• Welcome to ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara....

The Crippled Corner

Started by crippled_avenger, 23-02-2004, 18:08:34

Previous topic - Next topic

0 Members and 12 Guests are viewing this topic.

Da li je vreme za povlacenje Crippled Avengera?

jeste
43 (44.8%)
nije
53 (55.2%)

Total Members Voted: 91

Voting closed: 23-02-2004, 18:08:34

crippled_avenger

 Erotski triler kao jedan od temeljnih žanrova američkog filma druge polovine osamdesetih i prve polovine devedesetih, uz neke druge kao što su policijski akcioni filmovi, više postoji izvan Holivuda, u prostoru striminga i fizičkih formata nego bioskopa.

Tako žanr u kome su Paul Verhoeven i Joe Ruben snimili neke od najboljih američkih filmova svih vremena danas primarno postoji u sferama produkcije televizijske kuće Lifetime koja se obraća ženskoj publici i koja je gurnula ovaj format u smeru chick flicka pa na nivou zapleta i junakinja i chick lita, u bukvalnom smislu.

Dok je erotski triler devedesetih bio erotski baš po tome što je bio unisex, mada obično snimljen iz vizure muških autora i samim tim male gazey, ali sa publikom koju su činila oba pola, danas je on mahom usmeren prema ženskoj publici. Tako i uspešniji primeri takvih filmova poslednjih godina dolaze baš iz književnosti više namenjene ženama, i naslova kao što su FIFTY SHADES OF GREY i sl.

Dakle, danas je erotski triler primarno namenjen ženama, možda je jedino tako moguće i snimiti ga da ne bude male gazey i samim tim silovateljski i sl.

Michael Showalter je muškarac ali kao reditelj on se specijalizovao da bude saradnik dominantnih žena, bilo kao lakej Anne Hathaway ili na projektima poput THE DROPOUT Elizabeth Meriwether o sada aktuelnoj Elizabeth Holmes. U tom pogledu, VERITY je njegov do sada i komercijalno ali i umetnički najuspeliji rad.

U svetu Lifetime produkcije ima dosta priča o književnicama koje lako postaju dame u nevolji. Jedan od najpoznatijih naslova govori o spisateljici čija asistentkinja se ispostavi kao opsesivna obožavateljka, i odmah da se razumemo, VERITY snimljen po romanu Colleen Hoover više duguje Lifetimeu nego Catherine Tramell kao glavnoj junakinji književnici iz BASIC INSTINCTa.

Međutim, sa Dakotom Johnson iz SHADES serije, Joshom Hartnettom koji je vraćen u rotaciju kad je malo omatorio i Anne Hathaway u jednoj pokroviteljskoj naslovnoj ulozi koja je dominantna u priči ali nije protaginistična, Showalter uspeva da napravi ipak nešto što je daleko iznad Lifetime filma ali opet nije na nivou klasika iz devedesetih, ali nije ni na nivou do sada najboljeg rimejka tog tipa filma kakav je novi HAND THAT ROCKS THE CRADLE.

Micah Bloomberg je u scenariju sa novi HAND zaista napravio drastičnu stilsku i žanrovsku mutaciju u odnosu na Hansonov original i osavremenio ga, smanjujući klasičnu visceralnu tenziju ali uvodeći neke socijalne prostore nelagode. Nick Antosca, kao pouzdan mahom televizijski žanrovski operativac, od ovog romana koji nisam čitao ali iz kritika sam shvatio koja vrsta "aerodromske knjige" je u pitanju, uspeva da izgradi jedan pre svega no nonsense narativ, i da mu u saradnji sa Showalterom i glumcima da jednu dozu jednostavnosti i koliko je moguće ubedljivosti.

Naravno, ovaj film i kad se jako potrudi da bude jednostavan i ubedljiv ostaje potboiler smešten u veoma povišenom realizmu, međutim, zaista mislim da je Antosca uspeo pre svega ovde da postavi likove i priču koji su konkretni i koliko je moguće u okolnositma ove vrste pulpa konzistentni.

Rekao bih da je kritika sahranila film više iz predrasude prema materijalu nego zato što Showalter, Antosca i glumci nisu uradili skoro sve što je bilo moguće da se VERITY učini ubedljivim a i dalje bude to što jeste.

VERITY ne podiže stvari na nivo kako je Frankelov DEVIL WEARS PRADA digao chick lit, uz pomoć Anne Hathaway, ali svakako pokušava da zauzme slično mesto u okvirima ove nove iteracije erotskog trilera kao chick flicka i u tome delimično uspeva.

* * * / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

Da me ne bi grizla savest, odlučio sam da vidim još ponešto što je režirao Mike Flanagan jer je serija CARRIE zaista bila kvantni skok za ono što sam od njega ranije gledao.

Posle tri filma koja sam gledao ranije, video sam ga kao nekog novog Micka Garrisa čiji je posao da vodi Stephena Kinga na pišanje. Međutim, serija CARRIE me je oduvala u tolikoj meri i delovalo mi je da možda nešto vrhunski još postoji kod njega u opusu.

Pogledao sam film OCULUS, koji ima odličnu podelu, među kojima su Karen Gillan i Brentom Thwaites.

I ovaj film nažalost korespondira sa onim što su mi bili raniji utisci o Flanaganu. Prvo film izgleda vrlo skromno, rekao bih televizuelno u pogledu koncepta. Sama priča je klišetizirana i dobro poznata, razvija se onako kako se očekuje.

Ali, ima i nešto što je neuobičajeno. Film me je veoma podsetio na Carpenterov PRINCE OF DARKNESS, jedan od gorih filmova eminentnih autora koje sam imao priliku da gledam. Nije tu sad samo ta okultna priroda ogledala već i sama dramska postavka u kojoj su glavni junaci statično postavljeni oko okultnog artefakta i vode jedan štelungskrig protiv onostrane pretnje.

Međutim, film ipak ne ide ni konceptualne ni u kvalitativne ekstreme kao Carpenter što svemu na kraju daje određeni osećaj osrednjosti.

Ipak, to klatno osrednjosti u slučaju filma OCULUS na kraju odlazi u jednom izrazito negativnom smeru u pogledu utiska.

* 1/2 / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

Posle BORATa, filmovi koje je Sacha Baron Cohen snimao sa svojim elitnim likovima su bili maltene prestige pictures. Međutim, iako ga je režirao veoma značajni Mark Mylod, prvi Ali G film nije bio takav. I drugi Ali G je nažalost još manje takav. Međutim, čini mi se da je povratak Sache Baron Cohena svom kanonskom liku, ovde urađen veoma površno i slabo za razliku od drugog filma o BORATu koji nije bio ni približno dobar kao prvi, iz puno razloga, među kojima su promene okolnosti, u društvu i kulturi, ali mu se nije mogla osporiti ambicija i doza pažnje u izvedbi.

ALI G: WHO IZ I? nažalost deluje vrlo nemaštovito, prilično rekao bih prazno kad je reč o humoru, gde ne samo da često ne uspeva da bude duhovit nego kao i da nedovoljno pokušava. Pa je i rezultat svakako ispod prvog ALI G filma, a o briljantnosti BORATa ili DICTATORa da i ne govorim.

U izvesnom smislu, kada pogledamo prvog BORATa pa i DICTATORa, činjenica je da su to vrhunci Baron Cohenovog opusa u svakom pogledu i kada se neko bavi tom vrstom komedije, teško to može da ponovi. I ako imamo u vidu da je ALI G ipak bio bioskopski cash in sa idejom da iskoristi televizijski šou, onda je to znak dodatno umanjene ambicije. Međutim, čak i u odnosu na prvog ALI Gja, ovaj nastavak deluje lenjo pre svega, više nego umorno.

Sacha Baron Cohen je genije moderne komedije koji prolazi kroz osetljiv period uključujući i cancel i njemu ovde nimalo nije lako. Međutim, ako su cash-in nastavci nekakva sigurna kuća za komičare u nevolji, ovaj se srušio kao kula od karata.
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

Michael Lewen je u produkciji Setha Rogena i Evana Golberga režirao film TINY FUGITIVES. Kao alumnus produkcija Judda Apatowa ali i filmova kao što je GOOD BOYS kome je ovaj naslov najsličniji, Lewen je bio solidno predisponiran da snimi zanimljiv film.

I TINY FUGITIVES jeste zanimljiv kao old school film o šašavim klincima koji zaposedaju letnji kamp jer žele da u njemu ostanu zauvek a sa njima se obračunava psihotični instruktor kog igra Johnny Knoxville.

Knoxville je podelio ekran sa Jackiejem Chanom u filmu SKIPTRACE i delovalo je da su kompatibilni da se nađu u zajedničkim kadrovima jer obojica vole da odigraju nešto fizički zahtevno i potencijalno bolno. Ali, na kraju taj film ipak nije iskoristio Knoxvilleov dar za fizičku komediju u očekivanoj meri jer Harlin nije ni tipičan Chanov hongkonški reditelj fizičke akcije a nije ni Knoxvilleov ortak sa serijala JACKASS. Snaga tog filma na kraju bila je u nekim drugim aspektima.

Danas je Knowxville sličan kao i Chan, i dalje ume da bude objekat fizičkog gega, ali sada su to ipak insenirani detalji, snimljeno je na klasičan holivudski način, "sa varanjem". Međutim, Knoxville iako nije ovde u punom autentičnom gasu u fizičkoj komediji jeste solidan u svakoj drugoj.

Deca su zanimljiva i harizmatična. Scenario je u dovoljnoj meri duhovit. Međutim, sama premisa nije skroz jasna jer prosto ideja dece da zauvek ostanu u kampu nije skroz artikulisana. Nije problem u smislu i uverljivosti, problem je što ni samim junacima pa ni publici zamisao nije baš kristalisana. Iako je ovo komedija sa dosta grossouta i fizičkog humora, ipak je na elementarnom nivou potrebno da shvatamo šta gledamo, a Lewen gubi konce pripovedanja, a da pritom nikada nije pretendovao da uđe u neki puni koncept ređanja nepovezanih skečeva.

Otud, TINY FUGITIVES zaslužuje pohvale što ovo jeste film u pravom smislu te reči, komedija bazirana na senzaciji koja želi da ispriča priču, ali nažalost na nivou pripovedanja luta. U tome svemu ostaje simpatična i savršeno upotrebljiva dopuna repertoaru, ali ne mnogo više od toga. U izvesnom smislu, Knoxville je mnogo bolje radio sa decom u masterpisu BAD GRANDPA kao što je i temu zabavnog parka kao nekog lokaliteta anarhije ipak jasnije obradio u Kirkbyjevom filmu ACTION POINT.

* * 1/2 / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

EL VAMPIRO NEGRO režirao je Roman Vinoly Barreto u "zlatnoj" epohi argentinskog filma 1953. godine.

Reč je o nezvaničnom rimejku Langovog klasika M, smeštenom u Buenos Aires, u kom frustrirani profesor kog odbijaju odrasle žene postaje otmičar i ubica malih devojčica.

Kada jedna barska dama, majka male kćeri, postaje slučajni svedok njegovog zločina oko nje se zapliće mreža komunikacije sa ubicom ali i sa tužiocem koji se zaljubljuje u nju iako kod kuće ima suprugu koja je doživela nesreću.

Vinoly Barreto režira film jasno oslonjen na vizuelni izraz klasičnog noira a posredstvom njega i nemačkog ekspresionizma. Tu je slika puna kontrasta svetla i tame, ekstremni rakursi, karakteristično osvetljenje, blaga doza artificijelnosti, sve ono što maltene čini kanon noira na prvu loptu.

Međutim, Vinoly Barreto isto tako iz glavne glumice Olge Zubarry izvlači jednu modernu, skoro u potpunosti realističku glumačku igru, kao što pokazuje i sigurnost u vođenju priče, sa dozom dramske ironije koju ne smešta u dijalog već u odnose.

Vinoly je pre Chabrola ekranizovao roman Cecila Daya Lewisa THE BEAST MUST DIE i ovo nije njegov jedini doprinos ovom žanru, ali se smatra najznačajnijim.

* * * / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

Kultni reditelj Ray Dennis Steckler koji se iskazao u raznim formama exploitationa, underground filma pa i pornićima, svoj prvi film snimio je 1962. godine, pod naslovom WILD GUITAR.

Bio je to rokenrol film u kom je producent Arch Hall Sr. želeo da proslavi svog sina Arch Halla Jr. koji je u to vreme već nastupao po losandđeleskim klubovima sa bendom Arch Hall and the Archers u kom je svirao i Alan O'Day, kasnije poznati hitmejker na Warnerovom platnom spisku.

Ako imamo u vidu da se Arch Hall Jr. ubrzo povukao i iz muzike i sa filma i postao pilot putničkih i kargo aviona, jasno je da ovaj film od njega ne donosi puno ni u pogledu glumačkog ni u pogledu muzičkog talenta. Film je ostavljen negde u opskurnim ćoškovima istorije rokenrol filma i obično su mu kritike na sajtovima autora koje zanimaju trash, bizarre i cult cinema.

Međutim, WILD GUITAR uz sva svoja ograničenja, dakle uz glavnog glumca koji nije ni harizmatičan ni glumački sposoban niti muzički izvanredan, i uz skroman budžet, na kraju uopšte nije loš i uspeva da ispriča svoju jednostavnu priču o naivnom momku koji nailazi na surovog control freak menadžera prevaranta koji ga korumpira suštinski da bi ga pokrao. U izvesnom smislu, verovatno je tu naslućen odnos Elvisa i Pukovnika ali njihova priča se nije ni približno ovako rasplela.

Stecklerova režija je efikasna i on uspeva da uprkos svim ograničenjima postavi i ispriča priču, mnogo efektnije od mnogih sličnih rokenrol ili beach party filmova svog doba. Na opskurnost ga je osudio sam Arch Hall Jr. koji prosto nije uspeo da se sa svojih par ploča i nekoliko filmova afirmiše i onda ovaj film kao artefakt stoji sam, bez pobočnog značaja koji ovakvi naslovi moraju imati. Ali, ukupno uzev, ovo je solidno urađen B-film u kom su razni neuslovi prevaziđeni.

* * * / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

HANGAR ROJO je crno-beli visokoestetizovani film o oficiru čileanskog vazduhoplovstva Jorgeu Silvi koji je umesto na streljanje grupu političkih zatvorenika tokom Pinnochetovog puča odveo na stadion, odakle su se spasili.

Film u manje od sat i po vremena, lagano prati Silvu dan pre toga i toga zlokobnog dana sve do sledećeg jutra kada se predao i suočio sa sudbinom.

Silvina drama je opipljiva i Juan Pablo Sallato je čini jasnom, međutim, postupak koji gradi oko glavnog više podseća na ORDINARY PEOPLE Vladimira Perišića, samo sa akcentom na konkretne ljude i konkretne događaje i sa tom crno-belom estetizacijom.

Dok je kod Perišića egzekucija i banalnost vojničke svakodnevice dovedena do apsurda, ovde se ipak Sallato drži tog malo distanciranog prikaza nasilja gde se ono dešava tamo negde i rade ga uglađeni, birokratizovani likovi.

Iako Sallato nikada ne odlazi do ekscesa ORDINARY PEOPLE s jedne ili ZONE OF INTEREST s druge strane, i zapravo drži se jedne rigorozne vizure junaka ali oko njega ipak gradi relativno klasičnu dramu, ovaj film se svakako može uključiti u taj trend filmova koji oneobičavaju masovni zločin.

U tom pogledu, Sallatov film je nedovoljno radikalan da bi opravdao svoju prazninu, jer ipak na kraju svega podleže relativno klasičnom sagledavanju zbog oslanjanja na konvencionalan izraz.

* * / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

Domino Fluks

Studenti srušili i Bobana!!

Čuvena "Čudna knjižara" trenutno je u procesu transformacije u muzičku prodavnicu. Sličnu onoj preko puta knjižare.

Neko je spomenuo na ovom topiku da je zaniteresovan da preuzme ovaj sajt od Bobana.

Pa, sad je možda pravi trenutak.

Pre nego što se i ovaj virtuelni prostor pretvori u digitalno oranje. Što će neki zažaliti, pošto im je ovde životno delo, jelte.

Eto, ja vas obavestih i spasoh dušu svoju!
,,Većina veza na svetu nisu odnosi, već mistična učešća. Tada je čovek prividno povezan, ali to zapravo nije odnos, već projekcija sopstvenih nesvesnih sadržaja." - Karl Gustav Jung

crippled_avenger

U svom prethodnom filmu, i najvećem uspehu, WEAPONS, Zach Cregger je koketirao sa estetikom Paula Thomasa Andersona, i snimio je film koji je delovao kao neki čudan spoj recimo MAGNOLIAe i MARTYRSa. U novom filmu polemiše sa drugim Paulom Andersonom, onim boljim, Paulom WS Andersonom, i snima reboot ekranizacija serije igara RESIDENT EVIL.

Ako ne računamo animirani serijal, ovo treća igrana varijacija na temu.

Dok je Andersonov RESIDENT EVIL bio na neki način sa svojom estetikom prvo tehno trilera spojenog sa hororom a posle postapokaliptičnog tehnotrilera (u kom je Anderson pustio prva dva nastavka drugim rediteljima a zatim sve uzeo u svoje ruke) mnogo više nešto što bi gejmeri i ljubitelji blokbastera voleli da gledaju nego ono što sama igra zapravo jeste, ali je isto tako uspeo da tu "legendu" o igri učini dovoljno ubedljivom da zaliči na istinu, Johannes Roberts je probao da se vrati pomalo estetici igre a Cregger to radi u potpunosti.

Naravno, ja nisam preterano merodavan da diskutujem u igri jer sam prvu davno igrao i posle nje sam igrao samo jedan nastavak (npr. četvrti) koji mi je dao Mehmet ili Milan za PS, i ta igra je važila za možda najbolji RESIDENT EVIL do tada. Ali, Craggerov film jako podseća na iskustvo gameplaya, gde junak koji je igračev alter ego ide kroz jedan načelno miran prostor u kom vrebaju opasnosti na koje treba blagovremeno reagovati i koje nije lako uništiti, zatim nailazi se na prepreke koje treba savladati i povremeno na neke strašne prizora, pa i iz domena body horrora.

Creggerov film u tom pogledu mnogo više liči na igru nego Andersonov koji je bio sklon da sve okrene na veselje, da se zombiji rokaju vatrenim oružjem, hladnim i teškom mašinerijom na sve strane, a igra zapravo nikada nije bila to, počev od toga što je ona primarno horor igra, sa dosta atmosfere i puno "praznog hoda".

U WEAPONS je Cregger pokazao da mu "prazan hod" ide od ruke i ovde ga on koristi efikasno. Uspeva da izgradi dobar spoj intervala i akcenata, smenjivanje običnih i neobičnih prizora, bezopasnih i izrazito opasnih situacija i to daje filmu dinamiku koja je bliska igri ali funkcioniše i u filmu.

U izvesnom smislu, Cregger dosta diskretno ubacuje nekoliko gameplay nivoa koje junak treba da prevaziđe poput vožnje nestabilnim zaleđenim putem u kome je fizika vožnje poremećena, zatim suočavanje sa misterijom gde mi treba da vidimo kako je ovo svet poput našeg gde ovakvi događaji nisu svakodnevica ali i u kome RESIDENT EVIL ne postoji kao igra i treba malo vremena da shvatiš da treba pucati u glavu.

Junak filma, kao alter ego igrača je uvek osetljiva tema i Cregger ga ovde postavlja kao jasnu paraftazu Johna McClamea iz DIE HARDa, s tim što je tamo on policajac koji se suočava sa teroristima tri broja većim od sebe, a ovde je to kurir iz dostavljačke službe za medicinske potrebe koji nosi organe ali nije ratnik u kog će morati da se nekako pretvori do kraja filma.

Za moj ukus glavni junak previše gunđa sebi a nije baš Bruce Willis ali to što je hteo Cregger, Austin Abrams mu je pružio. On je jedan od tih mladih glumaca iz žanra Nata Wolffa, Alexa Wolffa ali i nekih izvan bratstva Wolff koji imaju tu energiju everymana a opet i neku harizmu, iz koje se recimo oteo Noah Centineo, nabildovao i postao Rambo a ovi su ostali u tome. Ako je Zach Gilligan mogao da nosi GREMLINSe, može i ovaj dečko ovaj film. Ali, Milla Jovovich, heroina gejmerskog i geekovskog sveta on nije. Ovo je ipak mnogo manosferičniji, da ne kažemo incelski tejk na priču, iako junak tokom svog formativnog doživljaja ima token traumu iznenadne trudnoće svoje partnerke.

Iako, u jednom izrazito ALIENS momentu, Cregger pokušava da prožme njegovu traumu sa kultnom lokacijom porodilišta, nije to-to. Njegova partnerka i njena trudnoća iako maksimalno funkcionalni na nivou celine nikada zapravo nisu postali skroz uverljivi, za moj ukus.

U svakom slučaju, dakle, junak gunđa kao Bruno-wannabe u nekom DIE HARD derivatu, film obiluje crnim humorom, duhovit je, ali ume da bude i jako crn, i da proistekne humor iz situacije, sve to ima svoju efeknosti i Cregger se pokazuje kao reditelj koji na nivou ideja može da napravi i blokbaster.

Međutim, ovaj film traje 90ak minuta, a manje od 90 minuta je krtine, a u njemu se i svašta desi, a opet ima i tih intervala kad se vajbuje, kad je sve tiho a nemirno, i postavlja se pitaje, kako je to moguće. U izvesnom smislu, Cregger ima set-pieceove kao što znamo, i u BARBARIANu i u WEAPONSu, bar po jedan izvanredan. Ovde ono malo "protrčava" kroz situacije. Dakle, nema tu onog starog "mašćenje" i ceđenja napetosti, iako ima napetosti, i ima situacija obilje. Prosto, onoliko koliko je Fede Alvarez u ROMULUSu, idući suprotnim puten od Creggera uspeo da skroz izuči i rekonstruiše cameronovsku mehaniku akcije iz ALIENSa u izvesnoj meri, mada je ona po definiciji neponovljiva, ovde imamo jedan nu school pristup koji je oličen u tome da je film tropey i samim tim ono što smo načelno ranije videli, dajemo u mnogo kračim izvedbama.

Da ne znam Creggerove ranije filmove, mislio bih da ne zna da napravi, ali ovde je očigledno koncept da se obrati publici koja je videla sve i kojoj sad produženi nagaženi set-piece nema neki vitalni estetski doprinos. To će malo smetati old school publici koja bi volela da sve ovo gleda nekih dva sata. I film ima malo fizionomiju fusnote a ne lansiranja megaambiciozne franšize, ali na kraju dana uradio je posao.

Iako Anderson ima veoma kredibilnu horor fazu, on je ipak više čovek tehnotrilera i akcije nego horora, a Cregger je suprotan tome. Tako da, jeste njegov junak throwback na McClanea i po stavu i po tome što nekada mora ostati bos i po tome što mu se zaglavi hekler i koristi ga kao polugu ali ukupno uzev, njega jako zanima body horror, zanima ga groteska transformacije, zanima ga odlazak na teritoriju Franka Henenlottera, što je zanimljivo jer posle SUBSTANCE evo opet ga pominjemo kao evidentan uticaj na neki jako važan film u sezoni. I u tom pogledu, Creggerov reboot svoje horor akcente, i svoje prizore strave postavlja neštedimice. Koliko nije raspoložen da ulazi u elaboracije set-piecea, toliko ne štedi ne samo na prikazu mutacija nego ih na kraju postavlja i u funkciju karaktera, i vodi sve ka imagunariju tragike klasičnog Universal horora.

U izvesnom smislu, ako je WEAPONS bio spoj nespojivog u kome je bilo dosta novog i dosta dobrog ali ono što je novo nije bilo dobro, pa je opet dalo solidan ishod, RESIDENT EVIL deluje kao posao na ome je Cregger mogao samo da nazaduje, i u izvesnom pogledu, to se i dešava. I dalje mislim da trebalo da sačeka rezultat WEAPONSa pre nego što je prihvatio film po igri jer verujem da bi se studiji otimali za neki njegov original, ali na kraju u ovome što je snimio, pokazao je dosta žanrovske erudicije.

Još jedan paradoks je to što je u RESIDENT EVIL pokazao možda suštinski i više žanrovske erudicije nego u WEAPONSu i da je ponovo otišao u ekstrem. Naime, u WEAPONSu je ekstrem bio u tome što je sve bilo dato velikim slovom i vajb jako bitnog filma je bio priustan u svakom kadru. U RESIDENT EVIL ide se u drugi ekstrem. Film možda i previše insistira na tome kako je ovo jedan mali programmer od sat i po igri, zaista ništa posebno, jedna laka razbibriga. I on to svakako i jeste, nije sebe potcenio, ali svakako da nije potpuno lišen razloga za pažljivo gledanje.

Cregger uspeva nenametljivo da unese utisak gameplaya u film. Njegovo igranje sa temom katanaca koji su poznata frustracija igrača RESIDENT EVILa je naravno vrlo direktna aluzija na to, ali zapravo smena ambijenata, i način uvođenja NPCjeva, različitih ravni fizike u kojima se junak snalazi itd. veoma su efektno dati kroz radnju, rekao bih organski ali to bi u filmu sa ovoliko body horrora bilo pun. U tom smislu, gejmeri treba da daju svoj sud, ali ja ovako sa strane, imam utisak da bi ovim ostvarenjem trebalo da budu prezadovoljni.

Kao što mislim da je Cregger ovde završio svoj posao i da franšiza treba da živi s drugim rediteljima a da on radi nešto svoje.

* * * / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

Meho Krljic

Quote from: crippled_avenger on 03-11-2026, 06:34:36Kao što mislim da je Cregger ovde završio svoj posao i da franšiza treba da živi s drugim rediteljima a da on radi nešto svoje.

Mislim da je to definitivno tako, pošto je on dosta javno kukao da ga OBER smaraju diehard ljubitelji igračkog serijala svojim kmečanjem da je odstupio od lorea itd.

Petronije

Opa, izašao dobar rip, gledaće se tunajt.
Arm the Homeless

milan

Kreger jeste odstupio od lore-a, ali je napravio najbolji RE film i verovatno prvi singl plejer film u istoriji kinematografije. Meni je ovo za sada verovatno film godine, ali jbg ja sam gamer since 1983. A ono što recimo tebi smeta kod lika je meni fenomenalno - on izgovara i gunđa sve ono što mi, kao igrači ovih igara, izgovaramo i vičemo kada je igramo u mraku naših soba.

Meho Krljic

Kreger je dodao i da ima ideje za nastavke i da nije protivan ideji da ga konsultuju za iste. Al kapiram da nema snage da to režira...

crippled_avenger

Quote from: milan on 03-11-2026, 22:08:41Kreger jeste odstupio od lore-a, ali je napravio najbolji RE film i verovatno prvi singl plejer film u istoriji kinematografije. Meni je ovo za sada verovatno film godine, ali jbg ja sam gamer since 1983. A ono što recimo tebi smeta kod lika je meni fenomenalno - on izgovara i gunđa sve ono što mi, kao igrači ovih igara, izgovaramo i vičemo kada je igramo u mraku naših soba.

Istina. To je potpuno čitljivo kao namera. Samo se postavlja pitanje izvedbe jer sve to smo već imali na filmu, samo bolje.
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

Cregger ovde pokazuje svoju pre svega konceptualnu veštinu jer zapravo junaka postavlja u okvir igrača i playable lika istovremeno, praveći jednu simbiozu koja je dobro osmišljena jer imamo uporedo junaka "uz koga jašemo", ali i osećaj da gledamo jedan playthrough s tim što nemamo onaj loš osećaj gledanja igre koju igra neko drugi. A to se javljalo u nekim marginalnim adaptacijama igara. I u tom pogledu, Cregger je prilično bukvalan ali to funkcioniše, i sad zašto je taj segment igrača tako uprosečen, a nije recimo zamislio kako bi izgledale Mehmetove reakcije kad igra igru, što bi bio jak unhinge ali namenjen Sundandceu, to je valjda želja da se nađe neki ključ da se najšire iskomunicira. I ja to koncepcijski ne osporavam, taj utisak igrača prenet na lika mi je dobra zamisao. Ali, sama izvedba je korektna, čak i dobra, ali ipak malo iffy. Međutim, to je meni bilo daleko od dealbreakera u ovom filmu, i on je svakako vredan pažnje.

E sad, ne bih išao toliko daleko da mi je ovo najbolji RESIDENT EVIL film jer ipak nije fizionomija Creggerovog postupka nešto što bih pretpostavio Andersonovom old school rukopisu, ali naravno, ima puno argumenata da je ovde idejno svakako data jedna verovatno promišljenija varijanta postupka.
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

Quote from: Meho Krljic on 03-11-2026, 22:10:02Kreger je dodao i da ima ideje za nastavke i da nije protivan ideji da ga konsultuju za iste. Al kapiram da nema snage da to režira...

Bilo bi besmisleno da se on dalje bavi time kad je u ovoj poziciji. Ali, kad malo izađe iz mode, imaće gde da se vrati. Kao Anderson onomad!
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

milan

Kad smo već kod Mehmetovih reakcija, voleo bih da na svom jutjub kanalu krene da nam malo priča dok igra.

Meho Krljic

Nemam za to vremena, nažalost. Mislim, mogu svoje prikaze da pročitam preko futidža igre, ali da sinhronizujem događanja na ektanu sa onim što pričam, to bi zahtevalo DALEKO više rada nego što umem da pronađem vreme za njega u danu...

crippled_avenger

Mehmete, imamo li hit? (malo sam se oslonio na Charlieja Putha, ali ljudi smo)

https://www.youtube.com/watch?v=-sx_X_kcQPo
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

Meho Krljic

Mislim da ovo ima krosover potencijal, da spoji publiku koja voli '80s synth pop ali savremeni "narodnjačkiji" autotune pop. Možda bi zapravo više efekata na vokalu - ako to mašina može da izvede - dakle da mu se da više modulacije karakteristične za Autotune, makar u nekim krešendima pesme bio apsolutni pogodak. Generalno ovo je vrlo pristojno. Mislim, ne u žanru koji biuh ja slušao, ali struktura je dobra, harmonska progresija je taman kako treba (pogotovo mi se sviđa brejkdaun/ solo) i produkcija je odlična.

Edit: JuTjub mi je kao sledeću pesmu automatski pustio Draganu Mirković - Do poslednjeg daha, pa i to potvrđuje moju dijagnozu.

crippled_avenger

Meni je problem bio u miksu što nisam uspeo da nađem pravi balans vokala jer ja volim da on ne dominira direktno ali da ne bude ni preduboko a nudio mi je samo ekstreme.Tako da je ovo neki nivo koji sam ja uspeo da izdejstvujem, neko vičniji bi sigurno uradio bolje. I onda samim tim, položaj u miksu čini mi se da daje i kvalitet vokalu. On je svakako morao da se maksimalno "odsvira" od onoga što ja pevam do ovoga gde je zamenjen glas i sklonjen falš. E sad on ga napravi da deluje skroz "prirodno" i mora mu se naglasiti da hoću neki efekat pa sam ja izabrao ovako nešto.
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

Brian McElhaney i Nick Kochner su zadužili narod svojim doprinosom na skriptu filma OVER YOUR DEAD BODY Jorme Tacconea, ali on je ipak u osnovi već postojao za potrebe Wirkolinog filma.

Ova dvojica komediografa i komičara su međutim negde u isto vreme, pustila i svoj autorski, scenaristički i rediteljski, debi PIZZA MOVIE, kao striming naslov za Hulu.

Snimljen za kuću American High Jeremyja Garelicka koja lansira nove talente američke filmske komedije, ovaj film nudi dosta toga svežeg i dobrog ali McElhaney i Kochner kao reditelji u ovim uslovima tek delimično dobacuju do nivoa svoje zamisli.

Prosto, čini mi se da su svoj debi osmislili dosta ambiciozno i da je rediteljsku invenciju možda ipak morao da donese neko ko je sigurniji, ne samo u pukoj incenaciji već i vođenju priče.

Naime, PIZZA MOVIE je stonerski film o dva luzera sa koledža koji uzmu neku eksperimentalnu drogu od čijeg se najpogubnijeg efekta mogu spasiti samo ako uspeju da pojedu picu, ali kada je naruče ispostavlja se da u studenjaku moraju da siđu do prijavnice, a to je jako komplikovano jer su jako drogirani.

I PIZZA MOVIE ima prvo vrlo jak underground gas sa dosta groteske i gorea ali i sa nekih mnogo SCOTT PILGRIM elemenata, a kao što znamo Wrightov film je bio veoma skup. Ovaj film nije, i uspeva unutar tog malog budžeta da pruži zapravo dosta toga ali i da se pruži dalje od gubera, za dva ovakva reditelja koji su na samom početku.

Otud film je pre svega u nekim deonicama neujednačen, i da je bioskopski, to bih mu više zamerio. Ono što bih mu takođe u tim okolnostima više zamerio su sporedni zapleti koji su korektni, i podsećaju recimo na ANIMAL HOUSE ali su prosto za jedan broj manje šašavi od osnove estetske postavke.

Međutim, ovaj film je otišao na striming, i u tim okolnostima, nekih * * 1/2 za bioskopski postaju uredno čak i * * * jer prosto to jeste prostor u kom eksperiment, čak i kad nije sasvim uspeo jeste dobrodrošao i zaslužuje podršku.

Gaten Matarazzo iz STRANGER THINGS i Sean Gambrone su dinamičan duet u glavnim ulogama, ali za moj ukus ipak nisu glavnjaci, ili su možda McElhaney i Kochner imali teškoće da ih u tom pogledu definišu. Ostatak podele je izvanredan, naročito Jack Martin kao vođa inkvizitorske antidrogaške grupe sa kampusa.

Scenario je pun maštovitih rešenja, recimo bend devojke koja se dopada glavnom junaku je sjajan scottpilgrimovski detalj sa sve folk death metal svirkom na kom je BDSM gimp jedan od instrumenata na kojima se muzicira  tako što mu se mašinski izaziva bol (ne znam da li je neko zapravo koristio čoveka na taj način kao instrument?), i pojedini stonerski detalji koji se tiču raznih efekata droge su veoma efektno rešeni.

U tom pogledu PIZZA MOVIE pravi iskorake i automatski se nameće kao naslov koji treba da se pogleda kao karika koja ima značaj u istoriji žanra.

Uz dozu optimizma prema sledećim koracima ovih momaka, i ocena koja je tu da ih podrži.

* * * / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

Meho Krljic

Quote from: crippled_avenger on 05-11-2026, 23:55:33Meni je problem bio u miksu što nisam uspeo da nađem pravi balans vokala jer ja volim da on ne dominira direktno ali da ne bude ni preduboko a nudio mi je samo ekstreme.Tako da je ovo neki nivo koji sam ja uspeo da izdejstvujem, neko vičniji bi sigurno uradio bolje. I onda samim tim, položaj u miksu čini mi se da daje i kvalitet vokalu. On je svakako morao da se maksimalno "odsvira" od onoga što ja pevam do ovoga gde je zamenjen glas i sklonjen falš. E sad on ga napravi da deluje skroz "prirodno" i mora mu se naglasiti da hoću neki efekat pa sam ja izabrao ovako nešto.

Vokali su i dalje najproblematičniji element pop muzike za AI. Sve ostalo zvuči dosat uverljivo ali na vokalima često nedostaje, jelte, uverljiva ljudska ekspresija. Zgodno kod autotune popa je to da su vokali tu već "mašinifikovani" pa  AI može da ih napravi da zvuče uverljivije ako ima tu vrstu opcije...

crippled_avenger

BONE LAKE je psihološki triler koji je režirala Mercedes Bryce Morgan koji se bavi jednom tipičnom postavkom u kojoj jedan par odlazi na odmor, ispostavlja se da je kuća bukirana greškom za još jedan par, pa oni pomisle da kuća neće biti tesna za sve njih. Međutim, ispostavlja se da drugi par jesu besna čeljad i da zapravo sve ovo koriste kao klopku za svoje izopačene igre u kojima iskušavaju parove i onda ih kažnjavaju smrću ako pokleknu. Ali, vole da ih ubiju i ako ne pokleknu.

U podeli ima dovoljno seksepila da se iznese očigledna namera rediteljke da film ima erotski naboj, međutim, kako likovi nisu naročito zanimljivi i kako taj trilerski aspekt nije sjajan, onda naravno ni ta erotska dimenzija ne funkcioniše naročito.

Moguće je da je mene film "izgubio" relativno rano i da nekome ko se bolje "uključi" u priču i bolje se veže za likove, sve ovo može delovati unekoliko efektnije. Međutim, meni prosto ništa od ovoga nije bilo ubedljivo od samog otvaranja, u kom je bilo duha i energije ali nije bilo dovoljno veštine i nije bilo dovoljno magnetizma da bih se do kraja pridružio. Ipak, čini mi se da čak i neko ko je više on board sa ovom pričom, neće moći na kraju svega da ovo smatra naročito dobrim filmom.

* * / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

Michel K. Parandi snimio je film APRIL X u kom pokušava da se bavi onom vrstom euroamerikane za kojom svi stremimo, da se negde u lokalu, uz pomoć angloameričkog glumačkog talenta snimi globalni produkt.

Ovde imamo rumunski ambijent, imamo Connora Storrieja iz serije HEATED RIVALRY u glavnoj ulozi, i priču o trgovcima organima u nekakvom antiutopijskom ambijentu nekakve Istočne Evrope bliske budućnosti.

Naizgled, ništa ne bi moglo poći naopako.

Međutim, uprkos nekim veoma lepo slikanim prizorima, nekim čak dobro postavljenim scenama, Parandi naprosto ne uspeva da vodi priču, i veći deo vremena sam imao teškoće da ispratim šta gledam. To je bliska budućnost ali tu ima i klonova, i trgovine organima i junaka koji su upitani oko svog identiteta i ne znaju baš tačno ko su. Dakle, ima svega i svačega i nije lako sa svim tim izaći na kraj.

Samim tim, i krajnji proizvod je atraktivan u trejleru jer objektivno u filmu ima šta da se vidi, ali je i razočaranje kada se film pogleda poveliko. U vreme striminga kazna za to nije stroga ali ipak postoji.

Parandi je mogao mnogo bolje da iskoristi činjenicu da mu je glumac iskočio u prvi plan, verovatno neočekivano, međutim, Storrie danas prevashodno privlači publiku da se masovnije razočara.

S druge strane, Parandi je pokazao da mnoge tehničke dimenzije pristojnog B-filma za njega nisu tajna, i da je mogao postići više. Međutim, isto tako čini se da se Parandijeva ambicija nije trošila baš na nivou pukog DTVa i da je želeo da napravi nešto više.

Na kraju nije napravio ni jedno ni drugo. Ali jeste nas ostavio sa filmom koji zaslužuje određenu pažnju profesionalaca van Amerike.

* * / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

Kada je Big Daddy Batina komentarišući seriju FURIOUS izneo teoriju da Scoot McNairy u njoj kanališe Bruna, to mi je bila zanimljiva opservacija jer ako bih ga sa bilo kim poredio pre toga, to bi najpre bio Casey Affleck.

Međutim, da, ima nešto od Bruna u Scootu, onog karakternog aspekta njegovog rada naravno, bez ostale zvezdane prašine, koja uostalom ne proističe samo iz glumačke snage nego i iz ambijenta u kome se igra i ostalih autora. I u filmu BLOOD FOR DUST, Scoot kanališe onog poznijeg, oronulijeg, mračnijeg Bruna, na ničijoj zemlji između blokbasterske i geezerteaserske ere.

BLOOD FOR DUST Roda Blackhursta, kog prevashodno znam kao scenaristu potcenjenog Blumovog horora NIGHT SWIM je vrhunski neo noir, smešten u snežne predele Ajdaha i Montane, sa jakim osećajem za dramsku ironiju koja donekle evocira Braću Coen, ali bez glumljenog debiliteta koji ume da optereti njihove slabije filmove tog tipa.

Otud, na kraju, BLOOD FOR DUST možda od Coenovih najviše evocira BLOOD SIMPLE, onu fazu kada su postajali velikani po kratkom postupku. Međutim, ovde ima dosta raznih elemenata road movieja, neo noira po mustri botched joba, a pored igranja sa vatrom koenizma, ima tu i igranja vatrom socijalno motivisanog krimića koji je kroz naslove poput HELL OR HIGH WATER ozbiljno upropastio novije američke filmove, ali se i tu Blackhurst uspešno izborio, jer njegov lik nema samo finansijski problem, već i emotivni, i porodični, i skloniji je transgresiji nego što bi se od nekog lika loših savremenih krimića očekivalo.

Otud, na kraju Blackhurst uspeva da zaobiđe niz opasnih "crnih tačaka" kao što su glumljeni debilitet ili premotivisanje junaka do tačke da krimić postane ispražnjen od transgresije, i dolazi do zdravog tkiva neo noira s kraja osamdesetih i početka devedesetih koje smo pomalo zaboravili i čiji autori mahom više i nisu aktivni u kanonskom smislu.

Kroz smrtnu ozbiljnost junaka, štaviše, Blackhurst uspeva da izgradi nešto svoje i da u tom svetu ponudi ne samo jednu od najboljih Scootovih rola, već da umnogome anticipira ono što će Kit Harrington raditi u seriji INDUSTRY, u ulozi erodiralnog kolenovića, ovde u liku neočekivano beskrupuloznog bivšeg trgovačkog putnika koji je ušao u svet sitnog ali i malo krupnijeg kriminala.

Blackhurst otud jeste odabrao formu koja je već dosta korišćena, i koja je postala slalom između raznih rauboanih tropa, ali je u njoj uspeo da izgradi nešto svoje i uz pomoć direktora fotografije Justina Derryja napravi atmosferičan i mišićav film, snažnog kumulativnog efekta.

BLOOD FOR DUST je ono po čemu smo u staro vreme prepoznavali američki film, to su ti ambijenti flyover država u kojima je noir uvek na ivici da iskorači u vestern, dobri poslovi se dogovaraju u oronulim striptiz klubovima, a ljudi su dovoljno autonomni da na svojim imanjima rade ko zna šta mutno i nezakonito. Odluka da smesti film u 1992. možda čini ovaj film jednim od onih koji kroz odluku da se povuku u epohu crpe i kvalitete filmova tog doba, ali Blackhurstov film je ako išta moderan, odnosno inkorporira isksutva savremenog filma, isto onoliko kao i onog mnogo starijeg, od pre pedeset i više godina.

* * * 1/2 / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

Здраво,

Као што можда знате, смернице заједнице (https://blogger.com/go/contentpolicy) описују шта дозвољавамо, а шта не дозвољавамо на Blogger-у. Блог под називом Crippled Corner обележен је за преглед. Утврдили смо да крши смернице, па смо онемогућили приступ URL-у https://crippledcorner.blogspot.com за читаоце блога.

Зашто је блог скривен?

Садржај крши смернице у вези са следећим садржајем: Непожељно. Више информација можете сазнати на страници смерница заједнице до које води линк из овог имејла.

Ако сматрате да смо погрешили, можете да поднесете жалбу (https://www.blogger.com/go/appeal-blog?blogId=2688234076101487215). Жалбе обично решавамо у року од 10 радних дана, али неки сложенији случајеви могу да трају дуже. Ако је жалба одобрена, добићете одговор. Можда ћете имати опцију да уложите жалбу на суду. Ако имате питања правне природе или желите да испитате правне опције које су вам на располагању, обратите се правном саветнику.

Више информација потражите у следећим ресурсима:
Услови коришћења услуге: https://www.google.com/intl/en/policies/terms/
Смернице за садржај: https://www.blogger.com/go/contentpolicy

С поштовањем,
Blogger тим
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

mac

Nepoželjno? Mogao bi biti naslov tvog sledećeg scenarija... Nisu se baš pretrgli od objašnjenja. Ovo kao Kafkin Proces. Kako da znaš šta si skrivio, ako ti ne kažu?

crippled_avenger

Preveo sam pismo na engleski u samom mejlu i tu Nepoželjno znači Spam a to tek ne znači ništa.

Podneo sam žalbu, poslao upit na Help Communityju pa ćemo da vidimo...

Ali, vrlo neprijatno sve u svemu.
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

Meho Krljic

Glič in d mejtriks, po svemu sudeći. Pakao automatizacije....

tomat

I eto odgovora zašto Kripl (i drugi) piše objave (i) na poluživom ZS forumu.
Arguing on the internet is like running in the Special Olympics: even if you win, you're still retarded.

crippled_avenger

Alan B. McElroy je poznati američki žanrovski scenarista koji je aktivan u protekle četiri decenije. Iako je redovan saradnik veoma zanimljivog žanrovskog specijaliste Dwight H. Littlea na njegovim brojnim filmovima - ipak nije pisao film ANACONDAS: THE HUNT FOR BLOOD ORCHID sa kojim je ovaj nastavio Llosin izvornik. BEWARE BOIUNA je međutim upravo McElroyeva verzija tog serijala.

ANACONDA je u međuvremenu dobila i campy meta reboot, i bila je deo raznih DTV nastavaka. A McElroy svoju varijaciju radi sa Mike P. Nelsonom, aktivnim indie horor pregaocem poznatom po tome da prevazilazi ograničenja produkcija u kojima deluje.

BEWARE BOIUNA je sve samo nije meta. Reć je o dosta jasnom indie creature featureu koji želi da bude pravi repertoarski film, i major ako može, iako to tehnički nije.

Nelson se ne bavi izmišljanjem tople vode. Vrlo je konkretan. Dve ekspedicije na Amazonu su se našle u istom selu, grupa eko-aktivista humanitaraca i grupa građevinaca koji bi da krče šumu i prave put. Kada jedan od građevinaca proba da napastvuje eko-aktivistkinju uhvaćenu u diverziji protiv građevinarskog broda, ona ga ubija u samoodbrani.

Eko-aktivisti beže i građevinci kreću za njima, željni da se rasprave i možda osvete. Međutim, uskoro, kada ih napadne rečni "bog", ogromna zmija iz naslova filma, stvari postaju takvi da se preživeli moraju ili dogovoriti ili im nema spasa.

Nelson dovodi iskusnog karakternog glumca Logana Marshalla Greena za kolovođu građevinaca, brutalnog ali u osnovi pravednog a Jessica Rothe igra lekarku stažistkinju iz eko ekipe. Dakle, ima tu materijala u podeli, i malo neophodne zvezdane prašine da ostatak mahom latino podele prodiše, a vremenom preuzme i puni protagonizam.

Nelsonova režija je jasna, mišićava, materijal je generic ali ga on radi s punim ubeđenjem i Rothe sa Marshall Greenom deluje katalizator u glumačkom pogledu i pokreće stvari.

Efekti su korektni, nema ovde neke revolucionarne tehnike, niti visokog campa iz Llosinog filma. Ovo su već savladane tehnike, nema tu sad nekih inovacija ali Nelson pakuje jednu visceralnu celinu i sve na kraju dobija prilično low key, u dobrom smislu rutinsku atmosferu blue collar priče o izazovima i preživljavanju u prirodi gde se profesionalci raznih fela suoče sa izazovom.

U tom pogledu film je no nonsense. Ali, isto tako ima limitiran efekat na publiku koja očekuje nešto elevated. Ovo nije elevated ni u kom smislu ali je dobrodošlo old school. Kada junakinja sedne za komande bagera da se obračuna sa džinovskom zmijom, dešava se test u kome utvrđujemo ko je zalutao u bioskop ako se ne obraduje tome. To je ta vrsta filma. Do te mere je za svakoga da baš zbog toga nije za svakoga.

Ali, ko želi pošteno izveden creature feature koji je dobro naučio lekcije iz JAWSa, evo ga.

* * * / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

U svom drugom filmu APOCALIPSIS Z serijala, sa podnaslovom NUEVO MUNDO, Carles Torrens ne ponavlja ništa od onoga što je njegovom prvom filmu dalo osnovni kvalitet a to je postavka po kojoj iako franchise starter ipak može da stoji kao samostalno delo.

NUEVO MUNDO nažalost ne odaje taj utisak. Ovaj film naprosto izgleda kao jedna solidno realizovana među-epizoda neke vrhunski urađene serije, u kojoj se početak desio u nekom ranijem segmentu i kraj će doći u nekom sledećem.

Samim tim nema prave dramarugije koja nudi ekspoziciju i eskalaciju i klimaks već prosto imamo pomalo tupo uvođenje situacije, i onda niz nekih obračuna i kao velikih otkrića za junaka kojima se slaže nekakav razvoj uber-priče. Završnica je takođe upadljivo antiklimaktična jer se računa da će se to desiti nekom drugom prilikom.

Otud, NUEVO MUNDO iako mu ne manjka tehničke kompetencije u izvedbi, i ima nekih efektnih prizora i scena, uspeva da bude sve ono što s predrasudama vidimo u franchise filmmakingu i u streaming filmmakingu.

* 1/2 / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

THE DOMESTICS Mikea P. Nelsona bio je njegova svojevrsna vizit karta.

B-film koji kombinuje MAD MAXa i THE WARRIORS, priča o bračnom paru koji se u trenutku apokalipse našao u fazi razvoda i njihovom putovanju kroz SAD kojom vladaju razne koloritne postapokaliptične bande.

Ovaj opis je dosta sugestivan, i obećava puno ponekome, kao što verovatno nekima nudi utisak da su sve to već videli.

Međutim, ovaj film zapravo jeste nešto treće. Naime, on nije nešto što smo već videli, i u pozitivnom ali još više u negativnom smislu. Naime, on referiše na MAD MAX ali u njemu nema ni slike psihotične apokalipse niti ima visokooktanske akcije (no pun intended) već se dešava u jednoj opusteloj Americi vrlo slično današnjoj i to je pozitivno - ta apokalipsa kao opustošenje, napuštanje itd. je evokativna, međutim onda u svemu tome ima neke proizvoljne socijalne patologije koja se javlja onda kad reditelju odgovara i čini ovaj film potpuno lišenim tenzije.

Istovremeno, Amerikom lutaju bande koje imaju neke naglašene identitete što evocira Waltera Hilla, nesumnjivo, ali one deluje potpuno artificijelno, pa čak i bezopasno usled toga što svet nije dobro i ubedljivo postavljen i one ne funkcionišu kao njegov organski deo.

Otud, sve ono što smo želeli ili čega smo se pribojavali, što nas izbuđuje ili nam je već dosadno, u ovom filmu ne postoji.

Postoji neka mlaka polu home invasion estetika u nekim generic suburbijama i flyover state ambijentima koja ne može da zadrži pažnju.

* 1/2 / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

DOLLY Roda Blackhursta je nažalost jedan nebulozni grindhouse omaž, snimljen verovatno na mikrobudžetu, kao neki film koji nastaje između par ozbiljnijih, i u njemu nema ni traga onome što me je zainteresovalo za ovog autora, bilo kao reditelja BLOOD FOR DUST, bilo kao scenaristu NIGHT SWIMa.

Ovde imamo krajnje jednostavnu priču o bračnom paru koji tokom izleta u šumi napadne deformisana backwoods luda, koja nosi masku lutke na licu, uklanja muža a ženu odvodi kući i tretira kao svoju bebu. I onda sledi mukotrpan torture porn oslobađanja i bekstva.

DOLLY nažalost osim određene atmosfere koju pre svega gradi kroz dobru fotografiju Blackhurstovog redovnog saradnika Justina Berryja ali osim toga i određene predanosti glumačke ekipe da učestvuju s punim ubeđenjem u ovom haosu, nema tu ničeg drugog.

* 1/2 / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

BAD MAN Michaela Dilibertija je izuzetno prijatno iznenađenje koje moram priznati nisam očekivao od scenariste filma 30 MINUTES OR LESS od pre petnaestak godina.

Taj film je režirao Ruben Fleischer koji je kao što znamo potom postao neka vrsta A ili bar A- reditelja skupih holivudskih produkcija, uprkos usponima i padovima, ali u njemu konkretno, osim A podele, ništa nije bilo na nivou ovog veoma značajnog prvog slova azbuke.

U tom pogledu, BAD MAN dolazi od čoveka kod kog su očekivanja snižena ali ne sasvim nepostojeća jer je posle dugog perioda bavljenja drugim stvarima nastupio sa indie filmom koji je sam pisao i režirao.

I proizveo je jedan od onih off filmova koji plene na nekoliko nivoa.

Pre svega, BAD MAN je film snimljen u jednom deficitarnom žanru. Obrni-okreni ovo je buddy cop komedija, napravljena u indie okrilju, i sa komedijom koja odnosi prevagu, pa rekao bih i sa malo jačim indie senzibilitetom. Ali, na kraju dana ovo je buddy cop filma, u kom ima misterije, ima odlične dinamike moći među momčadijom, ima prijavljivanja, ima akcije, ima duhovitih i snalažljivih načina kako da se ona postavi u kontekst - ima u suštini jako puno onoga što smo nekada uzimali zdravo za gotovo a sada nam fali, a Diliberti to pakuje toliko samouvereno da smo opet u riziku da krenemo da uzimamo zdravo za gotovo.

Seann William Scott i Billy Bob Thornton su izvanredno sparingovali u potcenjenom filmu danas veoma hajpovanog Rubenovog kolege Craiga Gillespieja MR WOODCOCK. I u izvesnom smislu, ovaj film ima u sebi nešto tog Dixie, duboko zaprženog južnjačkog gasa u kom se Thornton sjajno snalazi, i rekao bih da ne moram da pamtim WOODCOCKa a da me ovaj film ne podseti na jedan potcenjeni krimić s ovim glumcem - THE BADGE koji je režirao Robby Henson. Iako manje ironičan od BAD MANa, taj film je bio Thorntonov glumački tour de force u jednoj uspeloj a nepretencioznoj južnjačkoj misteriji. Sličan karijerni zaokret, u relaksiranom maniru, i naravno u skladu sa svojom glumačkom personom pravi Seann William Scott u ovom filmu.

Međutim, on nije jedini glumački adut ovde. Formalni, ali i suštinski protagonista je lik bivšeg lokalnog heroja iz srednjoškolskog sporta koji je u međuvremenu postao sporedni pandur u stanici i igra ga Johnny Simmons. Simmons je proveo mladost kao jedan izuzetno harizmatičan sporednjak koji je stalno imao potencijala za nešto više ali se to nije desilo. Sada on više nije baš dečkić kakav je pre 16 godina bio u SCOTT PILGRIMu ali je i dalje dovoljno mladolik da može da odigra elegičnog mladog čoveka na pragu srednjeg doba koji oseća da je mladost prošla i da mu se snovi nisu ispunili.

Simmons kao lokalni policajac željan dokazivanja ali i pesimističan oko sposobnosti da dosegne nešto važno kao što je bio koš koji je dao kao đak, i Scott kao enigmatični supercop iz velikog (odnosno većeg) grade solidan mismatched buddy par, sa izuzetno uspešno integrisanim ballbuster šefom (koji to zapravo nije po ponašanju) i other guysima koji ovde imaju organsku ulogu, čak i bolju nego u tipičnim naslovima žanra.

Ovo je film u kom negativci nisu previše bitni jer je osnovna drama u sazrevanju glavnih junaka i Diliberti to shvata ali ne ide radikalnim kinbergovskim putem iz MR AND MRS SMITH gde zapravo negativaca kao karaktera nema. Ovde ih ima ali su reducirani na pravu meru i pojavljuju se u pravoj dozi i tačno kada treba.

BAD MAN bi se mogao definisati kao relaksiranija američka, južnjačka verzija HOT FUZZa i to ne bi bilo sasvim netačno. Štaviše, neki elementi zapleta se prilično poklapaju u ova dva filma. Međutim, Diliberti je bio u wrightovskom miljeu onomad ali ovo ipak nije sasvim to. BAD MAN se dešava u svetu u kom postoje pandurski filmovi i policajci se lože na njih, pre svega na BAD BOYS kao u HOT FUZZu, ali nema i direktnih parafraza scena u kojima se prepliću film i život i podvlači ta razlika između filma i života.

Film je atmosferičan, veoma je dobro osmišljen u domenu spoja akcije, krimića i komedije, ima neku sirovost gde kroz sitnorealistične ishode situacija uspeva da gradi komiku, i to je zapravo ključ. Film postaje smešan tako što unutar povišenog realizma najednom postaje stvaran. Dilibertijeva montaža je esetizovana što ide u prilog edgarwrightovskog tumačenja, ali suštinski je estetizacija potpuno drugačija.

Ono što je najveći trijumf ovog filma jeste Dilibertijev rad s glumcima iz kojih je izvukao mnogo, iako u ekipi ima jakih šmiriloga i jakih komičara koji primarno idu na efekat, odnosno geg i smeh. Ali, recimo čak i takav počinilac kao Rob Riggle je sveden na pravu meru, a da nije gurnut van zone komfora i onoga što se od njega očekuje, međutim, to je reducirano na pravu meru.

Gledajući 30 MINUTES OR LESS prisustvovao sam jednom ćorsokaku američke akcione komedije i jednom od onih filmova gde na smenu ne znam šta gledam i ne mogu da verujem da neki sjajni glumci učestvuju u tako nečemu. Ovde sam imao potpuno suprotan utisak - gledao sam ljude na koje više niko ne računa mnogo ozbiljno kako se uzdižu kao Feniks iz pepela i usput ispisuju jedno lepo ljubavno pismo žanru koji me je formirao.

* * * 1/2 / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

Dugo smo čekali treći celovečernji film Pavla Vučkovića MRAZ, naročito ako imamo u vidu da je posle debitantskog igrenjaka PANAMA snimio jedan neupečatljiv film za Apolon i da se to ni ne može smatrati pravim "drugim filmom".

U tom smislu, moram da kažem da je meni lično njegova odluka da snimi svoj drugi film pod okriljem strimera odluka koja zaslužuje podršku jer je time pokazao da nije nikakav autorski snob koji živi od stranih fondova a ne od vlastitog rada, i to je vrsta profesionalnog stava koji nedostaje toj generaciji autora primarno okrenutih festivalima. Nažalost, u tom striming filmu nije pokazao veštinu kojom bi znatnije prevazišao limite produkcije, ali to svakako nije loša tačka njegove karijere u principijelnom pogledu, čak naprotiv. Jedino film prosto ne valja.

U tom pogledu, MRAZ s jedne strane jeste njegov treći film ali je isto tako i tek drugi ambiciozni film pa u tom pogledu svakako će se u njega više gledati u pokušaju da se utvrdi da li je to "sophomore slump" ili nije.

I nažalost, ko traži "krizu drugog filma" u MRAZU veoma lako će je naći, što me posebno rastužuje jer je Pavle Vučković reditelj od koga uvek imam visoka očekivanja.

Ako bih ušao u neku autorsku priču oko pokušaja da nekako mapiramo Pavlov opus, rekao bih da je on u izvesnom smislu žrtva vlastitog munjevitog uspeha u Kanu koji je proizveo veliki pritisak da se izborena prilika iskoristi. Dugo se čekalo na njegov prvi film i u njemu svakako imamo veoma mnogo nekih autorskih tema koje su bile bliske Vučkoviću na fakultetu, pre svega onih koje se tiču života mladog muškarca u Beogradu ranih dvehiljadesetih a o inače, ali onda je PANAMA poklekla pre nekim dodacima koji su imali za cilj da je oneobiče, da je poentiraju, da je prošire na širu socijalnu sliku i od nečega što je bila simpatična melodrama, sa jednom od prvih važnih uloga Jovane Stojiljković, to je postao možda i najmanje zapažen film tog urbanog talasa iz sredine druge decenije, koji možda malo jače živi u mojim razmišljanjima nego među publikom.

U filmu a Apolon, koji je jedna seks komedija adaptirana iz pozorišnog teksta, Vučković se bavi istom temom i ovog puta čini se da su svi elementi bili tu i da nije bilo neke prisilne nadgradnje materijala nad njegovim okvirima ali je ovde sam tekst bio mlak a produkcija nedorasla za nešto više od jedne izuzetno efektne scene. Ovaj film, istini za volju, ni kod mene ne živi u nekim evokacijama ali u njemu prepoznajem neke autorske tendencije.

MRAZ je međutim film koji je pre svega poništen svojom kalkulacijom. I nažalost u njemu ništa ne funkcioniše na čitavom nisu nivoa. Dok je u PANAMI on bio nadomak uspeha, imao je u podeli skoro rešene stvari, imao je dobru temu, i samo je malo falilo, u MRAZU se na svakom nivou odmiče od željenog cilja.

Pre svega, MRAZ se bavi temom koja je jedna od onih malobrojnih Svetih Graal ideja našeg filma - horor o vlaškoj magiji.

Doduše, ovo nije u klasičnom smislu horor o vlaškoj magiji, kao što ni to više nije sveža tema iako je možda bila kad je započet rad na ovom projektu, ali u njoj imamo jednu prvu pogrešnu kalkulaciju.

Prvo, čak je i kod nas zahvaljujući seriji CRNA SVADBA vlaška magija ne samo izraubovana kao tema već je u izvesnom smislu i dobila svoju ikoničnu interpretaciju koju uzvik "Katabaza!" koji ima veze s nekim drugim okultizmom ali šta publika zna. Publici je to od naslova koji je vezan za običaj poistovećen s tim miljeom pa sve do katabaze sve to jedno.

Međutim, ovaj film verovatno i nije pravljen za našu publiku već za stranu. I stranoj publici tek ta neka vrsta etno-horora s nekim magijama, kletvama, vilama, prikazama i sl. nije nešto novo. Ipak, MRAZU se mora priznati da je prikazivanjem u Sitgesu i nagradom u Lundu uspeo ipak da se nađe u tom nekom međunarodnom žanrovskom okviru i to nije zanemarljiva stvar, i to je možda i jedino gde je nešto postigao.

U svakom slučaju, kalkulacija sa odabirom teme je delimično uspela, eto nama Sitgesa i nagrade u Lundu, ali sam film nažalost nije na dovoljno dobrom nivou ni za našu ali ni za stranu publiku.

Za našu nije jer koketira sa vlaškom magijom i ona u njemu igra srazmerno važnu ulogu ali je tu već dobrano zakasnio i ne može se porediti sa ikoničnošću i pa i masovnošću gledanosti CRNE SVADBE kao što ni za stranu nije naročito efektan jer je njegov izraz već konceptualno drugorazredan i već viđen, a u realizaciji je još slabiji od toga.

Makedonska glumica Kamka Tocinoska igra glavnu ulogu policijske inspektorke koja dolazi u selo u istočnoj Srbiji da ispita neku misteriju. Vučković je nju izabrao da bude osnovna protagonistkinja filma i ako ostavimo po strani njenu dubioznu harizmu i da li je ovo generalno uloga za nju koja je više karakterna glumica nego personality actress koja može da iznese jednu u suštini ipak tipsku ulogu, imamo i dodatni problem toga što ona jako loše govori srpski. Naravno, Kusturica nas je naučio da u filmu pravljenom za strance nije ni bitno šta ljudi govore i može se čak netačno titlovati ono što ti odgovara, ali kod Tocinovske je evidentno da se ona muči sa izgovorom srpskog jezika. Ona je čak u izgovoru u zvuku bolja nego u slici, jer se njoj na licu vidi da ima teškoće.

U tom pogledu, ako je hteo da istragu vodi jedna hladna i distancirana junakinja, Vučković ju je prehladio, prvo kroz dizajn lika, od frizure preko kostima, pa sve do glumačke igre koja želi da bude distancirana i hladna i usled toga postaje parodična. Ako imamo u vidu da će njen character arc sadržati i izvesnu formu otopljavanja i transformacije u tom smeru, ovo deluje kao jedno jako napadno i neuspelo rešenje.

Naravno, krivica za to kako glavni i temeljni lik ovog filma funkcioniše najmanje je kriva makedonska glumica sama za sebe. Ona je u mnogim ranijim ostvarenjima pokazala veštinu, osnovni problem njene role u direkciji.

Dakle, MRAZ je priča o inspektorki koja dolazi u neko mesto da istraži misteriju. Sama misterija je data toliko diskretno da podrazumeva da je podjednako interesantna i publici, i da će se publika naročito nadražiti da dokuči ne samo šta je ishodište misterije nego i šta je njen početak. Međutim, sa ovakvom istražiteljkom u glavnoj temeljnoj ulozi, sa ovakvim miljeom koji nam je već prežvakan i na ekranu i van njega, publiku zapravo sama misterija ni ne zainteresuje.

I onda se film svodi na spoljne manifestacije, a one su u prvih nešto malo jače od sat takođe na granici parodije. Istražiteljka je jedina gošća hotela. Noću čuje zvuke. Izađe da istraži. Potom viđa neke osobe za koje je gledaocu koji je gledao neki Apolonov horor već jasno da je spektralna pojava ali istražiteljki nije.

Odlazi u šumu, u njoj nailazi na kolibu. U kolibi je Jovo Maksić koji je takvu ulogu igrao već toliko puta da očekujemo da maltene sa raspakovanom montažnom kolibom u gepeku sam dolazi na snimanje.

Vesna Trivalić je izvranredna glumica ali ona ovde nema priliku da zablista, nažalost a od nje sam to očekivao. Jedini koji se izvlači od svega je Mirko Vlahović.

E sad, iako nisam sklon spoilerima u konentarima ovde, moraće malo...

SPOILER ALERT

Dakle u 65. minutu filma se pojavljuje taj neki mistični monstrum, nekakav zmaj, pterodaktil, svakako ne sjajan CGI i pred Istražiteljkom se pretvori u nagu devojku i ni pet ni šest je obori u travu i "oliže joj tepsiju".

Od tog momenta sve postaje neka queer melodrama u kojoj hladna inspektorka shvata da je u stvari lezbejka i da je zapravo sve ovo bilo katalizator njenog seksualnog spoznavanja, za koji je u 21. veku potrebno sresti pterodaktila koji se pretvori u ženu.

Pošto je pterodaktil poveliki, ona je jednom i ponese da lete ali na kraju ipak mora aždaha biti ubivena.

SPOILER ALERT OFF

I eto, tako smo došli do jednog filma u kom podela za početak odbija angažman gledaoca, zatim usled toga suštinski ne proradi priča, potom se prvih sat vremena spolja gledaju neke mediokritetski izvedene tropey situacije koje odavno nikome ne znače ništa i nisu zanimljive, da bi negde posle sat vremena postao nešto drugo ali ni tada ne postaje dovoljno radikalno drugo, ali ni Drugo, da bi to moglo da ga spase.

Film je tehnički u najboljem slučaju neupečatljiv, a u najgorem ispod nivoa nečega što je gornji dom naše kinematografije i reditelja te generacije.

Međutim, nije ovde na kraju svega problem što film ni na jednom nivou ne valja.

Problem je što on ni takav slab ne kanališe nijedno istinsko interesovanje. Nije problem što ovo sve ne uspeva da zainteresuje gledaoce. Problem je što deluje da ni autori nisu naročito investirani u sve to. Film je bez žara. Bez energije.

Ako je stremio nekom inače već odavno tipskom žanrovskom weirdnessu gde je nešto do pola jedno a od pola drugo - problem je u tome što onaj uvodni deo nije stabilno postavljen. Kada se priča o TWIN PEAKSu, ljudi zaboravljaju, nije Lynch uspevao da napravi to što je pravio zbog blesavih snolikih budalaština nego zato što je zapravo sjajan reditelj u onom hičkokovskom smislu koji ume jako dobro da postavi karaktere, odnose i misteriju. Efekat nadrealnog i iracionalnog razrešenja TWIN PEAKSa je u tome što je on dotle bio prvoklasna murder mystery gde su svi očekivali neko senzacionalno razrešenje a dobili su potonuće u ludilo (inicijalno praćeno i legitimno sjajnim racionalnim razrešenjem).

U MRAZU ludilo odmah kreće, tako da onda kad kao treba da se promeni brzina i krene u "ludilo" koje autor kao takvo zamislio, film paradoksalno postane zapanjujuće normalan, racionalan i opet prilično nezanimljiv.

Ovo su neke bazične lekcije koje su u ovom filmu učene kroz rad. Šteta.

Raduje me da je film imao neki plasman po svetu i ušao u rotaciju žanrovskih festivala. On na kraju krajeva jeste nešto atipično za našu dosadašnju ponudu. Nažalost, nije dobar film ni po jednom kriterijumu i ne nastavlja trend zanimljivog pomeranja granica žanra pokrenutog odavde.

* 1/2 / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

THE BEAST je film na koji je Renny Harlin "uskočio" u toko snimanja kada je zamenjen inicijalni reditelj, inače kaskader. U pogledu reputacije, ovo je produkcija koja je možda i najozbiljnija na kojoj je radio poslednjih godina - Pete Berg je producent, Bergov snimatelj Jacques Jouffret je direktor fotografije, MGM Amazon je uključen.

U tom smislu, ovo nije film koji je najrelevantniji po bioskopskim rezultatima, Harlinova trilogija STRANGERS je zaradila više - od čega je prvi deo bio punokrvni hit. Ovo mu nije ni najbolji film u poslednje vreme, DEEP WATER i BRICKLAYER su bolji. Ali, reputaciono ovo je najjača postavka.

U tom smislu raduje da je reč i o dobrom filmu.

Ako imamo u vidu da ovaj film nosi dva elementa prema kojima ja kao gledalac nisam naročito predisponiran, a da mi nisu smetali u očekivanoj meri, to je još indikativnije.

U izvesnom smislu, THE BEAST se nadovezuje na dva ili više sličnih filmova, pre svih ESCAPE FROM NEW YORK i AIR FORCE ONE, a samim tim i na BIG GAME koji je sublimacija ta dva filma. Dakle, ovde imamo američkog predsednika koji postaje akcioni heroj i mora da pobegne iz grada u kom se dešava jedan opšti haos i neka vrsta globalnog puča protiv svetskog policajca.

U odnosu na ESCAPE FROM NEW YORK ovaj film ima najmanje sličnosti kad je reč o dinamici među junacima jer zapravo nemamo Snake Plisskena. Ovde je predsednik glavni akcioni heroj. Pa ipak, pominjem ovaj film jer imamo slične motive grada iz kog se mora pobeći, u ovom slučaju to je Madrid i jednog novuma koji ne postoji u stvarnosti ali bi mogao postojati.

Kao što kod Carpentera postoji kapsula za spasavanje predsednika iz Air Force One koja deluje kao logično tehničko rešenje, ali ne postoji u stvarnosti jer tehnički nije izvodljiva, tako u filmu THE BEAST postoji ofanzivno naoružanje na predsednikovoj limuzini.

S druge strane, u AIR FORCE ONE takođe postoji slična kapsula ali predsednik uzima akcioni protagonizam i pretvara Air Force One u prostor za jedan uspeo DIE HARD-derivat.

Kad je reč o derivatima, Jalmari Helander je snimio film BIG GAME koji je u finskoj nedođiji prožeo ova dva uzora i u njemu je Sam Jackson odigrao ulogu američkog predsednika koji uz pomoć dečaka kog igra Onni Tommila postaje akcioni heroj.

Finac Renny Harlin poput svog zemljaka Helandera stavlja Jacksona ponovo u ulogu američkog predsednikai akcionog heroja, s tim što on ovde ima dva saigrača, ranjenog telohranitelja kog igra Šveđanin Joel Kinnaman i automobil koji ima niz džejmsbondovskih detalja u pogledu naoružanja.

Inspiracija koju sam naveo iz raznih filmova ne čini THE BEAST u klasičnom smislu derivativnim jer ako imamo u vidu i Naishullerov HEADS OF STATE, očigledno je zaplet o padu predsedničkog aviona i njegovom pretvaranju u akcionog heroja postao trop a ne toliko zaplet nekog konkretnog naslova (iako to suštinski jeste).

Sad se vraćamo na temu onoga na šta nisam predisponiran. Naime, činjenica da imamo priču o američkom predsedniku koji ostaje sam sa ranjenim telohraniteljem o kom više brine nego ovaj o njemu, sama po sebi jeste potentna. Činjenica da su zatvoreni u neprobojnom vozilu koje može da izdrži neverovatno snažne udare takođe je zanimljiva. Međutim, ono čega u stvarnosti nema, a to je naoružanje samog vozila koje ima džejmsbondovske dimenzije, svemu daje jednu dozu olakšavajuće okolnosti. Rečju, premisa je dosta ublažena time da predsednik ima način da uzvrati i to sa uređajem koji ima visok stepen automatizacije što zapravo direktno obesmišljava osnovnu premisu - najmoćnijeg čoveka na svetu koji sada mora da se izbori sa svojih deset prstiju i radeći stvari koje je delegirao drugima inače.

Međutim, to izneveravanje premise nadoknađeno je zaista visceralnog visokokonceptualnom akcijom koja je kao i radnja filma vezana za automobil, uglavnom iznutra.

Drugi element koji mi je inače sporan jeste kada imamo situaciju u kojoj se suspense gradi iz nečega gde nam gledalačko iskustvo govori da uloga zapravo nema. Film nudi jednu izvrsno režiranu suspense scenu u kojoj predsednik inače vojni bolničar u prošlom životu, operiše ranjenog agenta Tajne službe. Scena je krvava, dinamična, uzbudljiva i time prevazilazi suštinski manjak suspensea u narativnom pogledu Ali, da nije imali bismo jedan pripovedački nothingburger oko građenja tenzije oko stvari koja nije osnovni tok celine.

Konačno, kamernost postavke gde je jasno da će stvari ići u smeru Samovog samoupravljanja, i Joelovog sekundiranja se nije desila. Naravno, imamo diskustiju o tome kako Sam tako dobro kaže "motherfucker" ali imajući u vidu vrstu filma, u ulozi predsednika pruža jedan začuđujuće emotivan pa na neki način i ubedljiv nastup. Ponovna saradnja Harlina i Sama Jacksona raduje, i ovu bih rangirao ispod LONG KISS GOODNIGHT i DEEP BLUE SEA ali daleko iznad CLEANERa.

Pored Sama, najveća zvezda ovog filma je Jacques Jouffet, izvanredan direktor fotografije koji je na Bergovom MILE 22 pokazao da akcija kada je on slika postaje "nešto drugo" i to se ovde ponavlja.

Ideja scenarija koji potpisuje Umair Aleem verovatno je bila da se snimi kamerni film za volanom, kakav je bio LOCKE Stevena Knighta ali sa puno visokooktanske akcije koja se odvija oko vozila i sa svetskom krizom koja se tiče junaka. I Harlin to uspeva da briljantno i visceralno orkestrira. Sa pravim saradnicima i evidentno solidnim budžetom, THE BEAST izgleda dobro, a Sam i Harlin na onim mestima gde treba da se pruži ljudskost, da odigra ljudski faktor, pokazuju iznenađujuže dobre rezultate za nešto što u pojmu tehnotrilera stavlja akcenat na tehno.

Ponekad je mučno čitati utiske u filmu u kojima se toliko pominju drugi filmovi, u jednom trenutku zapravo postaje nejasno o čemu se zapravo piše. Međutim, iako je mašina u kojoj se Sam vozi nova, delovi od kojih je sastavljen film o njoj su polovni i da bi stvar funkcionisala deluje da i sami autori moraju to da naglase.

Otud, svi ti naslovi koji se nameću i pominju kao što su ESCAPE FROM NEW YORK, AIR FORCE ONE, BIG GAME ili LOCKE nisu u stvari bug već feature. Računa se na to da će biti pomenuti i da su svima koji učestvuju u recepciji već poznati. Renny Harlin je već veteran i vremena kada je on pomerao neke granice bioskopske akcije su iza nas, pa je samim tim i prirodno da danas radi sa sekundarnim sirovinama koje je uostalom on sam onomad među prvima procesirao. Ipak, činjenica da njegov punopravni naslednik Jalmari Helander ima sličan film sa istim glumcem, pokazuje kako se neki krugovi ipak zatvaraju, i da je THE BEAST manje vešto spakovan, to bi bilo iscrpljujuće i tužno.

* * * / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

Domino Fluks

Srđan Dragojević uvredio Dimitrija Vojnova na društvenim mrežama, on mu javno odgovorio: "Film koji silno najavljuje je u stvari moj scenario"

Lepo je videti da su dva od tri učesnika ove drame članovi ovog foruma!

Ni mesec dana od izbora, a studenti ponovo isporučuju!! Baš nas je krenulo! Sagita je Srbija! :|
,,Većina veza na svetu nisu odnosi, već mistična učešća. Tada je čovek prividno povezan, ali to zapravo nije odnos, već projekcija sopstvenih nesvesnih sadržaja." - Karl Gustav Jung

crippled_avenger

Prvi film u serijalu o BECKY režirali su ljudi koji su pre toga snimili tanak film COOTIES ali i izvanredan film BUSHWICK. I onda je BECKY bila jedno čudno razočaraje jer je film s jedne strane postigao publicitet, a u danima korone kad je proradio drive-in i određeni uspeh, ali u njemu nije bilo ničega vrednog pažnje.

Uprkos silnoj želji da budu transgresivni, film je zaista bio sveden na to da Kevin James igra against type i da se home invasion priča o devojčici koja brani svoj dom i sveti oca pretvori u HOME ALONE sa gore scenama upadanja u klopke i ubijanja, ali i ništa više od toga.

Matt Angel i Suzanne Coote rade nastavak u kom Lulu Wilson igra BECKY, i u njemu se jedna od primedaba koje sam imao u priči o prvom filmu na jedan neobičan način razrađuje.

Naime, govoreći o prvom filmu, rekao sam -

Međutim, ovo nije THE BABYSITTER. Nema smisla za humor, nema naročite napetosti, nema nažalost ničeg previše efektnog, iako želi da bude jako cool, pa između ostalog i kroz toliki obim krvoprolića.

Ovo je mogao biti dobar film. THE BABYSITTER u tome jeste uspeo. Međutim, ovde nema ideja, nema virtuoznosti, šarma, prilično je sve to nažalost mlako iako se sve vreme kao igra vatrom.

I ovo poređenje sa THE BABYSITTER zapravo sada dobija na još većoj aktuelnosti. Naime, THE BABYSITTER je bio inauguracije Samare Weaving kao ikone savremene horor akcione komedije, dakle ona u tom filmu postaje protagonistkinja filmova od kojih očekujemo doslovno horor, akciju i humor, bilo u formi direktne komedije bilo u formi dramske ironije.

Sa Lulu Wilson koja je porasla, u THE WRATH OF BECKY i kada više nije dete, ona prelazi sa role Judaha Lewisa na rolu Samare iz BABYSITTERa, što znači da mi i u ovoj formi imamo podžanr sa Samarom gde imamo filmove koji su bolji, na isti način kako je BABYSITTER bio superioran u odnosu na BECKY.

Samo sada poređenja idu u smeru READY OR NOT, AZRAELa, OVER YOUR DEAD BODY, MAYHEMa itd.

I tu je ponovo THE WRATH OF BECKY inferioran, ne samo idejno, već i produkciono.

Prosto, ove filmove su radili bitno veštiji reditelji sa više para.

Zanimljivo je da su Beckyni protivnici u drugom filmu pripadnici udruge Noble Men koji su kao neka varijatna Proud Boysa, sa kojima se oni zakače kada joj ubiju hraniteljku i otmu psa.

Onda ona u svesnom johnwickizmu odlazi na njihovo imanje da povrati psa i kad tu krenu neki nesporazumi sve ih pobije.

Ja se iskreno ne sećam neke stnažne dimenzije politčkog ekstremizma u prvom filmu, ali izgleda da je jeste bilo kada iznova pročitam sadržaj. Ovde ona nije dominantna ali je upečatljivija. Seann William Scott igra vođu te ćelije Noble Mena, vrlo zanimljivo, u underplayu koji ga ne čini praznim.

Međutim, očigledno je nekakva ideja da se Beckyn ubilački nerv jer ona ne napada prva ali kad joj se da povoda onda napada prva, opravda time da su ovi ipak neki podljudi, dakle neki rasisti neonacisti i sl. U tom pogledu, iako se kako rekoh te dimenzije prvog BECKY filma ne sećam, zapravo može reći da je ovo priča o odrastanju osvetnice koju igra Lulu Wilson ali i da je serijal o heroini koja se obračunava sa neonacistima, o čemu će govoriti i treći deo koji izlazi ovih dana, i u kome zadatak komičara koji igra gadnog negativca preuzima Neil Patrick Harris.

Angel i Coote sve ovo režiraju vrlo pojednostavljeno, film traje 82 minuta a i sa tim trajanjem je povremeno mogao biti brži, i u izvesnom mislu to je mudar potez, jer imajući u vidu limite, dobro je prebroditi ih efikasno. S druge strane, ako imamo u vidu da sada ovaj serijal poprima zaista intrigatne okvire jer pratimo rast i sazrevanje osvetnice i pratimo milje neonacizma i ekstremne desnice kao kontinuiranog neprijatelja, bilo bi dobro da filmovi budu naprosto bolji.

Na nivou prikaza Noble Mena, ima duhovitih i u izvesnoj meri pronicljivih detalja, ali ovo nije film koji uspeva da unese dovoljnu studioznost u softver kad je već nema u hardveru.

Od ove ekipe sam očekivao manje od ekipe BUSHWICKa i dobio sam mlad i šupalj pokušaj koji ima štošta da nauči od BABYSITTERa. Od Angela i Coote sam bio isto to samo spram ostatka Samarinog opusa.

Pa ipak, jako me zanima da vidi treći film.

* * / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

Quote from: Domino Fluks on 16-11-2026, 17:17:58Srđan Dragojević uvredio Dimitrija Vojnova na društvenim mrežama, on mu javno odgovorio: "Film koji silno najavljuje je u stvari moj scenario"

Lepo je videti da su dva od tri učesnika ove drame članovi ovog foruma!

Ni mesec dana od izbora, a studenti ponovo isporučuju!! Baš nas je krenulo! Sagita je Srbija! :|

Ovaj forum je bacao svetlo daleko.

(Inače, Dragojević je prvo podržao Đilasa, pa onda kao pragmatično ipak Studente ali veoma braneći Đilasa, i pravo da se glasa za Vućića by proxy. :)

Tako da ja ovo ne vidim kao raskol među Studentima, već kao spor na liniji ES-SL. :)

To apropo studenata koji isporučuju.)
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

Domino Fluks

Ma zezam se ja malo apropo toga da ljudi veruju da je sve što se dešava ovih dana na neki misteriozan način povezano sa studentima i njihovom pobedom!!

A Dragojević je režimska slina oduvek bio. Dobro, možda ne oduvek, ali otkad se pridružio SPSu, posle toga ništa ljudsi više nije ni snimio. I on će o empatiji. Treba imati tonu empatije da se ne bude režimska slina.
,,Većina veza na svetu nisu odnosi, već mistična učešća. Tada je čovek prividno povezan, ali to zapravo nije odnos, već projekcija sopstvenih nesvesnih sadržaja." - Karl Gustav Jung

crippled_avenger

Posle VEZANIH, dobili smo još jedan film koji je pobedio na konkursu za najbolji scenario koji organizuje Apollon pri Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji, u sklopu Pinkove uzurpacije ove manifestacije.

Za razliku od VEZANIH koji su na jedan zanimljiv način kanalisali onu definiciju lošeg jugoslovenskog filma osamdesetih koju je definitivno oblikovao Dragan Kresoja, i u kome je bilo par zanimljivih rešenja u odnosu na očekivanja koja bismo imali od takvog materijala, DUPLIKAT je potpuna suprotnost i želi da se bavi nečim što je prava retkost u našem filmu, a to je white collar psihološki triler smešten u milje zaposlenih ljudi i visoke tehnologije.

Generalno, bavljenje zaposlenim ljudima je svojevrsna retkost za naš film koji je još tokom šezdesetih omasovio tu paradigmu lika bez posla ili bar nedefinisanog radnog statusa. DUPLIKAT u dubinu svog zapleta integriše radno mesto, sredinu u kojoj se privređuje, konkretno IT industriju, i po tome se izdvaja.

Reč je o labavoj adaptaciji DVOJNIKA, sa priličnim odstupanjima od Dostojevskog koji se navodi na špici, i zanimljivo je kako posle Žike Pavlovića koji je upravo definisao crnotalasovske postulate i junake nedefinisanog zaposlenja, imamo potpuno kontra primer sa DUPLIKATOM u kom profesionalni ambijent ima značajnu ulogu.

Reditelj Marko Glušić koji ima određeno iskustvo na telenovelama i direktor fotografije Dalibor Tonković, prave sliku koja umnogome uživa u ambijentima i svetlu tehno-korporacije, i DUPLIKAT je u tehničkom pogledu konzistentan i spada među uspelija Apollonova ostvarenja.

Činjenica da se već u žanrovskom pogledu uz TROJE Petra Pašića, KO ŽIV KO MRTAV Radeta Ćosića, VIDEOTEKU Luke Bursaća plasira u domen izvesnih žanrovskih iskoraka unutar te produkcije, i to da je među tehničkim uspelijim delima ove striming kuće, smešta ga u gornji dom njihove ponude.

Nažalost, film ima i krupne nedostatke, od kojih ga neki čine suštinski slabijim, a neki ga nažalost potapaju u ambis koji inače ne bi zasluživao.

Osnovni problem filma je glavna uloga Đorđa Kreče koji je očigledno zbog izazova igranja dva lika (iako se drugi lik pojavljuje srazmerno malo) odlučio da ih maksimalno diferencira. Nažalost, onaj manje važan i manje prisutan je odigran u jednoj životno uverljivoj ekspresiji, dočim je ovaj glavni dominantni lik odigran sa ozbiljnim preterivanjima, u očiglednoj želji da nam dočara njegovu uznemirenost i psihičke poremećaje. Ne samo da je to učinilo dominantnog protagonistu veoma teškim za gledanje, i samim tim film u kom je on stalno u kadru, skoro nepodnošljivim, već je razotkrilo i sve preokrete koje bismo i inače naslućivali.

Zahvaljući Krečinoj nekontrolisanoj igri, nažalost, film je enormno izgubio i pretvorio se u jedno izazovno iskustvo ali na pogrešan način.

Ako imamo u vidu da neke scenarističke bravure ni inače nisu karakteristične za savremeni srpski film, scenario Borisa Lukmana, u suštini odgovara nekim očekivanim dometima naše produkcije, i svakako prevazilazi Apollonov prosek. Međutim, plaća skupu cenu producentske odluke da u filmu ima samo dve zvezde, jednu u sporednoj ulozi (Viktor Savić) i jednu u epizodnoj, maltene kameo (Nikola Pejaković). Ovaj duo iz serije 12 REČI koja takođe ima u sebi elemente tehnotrilera podiže nivo filma, i pokazuje kako bi izgledao samo da su producenti odlučili da uzmu potentniju i iskusniju podelu, ili da je Glušić uspeo da kontroliše Krečinu interpretaciju u glavnoj ulozi (jer ona kao dvojnika zaista ni po čemu nije sporna).

Zanimljivo je da sam u kratkom vremenskom periodu naišao na dva naša filma u kojima su glumci dobili priliku koja nije toliko česta u našoj kinematografiji da igraju dominantne glavne junake, i koliko su obe role otišle u jednom nekontrolisanom pravcu i potopile film.

U tom pogledu, teško je oteti se utisku da se o ovom filmu nekako mora progovoriti i u hipotetičkoj varijanti da je glavna uloga drugačije odigrana, ne zbog toga što je takva alternativna verzija moguća, koliko da bismo rasvetlili ipak natprosečan trud ostalih sektora za standarde Apollonove produkcije.

Isto važi i za trajanje od 118 minuta koje uprkos tome što prva dva minuta čini nabrajanje sponzora a špica na kraju oduzme još četiri ipak preambiciozno. Naši filmovi su kroz istoriju vrlo retko trajali puna dva sata, čak i neki koje smatramo "epskim". Pavlovićev NEPRIJATELJ, po adaptaciji Bore Ćosića, trajao je 95 minuta i imao podelu od tada najpoznatijih glumaca na čelu sa Batom Živojinovićem, a uzimam ga za poređenje zbog istog proznog osnova.

U jednoj pola sata kraćoj verziji, sa smanjenim intenzitetom Krečine igre, DUPLIKAT je mogao biti prihvatljiv second hand trler o čoveku koji u psihološkoj krizi počinje da umišlja kako ima dvojnika i nevoljama zbog kojih upada u to.

Ovako, to ostaje film koji je jako težak za gledanje, i uz najbolju volju se ne može preporučiti nikome sem najuporijim forenzičarima i proučavaocima žanra, ili srpske kinematografije u celini. Samo jedan ili dva elementa su ga delili od više nego prelazne ocene * * ali nažalost ovako kako su izvedeni potopili su film.

* 1/2 / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

HERE ALONE je prvi dugometražni igrani film Roda Blackhursta, i reč je o niskobudžetnoj psihološkoj drami o troje zdravih preživelih ljudi i bebi koji pokušavaju da opstanu u šumi, usred pustoši proizvedene nekom zombiolikom epidemijom.

U filmu ima vrlo malo nekih ripper sekvenci, ali film jeste horor u osnovi, s tim što se strava više crpi iz usamljenosti i strepnji međuljudskih odnosa.

Blackhurst je sa istim scenaristom godinama kasnije snimio briljantni film BLOOD FOR DUST i kada gledamo HERE ALONE ne vidimo varnicu briljantnosti koja će se preneti u taj film. Ali, ono što vidimo jeste promišljen projekat napravljen u očigledno iznuđenim produkcionim uslovima.

Ovo svakako nije jedan od onih filmova koji nam otkrivaju sjajnog reditelja u kome leži vrhunski film u sledećem koraku, ali nam pokazuje da Blackhurst jeste neko ko ozbiljno promišlja stvari.

Osnovni problem ovog filma je u tome što se u njemu na kraju ne desi, odnosno ne postigne ništa posebno, pa zato i krajnji utisak, u zavisnosti od toga koliko cenite napor, varira od * * do * * *.
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

THE STUNT DRIVER je režirao Michael Dowse, kanadski operativac koji je umeo da se jako dobro pokaže u dobro pripremljenim stvarima kakva je bio STUBER koji su u izvesnim smislu nadgledali Daley i Goldstein.

Ostatak vremena, ne može mu se osporiti da ima zanimljive ideje i da ima dobar smer ali rezultati variraju.

Verijem da je THE STUNT DRIVER trebalo da bude njegov magnum opus, film o automobilskom kaskaderu i akrobati Kenu Carteru koji je završnicu svog života posvetio rizičkom pokušaju da obori rekord Evela Knievela.

Da bi to uradio okuplja medijsko-sponzorski pool a u njemu se pojavljuje i Evel kao savetnik što svemu daje dodatnu dozu akrimonije jer ga Carter nije podnosio, ali i svojevrsnu bizarnost.

Dowse crta preko slike, već napravljene u dokumentarnom filmu o Carteru, i na neki način, THE STUNT DRIVER deluje kao igrana rekonstrukcija dokumentarca. Sama dokumentarna ekipa je imala značajnu ulogu u njegovom projektu i u njegovom životu i oni se pojavljuju kao bitni likovi u svemu ovome, ne samo kao saučesnici već i kao ljudi čiji ga objektivi teraju da radi nešto što on možda inače ne bi.

Međutim, u toj inovativnoj formi snimanja rekonstrukcija preko dokumentarca, Dowse vrlo retko ulazi u ono što je igranom filmu dozvoljeno a to je puni odlazak iza scene, i dramatizacija ključnih momenata. Film nije sasvim lišen toga ali zanimljivo je kako kada gledamo igrani film oslikan "preko" dokumentarnog imamo osećaj da se nedovoljno prodire u samu suštinu priče.

A to je zapravo osnovni problem Dowseovog filma.

Naime, Ken Carter je bio naizmenično ozbiljan i potpuni šarlatan, nekada sasvim posvećen a nekada jezivo površan, nekada veoma neustrašiv a nekada veoma uplašen. I to ga, uz dobru glumačku igra Jaya Baruchela čini zapravo jednim komičnim karakterom.

Međutim, film ima teškoće da nađe svoj tonalni okvir i da se odluči dokle je komičan a odakle je tragičan, i konačno, u kom trenutku da pređe iz nečega što je ukupno uzev ipak postavljeno kao komedija po istinitoj priči u nešto gde će na kraju biti žrtava.

I onda jedan relativno low key prijatan sadržaj koji nudi film, i jedno u suštini prijatno gledalačko iskustvo ne uspeva da prođe taj ispit koji je jako bitan, a to je pitanje odnosa prema onome što se gleda. Iako film nije briljantan u fazama "kada je lako biti dobar" kao underdog film o underdogu itekako može da prođe, međutim, kad se dođe do "teških" odluka, vidimo da Dowseove mogućnosti to daleko nadilazi.

Tema sama po sebi, sa dobrom glumačkom podelom i domišljatom rekonstrukcijom epohe je land grab, i ovaj film svakako treba da vide oni koje to zanima. Nažalost, priča je zahtevala nešto više a Dowse to nije imao u sebi.

* * 1/2 / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

Na pedesetu godišnjicu izlaska klasika Dušana Makavejeva, Milutin Petrović se sa polaznicima svoje škole Preditor dosetio dobre ideje da snime "kaver" njegovog filma pod nazivom LJUBAVNI SLUČAJ.

U gerilskim produkcionim uslovima i u okolnostima kolektivne režije, scenarija i snimateljskog rada, nažalost snimili su nešto potpuno bezveze, nezavisno od same aure izvornika koja je po definiciji nedostižna. Nije problem ovog filma što je po definiciji van bilo kakve prilike da dosegne Makavejevljev domet, problem ovog filma je u tome što u njemu nema elementarne domišljatosti koja bi ga mogla učiniti funkcionalnim čak i u vlastitim okvirima školskog filma.

U ovom periodu Milutin Petrović još uvek nije postao Ćaci, naprotiv, bio je veoma opoziciono nastrojen, tako da u filmu ima materijala sa nekih protesta oko rušenja u Savamali i pokreta Ne davimo Beograd, što iz današnje vizure deluje naravno komično jer je on u međuvremenu postao najvulgarniji zastupnik režimske kulturne politike. Međutim, nije to sad ni bitno za sam film jer su ti dokumentarni materijali dati sa dozom podrazumevanja i bez neke jasnije kontekstualizacije. Oni su tu više da bi eto kao učenici Preditora nabacali neku arhivu i iz toga napravili nešto, što očigledno ne umeju.

Ovaj pedesetpetominutni film je imao klasik na koji je mogao da se osloni u svakom pogledu, počev od ideja koje je mogao "kaverovati", preko rešenja koja je mogao da pokuša da preuzme i modernizuje, scena u scenarističkom i glumačkom pogledu koje su mogle biti ready made za dalji rad, pa konačno i do prikazivačkog aspekta - film je mogao parazitirati na Makavejevljevom originalu i biti prikazan.

Međutim, on čak nije uspeo da stigne ni do FESTa koji je svoju godišnjicu tematski bio posvetio ovom Makavejevljevom filmu i uopšte 1966. odnosno 1967. kao najznačajnijoj godini u istoriji našeg filma.

Ako je ovo trebalo da bude showcase Milutinove škole i polaznika onda je na kraju ispao čisti autogol i propast koja ga umnogome kompromituje kao filmskog pedagoga.
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam

crippled_avenger

THE LAST TEMPTATION OF BECKY zaokružuje trilogiju o ekstremnim desničarima i nacistima sa kojima se obračunava prvo devojčica, a zatim devojka, koju igra Lulu Wilson.

Pitoreskni treći film prikazuje poraslu Becky kao tajnu agenticu američke tajne službe koja mahom remeti zadatke i kvari ih svojim nasilnim razrešenjima. Pa ipak, CIA misli da je ona prava osoba da bude poslata u Poljsku, na mesto mitskog nacističkog svetilišta koje je naselio bogati naslednik iz nacističke Paperclip dijaspore i vidi šta on tamo smeta sa onim "ključem" koji Becky čuva još od prvog filma.

Dakle, u ovom filmu Becky ulazi iz HOME ALONE u neke bondolike akcije, što nas sve drži u imaginariju studija Fox, jer ovo sve jako podseća na KINGSMANa pre svega.

Jenn Wexler je snimila ovaj film sa budžetom kakav je Matthew Vaughn možda imao za kancelarijske troškove na KINGSMANima, ali ovaj nastavak se, potonućem u bondovsku hiperdizajnirost i stripovsku grotesku možda i ponajbolje opire nedostacima budžeta od sva tri.

U plejadi komičara koji igraju negativca a čine je Kevin James u prvom, Seann William Scott u drugom i Neil Patrick Harris u trećem filmu, rekao bih da je Scott možda bio najbliže nekoj parodiji sa dozom životnosti, dočim je Kevin James bio dosta straightforward negativac spram ova dva. Neil Patrick Harris ima najgrotesknijeg lika, naslednika starog naciste koji je u sklopu operacije Paperclip prebačen u SAD da radi kao inženjer za biološko oružje i cela njegova obnova očeve ikonografije sa sve uniformama itd. je najnapadnija, i sigurno najmanje u korelaciji s nečim što korespondira sa nečim stvarnim i samim tim smešnim. Njegov lik je koncipiran kao karikatura ali Neil ga igra začuđujuće smireno i iz te smirene igre uspeva da izvuče malo uznemirenja. Međutim, koliko god da je ovo najpitoreskniji negativac do sada u serijalu, prilično je sporedan spram svojih grotesknih ukućana iz nuklearne nacističke porodice.

Ovde naravno, Becky dobija carde blanche za nasilje jer su ovo nacisti u nacističkim unifromana i imamo masu scena u kojima se više autori nego gledaoci raduju onome što se zbiva. Ali, u redu, ko je došao do trećeg filma o Becky, nema prava da se žali kako je ovo sve u osnovi bolje kao koncept, nego što ispunjava svoj potencijal.

Sa filmom THE LAST TEMPTATION OF BECKY svojevrsna trilogija je zaokružena. Videćemo da li serijal ima budućnost i da li će promeniti milje iz kog dolaze negativci.

* * / * * * *
Nema potrebe da zalis me, mene je vec sram
Nema potrebe da hvalis me, dobro ja to znam