ZNAK SAGITE — više od fantastike — edicija, časopis, knjižara...

Moje ime je Huligan
99% ljudi na Zemlji su "huligani" koje, ako imaju sreće, od bankrota dijeli jedna plaća. Oni drugi nesretnici žive u nadi da će ih jednom jedna plaća dijeliti od propasti. Ostalo su robovlasnici koji se ne ukazuju i analitičari koji objašnjavaju



Vedrana Rudan
Nacional, 25.02.2008








Bila sam u Beogradu u nedjelju kad je Kosovo proglasheno drzhavom. Na ekranu svog televizora u hotelskoj sobi gledali smo shto "huligani" rade Beogradu. Dijelila nas je jedna ulica. U ponoc je portir zamolio moga muzha da skine tablice s automobila. Odustali su od toga jer su neki ljudi svojim automobilima sakrili nash. Smak svijeta na televiziji izgledao nam je veci nego onaj u nashoj neposrednoj blizini. U ponedjeljak nam se osoblje hotela isprichavalo kao da su oni palili kontejnere i razbijali izloge. Izishli smo iz hotela i shetali Beogradom. Na ulicama nije bilo "huligana", samo specijalci u punoj ratnoj spremi. Shljemovi, palice, shtitovi... Policija na svakom uglu.




Uvecher smo otishli u Jugoslovensko dramsko pozorishte gledati "Fedrinu ljubav" Sarah Kane. Pokrovitelji, Raiffeisen banka i Max Factor. Fedru je igrala Mirjana Karanovic, Hipolita sarajevski glumac Ermin Bravo. Znam da ste zaboravili prichu o Fedri. Fedra je zhena koja se zaljubljuje u Hipolita sina svoga muzha, on joj ljubav ne uzvraca, Fedra ga optuzhi za silovanje pa se ubije, rulja njega raskomada na sitne parchice.


Ne bih vam govorila o sirotoj Fedri da fenomenalna Mirjana Karanovic nije imala svoj shou unutar predstave. Kad je na pozornici pokazala gole grudi, fotici su krenuli shkljocati. Mirjana je zaprijetila prekidom premijere ako ne napuste gledalishte. Dok su drkadzhije odlazili, mi smo pljeskali.


Mirjana carica.


Nakon predstave otishli smo na koktel. Nashi prijatelji, i ne samo oni, bili su zhalosni zbog "huligana" koji su razvalili centar Beograda. Jedan nam je gospodin rekao, mi smo jedini narod koji bjezhi pred vlastitim demonstrantima.


Volim Beograd, mozhda zato shto je glavni grad drzhave u kojoj ljudi zhive gore nego kod nas. Place su nam vishe, nashi Nikolici ne urlaju, nashi "huligani" pale gradove samo nakon utakmice, nashe granice su fiksirane, nasha manjina miruje jer je zahvaljujuci Amerima svedena na pravu mjeru, samo rijetke zemlje od Hrvata trazhe vizu, kava u Zagrebu koshta sedam kuna, u Beogradu deset.


Da Zagreb od Beograda ne dijeli samo dva i pol sata vozhnje automobilom, Srbija bi bila obecana zemlja za nashe ljude koji vole uzbudjenja a Irak im je predaleko. Ovako... Ne bismo smjeli biti mirni dok Beograd gori ni pozhar koji hara Srbijom nazivati "huliganskim ispadima".


Svi danas s visoka govore o Srbiji zato shto je na koljenima.


Srpski novinari, takozvani "lijevi", beshcutno se rugaju demonstrantima koji su razbijali izloge, krali Nike tenisice, parfeme, "chak i charape", a onda s "kesama" punim ukradene robe shetali centrom Beograda kao da je to "normalno". Shto u tome chinu nije "normalno"?


Mladi Srbi danas, kao i Hrvati, do skupih tenisica "poshtenim" radom nikad ne bi mogli doci, a reklame nashoj djeci jasno poruchuju shto morash nositi na sebi da bi ti zhivot imao smisla.


Takozvani razumni ljudi, ugledni srpski ekonomisti, na takozvanoj lijevoj televiziji apeliraju na takozvani razum i objashnjavaju "huliganima" da strane banke nisu "strane" nego "domace", da u njima mladi Srbi zaradjuju svoj "hleb", nitko ne spominje koliko se "hleba" mozhe kupiti radeci u stranoj banci koja je zapravo domaca.


Mojoj prijateljici, uglednoj novinarki, ponudjen je posao za 250 eura mjesechno, najam omanjeg stana u Beogradu koshta 300 eura mjesechno, kava u Beogradu stoji euro i pol, jedna od njihovih banaka preko koje Srbi mogu kupiti auto reklamira se sloganom "rata = plata". Zaboravila sam reci, ta "njihova" banka i "nasha" je banka.

Kakva buducnost stoji pred mladim Srbima?


Oni mogu chitav zhivot robijati u nekom marketu koji jest strani ali i njihov i nikad na stopala navuci skupe tenisice, ili zapaliti Beograd pa se Knez Mihailovom proshetati obuveni i namirisani kao sretni ljudi iz reklama.


Specijalci im nece razbiti srpske glave.


Vidjela sam ih iz velike blizine, i oni su gotovo djeca, i oni vole tenisice, ni oni za njih ne mogu zaraditi "poshteno" lomeci mlada srpska rebra.


Zashto ovako govorim?


Zato shto sam umorna od dvadestogodishnjeg slushanja kako na ovim prostorima zhive "divljaci". Kao da "huligana" nema u predgradjima Pariza, Londona, New Yorka, Bagdada...


99% ljudi na kugli zemaljskoj "huligani" su koje, ako imaju srece, od bankrota dijeli jedna placa. Oni drugi nesretnici zhive u nadi da ce ih jednom jedna placa dijeliti od propasti.


Ostalo su robovlasnici koji se ne ukazuju i analitichari koji objashnjavaju.


Zhao mi je shto mi ovi drugi nisu rekli zashto je Kosovo postalo Amerika?

Kome treba raskomadana BiH?
Makedonija u agoniji?
Hrvatska u NATO-u,
Srbija u plamenu?


Danas na podruchju bivshe Jugoslavije
zhivi dvadesetak milijuna porobljenih nesretnika,
nekoliko tisuca bogatasha
koji su sve svoje stekli deruci njihovu kozhu
i stotine ratnih zlochinaca koji,
ili drzhe govore na mitinzima,
ili sjede u Saboru,
ili se, poput Karadzhica i Mladica, "kriju"
iako ih nitko ne trazhi.


Love se samo razulareni "huligani".


Kako stvari stoje, klinci na ovim prostorima nece dugo "divljati". Amerika ce svima nama vrlo brzo pokazati tko nam je pravi neprijatelj. Pa ce mladi Hrvati, Srbi, Albanci, Slovenci, Makedonci opet postati braca koja ce ognjem i machem shiriti americhku demokraciju u nekom od mnogobrojnih Iraka.


Ne, Putin nece poludjeti, dogovorit ce se.


Nishta od velikog plamena.
Nazhalost.


Pogledajmo svoj zhivot:


dovijeka cemo otplacivati bijednu gajbu
u koju ulazimo noci o ponoci
prebijeni od "poshtenog" rada,
nashi potomci nece moci platiti shkolovanje,
ni zubara, ni ocu kupiti lijek,
majci cvijece za rodjendan,
bebi cipelice broj vece.

Kako zhivimo,
mozhda bi svima nama huliganima
veliki plamen bio spas.

Jebesh zhivot
kada svijetom mozhesh hodati u Nike tenisicama
samo ako razvalish izlog.

 Ni na ove Heruvate više ne možeš da računaš onda kad ti je najteže. Kakvo je sad ovo levičarenje i popustljivost?

QuoteŽižek o Kosovu, Srbima i Albancima

,,Biću iskren: godinama sam zastupao albansku stranu. Ali ovo što se danas radi srpskoj manjini postaje nepodnošljivo. Postoje enklave u kojima živi najviše 15 osoba, staraca, dece... a štiti ih i po 200 vojnika KFOR-a. To je ludilo."

Slavoj Žižek (1949), slovenački politički filozof i kritičar kulture. Teri Iglton ga je opisao kao ,,ubedljivo najbrilijantnijeg" savremenog teoretičara poniklog u kontinentalnom delu Evrope. Žižekov rad je neverovatno ekscentričan. Karakterišu ga upečatljivi dijalektički obrti ,,zdravog razuma", sveprisutan smisao za humor, jedinstveni prezir moderne distinkcije između visoke i popularne kulture i preispitivanje primera uzetih iz najrazličitijih oblasti umetnosti i politike. Uprkos tome, Žižekov rad ima veoma ozbiljan filozofski sadržaj i ciljeve. Žižek osporava mnoge temeljne pretpostavke današnje levo-liberalne naučne zajednice, uključujući i uzdizanje Razlike ili Drugosti do krajnosti, tumačenje prosvetiteljstva kao totalitarnog, i preovlađujuću skepsu prema bilo kakvim idejama Boga ili Dobrog. Posebnu crtu Žižekovog rada čini njegovo izvanredno razmatranje nemačke idealističke filozofije (Kant, Šeling i Hegel). Žižek je takođe oživeo psihoanalitičku teoriju Žaka Lakana, interpretirajući ga kao mislioca koji ide korak dalje u odnosu na temeljnu modernističku posvećenost kartezijanskom subjektu.

Kasnih osamdesetih godina XX veka, Žižek piše novinske kolumne za list Mladina i učestvuje u izboru za člana slovenačkog Predsedništva. Prva knjiga objavljena na engleskom jeziku pod naslovom The Sublime Object of Ideology (Sublimni objekt ideologije) ugledala je svetlo 1989. godine, a od tada je objavio na desetke članaka, uredio mnoštvo zbornika i napisao preko dvadeset knjiga, delimično sledeći put Noama Čomskog koji je iz lingvističkih voda prešao i na političku/ideološku kritiku sa pozicija levice. Od 1997. godine Žižekovi radovi postaju sve eksplicitnije politički, osporavajući široko rasprostranjenu saglasnost da živimo u post-ideološkom ili post-političkom svetu i stajući u odbranu mogućnosti trajnih promena u globalizacijskom ,,novom svetskom poretku", kraju istorije ili ratu protiv terora. Jedna od poslednjih knjiga prevedenih na hrvatski jezik, pod naslovom Irak - posuđeni čajnik (Naklada Ljevak, 2005), bavi se ratom u Iraku. Trenuto uživa status planetarnog filozofskog superstara.

Mada je bio izričito kritičan prema srpskom nacionalizmu devedesetih, Žižek u poslednje vreme osuđuje nasilje nad kosovskim Srbima i zagovara kompromisno rešenje srpsko-albanskog pitanja. U intervjuu za italijanski dnevni list La Republica (prenosi nedeljnik NIN, 29. 11. 2007) tim povodom kaže:

Šta je sa srpsko-albanskim sukobom?

,,Slažu se jedino po pitanju prostitucije. Biću iskren: godinama sam zastupao albansku stranu. Ali ovo što se danas radi srpskoj manjini postaje nepodnošljivo. Postoje enklave u kojima živi najviše 15 osoba, staraca, dece... a štiti ih i po 200 vojnika KFOR-a. To je ludilo".

Kako rešiti taj problem?

,,Po mom mišljenju, samo podelom nadvoje. Vidite, humanost i multikulturalizam nalažu rešenja zasnovana na dijalogu i suživotu. To je, po meni, šarena laža. Istorija nam nudi mnogo primera - kada se dva naroda mrze, treba im dati mogućnost da se razdvoje, uz nadu da će vremenom uspeti da nađu zajednički jezik, približe se jedan drugom i ponovo početi da žive zajedno".

Znači, zidovi su nekad poželjni?

,,Naravno".

Medijska dramaturgija nam je poslednje balkanske ratove predstavila kao ponovno buđenje varvarstva u srcu ,,civilizovane" Evrope...

,,Ta je priča o mračnom i divljem Balkanu, naravno, kliše. Moje viđenje onoga što se dogodilo odgovara nekom najosnovnijem marksizmu: iza etničke ideologije skrivani su sukobi između državnih aparata i društvena neslaganja. Levičari tvrde da Milošević, iako negativac, nije izazvao raspad Titove države - raspad je, po njima, pokrenut secesijom Slovenije i Hrvatske. Ja, s druge strane, smatram da je upravo Milošević ,,ubio" Tita. Upravo je on dokrajčio već krhku ravnotežu u raspodeli moći među igračima i to na jedini mogući način - potpisavši ugovor sa đavolom, udruživši se sa nacionalistima".

Neki su u Srbiji davali i kontroverzne izjave po kojima je ,,diktator" ustvari doprineo liberalizaciji situacije. Vi ste se s tim izjavama složili. Pojasnite zašto.

,,Tu je izjavu dao Aleksandar Tijanić i ja se s njom slažem. On je u stvari rekao da greše oni koji misle da je Miloševićev nacionalizam ovaplotio krute, cenzorske i represivne vrednosti. Naprotiv, on je Srbima rekao: sad možete da radite šta god hoćete! Sad možete da mrzite, kradete, silujete, napijate se, rešavate probleme oružjem. Pre desetak godina sam u Beogradu sreo srpske ultranacionaliste, Arkanove Tigrove na primer, i svi su mi potvrdili sledeće: u postmodernom, naizgled permisivnom, društvu oni su videli skup ograničavajućih pravila i zabrana: danas se više ništa ne može. Naprotiv, nacionalizam je ponudio slobodu delovanja. Adorno je taj mehanizam shvatio još tridesetih godina, analizirajući fašističku propagandu: Hitler, objašnjava on, nije nikakva očinska figura. Njegova je poruka lažni poziv na prestup: ispunjavaj moja naređenja i zauzvrat ćeš moći da radiš šta god ti je volja: da ubijaš, kradeš, siluješ..."

blog b-92.net

Pogledao sam LORDS OF DOGTOWN Catherine Hardwicke, sa zakašnjenjem im žao mi je zbog toga, zato što bih ovaj film u ono vreme kada sam ga gledao verovatno uvrstio na neku Top-10 listu.

Čitao sam nekoliko eseja koji govore o tome kako se u socijalizmu moraju zabraniti kompetitivne sportske forme, i kako se fizička kultura mora upražnjavati u raznim nekompetitivnim formama kako se iz sporta ne bi razvila klica kapitalizma koja bi kasnije uništila i sam sport i čitav socijalizam. U neku ruku ima istine o tome, i o tome na najbolji način govori ovaj film. Savremeni profesionalni sport je zapravo najveća antireklama za bavljenje sportom kao vidom fizičke kulture. Naime, ono što profesionalni sportisti rade na terenu u toj meri prevazilazi moći običnog čoveka da deluje obeshrabrujuće na svakoga želi da se time bavi. LORDS OF DOGTOWN se u formi priče o grupi momaka iz Venice Beacha, "geta na moru" zapravo vrlo koncizno i mehanički precizno bavi time kako jedna forma druženja, dobre zabave, rekreacije, pa čak i izvesnog antiestablišment kreda kao što je skejtbording u roku od dve godine biva pretvorena u jedno podeljeno, ekskluzivno društvo u kome virtuozi obeshrabruju manje talentovane, komercijalizuju se na najbestidnije načine, i na kraju uništavaju nešto što je počelo kao vrlo simpatična aktivnost.

Završne scene, nesporno emotivne, u kojima se stvarne ličnosti Stacy Peralta, Tony Alva i Jay Adams okupljaju da posete bolesnog prijatelja i voze u bazenu kao nekada kada su bili mladi, podseća na samu esenciju onoga čime su se bavili ali isto tako vidi se da tu labudovu pesmu, izvode ljudi koji su celu ideju i upropastili.

Ovaj film je drama bazirana na istinitoj priči. Navodno su dokumentarci na ovu temu koje nisam gledao još bolji. uostalom Stacy Peralta je već za vreme svog vrhunca imao sklonosti ka filmmakingu.

Catherine Hardwicke je u Peraltinom scenariju dobila jedan vrlo jasan i precizan prikaz dešavanja među "original seed2 skejterima u Veniceu, i što je najzanimljivije u svemu tome, Peralta ponajmanje štedi sebe kao nekoga ko se najviše komercjalizovao. Iako, na kraju ne možemo reći da u filmu ima pozitivaca i negativca,a sve se kreće u sivoj zoni, Peralta ipak stavlja akcenat na temperamentnog Jay Adamsa kao na "original seeda" i na čuvara indie vatre koji je bio najbolji i najavangardniji čak i u periodu dok su on i Alva putiovali po svetu i zarađivali ogroman novac.

Catherine je film zaista energično i vešto izrežirala, sa dosta pokreta kamere koji ovoj istorijskoj rekonstrukciji daju energiju i pseudodokumentarnost, i iz glumaca je zaista uspela da izvuče pored raznih stuntova sa skejtovima i poletnu igru, vrlo jasno portrete karaktera, za koje se gledalac vezuje, može da ih prati i razlikuje.

Za razliku od mnogih biopicova, LORDS OF DOGTOWN ima i odličnu završnicu, koja zaista predstavlja odličan emotivni mehur filma.

* * * * / * * * *

Pogledao sam CARGO 200 Alekseja Balabanova.

Mogu reći da je to jedan drag film u kome Balabanov uspešno produžava osnovni kvalitet svoje poetike a to je da razne idiosinkrazije sovjetskog i postsovjetskog društva učini potpuno uverljivim i normalnim unutar svog filma. Iako bi se Balabanovu štošta moglo zameriti na nivou čitavog opusa, činjenica je da on ima tu sposobnost da stvori univerzum u kome bizarnosti deluju uverljivo, i da to sve spakuje u kontekst nekakve priče koja relativno stoji pa na kraju čak biva zaokružena i dobije nekakav smisao.

CARGO 200 je priča o truloj imperiji u kojoj je korupcija potpuno korodirala društveno tkivo, život se potpuno prebacio u neku vrstu paralelnog podzemlja, van institucija, reda i sl. i tu se stvara plodno tlo za razne psihopate da vrlo neprikriveno operišu, integrišu se u centre moći i sl.

Ona je ispričana kroz jednostavan, gotovo banalan slučaj izopačenog policajca koji kidnapuje mladu devojku, kćer jednog funkcionera, i meni je u socijalističkim ili postsocijalističkim kinematografijama uvek drago kada vidim jednu jednostavnu priču ili naprosto slučaj kroz koji se reflektuje bigger picture, to jest mali događaj koji pokreće lanac događaja, kao u NEMIRNIMA Kokana Rakonjca, recimo.

U svakom slučaju, za ljubitelje bizarnog, hosteličnog filma, CARGO 200 je prava poslastica.

* * 1/2 / * * * *

Dobar tekst, ovaj Vedranin...

Pa naravno, nije ona slučajno Hrvatica.

American remakes of hit UK television shows, especially comedies, generally fail quicker than one's New Year's Eve pledges. For every rare success such as "The Office", there's ten others that often fail to get off the ground. The few that do often don't last (remember "Viva Laughlin," "Coupling," Roseanne Barr's attempt at AbFab?).

No-one is sure why. Essays on the very topic have been penned over the years and often cite some amusing examples, but none can really come up with a definitive answer. Some say it's because British TV seasons are much shorter, the budget and scripting much tighter, and the humor is far drier and more cynical. Others say its merely quality control as British seasons generally last for only six episodes a year - thus giving everyone involved a lot more time to get things right. All conceed that Brit-coms generally avoid the cloying sentimentality or trite moral platitudes that often pop-up in the final few minutes of your average episode of "Friends" or "Two and a Half Men".

Even with only little more than a dozen episodes under their belt, Brit-comedy classics like Monty Python and "Fawlty Towers" in the 70's, "Black Adder" and "Yes Minister" in the 80's, "Absolutely Fabulous" and "Red Dwarf" in the 90's, and the likes of "Extras" or Stephen Fry's scathing "Absolute Power" in recent years easily trounce over almost all the sitcoms the four main US networks have churned out.

Yet humor is changing as the broad-appeal and often tired formula has given way in recent years to far more intelligent and subversive US comedy with the likes of The Simpsons, Family Guy, Arrested Development, Boston Legal and most recently 30 Rock showing that Americans can be just as ironic and self-depricating as their cross-Atlantic cousins.

Still, some ideas just sound terrible. As much as I adore the aforementioned "Boston Legal", the idea of a David E. Kelly-led remake of the brilliant "Life on Mars" gives me the shudders. As much as there's a great cast and crew involved like Russell Crowe and Helen Mirren, the idea of remaking the BBC's superb "State of Play" mini-series as an American feature film has me very concerned.

Now, comes word that a pilot for the American remake of "Spaced" has been given the formal go ahead. Whilst the program was originally commissioned last year, many thought the writer's strike had thankfully shoved a stake through its heart. Not so according to Zap2It who says Fox and "Charlie's Angels" helmer McG are behind the sitcom being penned by former "Will & Grace" writer Adam Barr, and production has been given the official go ahead.

The original series aired in 1999 & 2001 and was notable for its use of pop-culture references and surrealistic moments - something a lot more common to comedy these days but back then was rarely utilised outside of animation. The series launched the careers of stars Jessica Stevenson, Simon Pegg, Nick Frost and director Edgar Wright. Pegg, Frost and Wright of course have gone on to great international acclaim with their film comedies "Shaun of the Dead" and "Hot Fuzz", and I've had the great pleasure of sharing fun conversations over drinks with Edgar and Simon in the last few years.

Unfortunately Fox has basically refused to credit them and yet is cashing in on both the show and their reputations by mentioning them front and center in the press release announcing the green lighting. Pegg had this to say a few hours ago on Facebook: "It is this flagrant snub and effective vote of no confidence in the very people that created the show, that has caused such affront at our end. If they don't care about the integrity of the original, why call it Spaced? Why attempt to find some validation by including mine and Edgar's names in the press release as if we were involved? Why not just lift the premise?"

Think this is a bad idea? Lend your support by joining the Facebook group Say NO to an American remake of Spaced and leave a message on the Wall.

Pogledao sam THE LOVELESS debitantski film Kathryn Bigelow koji je ko-režirala sa Monty Montgomeryjem, courtesy of Kunac.

Moram priznati da sam jako dugo tragao za ovim filmom, iako je iz sadržaja i kritika bilo jasno da u njemu neću naći kanonsku
Kathryn Bigelow. Međutim, ono što sam u ovom filmu našao je jedan vrlo dobro osmišljen i koncipiran ultraniskobudžetni debi u kome se spajaju tradicije niskobudžetnog filmmakinga sa obiljem namernih stilskih referenci na kojima je izgrađen čitav film.

Film uprkos niskog budžeta i malog broja lokacija, pre svega karakteriše sjajna rekonstrukcija epohe, kako vezano za vozila tako i za garderobu. Amerika u kojoj se LOVELESS dešava je pop kulturna Amerika koju znamo iz filma, ali u kojoj žive ljudi, sa nekom vrstom realističke psihe oblikovane filmom, pop kulturom i konfliktima koji su u njima prikazani. Ovo je film u kome tipske tenzije između tipski različitih ekipa, iako imaju koren u filmu i pop kulturi, nekako deluju istinito.

Filmofilske reference, na globalnom nivou priče i socijalnih grupacija koje vidimo se pre svega mogu vezati za čuveni WILD ONE Laszla Benedeka, ali u stilskom smislu, film obiluje fetišizmom Kennetha Angera koji je potpuno transformisao tretman kožne odeće u konotativnom smislu. Isto tako, ni francuski Novi talas nije bez uticaja na ovaj film, s tim što su Kathryn Bigelow i Monty Montgomery suviše racionalni da bi ih ovaj uzor pokvario. Konačno, u energičnosti nekih konflikta može se prepoznati i Novi Holivud, recimo Walter Hill.

THE LOVELESS je po količini referenci dosta blizak pajkićevskom pogledu na svet. Film je toliko američki, i toliko je uronjen u
američku kulturu da polako postaje srpski, i jako je sličan nečemu na šta bi se pajkićevci ložili tipa ČOVEKA U SREBRNOJ JAKNI.

* * * / * * * *

Quote from: "crippled_avenger"Now, comes word that a pilot for the American remake of "Spaced" has been given the formal go ahead.

http://www.tv.com/story/10953.html?om_act=convert&om_clk=news&tag=headlines;title;0

Comedy pilots land on Fox, CBS
By Tim Surette - TV.com
March 4, 2008 at 10:46:00 AM | more stories by this author

Spaced remake confirmed for Fox, DVD in July; CBS cashing in on Millionaire.

Back in late October last year, Anglophiles shrieked in horror when it was revealed that (another) one of the UK's beloved cult comedies was being imported and remade for American audiences. This time the show was Spaced and the importer was producer-director McG's Wonderland studios.


Pegg's "WTF?" face says it all.


This not only didn't sit well with hardcore fans of Spaced, but also its creators Simon Pegg and Edgar Wright, better known as the team behind Shaun of the Dead and Hot Fuzz.

Now the Americanization of the comedy, which follows a man and a woman who pretend to be in a relationship in order to get an apartment, is one step closer to complete; Fox has officially picked up a pilot of the show (feel free to vent in the comments section below), says Mediaweek.

Speaking of venting, Pegg released a statement on his Web site regarding the American Spaced, and it wasn't pretty. While Pegg admits that he will be getting some form of compensation, he says his problem with the whole thing is more about respect than money.

"My main problem with the notion of a Spaced remake is the sheer lack of respect that Granada/Wonderland/Warner Bros have displayed in respectively selling out and appropriating our ideas without even letting us know," wrote Pegg.

However, it isn't all bad news for the show that mocked movies, music, and video games. News of Spaced's pickup also revealed that the original 14 episodes of the show will be coming to DVD in the US, according to MTV.com. The street date for the box set is scheduled for July 23, which should give viewers plenty of time to see Spaced in its original glory and set a benchmark for the American version to not live up to.

Pogledao sam ovogodisnjeg dobitnika `oskara` za najbolji strani film DIE FALSCHER Stefana Rusowitzkog, courtesy of Ginger.

Film je snimljen po knjizi Adolfa Burgera koji je bio jedan od ucesnika u dogadjajima o kojima govori film. DIE FALSCHER je prica o strucnjacima za grafiku, slikarstvo, štampu i sl. koje su od zarobljenih Jevreja i kriminalaca, regrutovali nacisti kako bi napravili svoju operaciju "Bernhard" čija je ideja bila da falsifikuju novac savezničkih sila ne bi li destabilizovali njihove ekonomije i koristili ih u međunarodnoj trgovini.

Odabrani zarobljenici su bili premešteni u poseban deo logora i u njemu su imali sve uslove za rad i bolje uslove za život nego ostali zarobljenici. Novostvorena okolnost naravno stvara određene moralne dileme među zarobljenicima pošto oni ne žele da pomažu Rajhu i osećaju grižu savesti u odnosu na druge koji su ostali u teškim logoraškim uslovima.

Nažalost, moralne dileme koje junaci imaju nisu valjano dramski postavljene, nisu filmične i ne utiču previše na njihove postupke. Ovo je film o teškoj situaciji u kome junaci maltene ne učine nijednu tešku odluku, nemaju neke veće lične lomove i sve ostaje u nekim nedorečenim oblicima. Dopunski problem je što sve ono što je dramaturška i rediteljska nadogradnja priče nije naročito uspelo, i nije vredno pažnje.

Film je profesionalno realizovan, ozbiljno glumljen, i negde mi je jasno da je zahvaljujući spoju istorijske priče i relativno pismene realizacije ostavio dobar utisak na Akademiju. Međutim, ako se apstrahuje nedovoljno podvučena moralna dilema logoraša koji postaju privilegovani, a po čemu se ovaj film izdvaja od ostalih logoraških filmova, DIE FALSCHER je jedno teško opšte mesto.

* * / * * * *

Sad gledam ovo:

Archangel follows Oxford historian Fluke Kelso, on a dangerous and thrilling race to uncover the dark mystery behind the alleged secret diaries of Josef Stalin.

Set in contemporary Moscow and the frozen northern town of Archangel, the drama revisits the stark landscape of Communist Russia and takes place over four days in the life of Fluke Kelso (Daniel Craig). His fateful meeting with a former Stalinist bodyguard of the NKVD (People's Commissariat For Internal Affairs) leads to the uncovering of one of the world's most dangerous and best kept secrets.

Fluke is a maverick academic who attends a conference in Moscow about the newly opened Soviet Archives. His colleagues sneer at him behind his back for his radical views on the telling of history but Kelso doesn't care. He's his own man.

One night he is visited in his hotel room by Papu Rapava, a former member of the Soviet police chief and bodyguard to its chief Lavrenty Beria. Fluke listens spellbound as Rapava tells him the astonishing story of Josef Stalin's last hours. Rapava explains how he helped the chief of police to steal a secret notebook from Stalin's safe and bury it in the grounds of Beria's Moscow house...where it still lies.

How can a Stalin scholar resist the lure of Stalin's secret notebook? But, equally, in the wake of the fake Hitler diaries, how can he not proceed with extreme caution? Next day, Fluke sets off for the Lenin Library to research the mysterious missing notebook. What starts as an idle enquiry soon turns into a dangerous chase across night-time Moscow and up to northern Russia.

With only a few days left before ice seals off the forests of Archangel, Kelso is led unwittingly through murder and intrigue towards his own personal 'Holy Grail' - Josef Stalin's secret legacy - which could change the face of Russian history forever.

Adapted by award winning writers Dick Clement and Ian La Frenais (The Rotters' Club, Auf Weidersehen, Pet), Archangel was filmed entirely on location in Moscow and Latvia.

Cast
Daniel CraigFluke Kelso
Avtandil MakharadzeStalin
Yekaterina RednikovaZinaida
Gabriel MachtO'Brian

Da li ti se film dopada?
Nedavno sam pročitao roman (izdavač Laguna), i roman ostavlja vrlo pristojan utisak.

Quote from: "crippled_avenger"Pogledao sam THE LOVELESS debitantski film Kathryn Bigelow koji je ko-režirala sa Monty Montgomeryjem, courtesy of Kunac.

Moram priznati da sam jako dugo tragao za ovim filmom, iako je iz sadržaja i kritika bilo jasno da u njemu neću naći kanonsku
Kathryn Bigelow. Međutim, ono što sam u ovom filmu našao je jedan vrlo dobro osmišljen i koncipiran ultraniskobudžetni debi u kome se spajaju tradicije niskobudžetnog filmmakinga sa obiljem namernih stilskih referenci na kojima je izgrađen čitav film.

Film uprkos niskog budžeta i malog broja lokacija, pre svega karakteriše sjajna rekonstrukcija epohe, kako vezano za vozila tako i za garderobu. Amerika u kojoj se LOVELESS dešava je pop kulturna Amerika koju znamo iz filma, ali u kojoj žive ljudi, sa nekom vrstom realističke psihe oblikovane filmom, pop kulturom i konfliktima koji su u njima prikazani. Ovo je film u kome tipske tenzije između tipski različitih ekipa, iako imaju koren u filmu i pop kulturi, nekako deluju istinito.

Filmofilske reference, na globalnom nivou priče i socijalnih grupacija koje vidimo se pre svega mogu vezati za čuveni WILD ONE Laszla Benedeka, ali u stilskom smislu, film obiluje fetišizmom Kennetha Angera koji je potpuno transformisao tretman kožne odeće u konotativnom smislu. Isto tako, ni francuski Novi talas nije bez uticaja na ovaj film, s tim što su Kathryn Bigelow i Monty Montgomery suviše racionalni da bi ih ovaj uzor pokvario. Konačno, u energičnosti nekih konflikta može se prepoznati i Novi Holivud, recimo Walter Hill.

THE LOVELESS je po količini referenci dosta blizak pajkićevskom pogledu na svet. Film je toliko američki, i toliko je uronjen u
američku kulturu da polako postaje srpski, i jako je sličan nečemu na šta bi se pajkićevci ložili tipa ČOVEKA U SREBRNOJ JAKNI.

* * * / * * * *

... sve gore izrečeno o THE LOVELESS Kathryn Bigelow bih bez razmišljanja mogao da potpišem, ali meni se čitavim tokom gledanja nametao utisak da pratim ne film-film, nego (istina, veoma uspelu) stilsku vežbu na zadatu temu... but that's just me splitting hairs... encore!!!

Pogledao sam ekranizaciju ARHANGELSKa. To je mini serija koju je uradio BBC. Tri epizode od po 40ak minuta.

Meni je to vrlo zanimljiva koncepcija pre svega. Nisam čitao harrisov roman, verujem da je dobar, uostalom, on je dobar pisac, međutim, meni je ultimativna knjiga u tom trendu ICON Fredericka Forsytha koja se bavi imaginarnom budućnošću Rusije u kojoj nadomak vlasti dolazi ultradesna populistička partija predvođena vrklo inteligentnim, modernim liderom i bivšim ljudima iz KGBa. To je bio prvi roman koji se bavio strahom od skretanja Rusije u neke ekstremne političke vode, i jasno ukazivao na problem populističkih političara u zemlji koja je u krizi, ali je isto tako, zapravo ta priča o strahu o totalitarizmu krila strah i od ponovnog uzdizanja Rusije na noge, i otprilike poruka knjige je bila da rasulo u Rusiji nije dobro ali da je njeno uspravljanja još gore.

Sličan koncept ima i ARHANGELSK (IKONU je svojevremeno izdala Narodna knjiga).

Nisam čitao roman tako da ne znam koliko ga je serija pojednostavila, verovatno jeste, ali ovde je to vrlo svedena, jednostavna priča o Englezu koji uz pomoć poštenih Rusa pokušava da spreči ponovno uzdizanje Rusije u jednom totalitarističkom ruhu.

U dosta pristojnom tempu se smenjuju političke intrige sa poterama, flashbackovima, istragom, itd.

Iako je reč o BBCjevoj produkciji, oseća se mala tromost ruske i baltičke ekipe koja je radila na seriji, tako da sve deluje za nijansu arhaičnije od visokih standarda savremene televizije. Međutim, ja sam veliki fan raznim mini-serija i meni je ova mini-serija legla, čak me je podstakla da u nekom trenutku pročitam i knjigu.

Pa ipak, moglo bi se reći da Harris i dalje nema sreće sa ekranizacijama, ni FATHERLAND ni ENIGMA nisu dobacili do željenog nivoa. Naročito mi je žao zbog FATHERLANDa.

http://dobanevinosti.blogspot.com/2008/03/ww2-petak-na-pinku.html

Naša uvažena prijateljica Sloboda razotkriva se kao čista laž

(by Slavoj Žižek)

Šezdesetih i sedamdesetih godina bilo je moguće kupiti ,,meku" pornografsku razglednicu devojke odevene u bikini ili haljinu; ali, kada biste samo malo savili razglednicu ili biste je pogedali iz drugog ugla, odeća bi magično nestajala i mogli ste da vidite golo telo. Ovo je paralaksa u pravom smilu te reči: očigledna promena na objektu izazvana promenom pozicije posmatrača koja onda omogućava da ga vidite u drugom svetlu. Možda nam je potreban otklon sličan paralaksi da bismo se uhvatili u koštac sa političkim i ideološkim rebusima današnjice.

U amiškim zajednicama postoji običaj rumspringa (od nemačkog henunspringen, skakati unaokolo): u svojoj sedamnaestoj godini, deci Amiša (do tada podvrgnutoj strogoj porodičnoj disciplini) dozvoljava se da izađu i iskuse svet oko sebe - vožnju kolima, pop-muziku, televiziju, pijanke, droge i seks. Nakon nekoliko godina od njih se očekuje da odluče da li će postati članovi amiške zajednice ili će je napustiti i postati obični građani Severne Amerike. Daleko do toga da ovaj običaj mladima dozvoljava zaista slobodan izbor, pružajući šansu da se odluka donese na osnovu potpunog poznavanja i iskustva obe strane - takva praksa predstavlja manipulaciju u najbrutalnijem vidu. To je lažan izbor, ako je izbora uopšte i bilo. Kada, nakon dugog niza godina discipline i maštanja o zabranjenim, ilegalnim zadovoljstvima spoljnog sveta, amiški adolescenti bivaju iznenada bačeni u njega bez prethodne pripreme, oni ne mogu da urade ništa drugo do da se prepuste ekstremnom prestupničkom ponašanju u želi da sve to iskuse, i odaju se potpuno seksu, drogama i alkoholu. Kako im nedostaju bilo kakva ograničenja i ranija slična iskustva, takva permisivna situacija neminovno im eksplodira u lice i stvara nepodnošljivu paniku. Lako je opkladiti se na to da će se za nekoliko godina vratiti u izolovanost svoje zajednice. Nije ni čudo da 90% amiške dece upravo tako i postupi.

Ovo je izvanredna ilustracija teškoća koje prate ideju ,,sobodnog izbora": dok amiški adolescenti formalno gledano imaju izbora, uslovi u kojima se nalaze dok donose odluke čine te izbore neslobodnim. Da bi zaista imali slobodu izbora, trebalo bi da budu objektivno informisani o svim alternativama. Ali jedini način da se ovo izvede bio bi da se istrgnu iz okvira amiške zajednicu, tj. da se pretvore u Angloamerikance.

Primer jasno pokazuje granice uobičajenog liberalnog odnosa prema muslimankama koje nose veo - one mogu da ga nose ako je to njihov slobodan, a ne izbor nametnut od strane njihovih muževa ili porodica. Međutim, kada žena stavi veo kao rezultat njenog slobodnog izbora (recimo iz verskih razloga), smisao nošenja vela menja se u potpunosti: to više nije znak pripadanja muslimanskoj zajednici, već izraz njihove specifične individualnosti. Slično tome, postoji razlika između kineskog seljaka koji jede kinesku hranu jer je to njegovo selo radilo još od pamtiveka i građana/ki zapadnih megalopolisa koji donose odluku da večeraju u kineskom restoranu. Navedeni primeri pokazuju da je izbor uvek meta-izbor, izbor između stvarnih izbora: samo žene koje biraju da ne nose veo zaista prave izbor.  

Zbog toga, u našim sekularnim društvima izbora, ljudi koji pridaju velik značaj sopstvenoj verskoj pripadnosti bivaju u podređenom položaju: kada im je omogućeno da upražnjavaju svoje običaje, oni bivaju tolerisani kao lični izbor svojstven njima samima; kada svoja uverenja javno iskažu kao nešto što ih suštinski određuje, tada bivaju optuženi za ,,fundamentalizam".

To znači da ,,subjekat slobodnog izbora" (u zapadnom, tolerantnom, multikulturnom smislu) može da se pojavi jedino kao rezultat izuzetno nasilnog procesa izmeštanja iz sopstvenog sveta, odsecanja korena.

Nije li ovo način na koji akademska sloboda funkcioniše? Ništa nije poželjnije za pravilnu integraciju u hegemoniju ideološko-političke zajednice od ,,radikalne" prošlosti, u kojoj smo iživeli sve svoje najluđe snove. Poslednji primeri toga su današnji američki neokonzervativci, koji su u iznenađujuće velikom broju bili trockisti u mladosti. Da li su slavni šezdesetosmaški protesti u Parizu bili samo kolektivni rumspring koji je, dugoročno gledano, doprineo održivosti sistema?

Kao odgovor na poziv da se preduzmu skromne akcije lokalnog tipa protiv neokonzervativaca u iskušenju smo da prizovemo provokativnu tezu francuskog filozofa Alena Badjua: ,,Bolje je ne činiti ništa, nego doprinositi proizvodnji akcija pro forme koje treba da učine vidljivim ono što Imperija već prepoznaje kao postojeće".

Bolje je ne činiti ništa nego se upuštati u izolovane aktivnosti čija je konačna svrha da čien da sistem bolje radi. Pretnja danas nije pasivnost, već pre pseudo-aktivnost, zahtev da se ,,bude aktivan", da se ,,učestvuje", da bi se maskiralo to da se zapravo ništa ne dešava. Ljudi svakodnevno čine napor da ,,nešto rade" - akademski građani učestvuju u besmislenim debatama, itd, ali se prava teškoća nalazi u povlačenju, u napuštanju svega toga. Vlast često više voli kritički odnos od tišine - uvlačeći nas u dijalog, ona slama naš preteću pasivnost.

Ovo nas dovodi nazad do paralakse: sve što nam treba jeste mali pomak u odnosu na dosadašnju perspektivu, kao i shvatanje da zasipanje vlasti nemogućim subverzivnim zahtevima (ekološkim, feminističkim, antirasističkim, antiglobalističkim...) služi samo da bi se mašina moći i nadalje održavala. Ako samo malo promenimo ugao gledanja, pravna regulativa koja određuje naše obaveze i garantuje naša prava može  se videti i kao izraz nemilosrdne moći, koja nama, njenim podanicima (subjektima), poručuje: ,,Mogu s tobom da činim šta mi je volja".

Kafka je svakako bio genije ovog paralaktičkog otklona kada je u pitanju mašinerija pravne moći. On donosi čudan, nevin pogled na strukturu prava i izvodi paralaktičko skretanje koje razotkriva gigantsku mašineriju opscenog užitka u onome što se prethodno doimalo kao uzvišena građevina pravnog poretka.

Najbolji primer za strukturu paralakse jeste laksativ sa ukusom čokolade u SAD koji se reklamira paradoskalnom zapovešću: ,,Imate zatvor? Jedite više ovu čokolade!", drugim rečima, jedite više onog što prouzrokuje zatvor. Struktura ovog čokoladnog laksativa, proizvoda koji sadrži agens sopstvenog izbacivanja, može se naći u svakom delu današnjeg ideološkog ,,predela"; to je ono što čini Džordža Soroša tako etički neprihvatljivim. On istovremeno predstavlja najnemilosrdniju eksploataciju u domenu berzanskih špekulacija, ali i humanitarne napore usmerene protiv katastrofalnih socijalnih posledica laissez-faire kapitalizma. Soroševa dnevna rutina je laž sama: prvu polovinu radnog vremena provodi u berzanskim špekulacijama, a drugu u humanitarnim aktivnostima (finansirajući kulturne i demokratske aktivnosti u postkominističkim zemljama, objavljivanje  eseja i knjiga) koje bi, u krajnoj liniji, trebalo da smanje efekte prve polovine radnog dana. Isti onaj Soroš koji daje milione na projekte koji treba da potpomognu razvoj tolerancije možda je uništio živote sopstvenim berzanskim špekulacijama i tako stvorio uslove za nastanak netolerancije protiv koje se bori. Uzmite u obzir i dvoličnost Bila Gejtsa: zagriženi biznismen, koji kupuje vlastitu konkurenciju u želji da ostvari monopol, koristeći sve trikove koji doprinose tom cilju... istovremeno je i najveći filantrop u istoriji koji bljuje fraze kao što su: ,,Kakva je vajda od računara ako ljudi nemaju šta da jedu i ako umiru od dizenterije?"

Podrška siromašnima i humanitarna pomoć nisu više izrazi lične osobenosti, već ključni sastojak globalne političke igre: u ,,savesnoj" uceni gigantskih razmera razvijene zemlje stalno pomažu nerazvijene (bespovratna pomoć, krediti, itd), zamagljujući tako saučešće i deo odgovornosti za bednu situaciju u kojoj se te zemlje nalaze. Stoga, kada smo bombardovani srceparajućim vestima o otpisu dugova ili velikim humanitarnim kampanjama za zaustavljanje epidemija, samo malo savijte razglednicu i videćete ispod toga opsceni pornografski prizor.

Kako Žižeku lako idu ove stvari, majku mu njegovu... Mislim, nije rekao ništa što već nije bilo rečeno, neki primeri su prilično nejasni, ali opet, vrlo lepo.

Da, stvarno lepo napisan, pametan tekst; i mada ode preširoko da bi mogao sve da pojasni kako treba na nevelikom prostoru, nekako sve ipak bude jasno i u dovoljnoj meri zaokruženo...

Meni je Žižekova veličina uvek bila u tome da priča prostim jezikom, bez poezije (za razliku od većine poststrukturalističke braće), da koristi jasne primere i da uspeva da drži tekstove razumno kratkim a da u njima stigne do poente. Mislim, ovo je stvarno kvalitet koji treba ceniti i cenim ga sve više što sam stariji. Sad, na primer, baš čitam Levinasa i on je sušta suprotnost, sav je u poeziji, treba mu po deset strana da se izbori samo sa jednom idejom i rečenice su mu nakaradne do te mere da ih čitam naglas svojoj ženi a ona misli da izmišljam. Mislim, Levinas je veliki i ima vrlo važne stvari da kaže, ali treba baš da se naprežeš dok ga čitaš. Žižek je naprotiv zabavan ipitak a nije ništa manje dubok... Za razliku od nekih savremenih filozofa...

Žižek je super,s tim što se njegov stil razlikuje kad piše pop i kad piše ozbiljne filozofske, da ne kažem naučne, studije, u kojima biva vrlo kompleksan i to je onda i teško za čitanje, mada nije lišeno određene draži kad se stigne do kraja.

Inače, Žižekov omiljeni kolumnista odavde je Tijanić.  

Zahvaljujući Kuncu, juče sam ponovo pogledao jedan film koji sam mnogo puta gledao u detinjstvu, RAGE TO KILL Davida Wintersa koji je kod nas na videu, čini mi se, bio distribuiran pod naslovom MAŠINA ZA UBIJANJE.

Računao sam da že film biti neviđeno smeće sad kad ga gledam dobrih 20ak godina kasnije, međutim čak i nije toliko strašan,
naprosto je samo loš, no Oliver Reed, u ulozi negativca, MIAMI VICE 80s score na kome je radio i kasnije vrlo afirmisani Mark
Mancina, egzotične južnoafričke lokacije, i ceo taj bestidni gung ho duh mu daju neki šarm i čine da tih 88 minuta trajanja ne
deluju kao izgubljeno vreme.

Štaviše, RAGE TO KILL je i zanimljiv kao nekakva fusnota u okvirima akcionog žanra, naročito njegovog najreakcionarnijeg segmenta koji je operisao u A- i B vodama tokom osamdesetih.

Isto tako ljubitelji egzotičnog naoružanja mogu uživati u ovom filmu pošto se u filmu koriste razna egzotična borbena vozila, kao i vrlo različit asortiman ručnog naoružanja. Konačno, ljubitelji old school stuntworka imaju šta da vide. Inače, na filmu je kao
ko-scenarista, epizodni glumac i vojni konsultant radio Ian Yule, nekadašnji SASovac, nastanjen u JAR, koji je u svoje vreme bio i plaćenik u četi čuvenog Jimmy Hoarea.

* * / * * * *

Quote from: "crippled_avenger"Inače, Žižekov omiljeni kolumnista odavde je Tijanić.  

Dobro je dok nije Pera Luković sa svojim kolumnama u Skandalu.

Quote from: "crippled_avenger"Inače, Žižekov omiljeni kolumnista odavde je Tijanić.  

to je zato što još nije otkrio mehu!

>> Life imitating art <<
       Was Obama dreamed up by Stephen King?

   Barack Obama is being presented as a totally
   new political icon. But hang on, haven't we
   seen him somewhere before?

   * Greg Stillson is the American politician
   in the Dead Zone played, in David Cronenberg's
   movie adaptation, by famous Democrat Martin Sheen.
   * Democratic candidate Barack Obama has said
   he thinks Will Smith should play him in a movie.

   * Stillson - comes from nowhere but gains
   national attention for his unconventional
   approach and woos huge numbers to his rallies.
   * Obama - comes from nowhere but gains national
   attention for his unconventional approach and
   woos huge numbers to his rallies

   * Stillson - makes bizarre campaign promises,
   such as sending air pollution into outer
   space in plastic bags.
   * Obama - makes bizarre campaign promises,
   like changing America.

   * Stillson - scares psychic Christopher Walken
   who learns he starts a nuclear world war by
   making the First Strike.
   * Obama - has said he would be prepared to
   make a First Strike against a country such
   as Pakistan.

   * Stillson - loses popularity by using a
   baby as a shield against a sniper.
   * Obama - kisses babies. Oh.

   * Martin Sheen went on to play the lovely
   President in The West Wing.
   * Obama went on to...

Pogledao sam ponovo ARMED AND DANGEROUS Mark L. Lestera, courtesy of Ginger.

Film sam gledao kao dete kada mi je bio znatno bolji nego sada. Reč je o filmu iz 1986. tokom u suštini kratkotrajnog Lesterovog rada u domenu vrhunskog major mainstreama pre nego što je pošao cormanovskim putem.

Ovaj film bi se mogao posmatrati kao klasična, prilično neuspela high concept komedija, nastala u proukciji danas vrlo uglednog Briana Grazera koji je jedan autora priče, sa scenarijem na kome je radio i Harlod Ramis. Nažalost, scenario nije dovoljno smešan, štaviše film u previše navrata poprima prerogative drame sa socijalnom konotacijom i umesto komičnih doživljaja dvojice junaka, vrlo često postaje neka vrsta priče o snalaženju prilikom pada na socijalnoj lestvici američkog društva.

No, Lesterova rediteljska energija i znanje su nesporni i zato još i više stoji poređenje sa Cormanom. Lester je definitivno mogao da bude vrlo uspešan major egzekutor no očigledno ga je privlačila veća poslovna kontrola radi koje je nepovratno skliznuo u B-film a samim tim i na DTV teritoriju.

Nažalost, šteta je što danas on ne radi ni kvalitetan highprofile DTV.

* 1/2 / * * * *

Pogledali smo Žika, Kunac i ja HAPPY HELL NIGHT Briana Owensa.

Ideja je bila da pogledamo kako su se naše glumice Gala Videnović i Tanja Pujin (Pyun ) snašle u ovom C-slasheru.

I otprilike je to jedino što smo dobili od ovog filma, plus par zabavnih rola Irfana Mensura i Janeza Vrhoveca.

Nažalost HAPPY HELL NIGHT, iako nudi par zanimljivih detalja, nije film vredan pažnje i čudno je da je Ownes kasnije radio sa Andrew Kevin Walkerom na scenariju za odlični BRAINSCAN pošto bi se po ovom filmu reklo da je ekstremno lišen talenta.

Od naših je naročito deliverovala Tanja Pujin koja se u filmu ponaša kao da misli da ovaj film nikada neće doći do Srbije.

No, kao što je poznato, ništa ne promiče starim sagitašima.

Chuck Norris je glumac koji je danas postao predmet sprdnje, iako ja i dalje mislim da je u svom opusu imao nekoliko vrlo solidnih pa čak i odličnih filmova, koji bi ga mogli činiti repektabilnom figurom B-filma. Iako je i Charles Bronson  na kraju postao predmet sprdnje, ona je ipak znatno manja nego sa Chuckom, jednim delom i zato što je Bronson overio dosta značajnih reditelja poput Leonea, Siegela i sl.

Chuck nije imao tu sreću, ali da je sledio liniju svog zaista odličnog filma CODE OF SILENCE mogao bi imati solidnu B-reputaciju.

Međutim, upravo posle uspeha svojih dobrih filmova, Chuck ulazi u zonu ekscesa čiji je INVASION USA najbolji predstavnik. U odnosu na ovaj film naslovi pupot DELTA FORCE koji bi vredelo ponovo overiti deluju kao sveden art triler.

INVASION USA je bizaran primer reganističkog eskcesa, film o bivšem CIA agentu koji živi sam sa nekim živopisnim seljacima u močvari, i biva pozvan da se vrati u akciju kada se na Floridi pojavi poznati, verovatno ruski špijun. Da zlo bude veće, taj verovatno sovjetski agent planira da izazove destabilizaciju reda i mira, čak i ustavnog poretka u Americi tako što će sa grupom uvezenih terorista da vrši terorističke akte koji će zavaditi narod.

Chuck onda kreće sam protiv svih, i do kraja filma uspeva da pobedi prilično nedefinisane teroririste spojem čiste fizičke sile i rudimantarne taktičke lucidnosti.

Eksces ovog filma pre svega proističe iz toga što je ovde Chuck već u fazi da sam piše svoje scenarije, a da koncepti kojih se poduhvata zajedno sa kompanijom Cannon u priličnoj meri prevazilaze njihove budžetske moći tako da INVASION USA u mnogim stvarima ostaje nedorečen, pa čak i diletantski, što svakako nije karakteristika uspešnog B-filma.

Međutim, s druge strane, INVASION USA je zanimljiv za gledanje, naročito kada se iz današnje vizure gleda kao istorijski artefakt. Nažalost, kada sam ga prvi put gledao kao dete nisam bio dovoljno zreo da bih mogao da ga smestim u neki savremeni okvir.

Film obiluje akcijom, uglavnom apsurdno nemotivisanom, koja priču uglavnom ne vodi nikuda, i Zito je realizuje sa dosta razdragane energije. Dramske scene su uglavnom nepodnošljive. Obavezni ženski lik je jedan od najslabijih u istoriji likova nametnutih konvencijama.


U ideološkom smislu, linija koju gaji film je jasna. Sam negativac kaže u jednom trenutku da "Amerikanci ne shvataju da je sloboda koju imaju njihov najveći neprijatelj."

Međutim, kada apstrahujemo "suvišnu slobodu", zanimljivo je eda nikada ne uspevamo da dokučimo ko su ljudi koji tako uporno destabilizuju Ameriku i odakle su došli. Njih predvodi Rus, ali su oni mešavina raznih etničkih grupa, i niko ne objašnjava koji endgame sledi iz te destabilizacije.

S druge strane, oni su na neki način upoznati sa figurama iz podzemlja i noćnog života, pa ih na osnovu tih veza Chuck i locira, što sasvim kontaminira njihovu izvornu inostrano-špijunsku priču.

U svakom slučaju, INVASION USA je istovremeno i zabavan i frustrirajući film.

* * / * * * *

Quote from: "crippled_avenger"Od naših je naročito deliverovala Tanja Pujin koja se u filmu ponaša kao da misli da ovaj film nikada neće doći do Srbije.

oćemo detalje (može i na topiku o BARE FACTS, koji bi trebalo da pokriva i našu golotinju u inostr. produkcijama)!

Badju: Rat protiv Srbije!
"Uistinu, jedina autentična pravda bi bila da se traži raspuštanje NATO-a, za koji smo videli da ga čini međunarodna neodgovorna naoružana banda, vrlo opasna za ljudska prava i narode, i da se isto tako traži ras­puštanje suda [u Hagu], čija autonomija suđenja, očevidno, ne postoji, i koji če uvek optužiti i osuditi samo one za koje Amerikanci procene da je kori­sno za njihove posebne interese da budu optuženi i osuđeni. To će reći uskoro i sigurno: svi oni koji predlože revolucionarni preobražaj uspostavljenog poretka. Verujte, nikad neće biti teško da im se prikači neka afera s "ljudskim pravima". Američki marinci ih mogu onda uhvatiti, uz put će pobiti stanovništvo okolo, a sud će ih osuditi. Demokratija obavezuje."

***

U prethodnom izdanju, koje se bavi Žižekovom kritikom humanitarizma (link!), najavili smo citatom današnjeg gosta bloga.

Alen Badju (Alain Badiou, rođ. 1937), francuskih filozof i matematičar; po rečima nekih istanknutih kolega, jedan je od najznačajnih mislilaca današnjice. Školovao se na École Normale Supérieure (ENS), gde je takođe bio profesor i šef katedre za filozofiju. Predavao je i na Univerzitetu Pariz VIII (Vincennes-Saint Denis), Collège International de Philosophie, a gostujući je profesor na najuglednijim evropskim i američkim univerzitetima. (Neuobičajeno za savremenog evropskog filozofa, njegov rad sve više prihvataju militantni pripadnici pokreta siromašnih u zemljama kao što su Indija, Demokratska Republika Kongo i Južna Afrika.)

Autor je brojnih filozofskih, logičko-matematičkih, književnih i političkih dela, među kojima su najpoznatija: Teorija subjekta, Biće i događaj i Logika svetova. Na srpski jezik prevedeno je nekoliko Badjuovih tekstova (Theoria, Treći program); u Zagrebu je pre nekoliko godina objavljen prevod Badjuove knjige Manifest za filozofiju.

Član je radikalno leve L'Organisation Politique (Politička organizacija), koju je 1985. godine osnovao zajedno sa saborcima Natašom Mišel i Silvanom Lazarisom. Povodom NATO-bombardovanja 1999. godine, Badju je organizovao protestni skup, na kome je prvi put pročitao O ratu protiv Srbije, objavljen 2003, dostupan na srpskom jeziku u časopisu Treći program III-IV-2006.

Tekst koji sledi još jedan je u nizu povodom gostovanja Slavoja Žižeka, slovenačkog filozofa i psihoanalitičara, u Beogradu, 22. marta u 12 sati, u Kulturnom centru Beograda, gde će predstaviti knjigu Istraživanje realnog (izdavač: Akademska knjiga iz Novog Sada, 2008; prevod Milan Brdar; moderator: prof. Časlav Koprivica, urednik biblioteke Epimelia). Nakon toga, u 14 sati, sledi projekcija dokumentarnog filma Perverzni vodič kroz bioskop (režija: Sofi Fines (Sophie Finnes), gl. uloga Slavoj Žižek).

O RATU PROTIV SRBIJE

Ko koga bije u današnjem svetu?

Pitanje koje mi je poslužilo kao naslov može se postaviti povodom rata NATO-a protiv Srbije. Ono je, takođe, prisutno kad je reč o embargu i vazdušnim napadima na Irak; povodom masovnog pokolja u Africi; po­vodom izraelskih državnih postupaka prema Palestincima; ako je reč o kolonijalnom ratu Rusa protiv Čečena; o represivnim merama kine­ske države na granicama svoje teritorije, na Tibetu, u Sinkjangu. Reč je o pitanju rata u savremenom svetu posle ,,hladnog rata". Međutim, u onome što je nazvano ,,Kosovski sukob", rat se ne pominje, kao što se ne pominje ni onaj ko je u ratu. Je li Francuska, na primer, čiji avioni bombarduju Beograd, u ratu protiv Srbije? Vlada bi se zaklela da nije. To je dokaz da u celoj ovoj stvari treba bliže razmotriti korišćeni jezik.

Navedimo za početak ono što je bilo konsensualno viđenje rata protiv Srbije u celoj poslušnoj štampi. Ili, pre, nejasne tvrdnje koje su podupirale to videnje, i za koje je intervencija NATO-a protiv Srbije sa­mo jedan primer (uostalom, zato što je bila samo jedan slučaj, model, za one koje je očarala, ovaj rat i nije rat).

Totalitarni sistemi, diktatori, gladni i moćni, novi Hitleri, zverski tuku bespomoćne žrtve, gazeći tako ljudska prava. Zapadne vlasti, iako ih svakog dana reportaže štampe zapljuskuju surovostima, jedine koje su po naravi demokratske i humanitarne, oklevaju; još jednom su žrtve inercije koju izaziva državni razlog. Na sreću, postoji pritisak, sve upor­niji i uporniji, javnog mnjenja, koje, naročito u Francuskoj, predstavlja­ju filosofi-novinari, ovlašćeni da kažu ono što je pravo. Popustivši pod ovim neodoljivim moralnim pritiskom, demokratske i humanitarne udružene armije neumorno napadaju Zver. Moralni rat steže srce po­smatračkin gomila, ali Pravda mora biti zadovoljena. Postoje i neke ne­moralne hrapavosti. Prema saopštenju generalštabova (kao i uvek u ra­tu, druga [saopštenja] ne postoje) one ostaju marginalne. Ovde-onde nekoliko desetina nesrećnika mrtvih. Malo važno. Najzad, trupe ljud­skih prava osvajaju spornu teritoriju, kakva god da je. One imenuju prokonzula, čija je moralnost izvan svake sumnje. One su tu trideset ili pedeset godina, ali to je malo važno: javno mnjenje više ne brine ni o čemu, humanitarna oluja je prošla.

Za procenu ove montaže hteo bih da iskoristim semantičku meto­du. Istražiću imena koja su godinama služila za strukturaciju situacije u bivšoj Jugoslaviji, i koja su je strukturirala oko trilogije zločinca, žrtve i humanitarne intervencije, tj. oslobodilaca koji su došli sa lepog Zapa­da. Ova imena su, treba reći, nastojala da uvere ljude, koji su veoma da­leko od bilo kakvog interesa za ove sporedne regije, da je suština proce­sa raspada Federativne republike Jugoslavije bila ta ,,moralna" trilogija. Ili da je prema toj nominalnoj strukturaciji svako morao da poznaje si­tuaciju i pozove na intervenciju.

Kako je delovao niz imena, i kojega je privida on montaža?

Pogledajmo stvar najpre iz ugla zločinca i njegovog zločina. Zloči­nac ne može da bude demokrata, jer se - naročito u Francuskoj, gde se od kraja sedamdesetih godina intelektualna kontrarevolucija gradila na tom jeziku - cela drama se odigrava na sceni opozicije između demo­kratije i totalitarizma, između slobode i diktature. Milošević će, dakle, biti predstavljen kao poslednji tiranin Balkana, sa svim uobičajenim fol­klorom, nasleđenim od Tintina (Otokarovo žezlo): veoma zla gospođa Milošević, koja vuče konce iz senke, zlato pohranjeno u Švajcarskoj, nepodnošljiva glupost vladara, tajne službe, neizvesna zavera pukovni­ka itd.

Očigledno, ne vidi se da se Milošević suštinski ne razlikuje od Hrva­ta Franje Tuđmana, Bosanca Izetbegovića, Rusa Borisa Jeljcina. Konač­no, ni od šefa neke druge države. Kao i njegove kolege posle pada evrop­skih ,,socijalističkih" partijskih država, on je uredno izabran, kao i oni (i, pravo rekavši, kao svaki šef države), on je imao poverenje samo u svoju neposrednu okolinu, naime, u svoju porodicu (tako je bilo sa Miteranom, Niksonom, starim Maoom, tako je sa Klintonom, Širakom), kao oni, i on steže medije, i kao i oni, pošto se odrekao svakog unutrašnjeg političkog cilja, zahvaćen potresom prethodnog državnog sistema, poku­šava da se barem dobro predstavi iz ugla nacionalizma. Ali on je (malo) moćniji od svojih hrvatskih, bosanskih, crnogorskih, makedonskih, al­banskih... suseda i protivnika. On će, dakle, nasuprot drugima, koji, kad za to imaju priliku, čine isto što i on, biti obeleženi zločinac.

Da zločin, po prirodi stvari, ide uz diktatore glavna je teza dana­šnje politike, što ne smeta da bude apsolutno lažna. Uzmimo samo Francusku, nećemo reći da su vlade Četvrte republike, one sa počet­ka Pete republike, pod De Golom, bile totalitarne diktature. One su, ipak, u Alžiru počinile ništa manje grozne zločine, sistematsko muče­nje, obična silovanja, progonstva, paljenja sela itd. Ima isto toliko razloga da se generali i politićari iz tog vremena izvedu pred neki pretpo­stavljeni sud ljudskih prava koliko da se pred njega dovuku Pinoče ili soldati jugoslovenskog građanskog rata. A da uopšte ne govorimo o američkim rukovodiocima i vojnicima koji su uništili Vijetnam.

Bilo bi bolje da pre utvrdimo razlike između situacija nego režima. Ratovi su uvek surovi, no građanski i kolonijalni ratovi posebno su uža­sni. Ne vidi se da su oni to manje, kad ih vode parlamenti, nego kad ih vode ,,diktatori". Jugoslovenski problem je problem rušenja države i kr­vavog cepanja zemlje na etničkoj, jezičkoj i religijskoj osnovi, a ne zloči­ni totalitarizma.

Posle zločinca, zločin. Danas, za ,,civilizovane" zapadne narode, ne postoji pravi zločin, koji bi zaslužio neposrednu vojničku kaznu, sem zločina koji se može uporediti sa suštinskim zločinom, sa bezu­slovnim zločinom: sa nacističkim uništavanjem Jevreja. Kao što skorojevićki birokrata Milošević mora biti Hitler (kao što je pre njega to bio Sadam Husein, i još ranije, u imperijlanom pamćenju, Naser, za francusko-englesku nesrećnu ekspediciju na Suec), tako uobičajeni i strašni pokolji civila, koji se počine u svakom građanskom i teritorijalnom ratu (Alžir, Čečenija, Kosovo), apsolutno moraju biti genocid­ni, rasistički.

Stožer ovog sintaksičkog obrta (koji je takođe gnusna desingulariza­cija nacističkog istrebljenja Jevreja) jeste izraz ,,etničko čišćenje", pod či­jom su zastavom, i gotovo prostodušno, ubojice različitih ,,nacionalnih" milicija bivše Jugoslavije, čistile prostor od svojih ,,neprijatelja" na terito­rijama koje su želele. Zna se da se, u tom slučaju (tehniku su majstorski koristili Izraelci u Palestini 1947), teror i razaranje moraju označiti i izre­ći, da bi se ljudi naterali u beg. To su Hrvati, Bosanci, Srbi savršeno shvatili i sproveli, svako na svoj način: Srbi, u početku, u velikoj meri pobed­nički, Hrvati ne tako loše, Bosanci u malim ćoškovima gde je to bilo mo­gućno. To takođe, uprkos okupaciji pokrajine i sve moralnijim izjavama prokonzula Kušnera, danas čine Albanci iz milicije Oslobodilačke vojske Kosova prema ostacima Srba i Cigana. Cigana skoro da više nema na ,,pacifikovanom" Kosovu. Nekoliko divljačkih ubistava, nekoliko opljač­kanih kuća, nekoliko zlostavljanih žena: i oni odlaze. Za Cigane nema iz­gleda. I Hitler je uistinu bio odlučio da Evropu očisti od njih.

Sve je to, sigurno, varvarizam, i ne razlikuje se od stare i krvave grabeži naoružanih bandi, kad srušena država pada u ruke beznačajnih probisveta. Neko vreme u bivšoj Jugoslaviji, prostrani krajevi, dobra, kuće, žene, kad su se već jednom državni zakoni raspali, a novi zakoni ponašanja su neizvesni, kao da su se nudili milicijskim gomilama i nji­hovim nacionalnim nezgrapnim generalštabovima. Bila je to svađa oko plena. Uzimani su posedi, držani su na oku, nastanjivalo se na opusto­šenim imanjima, gomilan je plen. Kakve to veze ima sa nacističkom ge­nocidnom politikom? Ko nije registrovao u svojoj nacionalnoj istoriji mračne epizode ove vrste, još gore, to nije bilo tako davno? Šta je ta savest Zapada, koji veruje da vidi nerazumljivi povratak zla?

Neobično je da oni koji su svoju moć stvorili pustošeći ognjem i mačem celu planetu, Englezi su Irsku ispraznili glađu i imperijalni po­redak stvorili preko robijaša, Francuzi i Amerikanci trgovinom crnci­ma, ratovima u Indokini i u Alžiru, Španci genocidom nad celim naro­dima (pravim genocidom: niko nije preživeo od domorodačkog stanov­ništva Antila...), a da ne uzimao u obzir klanice 1914-1918 i 1939-1945, neobično je da se ove plemenite duše, koje su tako došle do bezočnog blagostanja, čude, ozlojeduju, da, ovde-onde, vide male narode koji idu nasilničkim i osvajačkim putevima, koji su bili i putevi njihove vlastite istorije. Treba li shvatiti da je"važno, pošto ste napravili karijeru u im­perijalnom ratu, drugima zauvek zabraniti i najmanju težnju za moći? To nazirem iz galimatijasa moralnih intervencija.

Propaganda ponavlja da ,,totalitarni diktator" laže kad zine, u to ne sumnjam. Ali šta reći o ljudima NATO-a? Svakako je danas zanimljivo čitati saopštenja, na kraju, tačna, više ili manje tačna, računajući tu i same vojnike. ,,Hirurški napadi"? Britanska avijacija nam danas kaže da ako je 40% bombi sručenih na Kosovo i Srbiju, pogodilo cilj, to je već sasvim dobro. Može li se reći na šta, na koga su pale ostale? Ge­nocid nad Albancima s Kosova? Svuda se traže nepronalazive kosturni­ce, a saopštenje OEBS-a navodi cifru od nekoliko hiljada mrtvih, što će reći, kao da je očigledno: masakri (i utoliko više što je Oslobodilačka vojska Kosova započela partizanski rat), ali ničega što liči na etničko či­šćenje. Čuveni ,,plan o likvidaciji" koji su Nemci trijumfalno otkrili da bi umirili svoje pacifističko javno mnjenje? Ništa, lažna vest. Anketa OEBS-a pokazuje da ništa nije ni centralizovano ni planirano. Istina je da su, u velikoj meri prepuštene sebi (i zbog toga što su humanitarni sa­veznici ozbiljno oštetili njihove komunikacije), srpske trupe su ovde­ onde ubijale pa puklo-kud-puklo, da bi oterali ljude. I tu dolazimo do najveće laži, dostojne preterivanja iz rata 1914: sve se desilo posle po­što su počeli napadi NATO-a, koji su, dakle, neposredno odgovorni za tu katastrofu. Pre toga je postojala neka vrsta krvavog građanskog rata, kao na toliko mesta u svetu. Danas više nema razloga da se u to sum­nja: svi razlozi koji su dati da se opravda žestoko i dugotrajno bombar­dovanje Srbije i Kosova bili su velike laži.

Tri formule NATO-a za javnost su sledeće:

1. Demokratije napadaju totalitarne diktature.
2. Sećanje na Šoa [holokaust] ostavlja jak utisak na etničke čistače.
3. Trupe istine kažnjavaju propagandiste laži.
Sve tri su bile samo retorički lažni, rđavo skrojeni kostim za prikri­vene uloge i za drugu nameru.

No sam identitet onih koji u otkriva neodbranjivost te kon­strukcije. Ko su, naime, ti saveznici, čije je pravo na bombardovanje pr­va odlika? Tvrdilo se da je NATO oružana sila, prvo, demokratija, dru­go, mišljenja celog sveta (,,međunarodne zajednice"), treće zakonite sudske vlasti, čija filosofija ,,ljudskih prava" utvrđuje norme; njihovi policajci su (američki) vojnici, koji hvataju krivice, i, najzad, njihov Međunarodni sud jeste sud pravde.

Sve je to samo skandalozni privid.

Najpre, odluka da se napadne Srbija bila je sve sem demokratska. Donela ju je tajna konklava, mada je Milošević pristao na sve uslove iz Rambujea, sem na jedan, neprihvatljivi za celu naciju (da bude okupirana od NATO-a!), uslov koji je postavljen samo da dovede do rata. Ameri­kanci i Englezi su hteli intervenciju, po svaku cenu, kao što su beskrajno želeli da napadnu Irak, bez bilo kakvog mandata. Treba im odati prizna­nje da su imperijalno dosledni. Treba pokoriti onoga ko se potpuno ne potčini, i to je sve. Demokratija s time nema ništa. Utoliko pre što je angažovana koalicija, NATO, načelno čisto odbrambeni vojni savez, uspostavljen na pravilima da bude instrument odbrane od napada. Najzad, neće se videti nikakva ,,demokratija" u besramnoj paradi nadmoćnog nad slabim, što je implikovala doktrina ,,nula mrtvih" zapadnjaka, na­spram onoliko mrtvih Srba koliko je potrebno, i više od toga. Ovaj vid stvari je potvrđen kad nijedan ,,demokrata" nije podigao ni mali prst za Čečene. ,,Nula mrtvih", da se Moskva bombarduje, bilo je sumnjivo. Cela demokratija te ekspedicije znači da se slabi smrvi, kad se opire i da se moćni koji se ponaša kao razbojnik pogladi rukom po leđima.

Drugo, uopšte se ne vidi da je ova ekspedicija bila rezultat htenja celog sveta. Izraz ,,međunarodna zajednica" jedan je od najneobičnijih primera na koji se našin sadašnji moćnici predstavljaju kao da otelovljuju po­stojeći totalitet. Već ni UN ne predstavlja bog zna šta, čak ni u njima ni­je mogao proći napad na Srbiju! Ova ,,međunarodna zajednica", u stva­ri, označava Amerikance i njihove različite sluge. Celo javno mnjenje, dobro sondirano, iskreno je bilo neprijateljski raspoloženo prema ovom ratu. Rusi su bili protiv, Kinezi, Latino-Amerikanci, i dobar deo Evropljana, naročito, Italijani i Grci. Čak i Nemci, bio je potreban gnu­sni zbor Zelenih i ponavljanje ministarske laži da bi se pokrenula njihova neprijateljska inercija. Obmana je da se NATO, vojske i vlade koje ga čine, u bilo kojem smislu, označe kao ,,predstavnici" tobožnje ,,među­narodne zajednice".

Treće, sudska vlast koju predstavljas mešanac iz Haga je čisti sluga namera imperijalnih vojski. Dobro se to videlo kad je, za vreme bombar­dovanja, čija je jedina greška bila što je trajalo duže no što je najavljeno, ovaj ,,sud", rešio da optuži Miloševića; izmišljotina da bi se ubrzale stva­ri i dodalo zrno žita u moralistički mlin. Odluka kojom je apsolutno upravljala propagandistička zabrirnutost vojske NATO-a. Kako se desilo da tada isti taj ,,nepristrasni" sud nikad  nije ni pomišljao da optuži Puti­na, na primer? Teško je naći oportunističkiju i slugeranjskiju pravdu.

Uistinu, jedina autentična pravda bi bila da se traži raspuštanje NATO-a, za koji smo videli da ga čini međunarodna neodgovorna naoružana banda, vrlo opasna za ljudska prava i narode, i da se isto tako traži ras­puštanje suda, čija autonomija suđenja, očevidno, ne postoji, i koji če uvek optužiti i osuditi samo one za koje Amerikanci procene da je kori­sno za njihove posebne interese da budu optuženi i osuđeni. To će reći uskoro i sigurno: svi oni koji predlože revolucionarni preobražaj uspo­stavljenog poretka. Verujte, nikad neće biti teško da im se prikači neka afera s "ljudskim pravima". Američki marinci ih mogu onda uhvatiti, uz put će pobiti stanovništvo okolo, a sud će ih osuditi. Demokratija obavezuje.    

Uistinu, treba postaviti materijalističku hipotezu da nijedna država nikad nije pokrenula svoju vojsku za crne oči morala i prava. Verovanje je obaveza propagandiste, jedino njegova. Istina je, postoje ljudi koji su verovali da su saveznici ratovali protiv Hitlera zbog genocida nad Je­vrejima. Utvrđeno je da saveznici ni najmanje nisu brinuli za njih, ni strateški (oni su preprečavali put nemačkom ekspanzionizmu, ne naci­zmu), ni taktički (ništa nisu preduzeli protiv logora za istrebljenje, za čije postojanje su znali). Mogućno je, dakle, da je bilo ljudi koji su ve­rovali da je Beograd nedeljama bombardovan zbog nepoštovanja ljud­skih prava na Kosovu.

Mi ne spadamo među njih.

Rat protiv Srbije je služio kao test, po obimu osrednji, s obzirom na odnose snaga u svetu posle rušenja Sovjetskog Saveza i kraha hladnog rata. Hteli su ga Amerikanci da bi ponizili Rusiju, a da se, ipak, sa njom ne sukobe i da pošalju strogu poruku Kini (ko još veruje da je avijacija SAD ,,greškom" srušila kinesku ambasadu u Beogradu). Rat protiv Srbi­je takođe je pokazao upravo posle uvođenja evra, da Evropljani nisu sami sposobni, čak ni u svom opsegu, ni za kakvu vojnu akciju ma koje razmere. Sigurno, ona je od NATO-a napravila vojno oruđe plane­te, policiju u službi postojećeg imperijalnog poretka. Primetimo da se od ovog rata niko više ne usuđuje, u bilo kojoj oblasti, ni da se namršti na Sjedinjene Američke Države. Jer, ceo svet je video važnost Rusa, va­zalnost Evropljana, i krajnju (privremenu?) opreznost Kine.

Glavno značenje za Francusku njenog prisustva u redovima napa­dača bila je vidljivost njenog povratka u NATO. Smatra se da je dego­lovska nezavisnost pripadala podeli sveta na dva bloka i hladnom ratu. Osrednje i male snage mogle su imati razmerno previše mogućnosti de­lovanja. Čini se da je danas sluganstvo neophodno potrebno. Kakav je, međutim, svetski odjek moglo imati odbijanje Francuske da se pridruži policijskoj operaciji Amerikanaca? Čini se da bi tada Španija i Italija osetile da su oslobođene od svojih obaveza i da bi Grčka mogla materi­jalizovati svoje neprijateljstvo. Nemci bi o tome dobro razmislili. Mo­glo se, moralo se uputiti Amerikance na njihovog večnog saveznika, Englesku. No ne sanjajmo. Čini se da je Francuska imala potrebu za svoj kapital i svoja  daleka preduzeća za jamstvom da se nalazi pod po­krivačem američkog vojnog aparata i da ona sve više i više uranja u slugeranstvo prema NATO-u. Očigledno, u tom se pogledu ništa dobro ne može očekivati od atlantističke tradicije Socijalističke partije, ni od Ši­rakovog poricanja svega što je u degolizmu izgledalo ponosno.

U svakom slučaju, odatle ćemo izvući zaključak da uprkos diskursi­ma o svemoći ekonomije, imati na raspolaganju jak vojnički aparat ostaje alfa i omega međunarodnih pretenzija i nacionalne slobode. Evropa neće biti ništa, ako sebe ne snabde (ali za to joj je potrebna je­dinstvenija i dobro ustrojena država) vojnim sredstvima, posebno vazduhoplovstvom, potpuno nezavisnim od američkog komandovanja. Amerikanci su već saopštili da će na to doista uložiti veto.

Rat u Srbiji je bio iskušavanje moći, u isti mah, zato što je obliko­vao postojeća stanja moći, i zato što je ispoljio (kao nekad najpre pre­ma Homeiniju, zatim prema Sadamu Huseinu) apsolutnu volju sada­šnjih imperijalnih sila da zabrane uspostavljanje novih regionalnih sila, uspostavljanje koje odavnina do danas implikuje mogućnost ili realnost rata. Intervencija u Srbiji je pokazala je da, sem u usamljenim budžacima u kojima se decenijama može međusobno ubijati golim rukama a da se ,,moral" ne uzbudi, imperijalne sile, kojima upravljaju Sjedinjene Američke Države i organizovane u NATO-u, sa UN prezrenim pokriva­čem, raspolažu monopolom na rat u sledećem obliku: nikome neće do­pustiti da dobije rat. Protiv Irana su naoružavali Irak. Protiv Iraka naoružavaju UN. Protiv Srbije šalju NATO. U svim slučajevima, važno je da ambiciozni ne mogu nadjačati. Moglo bi se primetiti da budući da su pobednici u ratovima zapadnjaci, i posebno Amerikanci, stvorili su pla­netarnu moć. Veoma tačno. To samo znači da je lekcija shvaćena: niko­me se neće dopustiti da bude moćan.

Ova je lekcija jednaka jednoj drugoj. Logika moći nikad nije posle­dica plemenitih principa, čak i ako ona voli da u to uverava. Nije oba­vezno da se filosofija potčini ovoj vrsti propagande.

Nije najgore povezivati filosofiju sa opasnim i krvavim poduhvati­ma. Jer, u tom slučaju, ona ostaje, makar i do kraja grešila, na strani iz­umevanja, duha slabijih strana, moći koja treba da dođe. Najgore je ve­zati je, čisto i prosto, sa osornošću i samozadovoljstvom Gospodara.

Uvek postoji imperijalna trijada. Prvo je vojska koja osvaja. Drugi su trgovci koji otvaraju tržišta. Treći su misionari koji preobraćaju. Ne­dostojno je filosofa da zauzme ovu poziciju, bilo da je zadužen da pre­obraća u Hrista-kralja, bilo da propoveda ,,ljudska prava".

Chinese government unveils details of censorship criteria
Sen-lun Yu in Beijing
10 Mar 2008 11:21

 

In an unusual gesture, China's State Administration of Radio, Film and Television (SARFT) announced a list of film censorship criteria re-addressing its ban on pornography and violence in movies.

The announcement came around the same time that an official rejected the possibility of a film ratings system, as well as an alleged ban on actress Tang Wei.

A notice was posted on the SARFT website during the on-going National People's Congress and Political Consultative Conference, the annual political gathering which is held in Beijing until March 18.

The notice said the list is a reiteration of the existing film regulations such as Regulation on Film Management and Regulation on Film Script Registration. And it demands related units under SARFT to rigorously implement the list during the film registration, reviewing and exhibition process.

Films will be banned if containing 10 kinds of content. This includes films promoting pornography, gambling, violence and subordination, films disclosing state secrets, causing harm to national security, national pride and interests and films violating national religion policy, promoting cults and superstition.

There are nine kinds of scenes that will be trimmed: including promiscuous and perverted sexual activity, rape, prostitution, homosexuality, masturbation and revealing genitals; vulgar dialogue or music and sound effects that had a sexual connotation; murder, violence, horror, evil spirits and plots that confuse good and evil, details of crime, sensational gory scenes, violence and drug abuse, as well as excessively horrifying pictures, conversations, background music and sound effects.

The SARFT notice seems to echo an official's rejection on the film ratings system earlier last week. Liu Binjie, director of the General Administration of Press and Publications, told local media that a ratings system will not take place in the near future. He said that as China has not set up order and regulation in the market, a ratings system would enable porn to enter the market.

The Chinese authorities' tightening on film entertainment was also exemplified in an alleged ban of actress Tang Wei late last week. An ad for a cosmetic product starring Tang was banned allegedly because of a SARFT memo to all TV stations.

Tang starred in Ang Lee's erotic espionage film Lust, Caution, which is believed to have displeased some officials and brought about the aftermath curb on internet video-sharing, the ban on the film Lost In Beijing and now tightened film censorship.

Tang is also said to be banned from print ads and feature contents, as well as major entertainment awards. Tang's management is yet to confirm the ban.

Quote from: "crippled_avenger"Badju: Rat protiv Srbije!

ala ga je reko, posred srede!

propustio je da analizira samo još 1 vrlo aktuelan i akutan deo strategije ovog diskursa, a koji se sastoji u sledećem: kad god se začuje glas sličan ovome, glas koji kazuje stvari poput ovog, na njega se automatski obrušavaju sa podsmešljivim cinizmom: 'aha, jeste, teorija zavere, ceo svet je protiv vas, masoni, jevreji, sionski mudraci, cia, kju klux klan, ordo templi orijentis, ktulu... da, da, kako da ne; ma dajte, molim vas! umesto što se zamajavate tim apsurdnim TEORIJAMA ZAVERE bolje bi vam bilo da priznate sopstvenu krivicu, pokajete se, priznate zločine, kaznite odgovorne, i 'okrenete se svetu' (evropi i americi) i njegovim dokazanim vrednostima demokratije, ljuckih prava i superiorne ekonomije. svaka alternativa tome je nacionalizam, izolacionizam i štagodizam!'

koliko je taj anti-diskurs ('ha!ha! teorija zavere! ma i'te molim vas!') jak vidi se po tome što je inkorporiran u svesti hiljada laika koji veruju da je to njihov sopstveni sud i procena, poput onih zabludelih nesrećnika što napučuju b92 forum i komentare na vesti, ili na ovdašnjeg 'davida', 'izitpajna' i slične.

Odličan tekst.Osvetniče,što to ne prebaci na forum politika?

Ova časna starina je po mnogim procenama jedan od najvećih svetskih mislilaca, možda čak i najveći živi, i Žižek je u svojim delima u stalnoj polemici sa njegovim razmišljanjima. I kada vidimo da jedan takav um tako procenjuje a živi u Francuskoj, dakle odavno se uhvatio za zelenu granu, da to nije neki marginalac, idiot, već eminentan čovek, koji se čak nadovezuje na tradiciju prosvetiteljstva u svojoj ideologiji dakle ne može mu spočitati ni neka opskurna ideologija, onda je jasno koliko je cela paradigma B92 šuplja, i koliko je njihov stav, pre svega, što njih možda i najviše boli, LOKALAN.

Sinoć smo Kunac i ja pogledali film CRNA MARIJA Milana Živkovća.

Reč je o prilično slabom, ali istovremeno vrlo uniktanom filmu za našu kinematografiju koji zbog nekih od svojih glumaca ima priličnu istorijsku vrednost.

Unikatnost ovog filma je u tome što govori o hemiji unutar rokenrol benda i fokusira se na tu temu, što ranije u našoj kinematografiji nije bio slučaj, i nije se dešavalo u toj meri. Doduše, iako je kasnije bilo filmova koji se bave radom rok bendova, retko koji film se isključlivo bavio time.

CRNA MARIJA je u tom smislu jedinstven slučaj. isto tako, moglo bi se reći da CRNA MARIJA spada u tu vrlo neobičnu liniju srpskih filmova o diskografskoj industriji među kojima se nalaze i NOŽ, ŠPIJUN NA ŠTIKLAMA, SLATKO OD SNOVA i A3, i u toj grupi spada u one koji idealizuju srpsku diskografsku industriju i čine da ona više liči na Ameriku nego SFRJ.

U ovom filmu imamo bend čiji vođa, već umoran i potrošen umire, i grupa mora da isporuči novi album, pritisnuta rokovima i unutrašnjim tenzijama. teško je reći koji bend je paralela ovoj grupi. Van Gogh tada nije postojao, možda bi paralela bilo Bijelo Dugme, recimo, mada više liči na neki imaginarni bend nastao po američkom filmskom uzoru. Sudbinu benda pratimo po priči izdavača koji objašnjavaju da su ranije radili za drugu kuću pa su onda prešli kod njih. Takav bidding war bi bio svojstven narodnjacima u SFRJ.

Ono što je muzički problem filma jeste slab skor Srđana Jula, sa kojim je još u vreme snimanja Milan Mladenović imao veliki problem. Otud on kao svoju pesmu svira obradu NOVCA U RUKAMA. Problem tog skora nije samo u problematičnom kvalitetu pesama već i u tome što iz pesama nije jasno kada je bend o kome govori film bio dobar, kada je propao, i kada se ponovo obnovio. Sve pesme zvuče vrlo slično, a nijedna ne nosi u sebi neki veći umetnički kredibilitet od prethodne.

Isto tako same scene snimanja albuma su prepune jednolične svirke koja očigledno nema veze sa pripovedanjem i izražavanjem karaktera kroz muziku.

Glumačka podela je naročito dekadentan segment filma. Naime, u glavnoj podeli, nema 10cm zdrave vene. Tu su Sonja Savić i Bane Vidaković koji zavide mrtvima, njima sličan Igor Pervić, zatim pokojni Milan Mladenović i Goran Čavajda-Čavke. Onako gadna pajdomanska ekipa.

Bane Vidaković je legitiman u ulozi upornog, u suštini dobroćudnog sleazy menadžera.

Milan Mladenović glumi loše, ali ima neku vrstu personalityja, tako da i on, doduše jedva dobija prelaznu ocenu.

Ipak, Sonja je negledljiva. To je stvarno strašno. Ko je nju proglasio sex simbolom, to zaista ne mogu da razumem. Očigledno je na srpskom filmu dovoljna volja da se skineš da bi postao sex simbol.

Inače, na konceru I ROKERI SU LJUDI koji ima humanitarni karakter, nastupa sarajevska grupa Valentino. To sve naravno daje filmu još više estetske i ideološke konfuzije u rokenrol aspektu.

Inače, prvobitno je Sonjinu ulogu trebalo da igra Jasmina Ranković. Međutim, nije htela da se skida te je sklonjena.

* 1/2 / * * * *

Pogledao sam ZHMURKI Alekseja Balabanova, courtesy of Ginger.

Ovaj film bi se mogao tumačiti kao remix serijala BRAT sa uzimanjem izvesne doze, krajnje artificijelne socijalne odgovornosti za ležište priče. Naime, jedna neo noirična, violentna priča iz života kriminalaca je uokvirena red herringom u obliku poente u primarnoj akumulaciji kapitala u postsovjetksoj Rusiji.

Međutim, sasvim je jasno da je fokus filma na mafijaškim pustolovinama, drug dealovima koji pođu po zlu, nasilju, mučenju i sl. tako da ta socijalna priča gotovo da podseća na pseudosocijalne motive i angažmane koji su lužili kao opravdanje za snimanje krimića u vreme Hayesovog koda.

ZHMURKI je po svim svojim makroelementima strukture jedan vrlo derivativan film kome osobenost daje Balabanovljev reditljski postupak, svedenost do granice javašluka, smrtno ozbiljan tretman raznih bizarnosti, akcentovanje atipičnih situacija na kojima običan krimić ne insistira i sl. Time Balabanov uspeva da stvori odličnu atmosferu unutar koje ti je lakše da progutaš jedan u suštini krajnje običan, moglo bi se reći čak i minoran film. Ipak, svojim idiosinkratičnim pristupom, Balabanov uspeva da učini da se jedan takav, nevažan film, ipak izdvoji kao zanimljivo gledalačko iskustvo.

* * 1/2 / * * * *

Pogledao sam JUSTICE LEAGUE:THE NEW FRONTIER Dave Bullocka po stripu Darwin Cookea.

Zaista se trudim da ne budem jedan od onih kojima je uvek neki off projekat bolji od mainstream projekta. Međutim, kad je reč o strip ekranizacijama, u poslednjih desetak godina zaista je tako. BLADE mi je bolji od svih drugi Marvelovih ekranizacija, kao što mi je SKY HIGH bolji od svih ekranizacija stripova, iako nije po superherojskom stripu već je originalni scenario. Isto tako, i JUSTICE LEAGUE dugometražni crtać mi je zaista bolji od drugih stvari koje se trenutno rade na temu ekranizacija stripova.

Mislim da je u SIN CITYju, Rodriguez dao jedno viđenje spoja filma i stripa u kome je strip imao ogroman upliv u film, a da je JUSTICE LEAGUE animirani film, upravo zbog tehnike kojom je rađen uspeo da sasvim očuva draž stripa i da je još samo produbi, olakšavajući komunikaciju između stripa i manje maštovitog konzumenta.

Neću reći ništa novo sa tvrdnjom da je jedno od osnovnih svosjtava stripa sve ono što ga odvaja od stvarnosti, i da je u ovakvom projektu kao što je animirani JUSTICE LEAGUE upravo to očuvano. Iako ovaj konkretan graphic novel nisam čitao, činjenica je da film čak i ima epizodičnu dramaturgiju stripa, što mu ne smeta.

Ono što je ključ je očuvanje autentičnog dizajna tog sveta koji je jasno baziran na savremenim retrofuturističkim interpretacija vrlo potentnog 50s dizajna koji je krasio Ameriku. Mislim da ovaj JUSTICE LEAGUE na tom planu ambijena i izgleda likova predsavlja stvarno jedno prijatno iskustvo i da bi čak i najambicioznija igrana ekranizacija to izgubila. Prosto svaka fizička relizacija toga bi demistifikovala fakturu tog sveta, kao što se često dešava u comic book i fantasy filmovima. Jedno od najvećih razočaranja koja materijalni svet nameće tim ekranizacijama jeste sama priroda materijala od kojih su sačinjeni kostimi i ostatak univerzuma.

Drugo, u animiranom filmu očuvana su zaista razna zanimljiva grafička rešenja koja se naprosto ne mogu preneti u prostor a da imaju ikakvog smisla. I u tim koketiranjima stripa sa likovnom avangardom, iako nema reči o umetnosti već o aproprijacaiji određenih umetničkih praksi, leže određeni kvaliteti.

Konaćno, najlepše je to što ovaj animirani film nije za decu. Ovo nije hardcore morrisonovska reinterprtacija superherojskog univerzuma ali nije ni limunada za klince već jedna konzervativna ali ne i naivna mainstream priča koja deluje relevantno.

* * * / * * * *

Pogledao sam ČITULJU ZA ESKOBARA.

Film je užasan na mnogo nivoa ali je zanimljiv za gledanje. Ne mogu da kažem da dostiže guilty pleasure razmere jer sam se ja jedva na prvo gledanje izborio sa filmom, ali definitivno će imati neku vrstu ekskluzivnosti u svakom sledećem pregledu kurioziteta srpske kinematografije.

Za razliku od MRTAV LADAN, RINGERAJE, POTERE ZA SREĆKOM i sličnih pokušaja, ovaj je barem po nečemu atipičan, mada je negde na toj liniji, give or take.

Ja sam oduvek, na neki način, imao soft spot za Debelog zato što smatram da je jedini problem njegovih filmova bio u tome što naprosto nisu dobri, što se za okolnosti naše kinematografije u kojoj nevolje većine naslova tek počinju time što nisu dobri.

Pokojni profesor Aca Đorđević, inače veliki reditelj i profesionalac, govorio je kako je za svakiog reditelja važno da ispuni tri kriterijuma da snima brzo, jeftino i dobro, s tim što na jednom filmu može da ispuni samo dva od ta tri kriterijuma. Kod Debelog je uvek bilo brzo i jeftino i time se može objasniti činjenica da je stigao do trećeg filma iako mu nijedan nije bio dobar. Međutim, i tu negde imam soft spot za njega, pošto je barem vrlo praktičan razlog kako dolazi do filmova. Uostalom MRTAV LADAN je bio veliki hit šta god ja mislio o njemu.

ESKOBAR je njegov najzanimljiviji film.

Pre svega zato što mislim da je Debeli ovim projektom nasamario producente pošto uopšte nije reč o komediji, čak ni o krimi komediji kako ga najavljuju. Ovo je film koji je prepun scena koje ne samo danisu smešne nego su po svojoj postavci i tragične a sam zaplet je isti takav.

Naime, zaplet govori o novobeogradskom dečaku gandiju, sinu brutalnog DBovca koji ga molestuje, koji polazi stranputicom delinkvencije usput zlostavljajući svog feminiziranog školskog druga Borka, koga će se potom roditelji odreći preko novina zbog feminiziranosti. Gandi postaje kriminalac, i ostaje sam pošto majka ubije oca i ode u zatvor, a Borko odlazi u Amsterdam i menja pol. Posle više od deset godina, novobeograđanin Borko se vraća u Srbiu u liku Hrvatice koja govori asinhrono, upoznaje se sa Gandijem i oni se smuvaju.

U isto vreme, Gandijeva banda ubija čoveka koji se zove Srpski Eskobar. Međutim, pre ubistva u novinama izlazi čitulja za Pabla Eksobara koju je iz zezanja dao par beogradskih stonera, čime se navlači cop heat na osumnjičene ubice pošto se policija uvredi što su najavili ubistvo preko novina. Iako je to naslov filma, ovaj zaplet praktično i nije tema filma sem zamajca za neke krimi sukobe.

Konačno, celu ovu priču sa neba priča Anđeo.

Film je neraskidivo i eksplicitno vezan za niz srpskih naslova, od MI NISMO ANĐELI, RANA, MALOG SVETA do KAD PORASTEM BIĆU KENGUR. Naravno, ti filmovi su imali neke svoje srane uzore ali je besmisleno povezivati ESKOBARA sa tim stranim uzorima kada postoje srpski filmovi koji su te reference eksplicitno koristili i assess to material je nedvosmislen. na neki način ESKOBAR je kao KILL BILL za poslednju deceniju našeg filma.

Plotline sa Anđelom je baš test inteligencije i nije mi jasno kako nije izbačen na nivou scenarija iili u post-produkciji kroz montažu i minoran rewrite sa još minornijim dosnimavanjem. Taj plotline zaista zasustavlja film, donosi besmislene uloge ljudi koje gledamo na televiziji svaki dan-Zijaha Sokolovića, Seke Sablić i Borisa Komnenića, i morao je da leti.

Međutim, taj plotline sa Anđelom ima jedan samoreferentni detalj. Naime, u tom plotlineu, Anđeo stalno kontemplira o tome kako u životu postoje slučajnosti itd. Svaka priča je bazirana na određenim sticajima okolnosti i kontemplacija o prirodi sticaja okolnosti u filmu, osim ukoliko film ne govori o nekoj seriji nesrećnih događaja je potpuno besmislena. U filmu kao što je ESKOBAR, takva kontemplacija je uvredljivo besmislena. No, imajući u vidu karakteristiku scenarija koje je ranije pisao Debeli u kojima slučajnost igra veliku ulogu u zapletu, člini se da ovaj plotline negde pokušava da rekapitulira tu fazu njegove karijere.

U tehničkom smislu, film prilično loše izgleda. Fotorgrafija pokušava da bude glossy bez pokrića, sa konstantnom preosvetljenošću svih scena koje filmu daju izgled neuspele reklame, i radnju čine tromom. Debelom zaista ne idu od ruke ti eksperimenti sa glamuroznom fotogafijom, videlo se to još u SREĆKU i čini mi se da mu je bolje pristajao prljaviji stil iz MRTAV LADAN.

Rekonstrukcija protoka vremena pošto film obiluje flešbekovima je takođe prilično sporna, pošto je ovo film smešten u svetu u kome ljudi pored toga što govore asinhrono uglavnom i ne stare, deca imaju neodredive godine i sl.

Jedan od detalja koji posebno nerviraju je to što se u filmu demoliraju i lome uglavnom domaća jeftina kola i to u dva navrata, tako da kad god se pojavi domaći auto znaš da će biti demoliran. Nije problem patriotske prirode već naprosto previše razotkriva niskobudžetnu prirodu filma. Uostalom u psihološkom smislu mnogo veći efekat ima lomljenje stranog auta. U tom smislu respekt za MILOŠA BRANKOVIĆA u kome se demolira SAAB (inače omiljeni auto srpskih reditelja-tokom devedesetih su ga vozili Srđan Dragojević i Emir Kusturica, često se koristi i u filmovima tipa DIŠI DUBOKO, JUG JUGOISTOK).

Gluma je mixed bag. Deca u flešbekovima su očajna. Tamara Garbajs izgleda "k'o avion" ali je njen tonski deo užasno slabo urašđen u postu tako da lik govori jako asinhrono. Njen glumački range je evidentno ograničen, ona manekenski raspolaže sa tri osnovna izraza lica, i još ima ograničenje što mora da glumi Beograđanku. rene Bitorajac je potpuno miscast, ovaj heavy duty Purger igra policajca Miletu  , i jedva govori u pokušaju da prikrije izvorni i doda neki imaginarni srpski naglasak. Ceo taj regionalni deo je prilično sporan naročito zato što mislim da neće doneti neki regionalni skor jer je film vrlo lokalan beogradski. Uostalom videli smo kako je kod nas prošao makedonski film KONTAKT u kome glumi najpopularniji srpski glumac, pa to publici nije značilo aposlutno ništa.

Vojin Ćetković je ono što smo mogli da očekujemo od njega sa dodatkom da njegov lik naizmenično govori normalno a u pojedinim scenama govori kao agresivni zeldi. To je nedopustiv previd.

Marko Živić je jedini uspeo da se izvuče dostojanstveno, simpatičnom ulogom klišetiziranog Ćetkovog freaky sidekicka.

Boris Milivojević i Miša Samolov rutinski igraju rutinske stonere čiji likovi su do te mere opšte mesto da se čini kao da se fabrički ugrađuju na traku u Sonyjevoj fabrici pre isporuke u Srbiju. Oni kao da su počeli da glume pre četiri godine u KENGURU i sad su se nekako dovukli do nas.

Čitava genderbending priča se svakako mora uzeti u obzir kada se budu pravile antologije o rodnim,queer i ostalim pitanjima u jugoslovenskom filmu, međutim, promena pola zapravo nije naročito tematizovana. Film je tretira kao big deal i veliki plot point ali na kraju nije ozbiljnije istražio to pitanje, osim kao gimmick u zapletu. Međutim zanimljivo je koliko se srpki film liberalizovao ove sezone po pitanjima seksualnosti a naročito seksualnih manjina. kada saberemo MILOŠA BRANKOVIĆA, ESKOBARA, NA LEPOM PLAVOM DUNAVU, vidimo da su naši autori sa par decenija zakašnjenja počeli da otkrivaju draži preispitivanja seksualnosti na filmu.

Publika je došla u bioskop očekujući komediju i osim u tragovima, nije je dobila. Ipak postoje jedno tri-četiri mesta koja su dobila, meni nerazumljivu, esktatičnu reakciju publike. Stoga, očigledno je da je marketing uspeo da ubedi narod kako je reč o komediji i narod će ići u bioskop naštimovan na smeh. No, film to u suštini ne pruža.

Debeli je očigledno želeo da snimi svoje RANE, i u tom cilju zaista nije snimio komediju već mali niche film koji bi, da je ukrajinski, verovatno gledali prepodne na FESTu u programu EVROPA VAN EVROPE, a jedino u Srbiji, ovo dobija status totalnog mejnstrima.

* 1/2 / * * * *

Godine 1999, na poziv magazina Süddeutsche Zeitung, srela su se dva filozofa sa političkim iskustvom, Zoran Đinđić i Slavoj Žižek.

Razgovarali su o Kosovu, budućnosti regiona i mestu filozofa u politici.

Pitanja, tada pokrenuta, i dalje su aktuelna.


Intervju u celini prenosimo sa sajta http://www.filozofija.info/

Kao i prethodni, i ovaj blog posvećen je gostovanju Slavoja Žižeka u Beogradu, 22. marta. Više informacija o ovom događaju možete naći na sledećem linku:  http://blog.b92.net/text/2530/Badju%3A%20Rat%20protiv%20Srbije%21/

***

BUDUĆNOST BALKANA

SZ-Magazin: Gospodine Đinđić, kad ćete postati predsjednik Srbije?

S. Žižek: Oprostite što se miješam, ali o tome se zapravo uopće ne radi. Ako se pitamo tko će doći nakon Miloševića, onda igramo upravo njegovu igru. Umjesto da razmišljamo o osobama, moramo iznova pisati pravila po kojima se odlučuje politika u Srbiji i u mnogim drugim balkanskim državama.

Zoran Đinđić: Točno. Potpuno je svejedno jesam li ja sljedeći predsjednik Srbije ili netko drugi. Odlučujuće je da Miloševićev nasljednik bude istinski demokrat, a ne netko od koruptnih i demagoških političara koji su do sada vladali zemljom. Ali ja sam uvjeren da će nam uskoro uspjeti srušiti Miloševića i da ćemo u roku od godinu ili dvije uspostaviti nov politički sistem u Srbiji.

SZ: Vjerujete li da će do tada Srbi i Albanci moći živjeti zajedno u miru?

Đinđić: Ne, to će trajati puno, puno duže. Kao prvo, bit će teško zajamčiti i minimalni okvir za svakodnevni zajednički život. Sigurno je da će narodi ove regije moći izaći jedni s drugima na kraj ako imaju zajednički cilj. A to može biti samo približavanje Evropi.

Žižek: Znate li što je po mome mišljenju prvi korak prema pomirenju? Moramo si priznati da se međusobno ne podnosimo. To je puno važnije nego da se istjeruje neko prisilno "Od danas se međusobno poštujemo". Priznajmo si da se mrzimo! Ako to budemo mogli reći, a da se međusobno ne masakriramo, onda smo skoro već dobili.

Đinđić: Mislim, u balkanskim zemljama moramo se ponašati kao u nogometnoj momčadi. Na koncu, ni u velikim timovima igrači se ne vole, ponekad se čak i mrze, ali igraju zajedno i pokušavaju zajedno pobijediti. Ako prepoznamo da svoje ciljeve možemo postići samo preko međusobne suradnje u regiji, onda ćemo se u budućnosti moći ophoditi jedni s drugima miroljubivo čak i iz čistog egoizma.

Žižek: Najvažnije je da zapadni pacifisti i multikulturalisti konačno umuknu i da se više ne miješaju. Oni imaju predodžbe koje su za Balkan apsolutno destruktivne. Multikulturalistička ljevica ne analizira političko stanje, već mitove. Ona baci pogled na etničke konflikte i kao pokušaj rješenja formulira jedno mlitavo "Treba nam više tolerancije i bratske ljubavi". Ja kažem: upravo to je ono što ne trebamo!

Đinđić: Ali ono što isto tako ne trebamo, to su napadi na Miloševića kao što su ovi nedavni od strane predsjednika SAD-a. Bill Clinton je rekao, Miloševića treba kazniti jer on misli da su Srbi narod gospodara. To nije bilo baš posve pametno od njega. Jer u očima mnogih Srba on je time Miloševića hvalio a ne kritizirao. Trebao je reći da je Milošević cinik, da je svoj narod učinio građanima drugog reda i da ga interesira samo održanje vlasti.

Žižek: Dopustite da kažem još nešto o multikulturalizmu. Prije nekoliko godina vidio sam na austrijskoj televiziji diskusiju između jednog austrijskog pacifista, jednog Albanca i jednog Srbina. Albanac i Srbin su izrekli razmjerno razumne stvari, ali pacifist nije razumio uopće ništa već je neprestano samo vikao: "Vi morate voljeti jedni druge, a ne pucati jedni na druge." U jednom trenutku Srbin i Albanac su se pogledali samo na kratko, kao da su u dosluhu. Šta priča taj idiot? Moj je san tada bio ovo: Kad bi Srbi i Albanci mogli reći jedni drugima "Izbacimo zajedno te glupe pacifiste i multikulturaliste", tad bi bilo nade za Balkan.

Đinđić: Ni ja ne vjerujem da će Srbi i Albanci ikada biti braća. Ali miroljubiv zajednički život smatram mogućim, to nije utopija.

Žižek: O tome mi pada na pamet jedan primjer iz SAD-a. Iz filma "Svjedok" s Harrisonom Fordom svi poznajemo narod Amisha - stvarno fascinantna narodna skupina. To su istinski fundamentalisti, ali oni nemaju nikakve probleme s "normalnim" Amerikancima koji žive u njihovoj okolini. Tamo posve miroljubivo opstoje jedna pored drugih potpuno različita shvaćanja života - bez nacionalizma, bez misionarskog utjecanja s bilo koje strane. Ja vjerujem da je to moguće i na Kosovu.

Đinđić: Ono što bi moglo ubrzati normalizaciju jest činjenica da ljudi na Balkanu vrlo brzo zaboravljaju. Priznajem, taj mentalitet ponekad i nije prednost, ali nakon tako strašnog konflikta daje im mogućnost da žive dalje.

Žižek: U tome se moram složiti s vama. Ako postoji neko mjesto na svijetu na kojemu ljudi od danas na sutra mogu sve zaboraviti, onda je to Balkan. Time je naravno opovrgnut i omiljeni kliše da se ljudi na Balkanu batrgaju u zagrljaju povijesti. Kad sam prije deset godina bio u Nizozemskoj palo mi je u oči da su ljudi tamo još uvijek jako traumatizirani drugim svjetskim ratom. Uz svo poštovanje prema Nizozemskoj, tamošnji ljudi su ipak puno manje patili od rata nego ljudi u bivšoj Jugoslaviji. Usprkos tome, mi smo sve to puno brže zaboravili.

SZ: Mogu li Srbi stvarno zaboraviti tako brzo? Izgubljena bitka na Kosovu ipak još uvijek utječe na dnevni politički posao, iako je od nje prošlo već 600 godina?

Đinđić: Srbija je komplicirana zemlja. Da bismo je razumjeli, moramo znati da Srbi imaju tri velika sna, koji su svi na neki način ispravni i legitimni, ali koji se nikad nisu obistinili: socijalizam, nacionalizam i tradicionalizam. S tim snovima se u Srbiji pravi politika.

SZ: Kako to funkcionira?

Đinđić: Sva tri sna imaju veze s potrebama ljudi. Ako se dakle njima manipulira spretno, većina ljudi postaje brzo uvjerena ...

Žižek: ... a da pri tome ne budu odmah Miloševićevi dobrovoljni izvršitelji, ako smijem ovdje parafrazirati naslov Goldhagenove knjige.

Đinđić: Dopustite mi da malo objasnim to s tri sna. Milošević je prisvojio san o socijalizmu kad je 1986. postao prvi sekretar srpskih komunista. Njegova je poruka glasila: Svi će dobiti ono što im pripada, nitko neće izgubiti svoj posao, sve će ostati onako kako je bilo. Tako je pridobio mase za sebe. U temelju sna o nacionalizmu leži potreba ljudi da konačno jednom budu nacija koja neće biti lopta za igranje velikih sila. Nacija koja sama odlučuje kuda protječu njezine granice. Nacionalist Vojislav Šešelj je zastupao taj san i rekao, pođimo sad od toga da povijest ne postoji i da sad iznova određujemo pravila. A tu je i san o tradicionalizmu, potreba za sretnim svijetom prošlosti. Naša povijest, naši kraljevi, naši carevi. Vuk Drašković reprezentira taj san. Milošević je vrlo spretno igrao sa sva tri sna da bi održao svoju vlast. Ali nije vjerovao ni u jedan. Milošević nije nikakav socijalist ni nacionalist ni tradicionalist. Milošević nije ništa drugo do hladni političar moći.

Žižek: Naravno, nisu snovi po sebi nešto što predstavlja problem, već način na koji je Milošević njima manipulirao. Uzmimo socijalizam, težnju za pravdom. Pa u tome nema ničega što je načelno krivo! Da izaberem izazovan primjer: čak i ono što je Hitler nazvao "narodnom zajednicom" (Volksgemeinschaft) imalo je svoje pozitivne vidove. Što je loše u tome ako postoji neka temeljna solidarnost koja povezuje ljude? Naravno da je Hitler tu narodnu zajednicu povezao s antisemitizmom. Ali to nipošto nije nužno.

Đinđić: Mi smo u opoziciji naučili u svakom slučaju da možemo imati uspjeha samo ako iz mitova i snova uzmemo pravi sadržaj i ostvarimo ga. Bez zauzimanja za socijalnu pravdu, bez prave nacionalne svijesti i pravog odnosa prema tradiciji ne možemo pridobiti većinu.

Žižek: Tu već čujem kako opet vrišti multikulturalistička ljevica. Za nju si fašist čim spomeneš pojam "nacionalni identitet".

Đinđić: Ali tome moramo dodati još jednu, četvrtu ideju. To je ideja da konačno prihvatimo realnost. Mi moramo konačno zauzeti svoje mjesto u Evropi. Iz toga se naravno ne može napraviti san i zbog toga je demokratska opozicija imala toliko teškoća da konkurira s mitovima.

Žižek: Za mene je fascinantno kako spretno je Milošević izmanipulirao stari nacionalni mit Srba, poraz protiv Turaka u boju na Kosovu godine 1389. To je zapravo vrlo lijep mit koji pokazuje kako se jedan poraz može preobratiti u spiritualnu pobjedu. Milošević je obrnuo mit u čistu suprotnost. Kod njega to glasi: Tada smo izgubili bitku, sad se moramo osvetiti! On je preobrazio taj prekrasni mit u posve jeftino sredstvo nacionalističke mobilizacije. Što možemo odatle naučiti? Ne možemo reći da prošlost određuje naše djelovanje. Srpski vojnici nisu išli na Kosovo zato što je tamo prije 600 godina bila neka bitka, već zato što su tamo trebali osigurati Miloševićevu vlast. No, gospodine Đinđić, ja bih rado jednom čuo vaše mišljenje o kosovskom mitu.

Đinđić: Ja imam o tome svoju vlastitu teoriju. Osnovni sadržaj kosovskog mita je po mome mišljenju to da je ne-realni svijet važniji od realnog. Izgubili smo bitku na Kosovu polju, u to nema nikakve sumnje. Ali, ponašamo se kao da smo je dobili. Stoljećima smo kao narod metodski negirali realnost. U vrijeme turske okupacije to je možda bio legitiman mehanizam obrane jednog malog naroda. Ali nakon što je nastala srpska država, taj je mit razvio svoje destruktivno djelovanje. On je spriječio tu mladu naciju da nađe svoje mjesto među drugim narodima. Govorili smo: mi smo bolji od drugih zato što živimo u svijetu u kojemu smo junaci. I srpski političari nisu uspjeli u tome da nađu prijelaz u stvarnost, da je prihvate. U cijelom 20. stoljeću temeljne ideje srpske politike su bile posve krive i daleke od stvarnosti.

SZ: Dakle, Milošević nije pojedinačni slučaj?

Đinđić: Milošević stoji upravo u toj tradiciji kad kaže da ćemo pobijediti NATO. On je to stvarno ozbiljno mislio! I najveći dio ljudi mu je vjerovao! Ali sad su se probudili. Za to je bilo krajnje vrijeme, jer ako ta ideologija ne nestane, onda ni u budućnosti nećemo biti normalan narod. Moramo promijeniti sve, jer inače se ništa neće promijeniti.

SZ: Jesu li Srbi bili izmanipulirani ili su se spremno predali svojim zavodnicima?

Žižek: Oboje je preprosto. Ljude ne zavodi neki zao vladar niti se nalaze u nekoj vrsti kolektivnog ludila. Politička osjećanja često imaju mnogoznačnost koja graniči s paradoksom. Mnogi ljudi njeguju prema vani ciničnu suverenost, ali ipak na nekoj temeljnoj razini traže istinska uvjerenja. Uzmimo na primjer jednog tipičnog birokrata iz Titovog vremena. Službeno bi taj rekao: "Ja vjerujem u Tita i socijalizam." Ali privatno bi rekao: "Onima gore stalo je samo do vlasti." To je ta uobičajena cinična distanca. Ja tvrdim da je taj cinični birokrat usprkos tome, posve duboko u svojoj nutrini, gajio čežnju da voljno vjeruje u državu i ideale socijalizma. Zaključak iz toga je sljedeći: Prejednostavno je podmetati ljudima cinizam, politička stvarnost je složenija. To vrijedi na primjer i za Hitlera. Čitao sam "Mein Kampf", uostalom užasno dosadno, ali ako se nakon toga pitamo je li Hitler stvarno vjerovao u židovsku zavjeru protiv svijeta, odgovor je samo: da i ne! On jest vjerovao u to, ali je ujedno znao koliko lako narod dopušta da bude izmanipuliran time.

SZ: Slično paradoksalno se osjećaju i Srbi?

Žižek: Na izvjestan način sigurno. Otputujte u Beograd. Tamo ćete sresti posve normalne ljude koji slušaju rock muziku i gledaju hollywoodske filmove, kao i ljudi na Zapadu. Prolazit ćete ulicama i pitati se gdje su ti ozloglašeni nacionalisti o kojima neprestano slušamo. Jamčim vam da nećete naći nikoga tko hoda uokolo u nacionalnoj nošnji. To je paradoks - prozapadno držanje opstoji ujedno s posve temeljnim utjecajem nacionalnih mitova. To je stvarno teško razumjeti, ali to uostalom nije tako samo u Srbiji, već na cijelom Balkanu.

SZ: Želite li time reći da je Balkan posebno zaostao?

Žižek : Ne, posve suprotno. Ja tvrdim da Balkan u toj točki uopće nije staromodan, već je osobito usmjeren na budućnost. Ovdje kod nas uopće ne postoji suprotnost između modernih i tradicije svjesnih ljudi. Oboje postoji jedno pored drugog, kao u Indiji, gdje neki ljudi preko dana pišu o najtežim kompjuterskim programima, a onda na putu kući paze da se uklone s puta svetoj kravi. To je istinski postmodernizam. U tome Zapad može naučiti jako puno od Balkana.

SZ: Gospodine Đinđić, znači li to za vas kao političara da istovremeno morate gledati naprijed i unatrag?

Đinđić: Moglo bi se tako reći. U jednom složenom društvu, koje se klati između prošlosti i budućnosti, politika može birati na što će se osloniti. Da smo prije deset godina imali političare koji bi gradili na pozitivnim sadržajima tih mitova, sad bismo bili u Evropskoj zajednici. Jer mitovi imaju potencijal za oboje, za dobro i za zlo. Uostalom, upravo to je ono što me drži u Srbiji. Inače bih mogao živjeti negdje drugdje. Ali ja vidim u Srbiji velik potencijal za pozitivan razvoj.

SZ: Što će se desiti ako demokratizacija propadne već u začetku?

Đinđić: Zaista se može zamisliti i negativne scenarije. Ako Milošević protivno očekivanjima ostane na vlasti, najvjerojatnije će doći do neke vrste "saddamizacije" Srbije. Država bi bila trajno isključena i svjetske zajednice, kao Irak. Moguće je zamisliti i krvavi obrat. Ali to ovisi samo o Miloševiću. On određuje cijenu koju narod mora platiti za svoju slobodu. No kako ja na to gledam, narod je spreman platiti svaku cijenu.

Žižek: Zaboravili ste jedan drugi mogući scenario. Nakon rušenja Miloševića mogla bi nastupiti i "rusifikacija" Srbije. Pod time mislim da bi mogao doći na vlast režim koji prema vani izgleda moderno i zapadnjački, ali potajno iznutra pljačka zemlju i ucjenjuje Zapad na isti način kao što to čini Jeljcin: Ako nas ne podržite, ovdje će se sve urušiti. Takav režim se uopće ne bi morao pretvarati da ima neku viziju, nego bi mogao preživljavati tako da planski jača nihilizam kod ljudi. To je uradio na primjer general Jaruzelski u Poljskoj: nakon što je 1981. proglasio ratno stanje, zemlja je bila preplavljena drogama i pornografijom. Ne mislite li da ta opasnost postoji i za Srbiju, gospodine Đinđić?

Đinđić: Ako ne dođe do radikalnog ozdravljenja političke kulture, onda je to doista najvjerojatnija posljedica - kolaboracija između dijelova Miloševićevog aparata i dijelova opozicije, dakle diskontinuitet političkog personala uz istovremeni kontinuitet politike.

SZ: Mislite da bi Milošević ponovo mogao uvesti u vladu vašeg bivšeg suborca Vuka Draškovića?

Đinđić: To nisam rekao. Trebate znati da Drašković i ja imamo pakt o nenapadanju. Da bismo spriječili bilo kakve trule dogovore, svakako moramo postaviti protestni pokret na što je moguće širu osnovu i učiniti jasnim od početka da ne može biti nikakvog kompromisa s Miloševićem. Pastu za zube više nikad ne možete vratiti u tubu.

SZ: Kako ćete to objasniti narodu?

Đinđić: Pa narod je to već odavno ukapirao. Svatko je na vlastitoj koži osjetio da je Miloševićeva politika samo naštetila zemlji. Njegovi očajnički pokušaji da nakon kosovskog rata manipulira javnošću i da svoj poraz pretumači u pobjedu, nisu funkcionirali. Ipak moramo pošteno reći da Srbija nije klasična diktatura. Prema vani je Miloševićeva politika bila oduvijek brutalna. Ali prema unutra ima više sloboda nego što bismo mislili. Na primjer u Njemačkoj bi bilo kažnjivo govoriti o Schröderu onako kako se u Srbiji govori o Miloševiću. Svatko ga smije javno nazvati kriminalcem ili mafijaškim bossom a njegovu ženu ludom. Ima mnogo relativno nezavisnih novinara, a u trideset gradova vladaju protivnici Miloševića. Kao što sam već rekao, Srbija je komplicirana zemlje, a u to spada i to da je opozicija jača nego što se čini izvana.

SZ: Za vrijeme rata na Kosovu od opozicije se stvarno moglo zamijetiti malo što.

Đinđić: Pa bio je rat. Za vrijeme falklandskog rata ni u Engleskoj se nije baš puno primjećivalo od političkog života. Ja sam se čudio da se demokratska Srbija tako brzo oporavila nakon prestanka rata. Ni mjesec dana nakon toga ljudi su bili protiv Miloševića, a ne protiv NATO-a koji je upravo bio bombardirao njihove gradove. U Beogradu vlada osjećanje da dolazi oslobođenje - skoro kao nakon petsto godina turske vladavine. Jer ono što sad proživljavamo je okupacija iznutra. Milošević i njegova klika vladaju zemljom na osmanlijski način, s koruptnim pseudo-feudalizmom. U javnosti se pokazuju kao vladari, i već su njihovi unuci predviđeni za prijestolje. Ono što sad predstoji, jest konačno oslobođenje od te orijentalne despocije ...

Žižek: ... za koju je Zapad, to ne bismo smjeli zaboraviti, djelomično suodgovoran. Milošević je jednoznačno iskoristio Mobutuov efekt. Kao i predsjednik Mobutu u Zaireu i on je sugerirao Zapadu da je on jedini koji može kontrolirati opasnu ratnu zonu. Ako ja padnem, rekao je Milošević, eksplodirat će cijeli Balkan. Zapad je rado vjerovao u to i podržavao ga godinama.

Đinđić: Zapadnu strategiju prema Balkanu doista obilježava ljubav za diktatore. Tito je bio jako omiljen u Americi. On je pušio svoje cigare od sto dolara i nitko nije pitao otkud mu novac. Svi su mislili, cool tip taj Tito. On je radio ono što bi volio raditi svaki američki predsjednik, samo kad bi mogao: vladati. Vladati zapravo, u elegantnoj uniformi i mnoštvu sjajnih palača.

SZ: Kako bi po vašem mišljenju trebala izgledati strategija Zapada prema Balkanu?

Đinđić: Zapad se mora prikloniti tome da je Balkan dio Evrope. Bez Balkana Evropa nije potpuna i bez Evrope Balkan je tempirana bomba koja eksplodira svakih pet godina. Sad treba razviti dugoročan plan da bismo politički i privredno unaprijedili našu regiju. Treba konačno isušiti baruštinu destruktivnosti. Joschka Fischer je već iznio prve prijedloge koji idu u tom smjeru. Neka vrsta Marshallovog plana za Balkan. Nakon što je Njemačka u ovom stoljeću vodila dva svjetska rata, ona sad forsira koncept balkanskog mira. Ja to vidim kao malo izravnanje računa za prošlost.

Žižek: Ne bojite se da bi Marshallov plan za Balkan mogao sobom donijeti i opasnosti?

Đinđić: Koje? Marshallov plan mora doći! Izvana je posve nemoguće i zamisliti kakvu duboku socijalnu krizu proživljava ova regija. Nije samo Srbija na tlu, već i Makedonija, Bugarska i Bosna. Bez ekonomskog zamaha regija će ostati žarište krize. Uostalom, bez toga zamaha neće uspjeti ni prevladavanje prošlosti. Sve dok u Srbiji ljudi moraju brinuti za svoju svakodnevnu egzistenciju, posve je nerealistično očekivati da će se brinuti za Albance. Sve dok sami pate, svejedno im je za patnju drugih.

Žižek: Pa to je naivno! Naravno da bismo svi rado postali članovi Old Boys Club-a bogatih zapadnih država. Ali ja se bojim da bi Marshallov plan, koji uključuje to obećanje, u kratkom roku mogao dovesti do sličnog stanja koje poznajemo iz slavnih dviju faza socijalizma: cilj je veća sloboda, ali prije toga je nužno malo pritiska. Ja se bojim da će Zapad urediti Balkan kao privremeni protektorat i izrabiti ga ekonomski.

Đinđić: Ja ne vjerujem da Zapad hoće to.

Žižek: Ja vidim još jedan aspekt u ideji o Marshallovom planu koji me uznemirava. Dio Miloševićeve propagande bila je tvrdnja da je Srbija posljednji bastion protiv novog svjetskog poretka multinacionalnog kapitala u Evropi. Ja znam naravno da je to bulažnjenje, pa nisam lud. No ipak se postavlja pitanje je li taj novi svjetski poredak tako vrijedan stremljenja i što gubimo ako mu se podvrgnemo. Moram priznati da ni sam nemam odgovor na to.

SZ: Da ste ostali političar, gospodine Žižek, mogli ste možda imati utjecaja na takva pitanja. Zašto ste se nakon neuspješne kandidature za predsjednika Slovenije 1990. ponovo povukli na sveučilište?

Žižek: Morao sam se odlučiti između moje akademske karijere i politike i ustanovio sam da mi je moj rad naprosto bio previše važan. Osim toga, politika je na dug rok strašno naporna.

Đinđić: Kome to kažete?!

Žižek: Usprkos tome, ta je epizoda za mene bila jako zanimljiva. Prije toga sam uvijek mislio da su svi pravi političari cinici koji se okružuju intelektualcima da im pribave ideološku osnovu za njihovo djelovanje. Ali neočekivano su se intelektualci pokazali pravim cinicima, dok su političari očajnički pokušavali smjestiti svoje djelovanje u neki moralistički kontekst. Mi intelektualci bismo im trebali isporučivati principe, ali ja sam tada mogao reći uvijek samo ovo: Pa vi već imate principe, samo su oni nažalost bezvrijedni.

SZ: Vidite li i vi sebe u ulozi intelektualca ili pragmatičara, gospodine Đinđić?

Đinđić: Ja sam apsolutni pragmatičar.

Žižek: Ha! Time ste se jednoznačno izdali kao intelektualac. Pravi intelektualac se uvijek označava pragmatičarem.

Đinđić: Ja u Srbiji važim čak kao previše pragmatičan. Monarhija i republika su mi svejedno, komunisti i antikomunisti su mi svejedno, lijevi i desni su mi svejedno. Za mene važi samo dnevna politika, jer mi se u Srbiji iz dana u dan borimo za preživljavanje. Tu bilo kakva ideološka pitanja jednostavno nisu naročito zanimljiva.

SZ: Zar niste nikad pomišljali na to da se kao gospodin Žižek opet vratite na sveučilište?

Đinđić: U bilo kojoj drugoj zemlji ja sigurno ne bih bio političar, jer vršenje vlasti za mene nije nikakvo zadovoljstvo. Šest mjeseci sam 1997. bio gradonačelnik Beograda, i to je, osim služenja vojnog roka, za mene bilo najgore razdoblje u mom životu. Ja sve to radim samo zato jer u Srbiji vlada krizno stanje. Ja sam uostalom slučajno postao političar. Kad sam živio u Beču 1990., nazvali su me prijatelji i rekli: Imamo namjeru oboriti Miloševića u roku od šest mjeseci i bilo bi lijepo da i ti budeš u tome, osnivamo stranku. Ja sam pitao, da li mi garantirate da će to trajati samo šest mjeseci? Rekli su, sasvim sigurno, ni dana duže od šest mjeseci.

SZ: A sad je skoro deset godina.

Đinđić: Da, to je najdužih šest mjeseci mog života. Ali siguran sam da će uskoro proći.

Žižek: I ja to mislim. Dopustite da na kraju dam jednu prognosu koja možda zvuči suludo. Kad nestanu stari diktatori kao što su Milošević i hrvatski predsjednik Tuđman, doći će, vjerujem, do ponovnog kulturnog ujedinjenja stare Jugoslavije. Mladi nemaju više volje za to nacionalističko lupetanje - oni su pametniji od svojih roditelja.

Pogledao sam BOARDING GATE Olivier Assayasa, courtesy of Ginger i moram priznati da sam neizmerno uživao. Film je bio na Autorskom Festivalu ali nekako ne stigoh da ga pogledam.

U ovom filmu, Assayas produžava liniju započetu u DEMONLOVERu, reč je o glossy trileru, neopterećenom smislu, zu kome majstorska egzekucija do te mere premašuje sadržaj da sam naprosto bio zaključan za ekran.

Čini mi se da je u ovom filmu, kao i u DEMONLOVERu, Assayas pokazao da je jedan od retkih evropskih reditelja koji bi ravnopravno mogao da radi holivudski film i da je velika šteta što ga to očigledno ne zanima i što ga ni oni ne doživljavaju na takav način.

Mimo briljantne egzekucije, BOARDING GATE bi se mogao definisati kao euromaerikana, kinky evropski triler u kome američki B-glumci i muzičari (Michael Madsen i Kim Gordon) sa coolest evropskim zvezdama (Asia Argento) igraju u pseudo B-zapletu koji zapravo govori o sudaru kultura, filma i života i sl. Međutim, dok su evropski reditelji poput Wendersa to obično realizovali kao evropski film, Assayas ga radi kao američki film, gde su upravo američke stileme na vizuelnom planu dovedene do perfekcije, i što se mene lično tiče, popravlja ono što je bio Wendersov problem, kao i većine ostalih autora euroamerikane.

Nažalost, čini se da ovaj koncept kog se drži Assayas nekako ne uspeva da se etablira. Kritika je potpuno nepravedno (naročito ako ima u vidu šta kritika danas ume da pohvali) napadala filmove iz ove faze On nastavlja da radi međutim njegovi evropskiji projekti imaju neuporedivo više uspeha od ovih koketiranja sa euroamerikanom.

Nadam se da Assayas neće odustati od ove linije i da će povremeno izbacivati i filmove ovog tipa. S druge strane, kao disclaimer moram navesti da sam ja fan DEMONLOVERa tako da ovu preporuku treba shvatiti vrlo uslovno.

* * * / * * * *

Pogledao sam ASTERIX AUX JEUX OLYMPIQUES koji su režirali producent Thomas Langmann i reditelj Frederic Forestier, Death Wishu odranije poznat kao reditelj filma PEACEKEEPER sa Dolph Lundgrenom.

Ovaj neobični tim snimio je najskuplji evropski film svih vremena koji je koštao čak 93 miliona dolara, odnosno 76 miliona eura, i kako se čini izgleda da će taj novac biti i vraćen pošto je film za sada zaradio 59 miliona dolara u Francuskoj, 9 miliona u Rusiji, 44 000 dolara u Srbiji, itd.

Od novog ASTERIXa sam dobio ono što sam i očekivao. Dok je prvi bio promašaj, a drugi sa Kleopatrom bio nešto dinamičniji, ekranizacija stripa o Olimpijadi, pre svega raduje zbog snažne skepse prema olimpizmu. I strip i film tretiraju sudije i MOK kao korumpirane a napitak pomaže da se u priču uvuče motiv sveprisutnog dopinga. Ništa od ovoga svega naravno nije novo, ali do sada nije plasirano tako eksplicitno u filmu koji je namenjen deci. Iako deci sećanja vrlo brze hlape, volim da vidim da im neko nudi ovoliku skepsu prema savremenom olimpizmu u ovako razdraganoj oblandi. Šteta je samo što film na neki način nije adresovao i minhensku olimpijadu.

Trajanje od 116 minuta je malo surovo i čini mi se da je film morao biti kraći no priču ponajviše zaustavljaju celebrity cameos sportista kao što su Michael Schumacher koji praktično ima i čitavu ulogu u zapletu, zatim Zinedine Zidanea, Tony Parkera, Amelie Mauresmo, i sl. Da njih nije bilo, i film bi bio dinamičniji a opet ne bi imao taj vanfilmski celebrity star power po kome je ASTERIX poznat.

Ukratko, iako je retko kada zaista zanimljiv i smešan, kao što je to strip, novi ASTERIX se zaista trudi i na tom nivou ispunjava gledaoca energijom. I samim tim čini mi se da je izuzev trajanja sasvim ispunio svoj cilj a to je zabava dece. Ono što me je takođe obradovalo je da ima publike u Domu Sindikata i da očigledno ovakve franšize još uvek mogu da rasteranu publiku.

* * / * * * *

Pogledao sam SOUTHLAND TALES Richarda Kellyja, courtesy of Ginger.

Reč je o vrlo zanimljivom sophomore slumpu za koji moram reći da je za mene prijatno iznenađenje pošto ne spadam među one kojima se DONNIE DARKO dopao. U SOUTHLAND TALESu, Kelly se kreće jednom mid-nineties liberalnom linijom koju su reprezentovali ozbiljni SF projekti poput serije WILD PALMS i filma STRANGE DAYS, s tim što ih on dodatno opterećuje svojom potrebom da bude divlje relevantan, pop kulturno referentan i sl. Kelly intencionalno pravi ambicioznu psihodeličnu antiutopiju koja se dešava 2008. (film je trebalo da izađe 2006. kada je i prikazan u Kanu) sa dosta refrenci na philipkdickovski radikalizam, sva moguca aktuelna
medijska izopačenja i skretanja i jako bogatu tradiciju pop kulture.

Imajući WILD PALMS u vidu, iako je WILD PALMS koherentniji i bolji jer je više old school, SOUTHLAND TALES bi bolje funkcionisao kao vrlo ekskluzivna mini-serija za HBO nego kao film. Isto tako čini mi se da u ovom filmu ima dosta radikalnih dickovskih koncepata koji su svojstveni savremenom američkom stripu, piscima kao što je Grant Morrison (ne očekujte previše od ove
reference), tako da na nivou strukture, Kelly nudi sve sem klasične filmske dramaturgije. Otud toliko digresija, veliki broj
karaktera sa svojim apartnim pričama i povremena konfuzija i zapletu.

Iako je dosta stvari u zapletu bazirano na opštim mestima, a dosta na elementima koji su nam već poznati ako smo gledali STRANGE DAYS, WILD PALMS i čitali stripove, i film ima nimalo nežno trajanje od 145 minuta, ipak uspeva da bude sasvim engaging u celom toku i da na kraju uprkos sveprisutnoj, mada sasvim sigurno delimično nametnutoj atmosferi promašaja, da se izbori za status jednog ipak upečatljivog, pa i važnog filma.

Konfuzija u vođenju likova, prilično negližozan odnos prema smenama lokacija i protoku vremena, čest prazan hod, slabo
razlikovanje važnog od nevažnog, apsolutni gubitak kompasa pred kraj u kome treba doći do poente, sve su to veliki problemi, ali opet čini se da su manji od vrlina. Kelly je evidentno tip koji uživa u tome da bude maverick, i sve do ovog filma je delovalo da je to bez pokrića. No, sad možda i nije.

Čini mi se da su i mnogo slabiji filmovi uspevali da steknu kultni status pa zašto ne bi i ovaj koji je na hardverskom nivou
vrhunski uređan. Kelly je iznenađujuće pismen reditelj u ovom filmu, odlično koristi Los Anđeles kao lokaciju, i SOUTHLAND TALES je zaista vrlo privlačan za gledanje i nudi niz visceralnih zadovoljstava.

U tom smislu, rekao bih da me zanima ova linija Kellyjevog rada i da mnogo bolje vlada formatima epskih razmera nego kamernim
pričama na koje bi vrlo lako mogao biti osuđen posle ovog flopa. SOUTHLAND TALES je kritika sahranila potpuno nepravedno, ako imamo u vidu šta se inače hajpuje, međutim negde je jasno da je ovakav film teško etiketirati pošto je art u nameri ali je pulp u egzekuciji, i sasvim je dovoljno trapav da bude riskantan ulog za uglednog kritičara.

Međutim, iako tehnički ne mogu reći da je reč o dobrom filmu, ovih dana su sve ređi naslovi koji zaslužuju ovoliku pažnju.

* * * / * * * *

Pogledao sam SACRIFICE Mark L. Lestera.

To je film o serijskom ubici sa Michaelom Madsenom i Bookeem Woodbineom sa kojim je Mark L. Lester bio na ivici da se vrati u neku vrstu mejnstrima, nažalost ne theatrical nivoa, ali svakako televizijskog. Uostalom na špici filma vidimo potpis Lions Gatea, jedne ipak ozbiljne kompanije.

Sam film se kanim da gledam već godinama, još od kada sam pročitao negativnu kritiku u Fangoriji u vreme izlaska što je bilo jako, jako davno. I sada sam ga slučajno locirao i pogledao i mogu reći da je film sasvim solidan. Ni u kom slučaju se ne radi o DTV naslovu koji bi mogao biti theatrical, svakako ne u sadašnje vreme, niti je to TV projekat koji pomera granice televizijskog izraza. Međutim, reč je o sasvim legitimnom old school B-filmu koji uživa u svojim old school rutinama i ne pokušava da bude fancy kao ostatak DTV ponude. U trenutku kada je ovaj film izašao, Lester je bio past his prime, ali još uvek nije bio duboko mariniran u DTV paklu, te je samim tim imao i motiv da se potrudi i to se u ovom filmu vidi.

Madsen, iako već prilično gojazan u ovom filmu, igra vrlo ubedljivo već uvežbanu rutinu B-antiheroja. Lesterova režija je znalačka i mišićava. On solidno realizuje scene kakve smo već viđali desetinama puta i pritiska svu pravu dugmad.

Čak bi se moglo reći da u izvesnim momentima, ima i nekih linija trajnijih autorskih opsesija, kao što je recimo motiv abortusa kao povoda za zločin koji Lester vuče još iz MISBEGOTTENa, nastalog po scenariju Larry Cohen, a koji je Cohen pak napisao kao reciklažu DADDY GONE A-HUNTING.

U svakom slučaju, SACRIFICE je legitiman time killer, sa prijatnim old school pristupom i odličnim leading manom.

* * 1/2 / * * * *

Capone With Director Roger Donaldson About THE BANK JOB!!


Hey everyone. Capone in Chicago here.

Without completely realizing it, director Roger Donaldson has been one of my absolute favorite filmmakers over the years. I say I didn't realize it because, even before I paid that much attention to directors' names, I was groovin' on Donaldson's works.

I have an unhealthy obsession with NO WAY OUT. It's always been one of my go-to films when I want to show people a really clever work that they probably haven't seen. It also has one of the greatest twist ending ever, and features Sean Young at her absolute most brazen and sexy.

Many of you probably know Donaldson best from SPECIES, which featured an unusually killer cast for its glorified B-movie sci-fi plot. It also features Natasha Henstridge starkers. Meow! I don't think I've ever wanted to die having sex more than I did after seeing that movie.

Among Donaldson's other works are the Mel Gibson/Anthony Hopkins version of THE BOUNTY; SMASH PALACE; COCKTAIL (I didn't say all of his works were good); CADILLAC MAN; WHITE SANDS; THE GETAWAY remake; DANTE'S PEAK; THIRTEEN DAYS; THE RECRUIT; and the exceptional WORLD'S FASTEST INDIAN. When I look at his recent films (post DANTE'S PEAK), it's clear that Donaldson is working at the top of his game, and his latest offering, THE BANK JOB, is proof of his keen ability to take fairly complicated and multi-layers stories with dozens of characters, and somehow have it all make sense.

He also managed to put Jason Statham back on the map as something more than just an action star (not that there's anything wrong with that), and the resulting film is as much fun as anything I've seen this year. I spoke to Donaldson just a couple of days ago, and we covered much of his career and what it takes make the complicated understandable.

Enjoy...






Capone:: Good morning, Roger. How are you?

Roger Donaldson: Good, good.




Capone: So where are you calling from today?

RD: I'm in Santa Monica.




Capone: I have to admit that one of the big reasons I wanted to talk to you is that there are very few of your films that I've seen only once, and NO WAY OUT is one of my all-time favorite films period.

RD: Well thank you. I happened to catch it myself the other day, and I sort of thought, "Yeah, I can kind of see what it was so popular."




Capone: I think I was in college when it came out. I wasn't really paying attention to box office back then, but I can promise you it was popular in my VCR for many years.

RD: It had a similar sort of track to THE BANK JOB: it started off well received and just kept going.




Capone: It has such a terrific Hitchcock-ian, the-wrong-man-accused vibes and wraps up with one of the greatest endings I'd ever seen. You could built a film class around the way NO WAY OUT is structured. And maybe later on, if I'm feeling bold, I'll ask you for some good Sean Young stories.

RD: [laughs]




Capone: Speaking to the complexity of that film's story, you've never shied away from tackling complex and potentially complicated plots. What's the key to structuring a film like THE BANK JOB or NO WAY OUT or THIRTEEN DAYS or even THE RECUIT, something that has so many layers that would be very easy to get lost in the wrong director's hands?

RD: I think one of the biggest things in not getting lost is to cast people who are all very different, so that you have really strong characters playing each plot line and you don't get confused about which plot line you're following. I put a lot of effort getting great casts for all of my movies with that in mind. I personally can easily get confused in a movie when I think two people are similar, and I'm not quite sure for a moment, and I'm thinking, "Wait, who are you?" And if you find yourself doing that, you really are in trouble with the story because you're pulled out of the movie intellectually and emotionally. Suddenly you're thinking about all the wrong things.




Capone: In the case of THE BANK JOB, was this a story you were even that aware of before you got involved in making a movie about these true events?

RD: I'd never even heard of it until the script came along. [laughs]




Capone: I hadn't either. So was it complicated to you as you began to go through it and began to realize how many layers of people and society this story involved?

RD: Yeah, and that's one of the things that attracted me to it, these multi-layered, different-faceted storyline. I thought, "Hmm, there's lots to get in here." And if you can pull it all together, it's both a heist movie and a political thriller.




Capone: Do you rely more heavily on test screenings to let you know whether the film is making sense?

RD: Those test screenings are the most...you learn so much about your movie because it doesn't matter how much you like it or how much you can follow it. If you put it in front of an audience and they don't give it high marks, then you're in trouble; and if they do give it high marks, then you've got something to run with and you try to tweak it and make it even better.

I always keep the preview results just to try and get a historical perspective on what's happening with my films, so you can compare how movies previewed versus how they performed and what people liked and what the critics said. THE BANK JOB actually previewed slightly higher than NO WAY OUT did. So I was obviously heartened when that happened; I thought, this has got some potential.




Capone: You mentioned the more political side of THE BANK JOB, I think that's the aspect of the film that is surprising a lot of people going into it thinking it's only a heist movie.

RD: Well, I think the title is both good and bad. The title doesn't mislead you about what it is, but it does mislead you a little bit because it isn't just about a bank. Look, I hated the title of NO WAY OUT when it came along. It was originally titled FINISHED WITH ENGINES, it's a naval time for parking your boat. And THE BANK JOB was originally called BAKER STREET.




Capone: I love the idea that these working class criminals are sending the upper echelons of British government, royalty, the intelligence community into a frenzy. It certainly makes the criminals easier to root for because who doesn't like seeing the rich and powerful get there's?

RD: Well, yeah. I also thought that in this day and age when there are people struggling financially, as we've seen even in the last few weeks, things are getting more dire. And you realize the number of people who manage to skim millions and millions off the top and are in great shape themselves.

I think the working class into the middle class are rooting for the underdog. I think the movie also works on an economic levels for today's point and time that makes you sympathetic to the storyline the way it is presented. And I think people just root for the underdog anyway, just naturally. That's common human nature. I know if I'm watching a football game, I'm always rooting for the team that's down even if I don't know who they are. I always side with the team that's losing hoping that they come back strong [laughs].




Capone: This is hardly an original thought, but it's really nice to see Jason Statham doing some of his best work in THE BANK JOB. He's done so many action films on top of each other that I think people have forgotten what a terrific actor he can be. Tell me about your history with him. When did you first see him, and when did he get involved with the film?

RD: When I was given the script, it was suggested that Jason was also interested in it and he would be perfect to play the East End bank robber. And I met with him, and there was just a gut feeling that this guy was the real deal, that he was really interested in his acting as well as trying to be successful, that he was perfect for this role.

I looked at his movie and realized he definitely had a sort of charisma about him, and after working with him, I would put him in that Steve McQueen mold of somebody who says a hell of a lot when they're saying very little. And women love him, and men love him too. He really does cross over in all sorts of areas. I think that's why movies like the TRANSPORTER movies have worked, and why he's so appropriate to this film.




Capone: Was TRANSPORTER the first time you saw him in a film?

RD: It was. Oh no, it wasn't. It was LOCK, STOCK [AND TWO SMOKING BARRELS].




Capone: I would have guessed that. And one of the other really strong performances of his I've seen recently was in Guy Ritchie's film REVOLVER. I had problems with the movie, but his performance reveals something about his acting talents that I hadn't seen before.

RD: You know, I haven't seen that one. He's definitely a star, a talented star.




Capone: In terms of the pure heist aspect of the film, what the joy for you in doing that kind of story?

RD: I do enjoy movies that have tension in them, and I try to put a sort of tension I ever have made because if you can keep the audience guessing and feeling like "I'm not quite sure how this whole thing is going to turn out," that propels the audience to keep involved and committed to the film and not get bored with it.




Capone: I noticed that you not only made an effort to capture the period through the wardrobe, cars...

RD: I love doing all that. I think one of the pleasures is researching. Whatever you're making into a film, half the pleasure is the research trying to get it right and getting to learn more about the subject. I remember I went to England in the late '60s, the first time I went there [Donaldson is Australian]. I had my own impression of England. I remember vividly being taken by a...I don't even remember who it was, somebody in a business suit...and we went to this place and there are all these naked ladies standing around handing out drinks to all of these businessmen in suit and ties, and I was like, "Oh my God, I've never seen anything like this before." [laughs]




Capone: Okay, I have to ask: what was the occasion that you would have been in a place with naked ladies serving drinks?

RD: I have no idea what it was! I just remember vividly, being a rather naive young chap at the time, that it was a rather extraordinary scene. Nobody was touching; there was no sort of entertainment there. There was just naked girls handing out drinks.




Capone: I'd remember that vividly too, I think.

RD: Yeah.




Capone: What I was going to say about the visuals was that you use them to capture the period as well, almost as if you wanted THE BANK JOB to look like it was made in the late 1960s, early 1970s.

RD: I was out to do two things. I was out to capture the style of that period, but I was also out to make a movie that is...if you were to see a movie made in 1971 and stack it against this, I'd think you'd see a very dramatic difference in the speed of how it's cut and the way the music works in the film. Lots of things that make an audience think that they're in the present rather than the past, filmmaking wise. But color wise and set wise and the cars, I was very cognizant of all of those things that were going to give it a period look.




Capone: The color was something that stood out to me. It wasn't archival in look, but it did look deliberately dated.

RD: I know what you mean.




Capone: I said that NO WAY OUT was the film of yours that I'd seen the most, but I'd say coming in a close tie for second would be SPECIES and THIRTEEN DAYS, two films that truly show the range of what you are capable of.

RD: Those are the two extremes of what I have done in my filmmaking career.




Capone: Do you make an effort not to repeat yourself?

RD: I do. One of things that I love to do is do something different each time. And usually that's motivated in finding something that interests me. And probably the one things that got me interested in doing SPECIES, it was a number of things. First, my ex-agent was running MGM, and we had a great relationship--Mike Marcus. So when he came to me and say, "I'd like you to do this film," my first reaction was that it's not exactly what my expertise of interest is. But there are a few things about it that I realized I was interested in. The first was the whole Carl Sagan SETI Project, which is this ongoing search for extraterrestrial intelligence down in Arecibo, Puerto Rico, they have this device scanning the heavens for any signs of alien civilization.

That in itself made think, "God that's amazing. I've got to learn more about that and meet the people." In fact, I shot at Arecibo for the film. And then the other one was SPECIES was at the very beginning of motion capture and digital filmmaking, and I was very keen to get involved in that. And I managed to attract a real A-grade cast to what was not exactly what one would think of as an A movie; it was in the horror genre. And the script had a tongue-in-cheek quality to it. And people like Alfred Molina and Mike Madsen managed to sort of ring every ounce of energy out of the piece and make it a unique movie. And of course finding Natasha Henstridge didn't hurt either. [laughs]




Capone: Does it sadden you to see what's become of that franchise, a complete T&A joke now?

RD: Well, it does. I have to say, I have never seen any of the other films because I was so disappointed in the way they took it and ran with it. But I think that movie, I got a really great cast of people like Marg Helgenberger and Ben Kingsley and Forest Whitaker, who managed to lift the whole piece.




Capone: You said you don't like to repeat yourself, but you have worked with a few of the same actors more than once in your career, like Anthony Hopkins and Kevin Costner. Is Jason Statham someone you could see yourself working with again?

RD: Actually, I would love to work with Jason again. He's a delight to work with, talented, enthusiastic, you couldn't ask for more in a working relationship.




Capone: What is the key to finding someone you feel that way about?

RD: Part of it is making a film that you feel has worked and that everybody is committed to and you didn't lose faith in the people as you made the film. Probably the most unusual person I did work with again was Tony Hopkins. Tony and I, when we did THE BOUNTY, was a movie that...I loved the movie and I'm very proud of it, but my relationship with Tony was abysmal; we were ready to kill each other. [laughs] And the idea that we would ever work together again, if you'd asked either of us, we would have said, "You've got to be joking. I can't stand that prick!" From both sides.

So the fact I went and made another movie with him [THE WORLD'S FASTEST INDIAN], and it went from that experience to a sort of love fest, where we're now really good friends, it's hard to believe. You realize how much effort it takes from everybody to make a good movie, and I think once you put the personal hardship behind you and look at the work you did, you realize that it was some of your best work and you realize where that's come from, and the other person makes a similar decision. You realize just how important that relationship was to making the film.




Capone: THE WORLD'S FASTEST INDIAN is a film that you actually returned to writing for the first time since SMASH PALACE, and it's a true story like THE BANK JOB. Is that a coincidence?

RD: I think it is a coincidence. True stories obviously, I've done a few of them, so maybe I tend to gravitate to them. I'm not consciously looked for true stories to make films about, but there are historical events that stick out that would make great movies. I would love to do something based upon the Louis and Clark/Sacagawea story.

Getting to the truth of that would be completely impossible, but to tackle that period of time and the interaction between the whites and the Indians would be an amazing experience to explore that piece of history. But I'm not always looking for true stuff either; I'm looking for good, meaty materials that feels original and doesn't feel too generic or too much a copy of what somebody else has done.




Capone: Do you know what you're doing next?

RD: I do. I'm negotiating over a couple of things, but that doesn't mean they'll become movies either. Nothing that I start shooting next week, but I think I'm getting fussier too.



Capone: Alright, I'm feeling bold. Give me your best Sean Young story.

RD: My best Sean Young story... I can't do that. [laughs] You know what I can say about Sean thought. She is a very unique person, and I remember vividly the first time when she came to screen test for me. I knew she's been in BLADE RUNNER, and I knew this beautiful woman was going to turn up. I didn't know much more about her. So she came into the room, and she said, "I haven't learned any of the script." And I was like, "What the hell are you doing here if you haven't learned any of the script?

How are you going to read for me." And she said, "What I am going to do is read from my diary." And I realized at that point that she was in character; she wasn't herself. And she has written as this character from the film, and she read a page from the diary about what she'd been getting up to with the Secretary of Defense. And she had me hooked. I was thinking, "Okay, you made it past stage one, now please go away and come back so we can read some lines as well."

I must say, I feel about her that she never really got her shot to show just how talented she is. I don't know if she still is, but at the time she was a great singer, she could dance, she was an excellent actress, she had a kind of wild child quality about her that meant she would give anything a go.

And I applauded her for all of those things. It was kind of sad to see what happened to her at the DGA Awards, where she was making a bit of a fool of herself. But that's her too, and you can only love her for her boldness in a way. A lot of people have had trouble coping with that sort of direct quality about her; she doesn't care what anybody thinks, and I personally like people like that.




Capone: It sounds like your experience with her was a positive one.

RD: It was. She was a big factor in that picture working, I really believe it. She was a big help toward making the sexual quality of it work. And I only really saw it when I watched the film the other day, just how good she is in the film, how unique she is.

She reminds you of Marilyn Monroe at her best, you know? And I don't think anybody ever gave her a role after that where they could get the best out of her. Although she was really good in that remake of COUSIN COUSINE, that French movie.




Capone: Sure. I think it was just called COUSINS.

RD: You're right, it was. She was really good in that.




Capone: Roger, those are all the questions I had. I'm glad to hear THE BANK JOB continues to do well for you.

RD: Thanks a lot. And it's always nice to hear that people appreciate your body of work, so thanks for saying what you did about NO WAY OUT.




Capone: If we were doing this interview in person, I'd break my policy on not asking for autographs and get you to sign my DVD of NO WAY OUT. Thanks again.

RD: [laughs] Bye bye.

Capone

Pogledao sam CLEANER Renny Harlina, courtesy of Ginger.

Malo je reći da sam dugo očekivao novi film jednog od najomiljenijih reditelja. Iako od samog filma nisam previše očekivao, dobio sam još od manje od toga, štaviše ostao sam malo začuđen nad filmom.

Naime, CLEANER je film koji za razliku od COVENANTa koji je nesrećan na svoj način, na kraju cele priče nija imao čak ni naročitu komercijalnu satisfakciju pošto će tek u maju eventualno izaći u bioskope na nekim evropskim tržištima a dosadašnji skor u svetu mu je 100 000 dolara u Finskoj. Naravno, Avi Lerner je to radio i nema sumnje da on zna kako će se sve to isplatiti na kraju na videu i televiziji, a cast koji je okupljen oko ovog filma zaista ima veliku težinu čak i u Srbiji.

Ono što je bilo zanimljivo od starta vezano za ovaj projekat jeste da su se na njemu ujedinili kompanija Anoymous Content koja je najpre poznata po arty projektima i Avi Lerner. Ovo je delovalo kao match made in heaven pošto je sugerisalo da izvorni materijal, odnosno scenario Matthew Aldricha ima određeni kvalitet i potencijal a da je Avi samo tu da poturi leđa u finasijskom smislu.

Međutim, Aldrichev scenario je lošiji čak i od mnogih Avijevih solo produkcija, ispod nivoa stvari koje se rade za tivu i uopšte mi nije jasno kako de ovaj scenario prošao development, čak i u Arijevim uslovima. Naime, imao sam iskustvo rada na projektu koji je developovala Arijeva ekipa i znam da oni imaju vrlo jasne, uglavnom exploitation kriterijume kada oblikuju neki scenario, a te kriterijume ovaj scenario ne ispunjava.

CLEANER je prilično tupav, naivan i bezopasan triler, promašaj vrlo benigne prirode, koji u današnjim okolnostima, sa gledalačkim iskustvom koje ima čak i najprosečniji gledalac ne stoji.

Odlična podela sa Sam Jacksonom, Ed Harrisom, Evom Mendes, Luis Guzmanom i Robert Forsterom, čini da Rennyjev vrlo visok tempo koji nameće ne bude uzaludan, ali bezidejnost scenarija se probija kroz taj sveobuhvatni profesionalizam sa kojim je ovo snimljeno.

Naprosto ni glumcima ni Rennyju nije postavljen pravi izazov, sve se kreće u okvirima najmanje dinamične interpretacije opštih mesta, pa stoga ni tehnička veština sa kojom Renny to beleži ne uspeva da se nametne kao adut. Naprosto, svima su ruke vezane apsolutnim odsustvom scenarističke građe.

COVENANT je bio problematičan zbog svoje šuplje exploitation koncepcije fokusirane na niže ešelone omladine u kome Renny nije imao puno prostora pošro su video spotovi i specijalni efekti bili neka vrsta ready madea od kog je taj film sačinjen. Međutim, CLEANER je decentan ali isprazan film u kome Renny još manje ima šta da traži.

Naime, da je Cronenberg ovo snimio, CLEANER bi bio tretiran kao HISTORY OF VIOLENCE ili EASTEN PROMISES, i nije ništa slabiji od tih filmova. Međutim, od Rennyja se traže rezutati, adrenalin, on je kao reditelj uvek bio vrlo konkretan, a ovaj materijal mu nije ponudio ulogu za to.

Na kraju, čak se i svetska kritika koja je Harlinu slabo naklonjena slaže da je on jedna od jačih karika ovog minornog filma, pošto je svojom rediteljskom kultivisanošću uspeo da CLEANER učini gledljivim uprkos svemu.

Šteta je što se ovaj reteaming Rennyja i Sama ovako neslavno završio pošto su svi raniji bili senzacionalni.

* * / * * * *

Slavoj Žižek, slovenački filozof
Današnje vreme je vreme za aktivne
Ne treba prihvatati dilemu: ili sluge Evrope ili ponosni Balkanci. Ponašajmo se kao ključni, sastavni deo Evrope


Živimo u jednom vremenu koje apsolutno nije monotono. Ispod površine dešavaju se, čak bih kazao, sudbonosne stvari.

Ovo, u ekskluzivnom intervjuu za ,,Politiku", kaže Slavoj Žižek, slovenački filozof i psihoanalitičar, jedan od najuticajnijih i najintrigantnijih mislilaca u svetu, koji je doputovao preksinoć u Novi Sad da bi predstavio svoju, tek objavljenu knjigu, na srpskom jeziku, ,,Ispitivanje realnog". Delo je objavio mladi novosadski izdavač ,,Akademska knjiga", a Žižek će, posle susreta sa čitaocima u Novom Sadu, danas biti gost Beograda gde će, u dvorani Kulturnog centra Beograda, u 12 sati gostovati istim povodom.

Slavoj Žižek (1949) rođen je u Ljubljani, ali je, bukvalno, građanin sveta: predaje na niz poznatih univerziteta, a autor je više desetina knjiga, u kojima, kako kažu znalci, polemično, nekonvencionalno i hrabro ulazi u sve oblasti ljudske civilizacije: od filozofije do političke teorije i masovne kulture.

Poslednji put u Beogradu je bio za vreme demonstracija 1996/1997, kada je, sa svojim beogradskim izdavačem Ivanom Čolovićem, kako kaže, sa Novog Beograda krenuo peške do Brankovog mosta, na kojem ih je dočekao policijski kordon.

Sećate se dobro tog vremena?

Tada je Zoran Đinđić pobedio na izborima, ali se sećam i mog boravka pre toga, kada je još bila Jugoslavija. I inače, imam dobre uspomene iz Srbije, sećam se da je u sedamdesetim godinama prošlog veka Srbija bila najdemokratskija u bivšoj Jugoslaviji. Posle je došlo Titovo pismo... A u Beogradu je jedino tada bilo moguće objaviti polemičke knjige, ceo niz slovenačkih intelektualaca, pisaca, filozofa, sa kojima ja nisam u dobrim odnosima, objavljivan je u Srbiji, i u drugim republikama. Nije se moglo u Sloveniji.

Onda se Jugoslavija raspala... I to krvavo, a kako je svet razumeo Balkan?

Ja sam uvek bio protiv one užasne fraze kojom su zapadni novinari, u nameri da kažu nešto ,,duboko", govorili: ,,Ako hoćeš da razumeš Balkan, treba da razumeš 500 godina istorije." Ja kažem sasvim suprotno: stvari se dešavaju sada, a svako uzme od istorije ono što je za njega upotrebljivo. Sećam se da smo, malo pre nego što je postao gradonačelnik, Zoran Đinđić i ja imali zajednički intervju za ,,Zidojče cajtung" (novinar je pokušao da nas prilično jevtino provocira). Đinđić je kazao dve dobre stvari, kojih se još sećam, jednostavno je dao ključ za sva zbivanja u raspadu Jugoslavije. Jedna je, kazao je, da je Milošević prvi političar koji je zaista shvatio da je Tito mrtav. Tragedija ostalih partijskih rukovodilaca bila je što su oni još igrali onu igru: ,,Mi dalje branimo Titovu baštinu". A trebalo je da učine isti korak: ,,Tito je gotov".

Zato, kad pričam sa svim onim nostalgičarima, kojih ima mnogo više na Zapadu nego kod nas, uvek kažem da to što se desilo u devedesetim bio je momenat istine. Nismo se suočili sa traumama, i za sve to smo platili u tim devedesetim godinama 20. veka.

A koju je drugu dobru stvar uočio Đinđić?

On se usprotivio mitu da ljudi na Balkanu ništa ne nauče, a i ništa ne zaboravljaju. Kazao je: ,,Ne! na Balkanu se veoma brzo zaboravlja".

Ipak, Evropa nas zaboravlja?

Balkan je kao neki ekran na koji Evropa projektuje svoje stare traume. A za to mi plaćamo cenu. Moj prijatelj Mladen Dolar, već dugo vremena parafrazirajući onu slavnu rečenicu Žaka Lakana da je ,,nesvesno strukturirano kao jezik", kazao je lepu formulu: ,,Evropsko nesvesno strukturirano je kao Balkan". I zato, ako hoćete da shvatite to što se dešavalo ovde devedesetih godina, prvo zaboravite sve ove pričice o istorijskim traumama, o 500 ili 1.000 godina prošlosti.

Ali, Srbija je sada ostala bez Kosova, a to nisu baš pričice o vekovnoj prošlosti.

Ako bih ja bio Srbin, ja bih plakao nad onim šta se sve moglo dobiti da je Milošević pokazao više mere, i u Bosni i na Kosovu. Sećam se svih onih pregovora, Rambujea... Nudio je tada Zapad mnogo više nego što sada Srbi traže. To je veoma tužno. A što se Kosova tiče, problem su zapadni interesi. S jedne strane su oni praktični, budimo sasvim otvoreni: nafta i njen transport, ko će strateški držati granicu sa Ruskom Federacijom. I, direktno, simbol i materijalizacija tog interesa: da nema velikih američkih baza na Kosovu, Amerika za nezavisnost Kosova ne bi dala ni pet para. Ja mislim da je to ključni faktor.

Vi ste, ipak, dugo bili na strani Albanaca sa Kosova. Ali, nedavno ste u intervjuu listu ,, Republika" rekli: ,,Godinama sam zastupao albansku stranu. Ali, ovo što se danas radi srpskoj manjini postaje nepodnošljivo".

Prvo da budem sasvim jasan. Ja jesam dugo vremena imao odnos prema Albancima kao prema ugroženoj strani. Ali, moram da kažem da sada mislim ovo što sam napisao. Jer, ako sada ne kažem da treba dati Srbima pravo, onda gubim moralno pravo da govorim to što sam do sada govorio... Zapad svoje multikulturne snove projektuje na nas, imajući u vidu onaj Titov mit o bratstvu i jedinstvu, multikulturnom raju onog vremena. I sad bi hteli da to na svaki način podrže, a na Kosovu jednu staru srpsku porodicu od (karikiram, ali ne mnogo) pet članova štiti 50 vojnika Kfora!

Šta, onda, treba činiti?

Mislim da treba biti brutalno pragmatičan: ako se ljudi toliko mrze, neka barem privremeno bude neka neoficijelna deoba. Nemački filozof Petar Sloterdajk, sa kojim se ja inače politički ne slažem, kazao je ipak nešto lepo: ,,Globalizacija nas je sve suviše brzo ubacila u zajedništvo". A nama danas ne treba da se svi razumemo, da budemo zajedno, da ja znam vaše narodne pesme, a vi znate sva moja blesava jela, već da dostojanstveno živimo. Posle NATO bombardovanja, Albanci su znali da vreme radi za njih. Trebalo je samo čekati. A od Srba je trebalo da krene neka inicijativa, bilo šta. Nezavisnost Kosova se spremala, ali sada treba biti svestan da to što se sada dešava tamo ne može biti dugoročno rešenje. Jer, ako ništa drugo, budimo realisti i svesni postojanja dve albanske države, Kosova i Albanije. Zato mislim da to nije dobro rešenje. I baš sam se smejao kada je Hašim Tači delio neke bombone Srbima, tražeći poštenog Srbina, kao Milošević svojevremeno, poštenog Albanca. Još nas, mislim, čeka neka restrukturacija balkanskog prostora.

Hoće li Evropa reagovati pre SAD, u vezi sa tim?

Problem Evrope je u tome što ona ima neki impotentni moralizam, koji nije zaista moralizam. I Evropa, naravno, može biti brutalno pragmatična, ali Evropa o sebi kaže da se više drži principa. Naravno, sve je to podređeno interesima. A SAD su, naravno, prilično besprincipijelne, videlo se to već u početku kada im je prvo odgovarala snažna Srbija, pa se to zbog strateških interesa promenilo. Ja shvatam da se Srbi sada osećaju povređenim, i to ih gura u neku zajednicu sa Rusijom. Ali, interesi se menjaju, i nemojte biti suviše pesimisti. Nije još sve odlučeno, sve je otvoreno, i sad je momenat da se ne gube živci, i da se ne ulazi u paranoju da je celi svet protiv nas. Moj savet staromodnog marksiste jeste da počnemo da pričamo o tome. A to bi bilo dobro i za moju državu, Sloveniju, jer bližimo se vulgarnom brutalnom kapitalizmu gde se zaista oblikuje neki pragmatičan kapital koji ne možemo više tumačiti u ovim starodisidentskim terminima.

Izgleda da svetom vladaju interesi, i to interesi jačeg. Ko se može suprotstaviti, svi su u nekom strahu?

E, to je druga strana globalizacije: mali su u strahu od Amerikanaca, Amerikanci su u strahu od terorista. Slažem se sa pojmom koji su izveli moji francuski levičarski prijatelji – živimo u vremenu postpolitike. Danas politika sve više postaje ne stvar neke strasne političke borbe nego stvar ekspertize, utilitarnog koordiniranja interesa. E, sad, ako hoćeš nešto više, strast, jedini način da ga dobiješ jeste putem straha: za nacionalni suverenitet, od stranaca, imigranata, levičarski strahovi – ekološki strah, kojim se manipuliše... Može biti moralni strah, dekadencija, ali to je sve tužan znak našeg vremena, to da je temeljna kategorija angažmana strah. Ako hoćeš da ljude mobilišeš, jedini način da uspeš je strah. I to mnogo govori o našem vremenu.

-----------------------------------------------------------

Slovenci i Srbi

Odnos Slovenaca i Srba je veoma zanimljiv: mislim da su se Slovenci osećali ugroženim (sećate se, organizovaćemo mitinge i kod vas), a Srbi su imali utisak najveće izdaje. Ipak, istorijski između naroda je duboko prijateljstvo koje će sve preživeti. I ima dobrih znakova. S jedne strane je ekonomija. S druge, uprkos nesporazumima, ako pitate prosečnog Slovenca, njegov je odnos prema Srbima apsolutno pozitivan. I, ono što se meni najviše dopada, to je ako pogledate mlade ljude, adolescente, tinejdžere – Srbija je još uvek tu. Filmovi, rok muzika... Pre par godina u Sloveniji najavio je koncert Majkl Džekson ali su mu otkazali. A idu na koncerte Bore Čorbe, Balaševića... To je kul u mladoj generaciji, da ne pričam o srpskim filmovima...

-----------------------------------------------------------

Srpski intelektualci u svetu

– Svet naše i vaše intelektualce treba više nego ikada sada. Zapad je voleo lokalne disidente, ali kada su ,,traumatične osobe", Tuđman i Milošević, otišle, nastupio je tužni momenat kad nismo više bili ,,in". Zato mislim da bi bilo veoma važno ići u kulturnu ofanzivu. Na Zapadu ste samo imali prave uspehe, autentični hit je bio Pavićev ,,Hazarski rečnik", on se prodavao u najvećim njujorškim knjižarama, među bestselerima, i bio je čak moda njujorških intelektualaca. Ali, za sve nas mislim da je važno pronaći nešto novo. Evo jedne anegdote o Semu Goldvinu, holivudskom producentu kome su kritičari jednom zamerili da u njegovim filmovima ima suviše starih klišea. On je odmah poslao poruku svojim scenaristima: ,,Promenite stil rada, trebaju nam novi klišei". E, to treba vama i nama. Dosta sa starim klišeima.

-----------------------------------------------------------

Optimista na dugi rok

– Ja sam optimist na dugi rok, zato što sam globalnije pesimista. Ko zna šta će biti sa Evropom, ništa nije jasno. Nadam se da će Evropa smoći snage da formuliše neki projekat jer sada živimo u svetu koji postaje multicentričan, SAD su ,,profurale" svoju šansu. Trenutno imamo konkurenciju globalnih modela: američkog liberalkapitalizma koji Evropa delimično prihvata, imamo azijski autoritarni kapitalizam koji ima različite varijante, možda se oblikuju i drugi, ne znam šta će biti rezultat ovog južnoameričkog, višepopulističkog kapitalizma. Ali, ja ne bih voleo da živim u svetu gde je jedini izbor između američkog i autoritarnog kapitalizma, i to je izazov Evropi. Samo se bojim da će ga ona propustiti.

-----------------------------------------------------------

Slovenac godine

– Mene je bilo stid, vaš je list to objavio, zbog onog famoznog kominikea iz kojeg se videlo da Amerikanci od Slovenaca traže da budu zastavnici nove Evrope. A kaže predstavnik slovenačkog Ministarstva spoljnih poslova kako to nisu bila direktna naređenja niti uputstva. Pa, naravno, šta očekuju? Pa to se radi na jedan civilizovani način, a ne da Amerikanac dođe i kaže: Ovo je naređenje, uradi to i to. Ali, celi je taj dokumenat veoma depresivan, ne samo zbog uloge Slovenije, već iz njegovog tona vidi se stanje duha u Sloveniji. I ja sam veoma razočaran njim. Zato čovek koji je to dao u javnost treba da bude Slovenac godine, jer je najviše moguće uradio na tome da nas suoči sa našom realnošću. Meni ne smeta proamerička politika, ali je ono što me veoma brine to da se ta politika ,,fura" na nevidljivi način. Jer, to je bila odluka koja nigde nije bila eksplicirana, a radi se o temeljnoj geopolitičkoj orijentaciji.

-----------------------------------------------------------

Debalkanizacija Balkana

– Bilo bi dobro da se Balkan debalkanizuje, ne u smislu da postanemo civilizovani kao deo Evrope, jer mi smo već duhovno civilizovani, nego da i mi izgubimo malo taj balkanski kompleks. Moramo da se ponašamo kao jedan od ključnih kulturnih elemenata Evrope. Šta su sve Srbi dali Evropi... Nemojmo prihvatati dilemu: ili sluge Evrope ili ponosni Balkanci. Ponašajmo se kao ključni, sastavni deo Evrope. A šta hoće Evropa, to je velika tajna. Evropa očito ne zna šta hoće. Ide od čisto ekonomskog do nekog celog kulturno-civilizacijskog projekta. I stvari su otvorene, i uvek može nešto da se desi. Kao što je Mao Cedung kazao, a ja sam ipak stari levičar: ,,Nebo je u haosu, sve je u neredu, znači, situacija je odlična". Jer, kad situacija nije raščišćena, onda je to vreme za one aktivne.

Anđelka Cvijić
politika.co.yu

Upravo se vratih sa Žižekovog predavanja na koje Dimbo nije uspeo da uđe jer su srpske svinjarije uobičajeno smrsile planove poštenim ljudima. Naime, pošto se dokučilo da će interesovanje biti veliko, a sala DKC-a premala, posegnulo se za deljenjem besplatnih karata juče popodne. Početak deljenja je bio najavljen za 16 h a sve karte su onda, iskusno, podejene negde do 15h. Srbi, Srbi, da vas nema trebalo bi vas zatrti čak i na nivou hipoteze...

U svakom slučaju, šarmantno, mada haotično predavanje sa grubim prelazima iz lakanovske psihoanalize u čistu teoriju subjekta, pa u anegdote iz JNA, prepričavanje holivudskih filmova (frojdovska omaška ilustrovana uistinu genijalnom greškom u kojoj je za režisera Titanika proglašen Džon Karpenter), kritiku ideologija, ali i kritiku delanja i proaktivnosti (versus promišljanja i kritikovanja). Nisam ostao na filmu.

Quote from: "Meho Krljic"Upravo se vratih sa Žižekovog predavanja na koje Dimbo nije uspeo da uđe jer su srpske svinjarije uobičajeno smrsile planove poštenim ljudima.

meho, ako ti je neka uteha, ni žižekovo predavanje na berkliju (da, amerika, kalifornija, centar svtea...) nije bilo mnogo bolje organizovano, tj smestili su ga u premalu u čionicu u koju se onda naguralo 100ak i više osoba, od kojih su mnogi ostali u hodniku, sedeli su jedni drugima na glavama, krkljanac...

pošto nisam bio u Bg, evo još mog izveštaja sa berklijevskog nastupa koji bi možda nekoga mogao da zabavi makar svojim ogovaračkim detaljima (žižekovo ponašanje i govor) ako već ne mudrijaškim delezovsko-hegelovskim momentima...
(kopiram verbatim kako sam poslao izvestaj ONIH DANA, a lepo bi bilo i kad bi neko dao jednak odetaljan izveštaj iz Bg, sada: uključujući reakcije publike, ponašanje Ž-ovo, atmosferu i sve oko same priče)


U sredu, 1.X.2003. Slavoj Zizek je odrzao zvaku u Dwinelle Hallu, u Berkliju. Naravno, bio sam tamo.
   Covek je bio na proputovanju, dan ranije je nešto kenjao u San Francisku, a ovde je došao da oduzi dug pošto je Berkli pre nekoliko godina ispalio za neki obecani pa u zadnji cas odlozeni kurs.
   Pre predavanja (u 17 h) išao sam u poštu i poslao Dimzelu knjigu koju mi je trazio (THE FERMATA). Na mesto dešavanja stigao sam u 16.55, i sva mesta za sedenje i stajanje bila su vec zazuzeta. Nije ni cudo, kad su ovakvo ime doveli da prica u obicnoj ucionici dimenzija i standarda pribliznih prosecnoj srpskoj. Mnogi su vec sedeli na podu. Ja taj obicaj još nisam preuzeo, iako je ovde najnormalnija stvar - delom iz principa, a delom jer sam bio u svetlim pantalonama. Umesto toga, sedoh na ivicu jedne izvrnute klupe oko i ispod koje su ljudi vec sedeli/stajali. To je bilo ne samo udobno i zgodno (u poredenju sa stajanjem narocito!), nego i zbog cinjenice da sam s tog mesta imao jasan osmatracki nezaklonjen pogled u Zizeka, koji je ubrzo seo na oko 3 m odatle.
   Zizek je punacak, mada ne baš debeo. Ima bradu. Nosio je sasvim obicnu plavu košulju koju je vrlo cesto 'cupkao' tj. povlacio, kao da se lepi za njega - ali nisam siguran da li je zato što se mnogo znoji (na celu mu se nije video znoj) ili pre kao neki nesvesni nervozni tik (jer sve vreme je povlacio jedno isto mesto). Potonja opcija mi je bila zabavna kod coveka koji je toliko upucen u psihoanalizu, a opet je zrtva tako drasticnih (nesvesnih) pokreta. Na slican polunervozan nacin cesto je pomerao pramen kose sa cela. Uopšte, ima neku naglašenu mimiku, sa naglim pokretima ruku i glave, tako da mi se u pocetku cinio kao nervozan tremaroš koji nije najbolje pripremio izlaganje. No, to je bila samo prvobitna impresija, dok je vadio papire i pripremao se: kad je poceo da govori, ubrzo se pomolio um vredan slušanja. (Usput, njegov engl. recnik je prilicno bogat, ali mu je zato izgovor uzasno tarzanski, kao da ga je ucio u školi za srpske politicare, sa vrlo tvrrrdim 'R', 'D' /umesto 'the'/, i naravno da nije preterano fluidan, mada je u suštini više nego passable, i cak na neki barbarogenijski nacin šarmantan. Pored toga, on šuška pri govoru, što je još jedna zabavna usputna psihoanaliticka opaska...)
   Naslov je glasio nešto kao 'Gilles Deleuze as a Hegelian Theorist of Castration', ili tako nekako (Kastracija kao delezovska teorija Hegela? Delez kao teoreticar Hegelove kastracije?...). Na svu srecu, poneo sam papir i olovku, i belezio sam citav tok price u onoj meri u kojoj sam bio u stanju da je pratim. Ali moram da se ogradim i ukazem na pojedine ogranicavajuce okolnosti ovog izveštaja: 1. Ja Deleza nisam citao, i iz druge ruke imam krajnje mutnu predstavu o tome cime se bavio. O Hegelu znam ono što sam u školi (filozofija i marxizam) i na faxu (sociologija) ucio, a buduci da me on kao mislilac nimalo ne zanima, imam samo prilicno uopštenu predstavu o njemu. Ukratko, falio mi je potpuni historijski i teoretski kontext za puno razumevanje cele price. 2. Uvek imam problem da skontam zvaku (poput ove) koja se sastoji od previše apstraktnih termina: to je prosto nacin na koji moj ograniceni um funkcioniše, i ako te reci nisu utemeljene u konkretnim primerima, cesto ostanu u obliku pare, bez materijalizacije u mom umu. Na svu srecu, Zizek je uglavnom potkrepljivao svoju pricu anegdotama i ilustracijama, ali i pored toga, jedan deo je prosto prošao pored mene. 3. Govorio je vrlo brzo jer je ocito imao mnogo toga da kaze u ogranicenom vremenu, što je u spoju sa njegovim akcentom dodatno uticalo da ne pohvatam baš sve konce u izlaganju koje ionako nije bilo onoliko (anglosaxonski) precizno i organizovano kako ja to volim.
  Enivej, evo kako je to izgledalo.
  Poceo je sa anegdotom: kad je njegova stranka izgubila na izborima, protivnici su mu ponudili mesto ministra kulture, što je on odbio - jer je bio zainteresovan samo za 2: MUP, i tajna policija. Takode, kad im je izrazio bojazan da više nece moci da -u novoj demokratiji- ima odrešene ruke kao nekad da uklanja protivnike, šapnuli su mu 'Ma moze, moze...' Odmah se izvinio što ce njegovo izlaganje biti sadrzajno i mozda pomalo 'teško' za pracenje, jer je on protivnik bla-bla-truc vrste 'predavanja' koja se sastoje iz uopštenih zvaka, nategnutih anegdota i viceva, i anti-americkih-vladinih tirada sa ponekom zaokom ka novoj levici, radi ravnoteze. Time je odmah zaradio poene kod mene, iako se posle pokazalo da je sasvim uspešno uklopio pošalice u to što je govorio, bez da viceve pretvori u glavni sadrzaj price.
   Pokazao se kao veliki obozavalac Deleza, iako hardcore delezovci osporavaju njegova tumacenja Deleza. Ukazao je na 'possibility for D's strategies to be co-opted' (japi koji u metrou cita njegov /uslovno, antijapijevski/ Uvod u filozofiju - i koji nije toliko inkongruentan prizor kako izgleda, jer ovaj u njegovim strategijama moze da prepozna brojne svoje: shifting identities, fluidity, cyborgs, etc.), ali se stoga postavlja pitanje da li je D. 'theorist of resistance' (ako ga oni protiv kojih se bori mogu shvatati kao svoga). 'Multitudes /of option, of possibility, of democracy.../ are not liberating but sterile, 'cause they have no causal power.'
   Onda se bacio na pokušaje stvaranja veštacke inteligencije kod mašina, naveo primer miša kome su u nekom experimentu ugradili, prakticno, daljinsku kontrolu (cip u mozgu koji upravlja njegovim kretanjem), kazao da bi ona baš voleo da njemu tako nešto ugrade jer se pita kako bi se osecao - da li bi tuđu komandu uopšte percipirao kao stranu, i odupirao se njoj, ili je ne bi ni dozivljavao kao nešto što dolazi izvan njega, i mislio bi da se krece potpuno slobodno. Šta je stvarno TVOJA zelja?... Koordinante fetišizma treba pomeriti jer se sve sa stvari pomera ka virtuelnom, nematerijalnom, pa time sveprisutnom i svemocnom. Jezik je uporedio sa aparatom za dijalizu -nematerijalnom 'mašinom' koja omogucava naše postojanje.
   Potom se usredsredio na koncept postajanja (becoming), vs. History. Protivnik je tumacenja (istorijskog) kontexta i preduslova kao objašnjenja pojava, i govorio o Postajanju ne u istorijskom vec u 'filozofskom' vremenu. 'Philosophical time crosscuts History... Becoming cannot be reduced to its causes... You leave pre-conditions in order to become... Present attempts at liberation shortcircuit to previous similar attempts... Contextualization cannot explain an event - the work of art provides the real context of an historical event...' (Za ovo poslednje je naveo primer nj. kolega sa zapada koji su došli u bivše Yu republike, i NIŠTA nisu videli niti shvatili: umesto da su pogledali filmove nastale u pred/ratnim godinama, i sve bi im bilo jasnije.) Sve je to super, i u ogromnoj meri se slazem (mada kontext ne bih toliko extremisticki zapostavio, jer on je ipak okidac, tanko mesto u tkivu ili slaba karika u lancu istorije koju Postajanje koristi da se probije), ali mi je malo problematican primer da se Ruska Okto. Revolucija posluzila takvom istorijskom precicom da iskoristi istu energiju koja je sto i kusur godina ranije pokrenula francusku. Hm?
   Nešto malo je pomenuo problem moderne drzave koja a) zeli da legitimiše razvoj i upotrebu novih tehnologija, ali b) blokira eticke konsekvence tih novih tehnologija i insistira na ocuvanju tradicionalnih vrednosti (koje postaju sve više zastarele). Na tome se nije mnogo zadrzao (mnoge stranice svog pripremljenog izlaganja je preskakao). Bacio se na pošalicu za koju je mislio da je highly appropriate u ovom gay-friendly kraju, naime, da se mnogi filozofi bave sa 'intellectual buggery' (anally penetrating each other/'s philosophy/ and thus creating 'monsters' of interpretation & new views). Zacudo, u prepunoj ucionici (recimo da je bilo 100ak ljudi unutra!), niko se nije nasmejao na Zizekove pokušaje da kao vrstu vica prikaze ideju Deleza koji zguza prca Kanta ili Hegela (siguran sam da bi se, na isti 'fazon' u amfietatru niškog Filfaka prolomio glasan smeh i aplauz). Kasnije je iskazao još nekoliko polit. nekorektnih anti-gay pošalica koje su naišle na slicnu produ kod publike (uglavnom zatecene, zbunjene). Po Zizeku, Delez ne zeli da analno penetrira Hegela, 'he's staging scenes in which other philosophers perform buggery on H.'
   Dao je 1 recept koji zvuci realtivno pametno: da bi spoznao šta je transcendencija, pretvori prepreku za percepciju u Stvar po Sebi, i vidi šta ce da ispadne. Ako dobro shvatam, ono što se cini da sprecava prodor u nekom pravcu govori mnogo o samom odredištu, ili je cak ono samo, zamaskirano? Na pr, kod Kafke, 'Transcendence /The Unknownable/ is just an alibi, a reversal of desire. (?) Ako sam ovo dobro shvatio, onda je ovde sam sebi uskocio u usta, uprostivši nešto daleko komplexnije, što je sveo na neku vrstu uzroka/preduslova (kojeg psiholanaliza pretpostavlja svakome, pa tako i Kafki). Da li je stvarno hteo da kaze da su u korenu Kafkinih zudnji za transcendencijom, za prodiranjem (he he...) u Zamak, u Zakon, u Krajnji Sud... njegove uglavnom neostvarene i komplikovane ljubavne afere, odnosno telesna zudnja? Hteo sam o ovome da ga pitam posle predavanja, ali ispade da nije bilo vremena za to.
   Kao suštinski, kvintesencijalni Delezov text preporucio je 'Whom does one recognize as a structuralist?'
   Konacno se bacio na kastraciju u pomalo zbrzanoj završnici, kad je shvatio koliko mu je malo vremena ostalo: simbolicka kastracija o kojoj on govori je 'organ without body... deteritorialization, liberating gap which overcomes sterility...' 'Price of power is alienation', u smislu da tvoja moc zavisi od spoljnih obelezja- uniforma, znacka, zastava, itsl. Rana prethodi postojanju, svest o svojoj telesnoj i dr. ogranicenosti i nemoci, smrtnosti itd. je imanentna, i u tom smislu smo, valjda, svi mi pomalo kastrirani. Njegova iduca knjiga zove se ORGANS WITHOUT BODIES. Preporucio je da nju kupimo da bi bolje shvatili ono preko cega je ovde morao da pretrci.
   I to beše to- 100ak minuta guste price. Oko 18.40 h dode vreme i za pitanja, i prvi tip iz publike, iznenadujuce, pita šta misli o novom LAIBACHu. Zizek kaze da je razocaran, iako mu je njihov voda (bio?) prijatelj. Kaze da su sad oni postali nezadovoljni svojim mestom u istoriji slovenacke nezavisnosti, tj. Zele za sebe status prvoboraca itsl. Dok zizek, naprotiv, misli da bi pravi potez bio da njihova Neue Slovenische fiktivna drzava javno prekine diplomatske odnose sa današnjom Slovenijom ( u znak protesta zbog onog u šta se ova pretvorila). Takode je razocaran što više nemaju oreol opasnih momaka vec se na konferencijama za štampu i u intervjuima takoredi izvinjavaju za koketiranje sa fašizmom, anti-feminizmom i anti-demokratizmom, i priznaju da su se samo 'igrali' time, 'šalili se', itsl. (kao, ma ne, ne bojte se nas, mi smo dobri momci, liberalni, demokrate u duši itsl.). Nedostaje mu vreme kad su izjavljivali stvari poput ove (na pitanje šta misle o natpisu In God we trust na USA $): 'We believe in god, but we don't trust him'; ili, kad se voda Laibacha, na proslavi 5 godina slovenacke nezavisnosti, pred svim tim politicarima i kardinalima i kurcima, pojavio u beloj kasapskoj kecelji poprskanoj 'krvlju', i s velikim nozem, i kazao: 'Don'te ba afraid of the Devil - he is just a goat, / we slaughtered him, and are having him for dinner tonight.' To je po Zizeku poslednji put kad je laibach bio onaj pravi, stari, ljuti Laibach.
  Pored ovih izjava, još nekoliko puta u izlaganju je iskazivao simpatije prema totalitarcima, narocito prema Lenjinu (recimo, kaze da se rukovao sa osobom koja je poznavala i rukovala se sa Hitlerom: 'If only I could meet someone who shook hands with Lenin, I would die a happy man!').
  Sve u svemu, šteta je što ga je moderator sve vreme pozurivao (izgleda da su morali negde da idu u 19h), pa je em Zizek zurio sa pricom, em nije bilo vremena za sve zainteresovane da postave pitanja.

 

Čuo sam se s Kriplom nakndadno, ipak je uspeo da uđe unutra, pa od njega treba očekivati izveštaj ovog tipa.

http://agitpopkultura.blogspot.com/2008/03/otio.html

Na ovom linku možete naći neke osnovne stvari o onome što se desilo sa kartama.

U svakom slučaju, danas smo mrkoye i ja došli ne bi li ušli na bombaka. ispostavilo se da nema ulaska na taj način tako da smo nekako uspeli da se dokopamo karata. DKC je bio pun, ulazak u DKC je bio dosta ljupka pustolovina pošto smo na putu do sale prošli kroz pustinju realnog u pokušaju da u socijalističku salu kulture prođemo kroz neoliberalski kafić koji je pregradio pristupni put do krajnjih granica. Moram priznati da me je tokom pokušaja ulaska u salu stalno pratila slutnja vezana za događaj iz novosadskog kafića LOUNGE.

Čini mi se da smo imali sreće što nismo bili na zboru srpskih navijača pošto bi zbog onakvog ulaska u salu sigurno bilo žrtava.

U svakom sučaju, posle kratkog uvoda koji je održao Časlav Koprivica, za koga bi se po govoru reklo da je mrkoyev zemljak, a po tekstovima na NSPM u kojima etničke Albance naziva Arnautima i sl. - "prava vjera" (paradoksalno, dakle, DSS je doveo Žižeka u Srbiju), počeo je Slavoj sa nastupom.

Ja sam Žižeka već dosta čitao tako da u principu ne mogu da kažem da je rekao išta novo na današnjem predavanju, no u svakom slučaju je lepo čuti nešto što je zanimljivo i uživo.

Govorio je svoju poznatu tezu o uobrazilji kao značajnom segmentu percepcije realnosti gde realnost često ume da se izmakne parametrima koje mi uobražavamo kao realne.

Zatim govorio je o svojoj tezi fetišizma robe kod Marxa, s tim što je ta teza ostala krnja. Naime, Žižek je izveo lakanovsku tezu da je osnovni problem Marxove teroije u tome što je "višak vrednosti" zapravo proistekao iz "viška zadovoljstva" kao koncepta i da je "višak vrednosti" zapravo fetiš, detalj na osnovu koga su kapitalisti vezani za svoju kapitalističku proizvodnju. Marx je smatrao da se preformulacijom klasnih odnosa može stvoriti ista produktivnost, međutm Žižek je po Lacanovom konceptu smatrao da je to nemoguće jer bez fetiša "viška vrednosti" nema te produktivnosti.

Ovo sam ja sad ukratko objasnio, ali to je danas Žižek počeo da objašnjava ali nije do kraja.

E sad tu je dotakao i problem fetišizma robe kod Marxa, za koji je u principu u nekim svojim radovima imao i osporavanja pošto je smatrao da Marx nije u dovoljnoj meri cenio ritualnu vrednost robe i kao primer scene koju Marx ne bi razumeo jeste scena iz hamleta u kojoj Hamlet konstatuje da je ista hrana poslužena i na očevoj sahrani i na očevoj svadbi.

Zatim je govorio o političkom angažmanu i neprihvatljivosti činjenice da je mučenje koje primenjuju Amerikanci nad zarobljenim teroristima, iako razumljivo kao prikriven eksces, danas maltene legitimisano kroz javnu raspravu u Americi.

Govorio je o podlim namerama bogataša koji prave humanitarne akcije, imate čitav tekst o tome ranije na Crippled Corneru.

Zatim, imao je zanimljivo vlastito tumačenje Svetog pisma.

I naravno, za kjraj su ostale duhovite analize TITANICa, THEY LIVE i CASABLANCAe koje su vintage Žižek u pop štimungu.

Ono što je bottom line same teme predavanja BOJ SE BLIŽNJEG SVOG KAO ŠTO SE BOJIŠ SEBE SAMOG bi se mogao sadržati u tome da čovek neovoljno poznaje sebe pa da samim teško može upoznati i svoje bližnje, i da bi u hipotetičkoj situaciji kada bi ih upoznao zapravo saznao nešto sa čim ne može da se izbori ni sam pojednac koji samoga sebe valjda najbolje poznaje.

Potom sam kupio knjigu, Slavoj mi se potpisao, eto malo fetišizma, otelotvorenja laži koja nam omogućuje da podnesemo nepodnošljivu istinu.