58:51
Svako je sklon svom rešenju

Quote from: scallop on 21-11-2016, 11:58:51
uštede su uvek posledica

Quote from: scallop on 21-11-2016, 12:45:11
Nema šanse da se složim. Logika je nenadjebiva, a vi pazite šta servirate studentima. Na isti način, kao Ford i Tojota, razlikuju se i loše i dobre domaćice. Domaćinsko planiranje donosi uštede, a ne zmija u džepu. Inače bismo svaki dan jeli pasulj. Priča o Zastavi i Floridi (valjda) je primer pokušaja da se izađe iz formata Fijata, ali okasnelog pokušaja. Ovo je ipak offtopic pa se povlačim.


Eto, Bata će ti reši problem, ali nije našao pravi odlomak.

Quote from: tomat on 21-11-2016, 13:09:15

i u pravi si, odosnmo u oftopik, a nisam bliže rešenju :(

Quotevir·tu·al·ly
/ˈvərCH(o͞o)əlē/

adverb

    1. nearly; almost: "virtually all those arrested were accused" synonyms: effectively, in effect, all but, more or less, practically, ... more

    2. by means of virtual reality techniques.

Quotevir·tu·al  (vûr′cho͞o-əl)

adj.

1. Existing or resulting in essence or effect though not in actual fact, form, or name: the virtual extinction of the buffalo.
2. Existing in the mind, especially as a product of the imagination. Used in literary criticism of a text.
3. Computers
a. Existing as or by means of digital media: a virtual classroom.
b. Relating to or existing in virtual reality: a virtual encounter in a chatroom.
c. Emulating the function of another system or device.

Quote from: lilit on 16-12-2016, 16:53:05
nemoguće je dokazati da postoje, bez obzira što sve ukazuje na to da postoje. fali empirija.

Quote from: Dybuk on 16-12-2016, 18:25:29u engleskom ima vise znacenja.

Quote from: Dybuk on 16-12-2016, 22:51:48
OKej Bato, znas da virtualno nije privid(no), a sta JESTE? Po tebi. Kratko i jasno, pa da se razilazimo danaske [emoji38]

QuotePojam ,,virtualno" dolazi od latinskog virtus, što izvorno označava vrlinu, čovečnost, a u prenesenom značenju nešto što ima iste osobine kao nešto drugo, ali što nije to. Drugim rečima, to je nešto što fizički ne postoji, već samo izgleda da postoji zahvaljujući kompjuterskom softveru."

Quote from: Father Jape on 18-12-2016, 16:20:37
(https://www.znaksagite.com/diskusije/proxy.php?request=http%3A%2F%2Fi64.tinypic.com%2Fnoca5z.jpg&hash=87e2b8d4647ffd6e3529b1d8b04659bf1270db88)

Quote from: Father Japeso as to.

Quote from: Pizzobatto on 09-06-2017, 19:52:17
Đilkoš na engleskom? :)

Quote from: Meho Krljic on 09-06-2017, 20:55:54
Tory.

Quote from: Pizzobatto on 09-06-2017, 20:57:08
a person who behaves in a silly way and tries to make other people laugh

Treba mi nešto dripačko

Quote from: Meho Krljic on 09-06-2017, 20:59:57
Scoundrel?

Quote from: ridiculus on 09-06-2017, 21:03:17

Quote from: Pizzobatto on 09-06-2017, 20:57:08
a person who behaves in a silly way and tries to make other people laugh

Treba mi nešto dripačko

Ne znam da li ovo da shvatim kao uvredu...

Quote from: Meho Krljic on 09-06-2017, 21:04:32
To za Tory je neki stari sleng, to sam gledao zadnjih par dana na tviteru gde kažu da je to jedno vreme (pre par vekova)  bio pogrdan izraz za Irce a da mu je izvorno značenje to neko razbojnik, drumski pljačkaš itd.

Quote from: Pizzobatto on 09-06-2017, 21:05:30

Quote from: ridiculus on 09-06-2017, 21:03:17

Quote from: Pizzobatto on 09-06-2017, 20:57:08
a person who behaves in a silly way and tries to make other people laugh

Treba mi nešto dripačko

Ne znam da li ovo da shvatim kao uvredu...

Šta si sad pa to shvatio?

Quote from: ridiculus on 09-06-2017, 21:07:07

Quote from: Pizzobatto on 09-06-2017, 21:05:30

Quote from: ridiculus on 09-06-2017, 21:03:17

Quote from: Pizzobatto on 09-06-2017, 20:57:08
a person who behaves in a silly way and tries to make other people laugh

Treba mi nešto dripačko

Ne znam da li ovo da shvatim kao uvredu...

Šta si sad pa to shvatio?

Pa opisao si moju personu, i povezao je sa 'dripačkim'! :(

Quote from: Pizzobatto on 09-06-2017, 19:30:46
So as to au bre

Imam i

X is concerned with y
Examines y
....

Quote from: tomatI đilkoš je izvorno valjda neki ubica, mada možda grešim.

QuoteNema budućnosti za državu i naciju koje su kontinuirano ispod nivoa svoje prošlosti. Stoga je uspjeh nacionalne revolucije najuže povezan sa zaboravom. Sjaj i veličina Hrvatske posljedica su prevratničkog djelovanja organizirane demencije


Da li je unisona osuda potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku dovoljna? Je li time dovršen obračun s Jugoslavenima u Hrvatskoj?

Naravno da nije. Hrvatska intelektualna zajednica, istina, kvalitetnom je harangom reagirala na tu provokaciju – na stranu što bi spomenutu bagru valjalo goniti i sudskim putem, po zakonima prijeke prirode – no time opasnost od jugoslavenstva nije ni izbliza suzbijena. Jer osim javnih, postoje i privatne – dakle tajne – manifestacije devijantnih ponašanja. Što je, primjerice, s onim građanima Hrvatske koji Deklaraciju nisu potpisali, a sjećaju se Jugoslavije u povoljnijem svjetlu nego što je to podnošljivo? Takvima zasad ne uspijevamo ni ući u trag.

A trebali bismo?

Apsolutno. Radi zaštite nacionalnih interesa valja hrabro zagaziti u prostor ličnih sjećanja i zbrisati Jugoslaviju koja se tamo konzervira, koja čuči u zasjedi i čeka povoljan trenutak da sukne na otvorenu scenu i poprimi epidemijske razmjere. Opravdano je vjerovati da postoji znatan broj onih koji, preko osobnih memorija, podrivaju Hrvatsku, a da mi to ni ne primjećujemo.

Takvi su također Jugoslaveni?

Bez ikakve sumnje. Jugoslaven je, između ostaloga, svatko onaj tko ne pristaje na discipliniranost i kontrolu sjećanja, tko se predaje neredigiranom pamćenju. Ako netko pamti bolje dane, znači da nešto nije u redu s njegovom vjerom u današnjicu. Ako netko pamti bolje dane iz perioda Jugoslavije, znači ne samo da nema vjere u današnju Hrvatsku, nego je prema njoj otvoreno neprijateljski raspoložen.

Čak i ako se radi o intimi ili pukoj nostalgiji?

Ne postoji takvo što kao ,,puka nostalgija". Velika je greška vjerovati da postoji bezopasna nostalgija, naročito kada imamo posla s jugonostalgijom. Kao što reče poznati demonolog Mitja Velikonja: ,,Nema veće uvrede postojećem poretku od nekritičkog slavljenja prethodnoga."

Što ukoliko osobe devijantnog ponašanja o kojima govorimo ne upražnjavaju ,,nekritično slavljenje" prethodnog režima, nego se prosto sjećaju njegove realnosti?

Moderni Jugoslaveni najopasnije sorte upravo to i čine: veličaju Jugoslaviju kroz proces realnog pamćenja. Oni polaze od toga da je bivša država, unatoč svim svojim demokratskim deficitima, u svakom pogledu bila superiorna tvorevinama nastalim nakon njenog raspada, uključujući Hrvatsku. Neki od drskijih zelota takvoga profila to čak i javno ekspliciraju. Na primjer: ,,Kada se osvrneš unatrag, vidiš čisti napredak." (Viktor Ivančić, Proletter, travanj 2017.)

Što ako je to istina?

Obaveza je poći od toga da se mi nismo borili i ginuli za istinu, nego za samostalnu i suverenu Hrvatsku. Ako ćemo već pričati o istini, najveća istina o Hrvatskoj je da istina Hrvatskoj škodi.

Jesu li možda tvorci i potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku imali namjeru otvoriti upravo taj rascjep, navesti ljude da pomisle kako bi istina mogla biti važnija od države?

Dakako da jesu. I daleko od toga da se radi o prvome slučaju podmukloga faktografskog ekstremizma, naime nastojanja da se golim činjenicama oslabi i derogira državotvorni zanos. Stoga Jugoslaveni i opću hajku koja je protiv njih pokrenuta nastoje preusmjeriti u vlastitu korist, sijući sumnju u smisao i snagu hrvatske države.

Na koji način to čine?

Oni žele da se uzoran hrvatski domoljub zapita: Zašto je jedna po svemu banalna konstatacija – da više naroda na ovim prostorima govori istim jezikom, da Hrvat neusporedivo bolje razumije srpski od mađarskog, da se stanovnik Zagreba može čak i lakše sporazumjeti sa stanovnikom Beograda, Sarajeva ili Podgorice nego sa stanovnikom Komiže – toliko subverzivna? Pa da to potom izraste u sumnju: Ako je registriranje notornoga, oučavanje očiglednoga, do te mjere iritantno, neće li onda biti da cijela konstrukcija – građena u duhu trajnog nesporazuma s realitetom – počiva na staklenim nogama?

Je li to možda istina?

Naravno da jest. Utoliko odgovornije i odlučnije moramo pristupati zaštiti rečene konstrukcije, jer istina, rekosmo, ima to svojstvo da Hrvatskoj škodi. Drugim riječima: svako pozitivno sjećanje na socijalističku Jugoslaviju – tim više ako je ono autentično – spada u prljavu protuhrvatsku rabotu. Lukavi Jugoslaveni su to itekako dobro razumjeli. Oni otvoreno pokazuju da, u situaciji kada je službena historija stavljena pod državnu kontrolu, ljudsku memoriju ne treba shvaćati lakonski, kao mentalno odmorište, već kao borbeni stroj.

Na koji način to pokazuju?

Na primjer: ,,Što ako je naša prošlost najrazornija kritika naše sadašnjosti? Što ako je pamćenje čin otpora? Što ako prva sabotira svoju svršenost, a drugo svoju sentimentalnu statičnost?" (V.I., Proletter, travanj 2017.)

Što nam je onda činiti?

Treba se energično i svim raspoloživim sredstvima – institucionalnim i vaninstitucionalnim – upustiti u bitku za ispravno sjećanje, preciznije: u bitku protiv nepoželjnih sjećanja. Nakon što smo to učinili s oficijelnom poviješću, sa školskim programima, s kulturnom i medijskom produkcijom, te s nacionalnim književnim kanonom, sada valja provesti i nacionalizaciju sjećanja, ostvariti punu kroatizaciju memorije, ne samo na općem, već i na pojedinačnom planu.

Zar to nije velikim dijelom već obavljeno?

Velikim dijelom jest, no daleko je to od dovoljnoga. Tko se želi smatrati uzornim hrvatskim domoljubom naprosto mora shvatiti da je pamćenje postupak kroz koji se ovjerava lojalnost voljenoj državi, proces kroz koji se uvježbavaju mehanizmi konstruktivne cenzure i kreativnog krivotvorenja, dakle strpljiv i samoprijegoran rad na sebi, sve dok ne bude dostignut najviši nivo odanosti Hrvatskoj, a to je – u odnosu na bivšu Jugoslaviju – faksimilna memorija.

Znači da se svako pozitivno sjećanje na socijalističku Jugoslaviju mora retuširati?

Možda je ,,retuširati" nedovoljno odrješit izraz. Socijalističku Jugoslaviju treba tuširati najgušćim tonovima crnog. Uzoran hrvatski domoljub u tom smislu mora biti dosljedno raspamćen.

Valjda raspamećen?

Ne, ne. Hrvati su danas raspamećeni zbog čitavog niza razloga – mizernih socijalnih prilika, skučenih demokratskih sloboda, zastrašujućih nejednakosti, i tako dalje, i tome slično – ali u odnosu na Jugoslaviju i socijalizam dužni su još biti i raspamćeni. Dužni su položiti sjećanja pred oltar Domovine.

Kako to postići?

Idealno bi, dakako, bilo likvidirati ili na neki drugi način trajno ukloniti kompletan dio populacije stariji od trideset godina, no znamo da je to nemoguće, kada se već ne radi o Srbima, Židovima, Romima i komunistima. S druge strane, nažalost, tehnologija još uvijek nije dovoljno razvijena da se svakom žitelju Republike Hrvatske ugradi memorijska kartica koja sadrži katalog dopuštenih podataka, što bi također bilo integralno rješenje. Sada, dok takve memorijske kartice nemamo, memorijske krtice neumorno rovare protiv Hrvatske. Stoga nam ostaje da se za opću i pojedinačnu raspamćenost hrvatskoga stanovništva borimo žestokim političkim i ideološkim radom, uključujući sve metode prisile, zastrašivanja, propagande, pa i kaznenoga progona pojedinaca koje uhvatimo u nedjelu. Krajnji je čas da se toga poduhvatimo, jer situacija postaje paradoksalna na iznimno opasan način.

Što to znači?

Što Hrvatska duže traje, opasnost od Jugoslavije je sve veća. Jugoslaveni to, razumije se, predočavaju na svoj način: Što Hrvatska duže traje, Jugoslavija se čini sve dopadljivijom. Ne preokrenemo li trendove, vrijeme radi za njih.

Mogu li Jugoslaveni, slično kao u slučaju javnoga linča potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku, i postupak raspamćivanja iskoristiti kao argument u svoju korist?

Neki to već rade. Na primjer: ,,Nametanje obaveze da jugoslavensku i socijalističku prošlost pamtimo isključivo u mračnim tonovima najzornije je svjedočanstvo mraka u kojem danas živimo." (V.I., Proletter, travanj 2017.) No, već ćemo naći načina da takvima začepimo usta, a kada to postignemo, nitko ih se neće sjećati, kao ni Jugoslavije. U najmanju ruku, iz one zlobne ocjene da Hrvatska kroz četvrt stoljeća nije bila sposobna niti uništiti ono što joj je Jugoslavija ostavila u naslijeđe treba izuzeti privatne memorije.

Kako da uzoran hrvatski domoljub, stariji od trideset, pamti život u socijalističkoj Jugoslaviji kao traumatično i mučeničko iskustvo, a da time ne otpiše kompletnu svoju mladost?

Dopuštena su pozitivna sjećanja na familiju i intimne trenutke, jer ne treba pretjerivati. Obiteljski izleti uz rijeku. Miris pohane piletine. Torta s čokoladom i bademima za sedmi rođendan. Polja lavande u predvečerje. Prvo seksualno iskustvo u žbunju iza trafostanice. Posjet ujaka koji je gastarbajter u Njemačkoj, stražnji sic bijeloga mercedesa nakrcan poklonima... Ali ništa što bi imalo veze sa sistemom socijalističke Jugoslavije ne smije biti upamćeno u povoljnome svjetlu. Takva izdajnička sjećanja valja u cijelosti prekrivati snažnim klišejima koji etiketiraju totalitarnu prošlost. Znači, Goli otok, Bleiburg, sedamdesetprva, nestašice kave...

Na primjer?

Na primjer činjenicu da su ljudi u socijalizmu bez problema rješavali svoje stambeno pitanje, da su uživali besplatno obrazovanje, zdravstvenu skrb i socijalnu sigurnost – na neusporedivo višoj razini nego što je to slučaj danas – treba prekriti uspomenama na to da su ljudi sa strahom i nelagodom odlazili u crkvu na nedjeljne mise, što danas čine potpuno slobodno, pa mogu moliti boga da im riješi stambeno pitanje, da imaju zdravstvenu zaštitu i da uživaju socijalnu sigurnost.

Treba li prebrisati i uspomene na samoupravljanje, preko kojeg su radnici sami raspolagali ostvarenim profitom?

Pod obavezno. Najmanje što treba uzornome hrvatskom domoljubu je da se prisjeća kako nedemokratski poredak s jednom partijom koja ne dopušta eksploataciju radnika može biti manje ciničan od parlamentarne krinke kapitala, od mogućnosti da se glasa za jednu od stotinu političkih stranaka, a da svaka od njih eksploataciju podupire. Kastracija pamćenja jedan je od boljih načina da uzoran hrvatski domoljub ostvari svoje pravo da bude krvnički izrabljivan. A usput i da preostale tragove modernosti zbriše za račun ognjištarskog fanatizma i katoličke zatucanosti. I da mrzi Srbe, naravno.

Ipak, kakva je to država Hrvatska ako je najobičnija ljudska sjećanja mogu ugroziti?

Je li to pitanje intonirano ironično, da znamo postavlja li ga Jugoslaven?

Intonirano je neironično.

Onda je ta briga potpuno opravdana. Hrvatska je mlada, krhka i uzaludna tvorevina. Jedina njena stvarna kvaliteta leži u činjenici da je želimo. Ali ona ne može na zelenu granu, ne može se ostvariti u punome smislu, ako jugoslavenska prošlost pritišće hrvatsku sadašnjost svojom superiornošću. Nema budućnosti za državu i naciju koje su kontinuirano ispod nivoa svoje prošlosti. Stoga je uspjeh nacionalne revolucije najuže povezan sa zaboravom. Sjaj i veličina Hrvatske posljedica su prevratničkog djelovanja organizirane demencije.

Jugoslaveni su oni što se protive takvome razvojnom obrascu?

Tako je. Ti kurvini sinovi, sa svojom retroutopijskom perspektivom – nagnućem što ga je jedan drugi demonolog, Predrag Brebanović, čak nazvao retro-yu-topijom – razumjeli su da se ne radi tek o borbi za sjećanja, već, prije, o borbi sjećanjem. Oni naprosto ne zaboravljaju. Ponašaju se teroristički. Kljukaju se pamćenjem, takoreći, kao kokainski ovisnici: svakoga dana uzimaju po šmrk Jugoslavije radi boljeg uvida u opustošenu aktualnost. Ti zločinci negdje slute da – što se Jugoslavije tiče – neukroćena memorija sadrži eksplozivno punjenje, pa svoje rušilačke nade polažu u model tempiranog sjećanja.

Kakav je to model tempiranog sjećanja?

Pamti, pa je vrati!

http://proletter.me/portfolio/kako-ne-biti-jugoslaven/

Quote from: lilit on 05-08-2017, 19:19:36
da, da, viktor ivančić, kao retka ptica u vidu novinara sa integritetom u poslednje tri decenije manipuliše nama naivnima, snobovima, glupima, sklonim idealizaciji i kvazi-intelektu. :lol:
meanwhile, evo da se pričestiš pre nego čujem odu hdz-u, hrvatskom nezavisnom jeziku i nezaboravnom predsedniku tuđmanu.

Quote...No ono što mi, krajnje neprikladno, zaokuplja misli – budući da čitanje provocira i sjećanje na pročitano – jest neosporan povijesni podatak da je Zygmunt Bauman svoju studiju pisao u isto vrijeme kada je Franjo Tuđman stvarao svoje grandiozno djelo s naslovom Bespuća povijesne zbiljnosti. Obje su knjige objavljene 1989. i bave se istom temom: masovnim ubojstvima, to jest "zločinbenim činidbama", "sveudiljnim zlosiljima" i mnogim sličnim tvorbama koje štrcaju iz neoustaškog vokabulara hrvatskog historičara.

Ali dok je Bauman sav usmjeren ka cilju da svoje uvide ispostavi kao upozorenje, kao prilog nastojanju da se zločini ne ponove, pozicija Tuđmanova je dosljedna negacija njegove. Osnovna poruka spomenute kupusare – koju sam iz mazohističko-publicističkih razloga detaljno iščitao još prije nekih četvrt stoljeća – jest da genocid, koliko god djelovao neugodno, ne mora biti tako loš. Jerbo "genocidne promjene" – sada, preporučujem, dublje udahnuti – "dovode do etničke homogenizacije pojedinih naroda, do većeg sklada nacionalnog sastava pučanstva i državnih granica pojedinih zemalja, pa to može" – što to može? – "pa to može imati i pozitivne učinke na kretanja u budućnosti u smislu smanjivanja razloga za nova nasilja i povoda za nove sukobe i međunarodne potrese"...

...Pa je sav onaj korov, posljedično, najebao. Daleko od toga da se dogodila kolektivna zabluda, naime, nema nikakve dvojbe da je Tuđman, prije nego se demokratski okrunio, više nego precizno najavio kakvome društvenom idealu valja težiti i kakve se "zločinbene činidbe" moraju dogoditi da bi taj ideal bio dosegnut...

Quote from: Гражданка Шульц on 05-08-2017, 20:07:54
Meni je ovo besmisleno, jer je jezik jedno od osnovnih političkih sredstava, oruđe ojačanja i utvrđivanja nacionalnog identiteta.

Quote from: zosko on 05-08-2017, 19:50:25
no razumijem da je srbiji vrlo prakticno nekog proglasiti fasistom, glumiti zrtvu, i tako kao imati blanko dozvolu pred svijetom za pljacku ili bijeg od odgovornosti. pa tako i ivancic radi svoj posao.

Quote from: Гражданка Шульц on 05-08-2017, 20:30:40
To ne znači da se ja sa tim tendencijama slažem, samo konstatujem.

Preimenuješ dijalekat u jezik, ubaciš par novih slova, uvedeš ulični/kolokvijalni jezik u književni i voila!

Quote from: zosko on 05-08-2017, 21:08:41
pa u hrvatsko - srpskim odnosima, kroz povijest, desavanja i zbivanja, jezik jednostavno je povezan sa nacionalnim identitetom. to je tako.
a nacionalni identitet za vrijeme yu bio je na teskom udaru ludaka crvenih raznih, sve u ime yu-nacionalnog identiteta; kao da jedno moralo iskljuciti drugo.
i treba pustiti narod da slobodno dise i razvija se, bez slicnih akcija koje nikako ne idu u prilog idejnim tvorcima, ako pretpostavljamo da dobronamjerni (u sta sumnjam).

Quote
Prof.dr. Lazo Kostić (1897.-1979.)

Krađa srpskog jezika

Lazo Kostić svoju raspravu objavljenu pod ovim nazivom 1964. godine u Badenu, Švajcarska, počinje konstatacijom da su Hrvati jedini narod na svetu koji nema svoj jezik, pozivajući se na poznatog etnografa Gijoma Ležana, koji je u svojoj knjizi "Etnografija Evropske Turske" naveo da ne postoje dvojica slavista čije se mišljenje podudara po pitanju šta su Hrvati, kojim jezikom govore i kako su geografski raspoređeni. Sam Vatroslav Jagić, najpoznatiji hrvatski slavista, komentarisao je stav Josifa Dobrovskog koji je "držao samo kajkavski dijalekat Hrvatske, prema faktičkim odnosima onog vremena, kao hrvatski, sve drugo bilo je za njega ilirski ili srpski." (str. 6.)

Sa Dobrovskim slagao se i Pavle Josif Šafarik koji je u svojim delima navodio da se srpski jezik govori u Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Slavoniji i Dalmaciji: "I za njega su samo tri ranije županije provincijalne Hrvatske, gde se uglavnom kajkavski govorilo, nesporno hrvatske." (str. 6.) S druge strane, Jernej Kopitar kajkavske Hrvate smatra čistim Slovencima, a za prave Hrvate priznaje samo primorske čakavce. I on sve štokavce smatra Srbima, pa kaže: "Pod srpskim (jezikom) mi ovde razumemo ono što se dovoljno neistorijski, naziva ilirskim... Predeo srpskog dijalekta se prostire od Istre, preko Dalmacije, Hrvatske Krajine, Bosne, Srbije, Bugarske do kolonija iseljenika iz ovih zemalja u Slavoniji i Južnoj Ugarskoj." (str. 7.)

Kopitar hrvatski jezik smatra podvrstom slovenačkog, a svi autori njegovog vremena slažu se u mišljenju da hrvatskim jezikom govore zapravo begunci iz Hrvatske, raseljeni po Austriji i Ugarskoj.

Takvo gledište potvrđuje i Vatroslav Jagić u studiji "Slovenski jezici" u kojoj piše: "Čakavski dijalekat Severne Dalmacije, Istre i ostrvlja zvao se odvajkada hrvatski... U Severnoj Hrvatskoj, severno od reka Kupe i Korane do Mure, a istočno preko Siska do Virovitice, vlada odvajkada kajkavski dijalekat, vrlo blizak sa jezikom zapadnih suseda Štajerske, ali ipak ne identičan. Sad ga narod zove horvatski, a do kraja XVII veka ceo predeo između Save i Drave zvao se Slavonija; svojoj latinsko-mađarskoj formi imena odgovaralo je u narodnom jeziku označavanje "Slovensko kraljevstvo" ili "Slovenski", otuda i naziv dijalekta "Slovenski jezik", kako se izričito zove u štampanim delima XVI i XVII stoleća. Možda se nekad ovaj dijalekat pod istim imenom prostirao i preko Virovitice; ali je za vreme Turaka današnja Slavonija dobila novo stanovništvo koje je došlo s one strane Save i govori štokavski. Zbog toga je kajkavski dijalekat sada ograničen na severozapadni deo nekadašnjeg Regnum Slavoniae , koji od kraja XVII veka nosi ime Hrvatska... Štokavski dijalekat Severne Dalmacije i Bosne (sa isključenjem Dubrovnika i Boke) dobio je iz verskih razloga, isti naziv (hrvatski) da bi se razlikovao od (jezika) istočnog pravoslavlja čiji se pripadnici nazivaju Srbima." (str. 10-11.)

Kostić navodi i čitav niz autora iz XVII iXVIII veka koji prave jasnu distinkciju između srpskog i hrvatskog jezika, pa hrvatski identifikuju kao čakavski i lociraju na primorsku Dalmaciju i hrvatske krajeve na severu na koje se ona nastavlja. Bosanski, slavonski i dubrovački govor se od njega jasno razlikuju i identifikuju kao srpski. O tome su pisali Bartol Kašić, Johanes Lucijus, Pergošić, Vramec, Anton Verancijus, Juraj Križanić. Johanes Lucijus je pisao u XVII veku: "Ipak Dalmatinci i njima susedni Sloveni ne zovu jezik slovenskim, nego hrvatskim ili srpskim, prema tome koji je dijalekat u pitanju." (str. 12.) Kostić kaže: "Tada su Dalmatinci svoj jezik (čakavski) nazivali hrvatskim, ali je još tada, po svedočenju Lucijusa, u polovini XVII veka, bilo Srba u Dalmaciji i njenoj okolini. Jer su valjda samo Srbi nazivali svoj jezik srpskim?" (str. 12.) Već tada se čakavski kao hrvatski jezik razlikuje od kajkavskog koji se istorijski naziva slovenskim, zapravo je slovenački. O tome u prošlom veku piše i Ivan Kukuljević, osvrćući se na zagrebačkog biskupa Petra koji je živeo od 1610. do 1667. godine: "Petretić zove svoje kajkavski, ili kako veli: "Zagrebačko narečje" uvjek slovenskim jezikom, znajući dobro da prava hrvaština stupiv preko Save, a poglavito preko Kupe počima." Hrvati se tako vrlo jasno teritorijalno lociraju južno od severnog toka Save, kao i južno od reke Kupe. To se slaže i sa drugim istorijskim izvorima koji svedoče da su Hrvati živeli na području današnjeg Korduna, Banije, Like, Bosanske Krajine i Dalmacije iznad Šibenika, odakle su se pred Turcima razbežali i gotovo istorijski nestali.

Taj isti istoričar Kukuljević, govoreći u Saboru Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, precizirao je: "Jezik onaj što ga naš narod hrvatski ispod Okića, oko Samobora, u Zagorju i Turovu polju govori, nije po zakonima jezikoslovlja čisti hrvatski, premda se sad tako zove... Tim upravo imenom slovenskim nazivao ga je sav naš narod još u XVII iXVIII vijeku. (str. 12-13.) Drugi hrvatski istoričar koji se pre svega bavio književnom istorijom posebno je značajan, to je Dragutin Prohaska, koga Kostić citira: "Katolički bosanski pisci nazivaju skoro uvek njihov jezik "bosanski", "hrvatski" nazivaju sasvim retko jezik oni koji stoje na dalmatinskom, dakle specijalnom hrvatskom zemljištu... Spominje fratra Divkovića, koji svoj jezik naziva "bosanskim", a pismo, ćirilicu, srpskim. Zatim pisac nastavlja: "Specijalno srpski zovu se pravoslavni Bosanci: mnogobrojni dokazi za to nalaze se u srpsko-pravoslavnoj književnosti." (str. 13.)

Splitski plemić dr Petar Markije početkom XIX veka formirao je Akademiju slovensku, a za slovenski jezik kaže da je u Dalmaciji opšti maternji, a za sve vreme postojanja Akademije "nikad se nije čula ni objavila reč o hrvatskom jeziku u njoj." (str. 13.) Negde u isto vreme Modrušić je napisao traktat u kome je naveo: "Upitaš li tako kojom prilikom staro ili mlado, osim vojakah, koji su eto u najnovije doba po vojnah zapoviedih itd. od poglavara hrvatskome privikli, kojim jezikom govori, odreći će ti: rackim ili slavonskim. A pokrstiš li ga sam onim, nadne te s istim i s istoimenoga mu zemljišta izsmijehavati i glasu na ruglo izmetati." (str. 14.) Kako Kostić komentariše, "oni su dakle, svoj jezik nazivali srpskim (rackim) ili slavonskim. Samo su isluženi vojnici kazali kad-tad da govore hrvatski, jer su na vojsci tako instruirani. Ako bi inače neko drugi to kazao svet bi ga izvrgao ruglu." (str. 14.)

Kostić navodi i spise profesora Univerziteta u Budimu i katoličkog sveštenika, inače pesnika i arheologa Slavonca Matije Petra Katančića, koji je krajem XVIII veka pisao: "Hrvati – ovo pričam po svom znanju – nas Trace (Race) i Ilire, koji se od njih u dijalektu znatno razlikujemo, zovu sve Vlasima." (str14.)

Znači, Vlasima je nazivan svaki štokavac, bez obzira da li je bio pravoslavac ili katolik: "U istoj knjizi (budimsko izdanje 1778.) piše Katančić da Crnogorci, Srbijanci, Bošnjaci i Srbi u Ugarskoj govore istim jezikom kojim i Dalmatinci, a da se od Hrvata razlikuju (str. 108.)." Nije nimalo slučajno što Vatroslav Jagić za kajkavski hrvatski govor kaže da je "pravi jezik koji je u literaturi puna četiri stoleća zauzimao sasvim samostalni položaj." (str. 15.)

Pored Miklošića i Stanko Vraz je 1843. godine pisao da je jedino čakavski pravi hrvatski jezik i da se govori u primorju, zadarskoj oblasti i na primorskim i dalmatinskim ostrvima. I Ivan Broz, poznati filolog, 1886. godine u knjizi "Crtice iz hrvatske književnosti" piše: "Godine 1857. napisao je Đuro Daničić, mimo Vuka najbolji znalac jezika hrvatskoga, raspravu, u kojoj je pokazao razlike između jezika hrvatskoga i srpskog, držeći narečje čakavsko za jezik hrvatski, a narečje štokavsko za jezik srpski, dok mu je narečje kajkavsko bilo osobito narečje jezika slovenskog. Baveći se neprestance oko jezika hrvatskog, taj je veliki učenjak izučio sve pojave jezika hrvatskoga i historiju njegovu, kao niko prije njega."(str.15.)

Fra Grga Martić, čuveni bosanski franjevac, 1858. godine u pismu Društvu srpske slovesnosti kaže da je bosanski jezik srpski, a poznati dalmatinski naučnik Natko Nodilo tvrdio je da su Srbi štokavci, a Hrvati čakavci. I sledbenik Ljudevita Gaja, Fran Kurelac, veliki autoritet u lingvistici, smatrao je da je srpski jezik štokavski, slovenački kajkavski, a hrvatski samo čakavski.Prema Baltazaru Bogišiću moglo se sporiti da li su pravi Hrvati kajkavci, čakavci, ili naseljenici u Ugarskoj i Burgenlandu, ali ih nije ni mogao zamisliti van tih prostora.

Poznati ruski diplomata i istoričar, Aleksadar Fjodorivič Giljferding, u delu "Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji" zapazio je koliko je jaka srpska nacionalna svest kod svih pravoslavnih Srba, bez obzira gde žive, dok za Srbe katoličke vere kaže: "Srbin katolik odriče sve srpsko, pošto je pravoslavno i ne zna za srpsku otadžbinu i srpsku prošlost. Kod njega postoji samo uža provincijalna domovina; on sebe naziva Bosancem, Hercegovcem, Dalmatincem, Slovencem, prema oblasti gde se rodio. On svoj jezik ne zo-ve srpskim, nego bosanskim, dalmatinskim, slovenskim itd. Ako on želi uopštiti pojam o tom jeziku, naziva ga naškim jezikom. On pita na primer strance: "Umijete li vi naški." No koji je to "naški jezik" on ne ume da kaže. On zato ne zna da taj jezik nazove svojim pravim imenom, jer on sam nema opštu otadžbinu, opšte narodno ime, van svoje uže oblasti, u njega je samo jedna otadžbina: Rimokatolička crkva." (str. 17.)

Slično piše i hrvatski filolog Marsel Kušar: "Slovenski srpsko-hrvatski dijalekat koji vlada u Dalmaciji zove se u ustima tamošnjeg naroda hrvatski jezik u celoj severnoj i srednjoj Dalmaciji i na ostrvima tog dela Dalmacije. U južnoj Dalmaciji od Neretve pa sve do kraja, kao i na ostrvima Korčuli, Lastovu, Mljetu i manjim okolo Dubrovnika, katolici odgovaraju kad ih neko pita kako govore samo rečju "naški"... (dok pravoslavni po samom Kušaru, kažu uvek da govore "srpski jezik". (str. 18.) Veći broj autora je pisao kako su Hrvati pre više vekova zaboravili i svoje narodno ime, izgubili istorijsko pamćenje i ostali bez narodne svesti. Između dva rata hrvatski političar i publicista Milan Banić pisao je: "Ne samo da su Srbi prodrli u najzapadnije delove Hrvatske, nego je srpstvo dalo hrvatstvu nov priliv svježe krvi, unijelo mu je u mentalitet dio svoje tvrdoće i svog aktivizma, oslobodilo hrvatsku narodnu dušu nametnulo hrvatstvu svoj govor, svoju narodnu pjesmu, dobrim djelom svoje običaje i navike." (str. 18.)

I strani autori iznose slične stavove. Tako, na primer, nemački slavista iz prošlog veka Ernest fon Eberg piše da se srpski jezik govori širom Srbije, Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Dalmacije, Slavonije i istočnog dela Hrvatske, dok Rudolf Rost piše da se hrvatski jezik govori samo u zagrebačkoj, križevačkoj i varaždinskoj županiji i da je mnogo bliži slovenačkom nego srpskom. Slično su mislili Johan Kristijan fon Engel, Ludvig Albreht Eberhardi i Nikola Tomazeo. A u knjizi "Dubrovačka književnost" dubrovački katolički kanonik dum Ivan Stojanović ističe: "Poznati povjesničar Engel kori Zlatarića što jezik Dalmacije zove hrvatskijem, te kaže da je to posve krivo, pošto je taj jezik čisto srpski, a da se ime hrvatsko spominje samo radi toga, što je Dalmacija bila neko vrijeme u političkijem svezama s Hrvatskom radi Ugarske." (str. 21.)

Do ilirskog preporoda Hrvati uopšte nisu imali nikakav književni jezik, a bilo im je vrlo nejasno šta je to uopšte hrvatski jezik, ali ni jedan jedini autor nije štokavski smatrao hrvatskim, nego isključivo srpskim jezikom. Svi istorijski dokumenti svedoče da su sve do XVII veka svi štokavci sebe nazivali Srbima, a čakavci Hrvatima. Tek u XVII i XVIII veku katolički autori pokušavaju zamagliti suštinu srpskog jezika nazivajući ga ilirskim ili slovenskim. S druge strane, u XIX veku, kad se već razmahao ilirski preporod, veći broj evropskih slavista je hrvatski jezik smatrao za jedan od dijalekata srpskog, poput Miklošića, Leskina, Frederika Gustava, Ajnhofa, Johana Severina Fatera, Rozena Fridriha, Karla Brukmana, Viginda ili Pjera Larusa. Čini nam se, sve u skladu s onim što stoji u Rečniku italijanskog jezika Nikole Tomazea: "Srpski jezik... je jedan od četiri idioma, ne dijalekta slovenskih naroda... Govori se u Bosni i Hercegovini, Zagorskoj Dalmaciji i u Srbiji. Hrvatski dijalekat, kao i njihova rasa samo su degeneracije." (str. 27.) Vidi: Nicolo Tommaseo, e Bernardo Bellini – Dizionario della lingua italiana. Vo -lume ljuinto , s.v. Torino 1929, gde stoji: "Il dialetto croato, comme razzala, e una de-generazione."

Zašto je hrvatski jezik istorijski bio osuđen na propast? Za razliku od Srbije i Bugarske, gde je narodni jezik bio opšteprihvaćen i od feudalne gospode, a slovenski jezik postao i jezik bogosluženja i književnog stvaranja, u srednjovekovnoj hrvatskoj državi latinski je bio isključivi službeni jezik, tako da za dvesta godina postojanja Hrvatske, od Ljudevita Posavskog do Petra Svačića, nije ostao nijedan pisani trag na slovenskom jeziku, čak ni natpis uklesan u kamenu. Po gubitku državne samostalnosti ugovorom Pakta konventa iz 1102. godine do početka XIX veka latinski je takođe bio jedini zvanični jezik, a kada je na Požunskom saboru cele Ugarske, 1805. godine, doneta odluka o obaveznosti mađarskog jezika, Hrvatski sabor je izrazio neslaganje, zahtevajući da se zadrži latinski jer su, kako piše Ferdo Šišić, "na ovom jeziku – koji je isto tako starodrevan kao i ovo kraljevstvo i njezin ustav, napisani svi zakoni i zapisnici, a kad bi se ukinuo, onda bi propala i kultura i narod, koji ne bi konačno više razumijevao svojih prava i zakona." (str. 35.) Ali je ipak Hrvatski sabor 1827. godine doneo odluku da se mađarski jezik kao obavezan uvede u sve hrvatske škole, da bi ga deca svaki dan učila.

a) Stranci vođe ilirskog pokreta

Nemački publicista Gilberd in der Maur pisao je uoči drugog svetskog rata: "Srpska raja nije preuzela jezik osmanlijskih gospodara. Drukčije je bilo u hrvatskim i slovenačkim predelima. Tu je "obrazovani" govorio nemački, latinski, čak i madžarski. Za narod i za narodni jezik nije se nimalo starao gornji sloj ograničen na strano dvorsko plemstvo."(str. 42.) Hrvatski jezik je vekovima toliko zapostavljan da je pao u zaborav, upečatljivije nego što se to desilo Škotima, Velšanima ili Ircima. Zato se predvodnicima ilirskog preporoda činilo lakšim da gotov i razvijen tuđi književni jezik, srpski, prihvate i kao svoj. To je delovalo toliko groteskno da je, 1852. godine, Antun Mažuranić pisao: "Najugledniji naši ljudi nisu mogli skladno i uglađeno ni deset reči progovoriti našim jezikom... Još prije nekoliko godina skoro nitko nije znao za stariju dubrovačku literaturu, i tko je što znao, ne mogaše je razumeti. Većina učenih Hrvata nije ni znala da su Hrvati, a i oni koji su se držali za Hrvate nisu htjeli Hrvata iz drugog kraja priznati za Hrvata." (str. 44.)

Pre ilirskog preporoda srpski, štokavski jezik nije govorio nijedan Hrvat, ali su govorili Srbi katolici. Predvodnici ilirizma iz političkih razloga nisu hteli da taj jezik nazovu srpskim, ali im se činilo neprimerenim da ga predstave kao hrvatski, pa su pribegli neverovatnoj mimikriji predstavljajući se pripadnicima izumrlog balkanskog naroda – Ilirima. Činilo im se zgodnim da pod pojam ilirstva podvedu i Hrvate i Srbe, pretendujući da pre svega definitivno odnarode katoličke Srbe. Vođe ilirskog preporoda su "bili uglavnom stranci; glavni akter, Ludvig ("Ljudevit") Gaj bio je Nemac, rođen u Hrvatskoj sa maternjim jezikom nemačkim (tek mu se otac doselio u Hrvatsku)." (str. 45.) Gaj potpuno otvoreno 1846. godine govori o onome što je postigao. "Sav svet zna i priznaje da smo mi književnost ilirsku podigli; nu nama još iz daleka nije na um palo ikada potvrditi da to nije srpski već ilirski jezik; pa se ponosimo i hvalimo Bogu velikom što mi Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo." (str. 46.) Iskreno je žalio što

Pavle Riter Vitezović svoju osmotomnu srpsku istoriju nije napisao na narodnom, srpskom, nego na latinskom jeziku. Polemišući sa Antom Starčevićem, Ljudevit Gaj dalje ističe: "Kako da se prepiremo što je kod Srbljah narodno, što li nije; kod Srbljah, kod kojih je od oltara do čobana ništa biti ne može što ne bi narodno bilo. Kod Srbljah, od kojih mi jezik u svojoj mudrosti i u svom bogatstvu, i običaje u svojoj izvrsnosti i čistoći učiti moramo ako hoćemo da ilirski život obnovimo." (str. 46.)

Glavni Gajev saradnik Ivan Derkos bio je još otvoreniji u pogledu jezičkih i pravopisnih reformi iliraca pa je 1832. godine pisao "da će Hrvati s takvim jezikom sebi privući Srbe, i to ne samo one u Ugarskoj (Vojvodini), nego i one on kraj Save (u Srbiji), jer njihov jezik neće se razlikovati od ovoga skupnoga jezika triju kraljevinah (tj. Hrvatske, Slavonije i Dalmacije)." (str.46.) Hrvatski istoričar teolog Šime Ljubić pisao je u isto vreme: "Današnji Hrvati, kojih nema mnogo, na Gajev poziv odlučno odstupiše od svoga (jezika) pomešanog poriekla... te su ozbiljno poprimili takozvane srbske načine i oblike jezične... do ciepa u učenju i u javnom životu." (str. 47.) Nešto kasnije, 1885. godine Ignjat Veber-Tkalčević je na skupštini "Matice Hrvatske" izjavio "kako neki hrvatski pisci sve to više prianjaju uz način pisanja koji se obično zove srpski", a to je štokavština, i da on taj isti jezik naziva i hrvatskim samo zato što njime danas govore i neki Hrvati." (str. 48.)

Uoči Prvog svetskog rata, hrvatski publicista Milan Marjanović je pisao: "Gaj je morao da veoma oprezno i kontrolisano postupa, da ne izgubi uopšte mogućnost svakog rada. On je najpre zaveo jedinstveni fonetski pravopis za latinicu. Prve godine je pisao tim pravopisom, ali kajkavskim narečjem, jer je znao da mu treba u prvom redu pridobiti Hrvate iz staroga hrvatskoga Provincijala. Već druge godine zavodi Gaj u novine i literaturu štokavštinu. Kroz dve godine hteo je da otpočne sa štampanjem novina latinicom i ćirilicom, pa da onda preuzme za zapadni deo naroda samo ćirilicu. Ovaj plan nije uspeo naročito zato, jer je bečka cenzura zabranila štampanje ćirilicom, a Gaj nije mogao da zbog toga upropasti celo započeto delo narodnog buđenja, da se zameri Beču, pa da izvrgne celi zapadni deo naroda madžarizaciji, a onaj deo koji bi se eventualno posle priključio Srbima da dovede do položaja u kojem su se našli i ugarski Srbi." (str. 49.)

Pred Drugi svetski rat drugi značajni naučnik, Vladimir Dvorniković piše: "Kajkavski Zagreb postao je fanatičnim čuvarom klasičnog, Vukovog, hercegovačkog jekavskog govora, onog istog za koji pravi kajkavac nema ni trunke urođenog osećanja i sluha." (str. 49.) Početkom XX veka hrvatski književnik Ivan Krnic se javno zalagao da Hrvati usvoje i ekavicu, a dalmatinski hrvatski političar dr Josip Smodlaka je pisao da su samo jedna tridesetina Hrvata, dakle tri do četiri procenta, rođeni ijekavci.

b) Hrvati su veštački narod

Politički ciljevi iliraca su bili usmereni na okupljanje starih hrvatskih zemalja u kojima se vekovima vršila kompletna izmena etničke strukture stanovništva. Hrvati su iz Dalmacije, Bosanske Krajine i Slavonije odlazili daleko na sever, a ova područja su postepeno naseljavali Srbi, a mnogi od njih su se odnarođavali prelazeći u katoličanstvo jer se srpska nacionalna svest čuvala samo u okvirima razbijene i pocepane, ali duhovno očeličene i nepokolebljive Srpske pravoslavne crkve. Kada je carskim proglasom 1843. godine zabranjen ilirski naziv, bili su već stvoreni svi uslovi da se ilirizam pretoči u hrvatstvo i da se sistematski svi Srbi katolici uguraju u hrvatski nacionalni korpus. Današnji Hrvati su očigledno, potpuno nov, veštački narod, sačinjen od odnarođenih Srba, i imaju veoma malo zajedničkog sa izvornim Hrvatima, zapravo u onoj meri u kojoj danas rođeni čakavci i kajkavci procentualno učestvuju u ukupnom broju hrvatskog stanovništva.

Dubrovački knez i istaknuti srpski intelektualac svoga vremena, Medo Pucić, pisao je 1867. godine u italijanskom časopisu "Nova antologija" da "ako je narečje dovoljno da obelodani jedan narod, onda Sloveni Hrvatske i Slavonije pripadaju srpskoj grani u Slavoniji i Vojnoj Krajini, a kranjskoj grani u Civilnoj Hrvatskoj. Ali su Hrvati, formulisavši svoje poglede na budućnost, primili srpski jezik kao zvaničan, srpsku literaturu kao svoju, srpsku zemlju kao svoju rođenu, obeležavajući ih samo hrvatskim imenom." (str. 55.) Drugi veliki dubrovački Srbin i katolički sveštenik Ivo Stojanović piše 1900. godine: "Nijesu li pripoznali i sami veliki književnici hrvatski, kao Broz, Gaj, Preradović, Mažuranić i dr., što se tiče jezika književ-noga, da im se treba obrnuti na srpske izvore, a nadasve na književnost dubrovačku, koja je prvorođena kći srpska". (str. 55.) Srpski katolički književnik iz Zadra Marko Car, 1890. godine, isticao je, pišući na italijanskom jeziku studiju o slovenskoj literaturi i umetnosti: "Ilirski jezik, pre toga razbiven u različitim anarhičnim dijalektima, maltretiran sa pet ili šest rogastih ortografija, identificirao se sa suštinskim-toskanskim među slovenskim jezicima – koji se danas govori u Beogradu, Dubrovniku, na Cetinju." (str. 55-56.) Carev prijatelj i politički predvodnik primorskih Srba Sava Bjelanović je pisao da je "Hrvat Gaj dobivao pomoći u Beogradu 1848. godine i od strane Srba zajmio srpski jezik i prenosio ga u svoj Zagreb. Pa i sad Beograd je darovao Zagrebu svoga Daničića, koji piše monumentalni "Rječnik", koji jedino za ljubav slozi, a protiv naučne istine i svog uvjerenja, nazivlje srpski jezik i hrvackijem. Pa i sad hrvacki spisatelji moraju učiti jezik na srpskoj knjizi, a "Matica Hrvacka" moraće prije ili poslije prečišćavati svoje knjige – prepune puste smjese i njemačke natege, zagrebačke slovenštine i nerazumljive krparije novijih riječi – na srpskoj njivi. (str. 56.)

Dr Milovan Milovanović, profesor Beogradskog univerziteta i predsednik srpske vlade, u studiji "Srbi i Hrvati" iz 1895. godine isticao je: "Razumevši dobro da Hrvati u prilikama koje ih okružuju ne mogu imati dokolice za stvaranje samostalnoga književnoga jezika, i da je takav samostalni hrvatski jezik, i kad bi se baš uspelo sa njegovim stvaranjem, ne bi imao potrebnih pogodaba da održi trajno svoj samostalni karakter, Ljudevit Gaj i njegovi drugovi odlučili su se usvojiti u celini srpski književni jezik za književni jezik hrvatski." (str. 56-57.) I zemunski prota Dimitrije Ruvarac, brat čuvenog istoričara arhimandrita Ilariona, u knjizi "Evo, šta ste nam krivi" 1895. godine iznosi da su "današnji Hrvati, tj. "kajkavci" i "čakavci" koje mi jedino za prave današnje Hrvate držimo, mada su prvi više Hrvato-Slovenci, i Hrvato-Kranjci, nego čisti Hrvati, uzeli za svoj književni jezik, srpski jezik." Oni se bitno razlikuju od Srba katoličke vere koji se sad proglašavaju, a i sami sebe smatraju Hrvatima, "mada to u samoj stvari nisu, i koji su sebe izodavno zvali: Šokcima, Slavoncima, Dalmatincima, Bosancima." (str. 57.)

v) politički ciljevi ilirizma

I veliki srpski pesnik Jovan Dučić pisao je 1942. godine u Čikagu da se Ljudevit Gaj zaneo srpskim jezikom, narodnim ustankom i Vukovim reformama, pa se u svemu rodila "ideja da bi trebalo i Hrvati da uzmu srpski književni govor za svoj književni jezik, znači po obrascu Vukovih narodnih pesama. Hrvatski jezik bio je u Zagorju kajkavski, a po ostrvima čakavski, Gaj smisli stoga da Hrvati prihvate srpsku štokavštinu. Tim govorom su se već služili i Dalmacija i Slavonija, zato što su ih Srbi naseljavali kroz nekoliko poslednjih stoleća. Ovo prihvatanje srpske štokavštine, mislio je Gaj, ujedinilo bi hrvatske krajeve. A kako je i cela Dubrovačka književnost pisana na srpskoj štokavštini isto onakoj na kakvoj su pisane srpske pesme, usvajanje srpskog književnog jezika značilo bi anektirati Dubrovnik za Hrvatsku, a ne ostaviti ga Srbima... Ovo je glavno delo ilirizma" (str. 58-59.)

Dučić je u potpunosti prozreo hrvatsku književno-jezičku politiku. "Da ne bude nikakve zablude, potrebno je reći da Hrvati nisu bez velikih duhovnih razloga izvršili ovaj moralni preporod, uzimajući tuđi književni jezik za svoj sopstveni (što je nesumnjivo bez primera slučaj među narodima). Na kajkavskom govoru (kojega opet Slovenci smatraju svojim narodnim jezikom) nisu Hrvati ništa važno napisali. Na čakavskom govoru koji se jedini u filologiji smatra neosporno i isključivo hrvatskim, nisu mogli otići daleko, jer on nije pokazivao mogućnost da se dalje razvije." (str. 59.)

Najveći hrvatski filolog, Vatroslav Jagić, u knjizi "Spomeni mojega života", objavljenoj u Beogradu 1926. godine čudi se Srbima koji su negodovali povodom hrvatskog prihvatanja srpskog jezika kao svog književnog, sledećim rečima: "Samo se po sebi razume da mi je bilo smešno kad se sa srpske strane prigovaralo Hrvatima (upravo Ilircima među 1834-1848) da su nepravedno sebi prisvojili srpski jezik kao književni – mesto da se vesele toj koncentraciji, koju je inače kod Iliraca pobudila i podupirala dubrovačka kultura." (str. 59.) Međutim, Jovan Dučić nije bio nimalo naivan. "Treba dobro znati da je štokavština srpska trebala da ubrzo zatim posluži Hrvatima ne samo da imadnu jedan lep i logičan jezik, nego i da se postepeno pomoću njega okupe i svi drugi štokavci, znači Srbi, oko Zagreba, kao glavnog štokavskog kulturnog centra... Dokaz što je već odmah jedan poznati Ilirac, Ivan Derkos, tražio otvoreno takvo grupisanje sviju štokavaca oko svog kulturnog centra u Zagrebu. A stari grof Janko Drašković je u taj krug oko Zagreba naročito pozivao Bosnu, ne pominjući međutim Srbiju, niti ijednu drugu štokavsku pravoslavnu zemlju." (str. 60.)

Srpski emigrant sa Korduna Branko Mašić je, 29. januara 1950. godine, u "Kanadskom srbobranu" na jezgrovit način objasnio pozadinu ovog istorijskog galimatijasa raskrinkavajući austro-latinsku najamničku ulogu i jezuitske metode Ljudevita Gaja, Janka Draškovića, Franje Račkog i biskupa Josipa Juraja Štrosmajera koji su preuzimali srpski jezik da bi oteli narodno blago i kulturne tekovine kao podlogu svom prozelitskom projektu. "Hrvati su Zapad, Evropa, Austrija, Vatikan, tisućljetna kultura". A Srbi su Istok, Poluazijati, Vizantinci (u najgorem smislu: otprilike kao Cigani), turska raja, Balkanci, divljaci. Još k tome otpadnici "jednospasavajuće" hrišćanske vere, nevernici, šizmatici. I sad ako se što od vrednosti ili dobra našlo kod te "grčkoistočnjačke bagre", to je kao kad divljak slučajno naiđe na dragi kamen. On će ga dati trećem čoveku koji ga sretne budzašto, ili će ga odbaciti. Zato je sveta dužnost "tisućljetnog" "kulturnog" naroda da oduzme divljaku to čemu on ne zna vrednosti i ne ume iskoristiti kako valja. Prema tome, oni ga samo udostojavaju i čine milost tome divljaku, a čovečanstvo zadužuju, preuzimanjem tog jezika srpskog, koga onda, dabome s "punim" pravom i "visokom" samosvešću, proglasuju samo – hrvatskim. Otuda ono upravo mahnito megalomanstvo i šovinističko njihovo tvrđenje, javno po novinama, da su Srbi Hrvatima ukrali njihov – hrvatski jezik. !!!" (str. 61.)

I stranim naučnicima odmah je bila jasna suština ilirskog preporoda. Tako u drugoj polovini prošlog veka rusko-poljski slavisti Pipin i Spasevič u svojoj istoriji slovenskih književnosti pišu: "Hrvatski pisci, među kojima je u prvoj liniji Ljudevit Gaj delovao, uzeše kao književni jezik dijalekat u kome se stara zapadno-srpska kultura razvijala i čija delotvornost postiže veliki značaj za celo srpstvo na zapadu i istoku. Specifični hrvatski dijalekat bio je prepušten svojoj sudbini i retko kad izađoše u njemu knjige za običan svet." (str. 62.) Nešto kasnije, veliki ruski slavista Platon Kulakovski u knjizi "Ilirizam" piše: "Vođi književnog preporoda te narodnosti odrekli su se da obrađuju i razvijaju svoje lokalno narečje i primili, istina srodno i blisko, no ipak tuđe narečje, koje se znatno razlikuje od svoga sopstvenog i rodnog narečja, narečje susedne narodnosti, i to u ime književnih i političkih zadataka." (str. 63.) Na istu temu piše i ruski slavista Pjotr Aleksijevič Lavrov 1909. godine:

"Ne sme se ispustiti iz vida, da iako su Hrvati primili kao književni jezik štokavsko narečje srpskog jezika, njegov južni hercegovački govor, ipak se njihov književni jezik razlikuje od srpskoga. U njemu ima mnogo izraza koje Srbi ne upotrebljavaju, teži stil, mnogo skovanih, veštačkih reči." (str. 63.) I bečki etnograf Fridrih Samuel Kraus zaključuje 1908. godine: "Kad se danas govori o hrvatsko-srpskom ili srpsko-hrvatskom jezikom odn. literaturi, pod tim treba razumeti slovenski dijalekat srpskog plemena i književnost sastavljenu na tom dijalektu." (str. 64.) Češki slavista Gerhard Gazeman, pišući o karakterologiji Srba i Hrvata i ilirskom preporodu, zaključuje: "Bez dubokog uticaja dinarskih sunarodnika, čiji su pisani jezik i opštu političku ideologiju Hrvati preuzeli, ovaj razvitak ne bi, razume se, bio moguć". (str. 64.) Poznati bečki istoričar i arheolog Feliks Filip Kanic 1868. godine objavio je knjigu "Srbija", u kojoj je istakao: "I Hrvati su, otprilike pre 35 godina, mesto njihovog narodnog dijalekta, podigli srpski jezik na svoj pisani jezik." (str. 64.) U takvim konstatacijama ne zaostaje ni italijanski slavisti Domeniko Ćiampoli, koji u knjizi o slovenskoj literaturi konstatuje da "Zagreb... postaje centar ilirizma, koji ima za cilj da probudi narodno-slovensku svest, da prisvoji srpski kao zajednički jezik." (str. 65.)

Francuski slavista Selest Kurijer objavio je, 1879. godine u Parizu "Komparativnu istoriju slovenske književnosti" i u njoj, između ostalog, naveo: "Videlo se da pravi hrvatski dijalekat nije imao literature i nije mogao imati budućnosti, jer on nije reprezentirao nikakav vitalni interes. Tek od godine 1830. porađa Hrvatska nov književni život koji preporađa tu zemlju, pa i okolne Slovene, jer se zasniva na nacionalnosti u zajednici interesa. Ovaj preporod je izazvan primanjem ("adopcijom") srpskog jezika, koji je bio proizveo tako lepu klasičnu književnost. Ta adopcija istera Hrvate iz izoliranosti, na koju ih je bila osudila upotreba njihovog lokalnog, slabo razvijenog idioma; i ta adopcija ih je postavila u zajednicu ideja sa Srbima Dalmacije, koji su se mogli s pravom ponositi da imaju bogatu klasičnu književnost." (str. 65.) Kurijer govori i o dokazima da Ljudevit Gaj nije rukovođen nikakvim patriotizmom, već uputstvima kneza Meterniha koji se suprostavljao naraslom mađarskom nacionalizmu i samosvesti, njihovom odbacivanju latinskog kao službenog jezika i uvođenju mađarskog na svim teritorijama koje su bile pod njenim suverenitetom u trenutku ulaska u carskokraljevsku uniju sa Austrijom, što znači da su te pretenzije obuhvatale teritoriju i Hrvatske i Slavonije.

U Parizu je, 1878. godine, Jelisej Rekli objavio "Univerzalnu geografiju", u kojoj je naveo da su Hrvati "usvojili srpski kao narodni jezik, jer se njihov sopstveni idiom razlikuje samo provincijalizmima bez važnosti, a takođe i pod pretežnim (preponderatnim) uticajem srpske književnosti." (str.66.) Kostić ističe da takvo mišljenje nije trenutno samo u autorskim radovima, nego i u svim enciklopedijskim izdanjima, navodeći primer najboljeg nemačkog predratnog leksikona "Brokhaus" u kome je navedeno: "Otkad je u XIX veku cela hrvatska govorna oblast primila srpski dijalekat kao pisani jezik, ostaje samo različan alfabet jedina razlika između "hrvatskoga" i "srpskoga." (str.66) Mnogi srpski književnici su blagovremeno shvatili političke ciljeve

ilirizma i odbacili ga kao varijantu kojoj bi prineli napokon probuđeno Srpstvo u romantičarskom nacionalnom zanosu. Hrvati nisu dugo insistirali na ilirskom preporodu. Okončali su ga kao prvu, uspešno realizovanu fazu i po nalozima svojih spoljnih mentora okrenuli su se jugoslovenstvu, a tu podvalu, nažalost, Srbi nisu na vreme prozreli, pa ih je skupo koštala.

g) Ruženje jezika

Kakve su političke posledice ilirskog pokreta, a pre svega jugoslovenstva, možda najupečatljivije svedoče reči doktora Juraja Krnjevića iz 1955. godine: "Pre jedno 120 godina Hrvatska je bila vrlo malena. Zagorje i okolina, to je bila Hrvatska... Onaj kraj gde se govori "kaj" to je bila Hrvatska." (str. 75.) I kad su srpski jezik preuzeli, Hrvati su se sistematski trudili da ga pokvare." Poznata je stara hrvatska manija da strane reči zamenjuju "hrvatskim". Pri tom su ne samo stvarali nakaradne reči, kojih ne samo da u narodu nema, nego su narodu potpuno tuđe, već su i smisao stranih reči izokretali. Tako na primer oni skoro jedini za univerzitet kažu "sveučilište", a to je greška i besmislica. Reč univerzitet je ispočetka označavala "univerzitas", tj. zajednicu docenata i studenata, nastavnika i đaka, što je u korporativnoj i esnafskoj zajednici imalo javno-pravni značaj. Hrvati su mislili da to znači ukupnost znanja. Ceo svet kaže telegram, oni brzojav. Mesto taksa kažu pristojba, mesto marka govorili su biljega itd. Naročito su u svojoj "slobodnoj" i "nezavisnoj" državi bili počeli "purifikaciju" reči i to purificiranje od srpskoga ali i inostranoga, internacionalnoga izražavanja. Tako su radio nazvali bili krugoval, propagandu promidžba itd. Nisu hteli ni nemačke reči, čak ni onda kad je sva njihova inteligencija bolje nemački govorila nego "hrvatski", pa su kazali "bečki odrezak", mesto šnicla, "tucipukovnik", mesto "šlagoberst". (str. 77.) U početku ukradeni jezik Hrvati nisu nazivali hrvatskim nego ilirskim, našim ili slavonskim, pa onda jugoslovenskim, ali kako primećuje Ruvarac, "kad uvideše da Srbi neće ni taj naziv za svoj da usvoje, a oni onda udariše u tvrdnju da je hrvatski i srpski narod po jeziku jedan narod, te da je svejedno reklo se srpski ili hrvatski, i ispočetka počeše pisati i govoriti "hrvatsko-srpski" ili "hrvatski ili srpski jezik", a od dužeg vremena ostaviše se i toga naziva, te sad govore i pišu da u Trojednici živi sam Hrvat i da po tome u njoj nema drugog doli hrvatskog jezika." (str. 82.)

U ovom našem vremenu, to idejno i politikantsko zamešateljstvo je dovelo do krajnje paradoksalne i apsurdne prakse, a krajnji zaključak Laze Kostića tek je dobio na aktuelnosti: "Iako su usvojili srpski jezik (štokavski-ijekavski dijalekat) za svoj književni jezik, Hrvati se s njim nikad nisu srodili, nikad nisu shvatili duh jezika ni stekli osećanje jezika. Sem toga, nešto iz neznanja i naviknutosti na tuđinštinu, a nešto iz težnje da svesnim izvrtanjem na silu stvore "svoj sopstveni jezik" Hrvati su, u stvari, tokom vremena stvorili jednu nakaradnu verziju srpskog jezika koji su utoliko više iskvarili što su na njega primenili nemačku sintaksu i duh jezika. Tako je, bukvalnim prevođenjem sa nemačkog jezika na iskvareni srpski jezik, postao današnji hrvatski jezik. Otuda je u hrvatskom govoru, književnosti, štampi itd. stvoren jedan teško razumljiv i shvatljiv jezik koji predstavlja pravu nakaradu i pruža obilje materijala onima koji su raspoloženi za šalu i pri tako žalosnim rezultatima unakarađivanja srpskog jezika." (str. 88.)



Biografija

Prof. dr Lazo M. Kostić rođen je 15. marta 1897. godine u selu Krtole kod Kotora, u Boki, u svešteničkoj porodici koja pripada uglednom bratstvu Plamenac. Šestogodišnju osnovnu školu je završio u rodnom mestu, a prva četiri razreda klasične gimnazije u Kotoru i Zadru, da bi zbog nacionalističkog delovanja i suprostavljanja austrijskoj antisrpskoj politici bio izbačen iz svih škola. Gimnazijsko školovanje je nastavio na Cetinju, a okončao u Sremskim Karlovcima. 1919. godine se upisuje na beogradski Pravni fakultet i kao odličan student je diplomirao. Kao državni stipendista, na Ekonomskom fakultetu u Frankfurtu na Majni 1923. godine odbranio je doktorsku disertaciju iz javnog prava. Ubrzo je odbranio i drugu doktorsku tezu "Parlamentarni izbori i statistika". Neko vreme je radio kao sekretar Državne statistike, od 1926. godine izabran je za vanrednog profesora javnog prava i statistike na subotičkom odseku beogradskog Pravnog fakulteta, a 1938. godine postao je redovni profesor beogradske Ekonomsko komercijalne visoke škole. Aprilski rat 1941. godine zatekao ga je na funkciji dekana. Objavio je veći broj naučnih i stručnih radova, a posebno su mu značajni udžbenici Administrativnog prava u tri toma, Ustavnog prava i Statistike. Bio je istaknuti član Radikalne stranke.

Pod nemačkom okupacijom 1. maja 1941. godine Lazo Kostić prihvata položaj komesara za saobraćaj u Komesarskoj upravi okupirane Srbije, ali 21. juna ispoljava veliku ličnu hrabrost podnoseći ostavku u znak protesta što nemački okupatori ne sprečavaju hrvatski genocid nad srpskim narodom. Smatrao je da okupatoru treba pružiti pasivan otpor, ali se ubrzo povezao sa pokretom otpora generala Draže Mihailovića i pred kraj rata pristupio njegovim oružanim formacijama, uprkos lošem zdravstvenom stanju usled ozbiljnog srčanog oboljenja. Pod okupacijom nije imao nikakvog zaposlenja i svoju porodicu je izdržavao isključivo prodajom svoje imovine.

Sa nekoliko svojih saboraca pred kraj rata je izbegao u Italiju, a odmah zatim u Švajcarsku, gde je ostao do kraja života, izdržavajući se fabričkim radom i trpeći raznorazna poniženja i šikaniranja. Državljanstva svoje zemlje se nikad nije odrekao, a kad je stekao izbeglički status i redovne mesečne prihode od pedeset dolara, s fanatičnim žarom se latio naučnih istraživanja, prekopavanja po ciriškoj biblioteci i pripremanja ogromne naučne građe za čitav niz knjiga sa nacionalnom problematikom. Mnogi emigranti su mu pomogli u štampanju dela ili prikupljanju novina, časopisa i knjiga. Nikada nikakve zarade nije imao. Sve što bi stekao izdavanjem jedne ulagao je u naredne publikacije, a lično živeo krajnje asketski. Pretpostavlja se da je objavio više od dve hiljade članaka u raznim emigrantskim listovima, mahom u "Kanadskom srbobranu", "Bratstvu" iz Toronta i "Slobodi" iz Čikaga.

Sigurno je da nikada niko u celokupnoj srpskoj istoriografiji nije prikupio toliko naučne građe kao profesor Kostić, koji je lično prevodio tekstove iz nemačke i italijanske literature, insistirajući na strogoj autentičnosti izvornika i preciznosti navoda. I oni koji su ga najžešće po novinama napadali nisu mogli da ospore verodostojnost argumenata. U poznim godinama živeo je u staračkom domu, ali do zadnjeg daha je pisao. Umro je 27. januara 1979. godine.

http://govori.tripod.com/kradja_srpskog_jezika.htm

Quote from: Гражданка Шульц on 22-03-2018, 21:04:38
Ja čujem sovrenti.

Quote from: scallop on 02-04-2018, 14:22:29
has forgotten :mrgreen:

Quote from: Гражданка Шульц on 02-04-2018, 14:34:14

Quote from: scallop on 02-04-2018, 14:22:29
has forgotten :mrgreen:

Ne može "has" kad mu prethodi "seems to"  :mrgreen:

već imate glagol seem u prezentu za 3. lice jednine

bez konstrukcije seem to, imali bi has + glavni glagol u pp za 3. lice jednine (present perfect)

Quote from: PizzobattoProsto ne znam kako se slažu vremena u rečenici

Quote from: tomat on 02-04-2018, 15:38:08
Bome, urednici sve ređe prihvataju slabije znanje engleskog. Umeju da zamere i ako mešaš britiš ingliš i Amerikanki ingliš. Zato u ekipu jednog nejtiv spikera, ili nejtiv spikeru na prufriding.

Dve stvari. Dešavalo se da mi stigne recenzija u kojoj kažu da treba da opravim jezik, a recenzija na gorem engleskom no što je rad. I, kad vide da rad stiže iz Kine, bez obzira ko ga je pisao, odma kažu da treba da se popravi engleski. Tako se desilo i kolegi koga sam posetio u Kini jesenas, vratiše mu rad sa porukom da popravi engleski pre nego što ga pošalju na recenziju, a ovom u ekipi dva nejtiv spikera, englez i amerikanac (ovaj kolega nemac). Isti rad podneli na isto mesto sa komentarom da su popravili engleski, poslat na recenziju bez problema.

QuoteOva rečenica je suviše prefinjena u odnosu na ostatak teksta, skoro da mora sve da mijenja

Quote from: Mica Milovanovic on 03-04-2018, 09:02:37

QuoteOva rečenica je suviše prefinjena u odnosu na ostatak teksta, skoro da mora sve da mijenja

a dizvadis koji maron iz pdze i platis translation?

Quote[ko su zombiji u čitavoj priči?